Početna strana > Rubrike > Politički život > Ocene na tromesečju
Politički život

Ocene na tromesečju

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub Žarković   
ponedeljak, 15. decembar 2008.
(Politika, 12.12.2008)
 
Ako ne možemo da kontrolišemo „obična” javna preduzeća, kako ćemo kontrolisati poslove u najvećem javnom preduzeću – državi?

Zlobnik bi rekao da će sledeća faza u razvoju političke taktike Borisa Tadića, predsednika Srbije, biti sazivanje roditeljskih sastanaka na kraju svakog tromesečja, a na njima bi predsednik upozoravao kako ministri uče i kako se ponašaju.

Oko inicijative Borisa Tadića da se tromesečno preispituje rad ministara na osnovu tri kriterijuma (stručnost, ocena javnosti i politički kriterijum) javnost se – barem oni predstavnici javnosti koji su o tome nešto upitani – podelila na dva tabora: jedni veruju da je to običan marketinški trik a drugi se nadaju da bi to moglo pomoći.

Ima tu i ozbiljnijih pitanja, a jedno je sigurno sledeće: do koje mere se Boris Tadić, institucionalno i vaninstitucionalno, meša u funkcionisanje izvršne vlasti i da li je promenjena ustavna priroda poretka. Da li je, u suštini, reč o polupredsedničkom sistemu, što je donekle proizašlo iz okolnosti da se teret ukupne vlasti našao u rukama pobednika svih vrsta izbora (predsedničkih i parlamentarnih), ili ima tu i lične težnje da se bude u „centru sveta”?

Drugo važno pitanje jeste da li je sve češće zadiranje Borisa Tadića u poslove izvršne vlasti stvar iznudice, cena koja se mora platiti poprilično heterogenoj postizbornoj koaliciji? Rekao bih da jeste i da ovo čemu sada prisustvujemo proizilazi iz jednog preventivnog poteza premijera Mirka Cvetkovića, koji je, prihvatajuću dužnost mandatara vlade, tražio da nosilac pobedničke liste s izbora bude odgovoran za funkcionisanje većine u srpskom parlamentu i sledstveno tome za održavanje koalicione ravnoteže.

Tu, nedavno, a povodom „slučaja Krišto”, kada je pominjao mogućnost ostavke, ako treba, Mlađan Dinkić je pominjao podnošenje ostavke Borisu Tadiću, kao da je jedan od savetnika u predsedničkom kabinetu, a ne, ako baš bude trebalo, da će podneti ostavku Cvetkoviću koji je predsednik vlade.

U kriznim danima, kada se pod naletom ekonomske krize, svet strukturalno menja, velika odgovornost pala je na leđa Borisa Tadića ili je i on, delom, to sebi na leđa natovario. Mislim da je to jedna od onih političkih i društvenih tema koja se ne sme preskakati zbog politike nezameranja, kukavičluka, nezainteresovanosti ili nečeg sasvim četvrtog.

Predsednička moć ima sasvim jasna ustavna ograničenja, ali se ispostavlja, ono što smo i znali, da je moć predsednika partije koja je pobedila gotovo neograničena, osim razvrgavanjem saveza na kojoj je moć realizovana ili, u ekstremnim slučajevima, narodnim gnevom. Kao društvo nismo obučeni, niti institucionalno organizovani da kontrolišemo partijsku moć. Da jesmo ne bismo imali poplavni talas afera u javnim preduzećima koja se doživljavaju kao partijski plen. Ako ne možemo to da kontrolišemo kako ćemo kontrolisati poslove u najvećem javnom preduzeću – državi?

Borisu Tadiću sigurno lične hrabrosti ne nedostaje, ali ne bih rekao da je to dovoljno za dobro vođenje narodnih poslova. Zna on to bolje nego ja, ali bi morao da se čuva laskavaca i onih koji mu povlađuju zbog oportunizma, jer ga lako mogu ubediti i da je ova ideja o tromesečnom ispitu za ministre neka dobra ideja.

DŽozef Stiglic, najtraženiji ekonomista današnjice, rekao je pre neki dan, prilikom posete Beogradu, da je korporativna neodgovornost, kao jedan od bitnih uzročnika krize, bila izazvana i zahtevima upravnih odbora korporacija da im menadžment svaka tri meseca prikazuje učinak, s obavezom da se vidi napredak, a pritom su menadžerske bonuse vezali za tromesečne bilanse, pa su menadžeri zapostavili bilo koji dugoročni cilj, mere neophodne za dugoročnu stabilnost i održivost, trkali su se da od jednog do drugog sastanka upravnog odbora, naduvaju poslove i same sebe, dok taj balon, napunjen smesom improvizacije i kratkoročnosti, nije pukao.

Grdno greši onaj ko misli da je, sa stanovišta mogućnog ishoda, nategnuta analogija između zahteva gramzivih upravnih odbora i zahteva Borisa Tadića. Vrlo je mogućno da će hvale vredna inicijativa o smeni neodgovornih proizvesti još veću količinu neodgovornosti.

glavni urednik nedeljnika „Vreme”

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner