Početna strana > Rubrike > Politički život > Plan napada – regionalizacija Srbije
Politički život

Plan napada – regionalizacija Srbije

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub S. Lekić   
utorak, 23. jun 2009.

Regionalizacija, decentralizacija i ustavno preuređenje Srbije može se analizovati na tri načina. Deskripcijom i naracijom geopolitičkih ovaploćenja, pronicanjem u neprozirnu geopolitičku ćutnju i analizom pravnih i političkih ideja koje su u začetku ovih procesa. Najuticajniji politički vođi regionalizaciju nastoji da svedu na tekuću personalnu, stranačku i političku raspravu oko statutarnih nadležnosti AP Vojvodine. A problem je dublji i stariji od polemičara i aktera ove zamašne igre. Tešku poziciju srpskog državnog vrha koji se upetljao u opasne i neprimerene odnose sa evroatlantskim partnerima pokazuje i njegovo manevrisanje u vezi donošenja novog statuta AP Vojvodine. Kako se ekonomska, politička i moralna kriza društva produbljuje, sve je jasnije da donošenje statuta neće proći bez posledica po život i budućnost zemlje i naroda. Zatečena blizinom opasnih zapleta, srpska vlada poseže za čudnim rešenjima poput predloga Zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine koji je u suprotnosti sa važećim Ustavom. Ovim se, po mišljenju profesora Čavoškog, konvalidira jedan protivustavni predlog statuta.[1] Izgleda da vlada pokušava da protivustavne odredbe statuta neutrališe tako što će zakonskim nacrtom doliti ulje na vatru, te tako spor pretvoriti u politički požar sve se nadajuć' da će izbeći najgore.

Pored brojnih protivustavnih odredbi u predlogu statuta, navodi se da AP Vojvodina ima svoju teritoriju (čl. 3).[2] Ubrzo nakon objave predloga statuta AP Vojvodine, stigla je oprezna i naizgled bezazlena najava otvaranja graničnog pitanja u obliku geografske karte Liberalanog saveza Vojvodine, koja prikazuje istorijsku teritoriju Vojvodine Srpske do Vinkovaca, Osijeka, Baje, Segedina i Arada, a posebno je izdvojen prostor današnje AP Vojvodine u koji je uključen Šabac.[3] Granice Vojvodine u ovoj mapi ne poklapaju se sa granicama u predlogu statuta. Zbog ovoga ne zebu Hrvatska i Mađarska pošto su one članice NATO pakta, te na ovaj incident gledaju kao na unutrašnju stvar Srbije koja bi mogla da im koristi.[4] Kosta Čavoški misli da vođa LSV Čanak već odavno nastoji da od Vojvodine napravi državu u državi Srbiji. Čanak namerava da prvo od Vojvodine stvori državu, a da je zatim odvoji od Srbije i deo pripoji Mađarskoj, a deo Hrvatskoj. Zato on vodi promađarsku i prohrvatsku politiku, smatra Čavoški.[5]

Ustavni predlozi

U proteklih desetak godina, javnost se upoznala sa brojnim predlozima ustavnog uređenja republike Srbije. Beogradski centar za ljudska prava objavio je 2001. ustavno rešenje koje Srbiju definiše kao multikulturnu demokratsku državu svih građana i svih naroda.[6] U Srbiji je u upotrebi srpski jezik i ćirilično i latinično pismo.[7] Slabi predsednik je naspram dvodomne jake skupštine sastavljene od veća građana i senata.[8] Vlast je teritorijalno razdeljena između opština, okruga, oblasti i autonomne pokrajine.[9] Autonomne pokrajine su: Beograd, Vojvodina, jugozapadna Srbija, jugoistočna Srbija, Kosovo i Metohija i Šumadija-Podunavlje.[10] Autonomna pokrajina donosi konstitutivni akt.[11]

Pavle Nikolić je 2001. godine javnosti dao na uvid nacrt ustava Kraljevine Srbije koji Srbiju definiše kao državu srpskog naroda i svih njenih ravnopravnih građana bez obzira na rasu, nacionalnost, etničko poreklo, jezik i veroispovest (čl. 1).[12] Zvanični jezik Kraljevine je srpski, a ćirilica je pismo u službenoj upotrebi (čl. 13). Zajamčena je autonomija oblasti (čl. 188) koje su političko-teritorijalne jedinice i ima ih 12: Bačka, Banatska, Sremska, Beogradska, Podrinjsko-posavska, Zlatiborska, Šumadijska, Raška, Podunavsko-timočka, Južnomoravska, Kosovska i Metohijska (čl. 189). Osnovni akt oblasti je oblasni statut (čl. 191). U Nikolićevom ustavnom predlogu Skupština je jednodomna.

Forum iuris 2002. godine predložio je nacrt ustava koji Republiku Srbiju definiše kao ustavnu demokratsku zajednicu svih građana i nacionalnih zajednica koje u njoj žive.[13] Predviđa da u službenoj upotrebi bude srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćirilično i latinično pismo i jezici nacionalnih manjina.[14] Ovaj predlog predviđa sledeće teritorijalne zajednice: opštine, AP Vojvodina, AP Kosovo i Grad Beograd.[15] Pored imenovanih pokrajina ostavlja mogućnost obrazovanja i drugih.[16] Predsednik se bira u Skupštini.[17] U ustavnom predlogu AP Vojvodina i Kosovo imaju Vrhovni sud.[18] Predlagači ustava nisu blagonakloni prema srpskoj kulturi: „Prošlost je bitna, ali ne zato što bi se na nju trebalo oslanjati kao na izvor vrednih tradicija. Naprotiv, naša prošlost je loša i ustav treba shvatiti kao instrument njenog delegitimiranja i sprečavanja ponavljanja njenih najgorih aspekata (ideološki monolitizam partije države, autoritarni voluntarizam, nacionalizam, rat).“[19] Pisci ovog predloga kažu da je Srbija nacionalno heterogena država, te su potrebne garancije autonomije za nacionalne grupe, garancije grupno-specifičnih prava.[20] U preambuli je istaknuta rešenost da se raskine sa lošom prošlošću, neutralnost i sekularnost, vernost miru i nenasilno rešavanje konflikata.[21]

Centar za liberalno-demokratske studije 2003. godine sročio je materijal pod naslovom Regionalizacija Srbije.[22] U ovoj studiji nije dat predlog ustavnog teksta, već analiza postojećeg stanja teritorijalne i sudske organizacije Srbije, osvrt na evropske trendove regionalizacije, modeli regionalne organizacije zemlje i ekonomsko-finansijski aspekti regionalizacije. Pisci studije zapažaju da je Ustav FNRJ iz 1946. predvideo postojanje političko teritorijalnih autonomija, odnosno autonomnih oblasti u Srbiji, a ustavnim izmenama od 1963. godine ukinuo mogućnost da se i u drugim republikama, prema kriterijumima koji su važili za Vojvodinu i Kosmet (istorijske, etničke, kulturne, političko organizacione i sl.) uspostavi neka autonomija.[23] S tim u vezi, autori konstatuju da je ustav Srbije iz 1990. (tzv. Miloševićev ustav) bio izgovor, a ne razlog za separatizam Slovenije i Hrvatske.[24] Shodno diskursu političke korektnosti, autori priznaju da Vojvodina ima specifičnosti, te „vojvođanski identitet“ (navodnici autora studije) određuju kao geografski, multikulturni i multietnički.[25] Potom, korak po korak, osporavaju vojvođansku asimetriju tako što problematizuju zalaganje Radivoja Stepanova i Žolta Lazara (citirani u fusnoti 39) da Vojvodina ne može imati isti rang sa drugim regionima u Srbiji. Pošto su relativizovali vojvođansko autonomaštvo, tj. zalaganje za asimetričnu Srbiju autori studije primećuju da je „jasno da regionalizacija preostalog dela Srbije nema tako jasne istorijske, kulturne, tradicionalne ili etničke razloge, kakvi su bili oni koji su opredeljivali autonomni status Vojvodine, odnosno Kosova i Metohije.“[26] Malo dalje, autori se pitaju: „da li je Srbiji, ili bar njenom ostatku koji nije organizovan u postojećim autonomnim pokrajinama, potrebno ovo pravo na regionalno organizovanje?“[27] I primećuju da je dominantna crta Srba od Ustanka 1804. obnova svoje države, a ne „neke imaginarne regije“ u kojoj se zadovoljavaju neodređene javne potrebe, te da asimetrija, koja karakteriše Srbiju od 1946. godine, nije položila ispit istorije.[28] Autori ističu da prilikom regionalizacije i decentralizacije preraspodela bogatstva uvek zavisi od političkog dogovora, te da je važno da se o tome odlučuje na nižem, regionalnom nivou vlasti.[29] U ovoj studiji, mada oprezno i uzdržano, ispitane su različite mogućnosti regionalizacije i decentralizacije, njihove posledice i način izvođenja i formula koja bi Srbiju mogla izvesti iz stanja ustavne asimetrije.

Pored navedenih predloga nacrte ustava Srbije, pre 2006. godine, dale su Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije.

Ideju regionalnog preuređenja Srbije možda je najdoslednije razradio profesor Miodrag Jovičić i pretočio u ustavni predlog u kome je Srbija decentralizovana država između federacije i unitarne države. Prema ovom predlogu iz 1996. godine: „Ujedinjene Srpske Zemlje su jedinstvena država koju sačinjavaju sledeći regioni: Banat, Bačka, Beograd, Zapadna Srbija, Istočna Srbija, Južna Srbija, Kosovo, Metohija, Podunavlje, Srem, Stara Raška, Crna Gora i Šumadija“ (čl. 1).[30] Osnovna odlika njegovog predloga je pokušaj da se iznađe razborito rešenje za srpsko-albanske odnose i omogući ujedinjenje sa Republikom Srpskom. Cilj Jovičićevog predloga jeste da ukloni neprirodnu asimetriju Srbije koja se u proteklim decenijama produbljivala i dovela u pitanje opstanak države i naroda.

U vreme objavljivanja pomenutih predloga široka javnost nije im posvetila veliku pažnju. Ali pravu buru 2009. godine izazvao je predlog Ministarstva ekonomije o podeli Srbije na sedam regiona (ilustracija 1). Možda je to zato što su u međuvremenu pobunjeničke snage na Kosovu i Metohiji proglasile nezavisnost. Predlog Ministarstva ekonomije posebno je zanimljiv zbog pažljivog izbora naziva i granica regiona na koji se deli Srbija: Vojvođanski, Beogradski, Zapadni, Istočni, Centralni, Južni i Kosovsko-metohijski region.[31] Ako se pribegava imenovanju regiona po stranama sveta, onda bi Vojvodina valjalo da se nazove Severni region, a Kosovo i Metohija Južni region. Južni region (Niš, Vranje, Leskovac) nalazi se na jugoistoku zemlje, te bi ga valjalo nazvati Jugoistočni region. Ovakvi nazivi upućuju na zaključak da se za severni (podunavski) deo Srbije i južni deo Srbije zadržavaju stari nazivi (Vojvodina i Kosovo-Metohija) dok se jugoistok zemlje naziva Južnim regionom kao da Kosovo i Metohija više nisu u sastavu Srbije. Delovi Srbije koji su bili izvor pijemontizma i danas ga gaje, razbijeni su na bezlične geografske odrednice (jug, centar, istok) te se nigde ne naslućuju hučna Drina, pitoma Šumadija, Morava, Timok i sl. Nasuprot, Srem, Banat i Bačka prisiljeni su na zajedništvo, iako su prva dva u velikoj meri gravitaciono područje grada Beograda, a istorijski i ekonomski nikada nisu bili čvrsta celina. Dok se stanovnici Vojvodine mogu zvati Vojvođanima ili čak Banaćanima, Sremcima, Bačvanima, nejasno je kako će se zvati stanovnici srca Srbije – južnjaci, zapadnjaci, centristi? Otuda ne čude zahtevi zagovornika odvajanja AP Vojvodine da za vojvođanski i beogradski region ne važe kriterijumi kao za ostale delove zemlje pošto, ističu oni, ova dva imaju određeni subjektivitet što nije slučaj sa ostalim.[32] Da bi se zabašurio regionalistički metež, novi čitluci proglašavaju se za statističke regione. Stoga ovaj zakon valja uzeti kao probni balon i pripremnu radnju za poslednji čin srpske drame.

Ilustracija 1. Različite kartografske obrade teritorijalnog uređenja Srbije objavljene u listu Danas i na sajtu NSPM.[33]

Pisci predloga ustava Srbije uglavnom su pravnici po struci, te u njima nije dato objašnjenje kojim su se načelima rukovodili pri ustanovljenju novih regiona. Ali kako objasniti da u timovima za pisanje ustavnog predloga nema geografa, mada je njihova srž podela Srbije na dosad nepoznate celine od kojih se očekuje buran razvoj? Da li je po sredi neznanje, naivnost ili pak nebriga? Nasuprot tome, stoji predlog geografa Milomira Stepića iz 2002. (dopuna Jovičićevog nacrta) pošto izvodi optimalne granice regiona (ilustracija 2). Stepić se bavi modeliranjem državnog prostora, a ne ustavnim rešenjima i predlaže podelu Srbije na 13 geografski ujednačenih regiona: Bačka, Banat, Srem i Mačva (ili Posavina), Beograd, Podunavlje, Zapadna Srbija (ili Podrinje), Centralna Srbija, Istočna Srbija (ili Timočka Krajina), Stara Raška, Niš, Metohija, Kosovo i Jugoistočna Srbija.[34]

Ilustracija 2. Regioni Srbije (predlog M. Stepića).[35]

Svaki od predloga zalaže se za neki od prepoznatljivih političkih ciljeva. Nacrt Foruma iuris utire put autonomiji Vojvodine prema Brozovom ustavu iz 1974. godine i, osim izliva gneva prema srpskoj prošlosti, njegovi autori se ne upuštaju u dalju konkretizaciju regionalizacije i sudbine Srbije. Ideja predlagača je jasna: učvrstiti konfederalni položaj Vojvodine, a ostatak Srbije prepustiti spletu događaja. Zagovornici vojvođanskog političkog, ekonomskog i kulturnog ekskluzivizma traže da se Srbija organizuje kao regionalna država, kako bi se produbila i učvrstila heterogenost Srbije, a asimetrično uređenje koje vodi konfederalizaciji i raspadu države prikazuju kao spasonosnu regionalizaciju! Dokaz je činjenica da se takva regionalizacija ne odnosi na Srem, Banat i Bačku, već isključivo na ostatak Srbije. Ništa nije bolji ni predlog podele Srbije (centralne) na četiri regiona (grad Beograd, zapadna Srbija, istočna Srbija, srednja Srbija).[36]

Predlog Beogradskog centra za ljudska prava ide korak dalje i zemlju mračne prošlosti (Srbija) pretvara u srednjevekovnu feudalnu državu bez vitezova. Oba predloga i pored eskplicitnog ustavnog teksta prikrivaju posledice i ciljeve predložene ustavne promene. Predlog Pavla Nikolića kreće sasvim drugim putem, zalaganjem za monarhiju, a Jovičićev predlog, pak, predlaže republikansko uređenje srpskih zemalja.

Redosled poteza vojvođanskih ekskluzivista

Prvi korak otkidanja Srpske Vojvodine načinjen je pošto je završena javna rasprava partija, nevladinih organizacija i drugih interesnih grupa o potrebi federalizacije Srbije čiji kamen temeljac je statut Vojvodine predložen 2008. Medijska mašinerija podržala je regionalizaciju Srbije i satanizovala tzv. nazadne snage u Beogradu koje se protive ovakvom preuređenju zemlje. Brojne knjige, stručni i naučni radovi (neki su ovde citirani), kao i politička kampanja protiv tzv. srpskih centralista dala je vidne rezultate. Skoro da se na prste jedne ruke mogu nabrojati zagovornici istinskog regionalnog uređenja i decentralizacije Srbije. Dugogodišnja propaganda učvrstila je ideju da je autonomija plod nastojanja građana pokrajine da se zaštite od siromašnijih i ponekad nepoželjenih Srba južno od Save i Dunava. Ovaj potuljeni oblik rasizma polagano se ukorenjuje među osiromašenim poljoprivrednicima, prognanicima iz srpskih krajina i među starosedeocima na severu Srbije. Slovensko stanovništvo preuzima matricu rasističkog govora da je srednja Evropa superiorna u odnosu na slovenski istok, što ne skriva ni vojvođansko političko jezgro.[37] Autonomaši Titovog doba takođe su osetljivi na navodni centralizam, bio on obrenovićevske ili pak četničke prirode.[38] Iskazuju nemir zbog slutnje da njihovo rušenje tzv. velikosrpskog nacionalizma nije dalo vidljive rezultate. Srpski prostor, istina je, danas je rascepkan i podvrgnut preimenovanju i kulturnoj kolonizaciji, ali tek posle vojne intervencije SAD i EU, dva moćna bloka, a ne zaslugom Brozovih partijskih kadrova. Pokazalo se da oni nisu bili sposobni da sruše duh naroda umislivši da ga mogu usrećiti i prosvetliti svojom feudalnom ideologijom. Sav uspeh duguju snazi američkog oružja i evropske ekonomije, a ne autonomaštva i zaborava naroda.

Zagovornici vojvođanskog ekskluzivizma iz akademskih krugova ne libe se da Srbiju u naučnim radovima žigošu kao policijsku državu koju karakteriše „čizmaška“ demokratija, politički tribalizam, u kojoj ne posustaje „srbijanski centralizam“ i „beogradizacija“ u kojoj buja nacionalna i verska isključivost, a izlaz iz toga jeste „mala državnost“ ili, pak, „integralna autonomija Vojvodine“.[39]

Drugi korak je usvajanje statuta uz blage izmene da bi se umirili protivnici (statut je plod „kompromisa“). Da bi ojačao poziciju autonomaša, Čanak i pomisao da se donese statut za Vojvodinu smatra pretnjom i uvredom. On je po njegovom mišljenju beskoristan, dok je donošenje novog ustava Srbije jedini put za promenu položaja Vojvodine koja je pre Miloševićeve vladavine imala ustav, a ne statut.[40] Ovim, kao i pomenutom mapom, najavljuje žestoku borbu za državnost posle usvajanja separatističkog statuta. Baza za bitku biće pokrajinske institucije koje se reorganizuju i pripremaju kako bi omogućile rođenje nove države. Posebna pažnja posvećena je finansijama i osnivanju razvojne banke koja bi nastala spajanjem Vojvođanskog fonda za razvoj i Metals banke.[41] Javnost sumnjiči vojvođanske autonomaše da su uz podršku guvernera NBS smišljeno oslabili Metals banku da bi lakše obrazovali razvojnu banku Vojvodine.[42] Ovaj događaj olakšao je miroljubivo povlačenje Pajtića.[43] Njegov politički udes podstakao je poklonike autonomaštva da izliju bes i gnev na Predsednika Srbije.[44]

Treći korak jeste ubrzavanje ustavne reforme čiji će krajnji rezultat biti suženo polje delovanja građanskog društva, političkih grupa i stranaka što će olakšati konfederalizaciju i drobljenje Srbije i otvaranje vrata za otcepljenje Vojvodine.

Četvrti korak je izvikivanje nezavisnosti Vojvodine. Dok se Pomoravlje bude bavilo brojem i izgledom novih regiona, dotle će Podunavlje proglasi nezavisnost. Ako se to desi, Srbi i njihovi vođi preći će Rubikon. Nezdrava politička klima u proteklih sedamdesetak godina, uticala je na raslojavanje slovenskog stanovništva Vojvodine Srpske. Nakon proglašenja nezavisnosti, ateisti i religiozni Srbi izdiferenciraće se na nekoliko grupa – Srbi, Srbi Vojvođani i Vojvođaneri. Srbi će u početku biti najbrojniji i većina njih smatraće da nezavisna Vojvodina ne menja njihovo kulturno i nacionalno opredeljenje. Oni će isprva biti uzdržani, ali će razmišljati o novom identitetu Srba Vojvođana. Ova će grupa Srba koja ističe pored nacionalnog i geografsko obeležje u početku biti malobrojna, ali vremenom će se povećavati na račun Srba koji će uviđati prednosti novog opredeljenja. Posebno zato što će ih pritiskati malobrojni, ali ostrašćeni Vojvođaneri koji čak i zdrobljenu Srbiju i Beograd vide kao pretnju i opasnost. Vojvođanere nastale na supstratu kajanja (zagušljiv tamjan, pripisani zločini i sl), malograđanštine i lične neutemeljenosti tišti osećaj ljubomore prema Beograđanima i varljivi osećaj superiornosti nad Moravcima, Nišlijama i Podrinjcima (higijena, materijalne prilike...). Vojvođaneri će biti od velike pomoći pregnantnim mađarskim političarima pri disciplinovanju slovenskog mora. Vojvođanerski zloduh koristi svaku priliku, nesporazum ili događaj da utemelji vojvođanstvo, ponekad i na komičan način. Čak je i arhitektura kuća u moravskoj i podunavskoj Srbiji zgodan povod da se istakne posebnost severa Srbije.[45] Na kraju četvrte faze, vojvođanski ekskluzivisti razmisliće o referendumu koji bi politički i istorijski zapečatio odluku o otkidanju severnog dela Srbije. U ovoj i narednoj fazi doći će do ozbiljnih sukoba između vojvođanerskih prvoboraca i novih snaga iz mađarskih stranaka.

Peti korak je učvršćivanje državnosti i uređenje teritorije Vojvodine (ustav, zakoni, razgraničenje). Slično će, možda, pokušati da ponovi neka od regija ostatka ostataka Srbije, ali bi se mogla suočiti sa slabostima novog identiteta u stadijumu koacervata. U Kragujevcu, Aranđelovcu i Topoli srpstvo će još uvek biti jače od šumadinstva, a samim tim i prepreka izgradnji šumadijske države. Da bi dostigli Vojvođanere, Šumadisti treba da izgube godine utvrđujući novi identitet, a uz to, nesigurno je da li će naći novčanu potporu u inostranstvu, pošto će njihove akcije posle otcepljenja Vojvodine biti bezvredne. U ovoj fazi srpski teritorijalni patrljci postaće predmet rivalstva suseda. Naši susedi (gledano iz Kragujevca) od toga neće imati velike koristi, ali će pokušati da prošire svoje tržište i teritorije. Svaki od novoustanovljenih srpskih regiona slabiji je od Republike Srpske, BJR Makedonije, divlje države Kosovo, Vojvodine, a posebno od Mađarske, Bugarske i Rumunije, članica NATO pakta.

Mlada demokratija Vojvodine, podstaknuta ulaskom u EU i NATO, moraće da uredi svoju teritoriju tj. granice i potpiše odgovarajuće ugovore o razgraničenju sa susedima. Najveći problem mogao bi nastati prilikom razgraničenja sa ostatkom Srbije koja zadugo neće biti teritorijalno definisana. U ovoj etapi Vojvođaneri će otvoriti pregovore o razgraničenju pošto novu državu ne obavezuje ustav Srbije (država u raspadanju). Pitanje pravednih granica Vojvodine tek će dobiti na značaju, a za njega već su zainteresovane Mađarska i Hrvatska, oprezno čak i Rumunija. Teoretski, moguće je da „mračne snage prošlosti“ iz ostatka Srbije pokažu tvrdoglavost pri rešavanju imovinskih, teritorijalnih i ekonomskih pitanja. U tom slučaju, usledio bi poziv evropskim posmatračima da se rasporede u nezavisnu Vojvodinu (vojvođanski „euleks“) i tako ojačaju novouspostavljenu vlast i njenu pregovaračku poziciju prema ostatku konzervativne i ratnom krivicom morene Srbije.[46] Posle utvrđivanja spornih teritorijalnih pitanja moguće je raspoređivanje vojnih posmatrača kako u kriznim područjima, tako i u čitavoj Vojvodini koja bi posle njihovog rešavanja ušla u članstvo NATO pakta i time dobila zaštitu ove moćne vojne organizacije.

U ovoj fazi moglo bi se prekinuti prećutkivanje srpskog nacionalnog korpusa u Vojvodini Srpskoj. Naime, novi identitet pružio bi povod da ustoličeni modernistički feudalci popišu stanovništvo i tako utvrde očiglednu istinu (sadašnja se prećutkuje) o nacionalnom sastavu stanovništva tj. o multietičnosti Vojvodine u kojoj bi Srbi tada već bili manjina podeljeni u više kolona.

Zamisli Šumadista

Davno uspostavljene prisne veze Srba iz Šumadije i Srema, Banata i Bačke na sličan način se ispoljavaju i u vreme geopolitičke dekadencije srpske države. Ranije kao sinergija na radnji ujedinjenja danas na preduzeću regionalizacije i natoizacije Srbije. Savremene šumadijske stranke pomagači su autonomaških partija severno od Save i Dunava. Izdaju se za regionalne i liberalne stranke desnice, a zalažu se za decentralizaciju i ubrzane evroatlantske integracije.[47] Umetni Šumadizam vešto se žali na beogradizaciju, problem koji na skoro isti način muči separatiste sa severa Srbije. Vođi tzv. regionalističkih stranaka danas šire lažno uverenje da Šumadinac ne može biti separatista.[48] Ali još pred rat 1999. predstavnici koalicije „Šumadija“ zagovarali su regionalizaciju i čvrsto verovali u njenu magičnu moć. Oni su, dok se spremala pobuna na Kosovu i Metohiji, mislili da bi srpski parlament valjalo podeliti na dva doma. U jednom bi se poslanici birali u jedinstvenoj izbornoj jedinici (čitava Srbija), a drugi dom bi činili predstavnici regiona (senat).[49] Koalicija „Sandžak“ koju je 1998. predstavljao Rasim Ljajić (tada predsednik SDA) pristajala je da pregovara bez međunarodnih predstavnika, a u slučaju da se vlada ne odazove na pregovore pretio je referendumom, posle koga bi ovlašćeni predstavnici otišli u Beograd i tamo razgovarali o svim spornim pitanjima.[50] Ratna zbivanja skinula su sa dnevnog reda ovu temu. Međutim, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije i najave otcepljenja AP Vojvodine, kao po komandi, obnovljena je šumadistička inicijativa drobljenja centralne Srbije, ali u formi privlačnog regionalizma naslonjenog na srpske dinastije i ustanke koji su budili srpsku državnost u devetnaestom veku. Istovremeno sa njom je obnovljen divljački pritisak predstavnika islamske zajednice u Bosni na muslimansko i hrišćansko stanovništvo Raške.[51] Kalajeva receptura huškanja muslimana i pravoslavaca jednih na druge obnavlja se preko ideje glavara islamske zajednice u Bosni da je Sarajevo duhovni centar svih Bošnjaka ma gde oni živeli.[52] Dakle, deo muslimanskog sveštenstva misli da su se stekli uslovi za uspostavljanje pojasa koji razdvaja Srbiju i Crnu Goru u kome nema mesta za Srbe.

Dva savremenika, Dragoslav Mihailović i Vidosav Stevanović, ne kriju zadovoljstvo što je osnovana stranka koja na sebe uzima borbu za Šumadiju, svaki iz svojih razloga.[53] Obojica doživljavaju Šumadince i Vojvođane na drugačiji način od Svetozara Miletića, Polita Desančića ili Garašanina i njihovo nastojanje da se Srbi objedine.

Međutim ideologije vojvođanerstva i šumadizma nisu jedini izazov pred Srbijom. I u istočnoj Srbiji sve su glasniji zahtevi da se internacionalizuje tzv. vlaško pitanje. U Srbiji je 2002. godine živelo 34.576 Rumuna i 40.054 Vlaha.[54] U vreme vladavine Miloševića ova etnička grupa je preko rumunskih vlasti zahtevala emisije na televiziji i radiju na rumunskom jeziku i bogosluženje na rumunskom jeziku.[55] Korak po korak, u diskusiju o tzv. vlaškom pitanju, zapodenutu u elektronskim i štampanim glasilima, pored različitih predstavnika „ugrožene“ manjine ulaze i crkve.[56] Posle rasprave političko-etničke prirode dolaze i konkretni zahtevi koji se, u dogledno vreme, mogu teritorijalizovati.[57] Verbalno nezadovoljstvo samozvanih predstavnika malobrojne manjine dovoljno je za otvaranje rasprave koja vodi ka promeni granica. Srbija bi morala recipročno da reaguje zahtevom za posebnom proverom statusa Srba u istočnom Banatu i posebno da otvori pitanje njihovog fizičkog uništavanja u vreme vladavine svrgnutog diktatora Čaušeskog. Konačno, otcepljenjem Vojvodine i rasparčavanjem Srbije, pred Bugarskom bi se, kao na dlanu, našla polovina BJRM i jugoistočna Srbija (videti ilustraciju 3).[58] Ali ovim nije završeno nabrajanje „spornih“ teritorija na tlu Srbije.

Ilustracija 3. Prostor bugarskog jezika[59]

Izlaz iz ćorsokaka

Ako se dogodi da Vojvodina Srpska bude otkinuta od jezgra Srbije nastaće nova situacija koja će promeniti ustrojstvo i budućnost zemalja na evropskom istoku. Za Srbe su najvažnije dve posledice: promena položaja Beograda (prestonica ostaje na periferiji vojvođanske i šumadijske kvazidržave) i gašenje nacionalnog i kulturnog identiteta Srba. Dakle, otcepljenje Vojvodine neće proizvesti samo umanjenje površine i stanovništva Srbije, već će dovesti u pitanje i smisao njenog postojanja i Srbe pretvoriti u evropske Kurde. Skoro da više neće biti važno što će Arbanasi obnoviti zahtev Vašingtonu da zauzmu jugoistok Srbije i što će Sloveni muslimanske vere u Raškoj biti podstaknuti da formiraju bezbednosni koridor između ostatka Srbije i Crne Gore. Nakon razdvajanja Srba sa dve obale Save i Dunava otvoriće se neminovno pitanje opstanka oblasti Beograda, Podrinja i južnog Pomoravlja koji neće moći da postoje u uslovima sukoba prečanskih, moravskih, crnogorskih, bosanskih, hrvatskih krajiških i drugih Srba. Njihov sukob biće kruna napora Berlina, Vašingtona i Londona koje su činili u periodu 1991-2000. Ako im pođe za rukom da na srpskom primeru krunišu upotrebu vojne sile, ekonomskih sankcija, premeštanja stanovništva i, posebno, računarskog krojenja novih entiteta, formula prekomponovanja istočne Evrope zgotovljena je i može se delotvorno primeniti i na druge, posebno na neotpornije, narode.

Suprotno tome, spasonosna regionalizacija i decentralizacija Srbije valjalo bi da se odvija kroz nekoliko faza. U prvoj bi bio poražen separatistički pokret u Novom Sadu i Kragujevcu. Potom bi valjalo pristupiti regionalizaciji i decentralizaciji tako da se otklone nejednakosti između različitih delova zemlje uspostavljanjem 12-13 regiona shodno Jovičićevom i Stepićevom predlogu regionalizacije koji su pravno, kartografski i geografski utemeljeni. Međutim, pre ozbiljne ustavnopravne reforme treba razmotriti da li je pogodan trenutak za radikalnu regionalizaciju zemlje budući da SAD nisu dale Srbiji teritorijalne garancije već divljoj državi Kosovo.[60] Sa druge strane, asimetrično uređenje zemlje povećaće ekonomsku i političku nestabilnost, produbiti jaz između severa i ostatka zemlje i prigušiti politički život. U ovoj fazi, posebnu pažnju valjalo bi posvetiti Beogradu i Novom Sadu i njihovom položaju u odnosu na ostale regione. Ako bi se dosledno decentralizovala Srbija, onda bi Beograd i Novi Sad ustupili deo svoje položajne rente koju uživaju kao administrativni i privredni centri. Isto tako, vrlo brzo bi ojačali manji gradovi, kako na severu, tako i na jugu zemlje. Međutim, ovakvo rešenje se kosi predlozima današnjih zagovornika regionalizacije, pošto oni preduzimaju sve da Beograd i Novi Sad učvrste svoju poziciju u odnosu na ostatak zemlje. U karikaturalnom obliku pojedini lokalni političari iz Kragujevca i Niša pokušavaju da slede ove opasne primere.

Ako model regionalizacije i decentralizacije da dobre rezultate on bi, nakon usavršavanja, ostao na snazi. U suprotnom, tražila bi se nova rešenja. I pored ogromnog pritiska Zapada, na sve načine treba izbegavati ustavno učvršćivanje asimetričnih regiona sve dok postoji neposredna opasnost od raspada zemlje.


[1] Čavoški, K. 2009. Razvlašćena Srbija – podržavljena Vojvodina. 8.4. 2009.

http://www.nspm.rs/politicki-zivot/razvlascena-srbija-podrzavljena-vojvodina.html

[2] Statut Autonomne pokrajine Vojvodine (predlog), Novi Sad, oktobar, 2008. Član 3 nacrta statuta kaže da je teritorija AP Vojvodine sastavljena od Bačke, Banata i Srema te da ista ne može biti promenjena bez saglasnosti njenih građana izražene referendumom. http://www.vojvodina.gov.rs/index.php?option=com_docman&task=cat_view&gid=19&dir=DESC&order=date&limit=5&limitstart=5

[3] Povod za štampanje ove mape, prema objašnjenju Liberalnog saveza Vojvodine, jeste 160-a godišnjica Vojvodstva Srpskog i Tamiškog Banata. Ovim je trebalo, misle u LSV, podsetiti i opomenuti javnost šta je Vojvodina bila. Incident je zabašuren izjavom da je omladina LSV odgovorna za ovaj propust pošto se stranka zalaže za Vojvodinu u sastavu Srbije. Glas javnosti, 9.1.09. http://www.glas-javnosti.rs/clanak/tema/glas-javnosti-09-01-2009/vojvodina-republika-srbija-cuti

[4] A da je zaista tako svedoči i činjenica da ni Zagreb ni Budimpešta nisu uložili protestnu notu vladi u Beogradu povodom ovog incidenta.

[6] Ustavna rešenja za Srbiju i Jugoslaviju. Predlozi nezavisne grupe eksperata: Lidija Basta Flajner, Vladimir Đerić, Mirjana Pajvančić, Dragoljub Popović, Zorica Radović, Slobodan Samardžić. Beogradski centra za ljudska prava, Beograd, 2001, str. 21.

[7] Isto, str. 21.

[8] Isto, str. 42.

[9] Isto, str. 55.

[10] Isto, str. 57.

[11] Isto, str. 59.

[12] Nikolić, P. Jeremić, M., Nedić, A., Mavrenović, S. 2006. Bez kralja ne valja. Beograd, Srpska liberalana stranka. Poglavlje Ustav Kraljevine Srbije, str. 78-138.

[13] Projekat ustava Republike Srbije. Autori: Marijana Pajvančić, Nenad Dimitrijević, Slobodan Beljanski, Stanko Pihler, Radivoj Stepanov, Dimitrije Boarov. Forum iuris, Novi Sad 2002, str. 20.

[14] Isto, str. 21.

[15] Isto, str. 24.

[16] Isto, str. 24.

[17] Isto, str. 68.

[18] Isto, str. 72.

[19] Isto, str. 97.

[20] Isto, str. 97.

[21] Isto, str. 98.

[22] Regionalizacija Srbije. Autori: Zoran Vacić, Boško Mijatović, Aleksandar Simić, Zorica Radović, CLDS, Beograd.

[23] Isto, str. 10.

[24] Isto, str. 11.

[25] Isto, str. 22.

[26] Isto, str. 23.

[27] Isto, str. 24.

[28] Isto, str. 24.

[29] Isto, str. 25.

[30] Jovičić, M. 1996. Ustav regionalne države ujedinjenih srpskih zemalja. Organizacija vlasti, sa objašnjenjima i komentarima. Beograd, Vajat.

[31] Radio televizija Srbije, Emisija „Upitnik“, Voditelj Olivera Jovićević, emitovana 19.5.2009. u 22.05 č. http://www.rts.rs/page/tv/ci/story/17/ 

[33] Brzina pojave novih i evolucija starih predloga preuređenja zemlje otežava njihovo popisivanje i svedoči o planiranoj konfuziji srpske političke vrhuške. Izvori mapa: http://www.danas.rs/vesti/politika/blagodet_za_siromasne_regione_u_srbiji_.56.html?news_id=159093 i http://www.nspm.rs/foto-vesti/

[34] Stepić, M. 2002. Političko-geografski aspekti regionalizcije Srbije. Glasnik Srpskog geografskog društva, sveska 82, br. 1, str. 17-29.

[35] Isto, str. 17-29.

[36] Primer ovog predloga skiciran je u radu: Obradović, D. Đ. 2007. Model regionalizacije centralne Srbije. Geografski institut Jovan Cvijić, broj, 57. str. 309-317.

[37] Potcenjivački stav ne skriva predsednik izvršnog veća Vojvodine Bojan Pajtić pošto tvrdi da Srbija ne prepoznaje Vojvodinu kao svoju šansu i nadmenim tonom podučava: "Međutim, u Srbiji postoje političke organizacije koje ne shvataju šta je autonomija, što znači da one u svojoj političkoj svesti još nisu stigle ni do 19. veka."  Otuda on smatra da nema nikakvog razloga da se bilo ko u Srbiji plaši autonomije Vojvodine i dodao da i ostatak Srbije treba da se regionalizuje i decentralizuje. Beta, 23. 4. 2009.

[38] Vremešni autonomaš Titove epohe, Boško Krunić autor knjige Decenija zamora i raskola (Prometej Novi Sad, 2008), u jednom intervjuu jadikuje da „Srbija nikad neće priznati istorijsku posebnost Vojvodine, kao ni njen ukupan ekonomski i kulturni razvoj.“ I zabrinut nad evrointegracijama vajka se užasnut četništvom Srbije: „A i danas smo svedoci pobedničkog hoda restauracije četničke ideologije i svega onog čega se savremena Evropa stidi, dok se Srbija stidi svog antifašizma. I to su bukagije na putu ka EU.“ Njegov zaključak je pun pesimizma: „Vladajuća politička misao u Srbiji danas je pročetnička i velikosrpska i nad tim treba da budemo veoma zabrinuti.“ http://www.autonomija.info/bosko-krunic-srbija-nikad-nece-prihvatiti-vojvodinu.html

[39] Stepanov, R., Lazar, Ž. 2002. Savremena koncepcija regionalizma i problem statusa Vojvodine. Sociološki pregled, vol. 36, br. 1-2, str. 129-145. Drugi autor ovog članka, preplavenog netrpeljivošću i mitingaškim diskursom, urednik je naučnog časopisa Društva sociologa Srbije Sociološki pregled. http://scindeks.nb.rs/journalDetails.aspx?issn=0085-6320

[43] Valja primetiti da je javna kampanja protiv Dobrice Ćosića prethodila povlačenju predsednika Izvršnog veća AP Vojvodine Bojana Pajtića. Kao zamena za posrnulog Pajtića pominje se Oliver Dulić. http://www.blic.rs/politika.php?id=95924

[44] Ostrašćenost najbolje pokazuju gnevni i zajapureni komentatori da je nejaki Pajtić, skromnog životnog, političkog i naučnog iskustva, okrenut politici a ne religioznoj tradiciji porodice, zasenio Predsednika Srbije. Budući da je Boris Tadić predstavnik porodice koja je više od pola veka u prvoj liniji političke javnosti i okrenuta filosofiji politike ovakvi komentari separatista ne samo što su emotivni već su i smešni: „Boris Tadić je već izvesno vreme ljubomoran na uspeh i popularnost Bojana Pajtića. Bojan Pajtić je na pokrajinskim izborima odneo ubedljivu pobedu - procentualno nadmašivši i rezultate Tadića. Zbog svega je bio odlučio da Bojana podvede strožijoj kontroli - nudeći mu mesto premijera Srbije. Ovaj je to mudro odbio, sluteći ''svilen gajtan'' koji mu se sprema u Beogradu.“ http://www.nspm.rs/prenosimo/pajticevo-biti-il-ne-biti.html

[45] Tako predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak mere koje vlada preduzima protiv finansijske krize koristi da istakne razliku između kuća u selima Vojvodine i kuća u centralnoj Srbiji mešajući laži i usputne činjenice sledećim rečima: "Građani Vojvodine su ugroženi. Ako oporezivanje bude linearno, sve kuće u selima u Vojvodini imaju preko 400 kvadrata, tako će ti ljudi biti ugroženi. Tip gradnje kuća nije isti u Vojvodini koja je ravna i, na primer, u centralnoj Srbiji koja je brdovita." http://www.blic.rs/politika.php?id=89793

[46] Zlokobno deluje preteće obećanje predsednika Izvršnog veća Vojvodine Bojana Pajtića da pitanje novog pokrajinskog statuta nikad neće biti internacionalizovano, jer je to, kako je naveo, unutrašnja stvar Srbije http://www.rtv.rs/sr_ci/vesti/vojvodina/vojvodina/2009_04_18/vest_126139.jsp

Ovo preuranjeno pozivanje međunarodne zajednice u fazi dva secesije govori o otporu „starih snaga“ regionalizaciji Srbije.

[47] Predsednik stranke „Zajedno za Šumadiju“ Veroljub Stevanović smatra da Srbiju valja organizovati kao državu regija sa parlamentom sastavljenim od Veća građana i Veća regija. On misli da je decentralizacija u stvari demokratizacija. Osnivanje stranke koja se bori protiv „metropolizacije“ i „beogradizacije“ prisustvovale su istaknute ličnosti poput funkonera iz stranke G17+, Vidosav Stevanović, književnik, predstavnici stranaka iz Raške, delegacija nemačke stranke CSU, ali i izaslanici stranih vlada – SAD i Italije. RTS, 2.5.09. http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Srbija/59073/

[48] Intervju Veroljuba Stevanovića listu Politika 9.5.09. Na pitanje gde su granice Šumadije Stevanović odgovara: „Pa gde je Beograd.“ http://www.politika.rs/rubrike/Politika/SHumadinac-separatista-Nemoguce.lt.html

[49] Naša Borba, 18/19.4.1998. str. 5.

[50] Isto, str. 5.

[51] Pritisci iz Brisela i Vašingtona da se Srbija ukine kao država putem navodne regionalizacije podržani su i na terenu. Tako je Reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić boravio u Raškoj oblasti. On je kazao vernicima u Tutinu da "ne postoji sila koja će ih razdvojiti od Bosne". I osnažio svoje snove o bosanskom pašaluku: "Mi smo jedno, nema sile koja će nas razdvojiti. Ja sam do sada mislio da se u Srbiji ne krše prava Muslimana, ali sam se danas u Tutinu uverio da to nije baš tako." Pripretio je da će potpredsedniku SAD "preneti svoje mišljenje o načinu života u Tutinu i Sandžaku". RTS, 18. 5. 2009. http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Srbija/62181/Ceri%C4%87+stigao+u+Novi+Pazar.html

[52] Muftija Zukorlić uzviknuo je, obraćajući se vernicima, da je uveren da „Tutin ne voli kordone” i „da će Tutin jednog data biti slobodan”. Politika, 19.5.09.  http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Napet-ali-miran-dochek-reis-ul-uleme-Cerica-u-Tutinu.lt.html

[53] „Znao sam da će Srbija da digne glavu, ali mislio sam da se to neće desiti za mog života”, kaže za NIN akademik Dragoslav Mihailović. Jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca ovako gleda na formiranje partije „Zajedno za Šumadiju“, koju je nedavno u Kragujevcu osnovao Veroljub Stevanović: “Moralo nam je doći iz tura u glavu; nije prirodno da u svojoj zemlji budemo poniženi. Pa ako ne uspe Stevanović uspeće neko drugi; ali bitno je da se progovorilo o tome, da se nešto pokrenulo.” A Vidosav Stevanović ne krije poštovanje prema bezdržavnom evropskom regionalizmu, podseća i proriče: „Evropska unija će da završi kao savez regija a ne savez država. Još pre 20 godina pisao sam o regionalizaciji kao jedinom izlazu Srbije iz administrativnih nevolja. Ovo anahrono uređenje države ne može doneti ništa dobro i podržavam svakoga ko se zalaže za pravu evropsku regionalizaciju. Ako se zaista zalaže za to, podržao bih čak i Borisa Tadića, mada o njemu ne mislim ništa dobro. Nisam postao član stranke Zajedno za Šumadiju; iako sam bio na osnivačkom kongresu i iako smatram da Kragujevčanima mora da bude bliži neko ko se direktno bori za njihove interese nego neko ko sedi u Beogradu i samo sisa pare odavde.“ NIN, 14.5.09. http://www.nin.co.rs/pages/article.php?id=44236

[54] Republički zavod za statistiku: SAOPŠTENjE broj 295, god. LII, 24.12.2002. http://webrzs.statserb.sr.gov.yu/axd/Zip/SN31.pdf

[55] Blic, 22.1.98. str. 6.

[56] Dnevni list Politika od 18.5.09. izveštava: „Početkom maja, na poziv Asme Jahangir, specijalnog izvestioca Ujedinjenih nacija o slobodi veroispovesti,  u Beogradu se u sedištu misije UNDP-a razgovaralo o problemima koje Rumunska pravoslavna crkva ima u istočnoj Srbiji.“ Prema pisanju ovog lista izvesni Živoslav Lazić, predsednik Nacionalnog saveta vlaške nacionalne manjine vešto zamagljuje rumunske aspiracije rečima: „Srbija pričom o „rumunizaciji” gura prst u oko jednoj prijateljskoj zemlji sa kojom nikada nije bila u sukobu. Teza o rumunizaciji potiče od ljudi zlih namera čija je zapravo želja asimilacija Vlaha.“ Mišljenje da su Vlasi i Rumuni dve odvojene zajednice naziva „ksenofobičnim”.http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Vlasi-istochne-Srbije-od-asimilacije-do-rumunizacije.sr.html

[57] Za sada Vlasi u Srbiji iznose tri važna zahteva. Prvi je priznanje da su nacionalna manjina rumunskog naroda koja živi u istočnoj Srbiji, drugi je pravo na obrazovanje Vlaha na rumunskom jeziku, i treći, najosetljiviji zahtev, jeste pravo na bogosluženje na rumunskom jeziku, što bi u praksi značilo formiranje eparhije Rumunske pravoslavne crkve u Timočkoj krajini, ili proširenje područja delovanja Rumunskog pravoslavnog vikarijata u Vršcu. Politika, 18.5.09. http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Vlasi-istochne-Srbije-od-asimilacije-do-rumunizacije.sr.html

[58] Bъlgarska nacionalna doktrina. „Bъlgariя prez dvadeset i pъrvi vek“ Vtora čast. Nacionalni strategičeska programa No1. Zaщita i duhovno obedinenie na bъъlgarite po sveta. Naučen centъr za bъlgarska nacionalna strategiя. Otgovoren redaktor prof. Grigor Velev, Sofiя 1998, izdatelstvo „Znanie“ EOOD.

[59] Isto. Na priloženoj karti deo Srbije (Istočni i Južni region – ilustracija 2) i BJR Makedonija označeni su kao područje bugarskog jezika.

[60] Videti izjave potpredsednika SAD u vreme posete Prištini maja 2009. http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2009/05/090521_biden_pristina.shtml