Početna strana > Rubrike > Politički život > Patriotizam i huliganizam, ili važno i nevažno
Politički život

Patriotizam i huliganizam, ili važno i nevažno

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
utorak, 19. oktobar 2010.
Najlakše je sedeti u fotelji i biti general posle bitke, ali ipak nije bez smisla hladne (i čitave) glave razmisliti o proteklim danima, kada se zbog gej parade i Đenove Srbija ponovo usijala, a sva domaća „proevropska“ elita ponovo podigla da nam dokaže da su Srbi i dalje varvari i divljaci. U medijima je međutim već izneto dovoljno informacija da bi bilo potpuno jasno da je parada, i ako je održana po direktivi EU i SAD, organizovana kao čista provokacija i „koska“ bačena svim protivnicima vlasti, da bi se pojačala represija režima. Takođe, već ima dovoljno informacija koje pokazuju da neredi u Đenovi nisu slika Srbije, niti deo državnog udara, već pokazatelj teške gangrene kriminalizovanog srpskog fudbala, izazvane dugogodišnjim zajedničkim delovanjem političara i kriminalaca. Ako je to danas jasno, treba se onda zapitati, da li je na raspravu o gejevima trebalo trošiti toliko energije, da li je na gej paradu trebalo toliko žustro reagovati, i da li je imalo smisla zbog gejeva i lezbejki završiti u pritvoru ili ići u ilegalu. Pitanje je i da li navijače treba podržati i posmatrati kao vesnike bliskih promena, a odgovor iz fotelje na oba pitanja bi glasio – ne.

Jer, i parada i Đenova predstavljaju samo paravan za događaje koji su mnogo sramotniji i pogubniji po Srbiju i od najrazuzdanije gej parade ili najgorih huliganskih ispada. Stoga je pomalo bizarno što će baš tuča 6 000 navijača i tinejdžera sa policijom zbog šetnje LGBT ekipe ostati na kraju ubeležena kao prvi značajni odgovor upropašćene Srbije režimu Borisa Tadića. Jer, za ozbiljne proteste i otpor je do sada bilo mnogo važnijih povoda. Od nedavnih događaja pomenimo samo farsu sa Deklaracijom o Kosovu u UN ili farsu sa usvajanjem Deklaracije o zločinima nad srpskim narodom. Razloga za proteste bilo je i ovih dana – dok se Srbija bavila homoseksualizmom, na slobodu je 11. oktobra pušten zločinac iz Tuzle Ilija Jurišić, dok je Hilari Klinton 12. oktobra na miru sletela u Beograd. A samo nekoliko dana kasnije, dok nam je pažnja bila usmerena na fudbalske huligane, 14. oktobra je objavljena odluka Vlade o pokretanju procesa prodaje Telekoma.

Ovde se treba zapitati kako to da je pored toliko poniženja, i toliko razloga za sveopšti gnev baš gej parada izavala toliko žestine. Jer, ako je protivljenje gejevima jedino što patriote može da pokrene na kakvu-takvu masovniju akciju, onda je srpski patriotizam u ozbiljnom problemu i teškoj konfuziji. Sada se već zna da je vlast imala procenu bezbednosnih službi, i da je svesno dopustila situaciju u kojoj je eskaliralo nasilje. Parada je većinsku Srbiju bila poput crvene marame u koridi, ali, obzirom da se moglo pretpostaviti da režim priziva sukob, čudno je što su i patriotske organizacije, i čitav tzv. patriotski blok reagovali tako nesmotreno i impulsivno. Deo patriotskog bloka je na crvenu maramu krenuo poput bika u areni, ne razmišljajući da je u ovdašnjoj političkoj koridi vlast sebi sačuvala ulogu matadora, koji voza svog bika po unapred predviđenoj taktici ka neminovnom porazu. Sukobi 10. oktobra jesu naštetili režimu, ali mnogo više njegovim protivnicima, jer je režim i pored jakog udarca i dalje na nogama, i sada već preti oštrim represalijama, dok su sada svi oponenti, od tinejdžera do pojedinih mitropolita SPC obeleženi kao divljaci koji zaslužuju hapšenja i oštre zatvorske kazne. Vlast je i gej paradu i nerede u Đenovi iskoristila da sve protivnike proglasi huliganima koji sprečavaju (njen) put u Evropu, za koje se već spremaju „jezive reakcije“ poputpooštravanja Zakona o krivičnom postpuku, te je napravila još jedan potez napred, dok bi eventualni nasilni odogovor na pojačanu represiju Srbiju poveo u pravcu građanskih sukoba sa nesagledicim posledicama.

Na očiglednu nameštaljku vlasti odgovor dela patriotskih organizacija bila je i „porodična šetnja“, koja je, po mom mišljenju, bila bespotrebno rasipanje energije. Jer, niti je potrebno posebno isticati porodične vrednosti u zemlji gde više od dve trećine građana smatra da je homoseksualizam bolest, a o gejevima misli isto što i mitropolit Amfilohije, niti će se homoseksualci postideti pred prikazima porodičnog života. Protiv homoseksualizma se ne može boriti ni kamenjem i motkama, tako da bi zaključak stoga bio da je vlast dobila sve što je očekivala, a da je patriotski blok (ili njegov deo) pored kratkotrajne medijske promocije, dobio samo još jedan problem više, pošto sad mora da razmišlja i o svojim aktivistima u zatvoru. Stoga, naknadna pamet kaže da bi za „patriotski blok“ bilo bolje da je na vreme uočio da je, bez obzira na medijsku halabuku oko pitanja malobrojne „LGBT zajednice“, pitanje homoseksualizma u današnjoj Srbiji, koja se klati nad ambisom, u stvari marginalno i da je samo još jedan i odličan način da se skrena pažnja sa mnogo ozbiljnijih i većih problema. I kao što bi gej parada za neku normalnu vlast bila „zadnja rupa na svirali“ tako ta rupa treba da bude poslednja briga i za ostale. Zbog toga više ne treba reagovati na gej propagandu, koja će svakako i dalje biti agresivno prisutna, jer postoje mnogo važniji razlozi i mnogo ozbiljniji povodi koji bi trebalo da aktiviraju građane u masovne i mirne proteste, koje bi vlast mnogo teže mogla da zloupotrebi. 

Možda je o tome trebalo razmišljati ranije, pa bi se na primer umesto porodične šetnje, mnogo jača poruka vlasti mogla uputiti tako što bi 10. oktobra ulice bile prazne, a zatim 11. oktobra organizovane velike demonstracije povodom posete Hilari Klinton, sa šetnjom kroz Nemanjinu i podsećanjem na žrtve NATO agresije pred razrušenom zgradom Generalštaba, prilikom čega bi trebalo potencirati sramnu Deklaraciju srpske skupštine o srpskim žrtvama koja amnestira NATO zločine nad Srbima. Mnogo važnije od insistiranja na pitanju homoseksualizma bi bilo inisistiranje na detaljnom obelodanjivanju razgovora u četiri oka predsednika Tadića sa američkom državnom sekretarkom, jer o sudbini države se nije raspravljalo u Manježu već na predsednikovom kanabetu. Mnogo važnije od tuče sa policijom bilo bi organizovanje protesta povodom oslobađanja Ilije Jurišića, i umesto što su vođe Obraza štampali flajere sa porukom „Čekamo vas“, mnogo bi bilo mudrije da su ceo Beograd i Srbiju oblepili pitanjem „Ko je pustio Iliju Jurišića“ da bi široj javnosti naglasili sramnu delatnost ovdašnjeg Tužilaštva za ratne zločine.

Pošto svega toga nije bilo, opet je ispalo da se srpski patroitizam sveo na homofobiju i huliganizam, što je čini se, upravo ono što je režim hteo. Zato treba prestati reagovati na već providnu gej propagandu, a huligane ostaviti političarima i Fudbalskom savezu Srbije, gde i prirodno pripadaju. Jer voditi surovu uličnu i internet bitku protiv gejeva, ili filozofirati o fudbalskim kriminalcima-huliganima plaćenim da prave nerede je potpuno nepotrebno gubljenje vremena i energije, koja bi morala da se usmeri u drugom pravcu. Stoga, ako pored Deklaracije o Srebrenici, rezolucije o Kosovu, Deklaracije o zločinima protiv srpskog naroda, puštanja Ilije Jurišića, posete Hilari Klinton, situacije na severu Kosova, ekonomskog kolapsa i siromaštva, još neko smatra da su glavni problem Srbije gejevi, a da su navijači i huligani avangarda patriotskih snaga, i ako je taj neko spreman da pored daleko važnijih pitanja po sudbinu Srbije rizikuje robiju zbog gejeva ili fudbala, onda je najbolje da neki sledeći put najpre poseti nekog pedagoga ili duhovnika, koji će mu pomoći da raspravi o prioritetima u svom životu. Ogromno nezadovoljstvo koje vlada u Srbiji treba iskoristiti i kanalisati, ali ne preko fudbala i ne preko nesumnjivog anti-gej raspoloženja, već, kao što rekoh, prema daleko važnijim pitanjima, poput onih koje sam pomenuo, ili, na primer, prema najavljenoj skandaloznoj prodaji Telekoma, koja će se sigurno pretvoriti u novu veliku aferu. Ali o tome „u sledećem broju“.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner