Početna strana > Rubrike > Politički život > "Po normi je lako udarati" (Reagovanje na tekst Zorana Balinovca)
Politički život

"Po normi je lako udarati" (Reagovanje na tekst Zorana Balinovca)

PDF Štampa El. pošta
Milan Marković   
četvrtak, 19. jun 2008.

 

Iz teksta pod naslovom „Vladavina prava ili vladavina milosrđa“, kojim je direktor Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo pokušao da odgovori na moja „kazivanja“, nesporno proizilazi da gospodin Balinovac, kada nema prave argumenate, uprkos tome što diskredituje svoj stručni renome, poseže za neistinama i izuzetno obimnoj produkciji reči i rečenica koje i nemaju baš mnogo smisla osim da zbune čitaoca.

Povodom primedbe gospodina Balinovca da u svom tekstu nisam dao odgovor na situaciju koja je nastala donošenjem odluke o zakazivanju konstitutivne sednice Skupštine grada Beograda, želim da kažem da je moj konačan stav da ova polemika nije i ne može biti o konkretnom aktu i konkretnoj pravnoj (političkoj) situaciji, već o kvalitetu zakonskih normi koje se gospodinu Balinovcu ne dopadaju. Kada zainteresovane strane Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu dostave zahtev i kada se bude tražilo da Ministarstvo interveniše, ovaj organ će, saglasno zakonu, u najkraćem roku preduzeti mere iz svoje nadležnosti.

Dakle, od stava da se o konkretnom događaju u Beogradu neću izjašnjavati putem medija ne odustajem, ali ću na jednu neverovatno inspirativnu opservaciju gospodina Balinovca odgovoriti adekvatnim poređenjem sa situacijom koja postoji u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Dakle, gospodin Balinovac u svom tekstu decidirano tvrdi: odbornici (dakle, i narodni poslanici) do momenta potvrđivanja mandata jesu samo najobičniji građani koji nemaju nikakvih ovlašćenja kada je rad skupštine u pitanju! Ako je to tako, onda je Narodna skupština u velikom problemu. Naime, u članu 5. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine piše: Prvoj sednici Narodne skupštine, do izbora predsednika Narodne skupštine, predsedava najstariji narodni poslanik (predsedavajući). Dakle, po gospodinu Balinovcu, do potvrđivanja mandata, to nije najstariji narodni poslanik, već najstariji gađanin prisutan na sednici skupštine. Ako izabrani narodni poslanici, pre potvrđivanja mandata, nemaju veća ovlašćenja od svih ostalih građana, mogu da zamislim problem ako se u skupštinskoj sali (nekim slučajem) zatekne i gospodin sa nešto više godina od gospodina Krkobabića. Kako ubediti starijeg gospodina da on nema pravo da predsedava? Šalu na stranu, ali zaista, kako bi gospodin Balinovac objasnio odredbu člana 101. stav 5. Ustava Republike Srbije? Iz ove odredbe jasno proizlazi da narodni poslanici i pre potvrđivanja mandata ODLUČUJU na sednici skupštine. Naime, saglasno navedenom članu, o potvrđivanju mandata donosi se odluka Narodne skupštine. Postavlja se pitanje ko na konstitutivnoj sednici donosi tu odluku. Po Ustavu (član 101. stav 6.), mandat prethodnog saziva Narodne skupštine prestaje tek potvrđivanjem mandata dve trećine narodnih poslanika iz novog saziva. Da li to znači da stari saziv treba potvrdi mandate poslanicima iz novog saziva? Teza koju zastupa gopsodin Balinovac upućuje na takav zaključak. Zašto onda u pravnom sistemu nije zastupljeno takvo rešenje? Odgovor je jasan: zato što novoizabrani poslanici i pre potvrđivanja mandata imaju pravo da učestvuju u radu skupštine i da donose odluke.

U nastavku, isprovociran navodnom doslednošću gospodina Balinovca, želim da kažem nešto i o načinu na koji su nastali zakoni koje on kritikuje. Ukratko, da bi, kako kaže, izbegao eventualni prigovor nedoslednosti, gospodin Balinovac je u uvodnom delu teksta istakao da Republički sekretarijat za zakondavstvo (organ kojim on rukovodi ), kao i on lično, nisu bili upoznati sa sadržinom rešenja koja sadrže zakoni koje sada on sa velikim elanom kritikuje. Tvrdi da se sa sadržinom ovih zakona upoznao kao građanin, tek kada su prispeli u skupštinu. Iako je i prva izjava gospodina Balinovca, objavljena u listu „Politika“ od 3. juna 2008. godine, nagoveštavala njegova nameru da će pokušati da neistinito predstavi okolnosti pod kojima su pripremani i usvojeni zakoni koji su važni za rešenje „slučaja Beograd“, ja ipak nisam mogao ni da poverujem da će na kraju otići tako daleko. Zbog toga se u svom prvobitnom tekstu ovom temom nisam ni bavio. Međutim, kako je gospodin Balinovac, iz samo njemu znanih razloga, rešio da se pozabavi zakonima čija je priprema u delokrugu Ministarstva kojim ja rukovodim, bilo mu je očito veoma važno da ospori bilo kakvo prethodno saznanje o ovim zakonima, ili ne-daj-Bože, učešće u njihovoj izradi.

Dakle, gospodin Balinovac tvrdi da se sa zakonima upoznao kao i svaki drugi građanin, odnosno tek kada su prispeli u Narodnu skupštinu. Međutim, to jednostavno nije istina. Dokazi koji ukazuju na savim drugačije stanje stvari, više su nego nesporni.

Još 20. jula 2007. godine, dopisom sam zvanično zamolio gospodina Balinovca da u ime Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo predloži članove za radne grupe za izradu nacrta zakona kojima se uređuje teritorijalna organizacija Republike Srbije, lokalna samouprava, lokalni izbori i polažaj glavnog grada. Dopisom broj: 119-00-119/2007 od 3. avgusta 2007. godine direktor Zoran Balinovac je odredio svog pomoćnika (kome se i ovom prilikom zahvaljujem na doprinosu u izradi ovih zakona) za člana u svim ovim radnim grupama.

Rešenjem od 31. avgusta 2007. godine osnovao sam Posebnu radnu grupu za pripremu teksta Nacrta zakona o lokalnim izborima (kao i posebne radne grupe za izradu ostala tri zakona). U svim radnim grupama bio je i predstavnik Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo koga je direktor predložio. Bez želje da u našu polemiku mešam naše saradnike, želim samo da naglasim da su me moji saradnici redovno obaveštavali o tome da je komunikacija sa predstavnicima Republičkog sekretarijata izuzetno dobra i korisna, te da je njihova pomoć bila dragocena, posebno u pripremi teksta Nacrta zakona o lokalnim izborima. Praktično, može se reći da je ovaj zakon nastao u neposrednoj saradnji dva organa. Po mojim informacijama, gospodin Balinovac je tokom pripreme nacrta, pokazivao veliko interesovanje za konkretna rešenja iz novih zakona, a naročito kada su lokalni izbori u pitanju, što je normalno i logično za svakog odgovornog rukovodioca organa.

Međutim, da ne bih našu polemiku spuštao na nivo „rekla-kazala“, ja ću gospodina Balinovca podsetiti na još nešto. Naime, ja posedujem primerak teksta Nacrta zakona o glavnom gradu o kome smo nas dvojica raspravljali na užem sastanku održanom par meseci pre usvajanja zakona. Na tom primerku, koji mu je ranije bio dostavljen, gospodin Balinovac je, u prepoznatljivom „profesorskom“ maniru, svojom rukom ispisao primedbe, sugestije i napomene. Uzgred, a nije nevažno, većina primedbi i sugestija su bile uglavnom manje bitne ili su se svodile na pravnotehničku redakciju. Siguran sam da bi bilo daleko korisnije takav trud iskoristiti za analizu i poboljšanje tekstova zakona koji su u nadležnosti Sekretarijata, a pre svega Zakona o izboru narodnih poslanika. Ne želeći da manje upućeni čitalac pomisli da su moje primedbe na kvalitete Zakona o izboru narodnih poslanika zapravo samo moja reakcija na kritiku koju je gospodin Balinovac uputio na zakone u oblasti lokalne samouprave, ukazaću na jednu važnu činjenicu. Naime, još je 2003. godine, Ustavni sud Republike Srbije obavestio Narodnu skupštinu o uočenim problemima u ostvarivanju ustavnosti i zakonitosti u oblasti ustavom zajemčenog izbornog prava građana. U tom obaveštenju posebno se potencira postojanje pravnih praznina u oblastima koje se uređuju zakonima koji su u delokrugu Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo. Ovo obaveštenje je, uz dopis Vlade Republike Srbije 05 Broj: 013-6783/2003 od 22. oktobra 2003. godine, dostavljeno Republičkom sekretarijatu za zakonodavstvo. Istini za volju, u tom momentu gospodin Balinovac nije bio na čelu ovog organa, ali u naredne četiri godine jeste. Međutim, za sve to vreme on nije bilo šta promenio u izbornom zakonodavstvu.

Toliko o doslednosti gopodina Balinovca i istinitosti tvrdnje da on sa ovim zakonima nema nikakve veze, (mada ne razumem zašto na tome insistira kada su ovi zakoni mnogo precizniji od zakona koji su u nadležnosti organa kojim on rukovodi, tako da mu doprinos u izradi ovih zakona samo može biti na čast, a istovremeno mu služiti kao dokaz da ume mnogo bolje nego što to govore zakoni iz njegove nadležnosti).

Inače, treba pomenuti da su, pored predstavnika Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo, u radnim grupama za izradu teksta nacrta zakona iz oblasti lokalne samouprave, bili (u zavisnosti od vrste materije kojom se zakon bavi) i predstavnici drugih ministarstava, ugledni profesori, stručnjaci za ovu oblast - npr. prof. dr Bogoljub Milosavljević, zatim predstavnici CeSID-a, PALGO centra, grada Beograda, SKGO, Pokrajinskog sekretarijata za lokalnu samoupravu i međuopštinsku saradnju i dr. Čak su, mimo ustaljene prakse, a u našoj želji da zakonski tekstovi budu što bolji, pozvani da u radu osnovanih radnih grupa učestvuju i predstavnici resornog skupštinskog odbora za lokalnu samoupravu – narodni poslanici. Svima njima su redovno dostavljane radne verzije zakona uz molbu da dostave primedbe i sugestije za poboljšanje zakona. Pripremljeni tekstovi nacrta svih ovih zakona, i pre zvaničnog stavljanja u skupštinsku proceduru, dostavljeni su svim poslaničkim grupama, obavljene su konsultacije sa njima i izvršene potrebne korekcije. Tako se i dogodilo da je na predložena četiri zakona bilo veoma malo amandamana, te da su u samoj Skupštini zakoni usvojeni brzo, uz veoma mali broj glasova protiv.

U Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu posedujemo pisanu dokumentaciju o tome šta je ko predlagao, tražio ili menjao. Ono što je naročito važno, rešenja koje sada zdušno kritikuje gospodin Balinovac, niko nije osporio, pa ni Republički sekretarijat za zakonodavstvo.

Stoga, iako je nesporno da ovi zakoni pre upućivanja u skupštinsku proceduru, nisu prošli svu formalnu proceduru koja je predviđena Poslovnikom Vlade, to ne može biti opravdanje za gospodina Balinovca da sada iskazuje naknadne kritike kojima sada nema mesta, budući da je on imao prilike da ih iskaže u vreme rada na tekstovima ovih zakona, nakon čega bi radne grupe procenile da li one doprinose kvalitetu zakona.

U drugom delu teksta, gospodin Balinovac se bavi odgovorima na moja, kako on to kaže, „kazivanja“. Svakako, i ja ću se u svom tekstu pozabaviti njegovim kazivanjima, ali neću i svim navodima, jer je dobar deo teksta bez ikakve „težine“ i jednostavno ne može da motiviše da se daje bilo kakav sud o njemu. Osvrnuću se na nekoliko najinteresantnijih detalja, uz konstataciju da gospodin Balinovac i dalje ne odgovara na ključna pitanja iz mog „kazivanja“.

Tako, gopodin Balinovac tvrdi da je, garantujući žalbu na odluku koja je donesena u vezi potvrđivanjem mandata, Zakon o lokalnim izborima prepisao ustavnu odredbu koja glasi: „Na odluku donetu u vezi sa potvrđivanjem mandata dopuštena je žalba Ustavnom sudu, koji po njoj odlučuje u roku od 72 sata (član 101. stav 5. Ustava ).“ Dalje, on tvrdi da je Zakon samo promenio sud kome se žalba izjavljuje, dodao rok u kome se žalba izjavljuje i izostavio rok u kome sud odlučuje o žalbi.

Gopodin Balinovac ponovo neistinito interpretira zakonsku odredbu. Naime, za razliku od Zakona o lokalnoj samoupravi, Ustav se u odredbi člana 101. stav 5. ograničava samo na odluku u vezi sa potvrđivanjem mandata i žalbu u vezi sa tom odlukom, budući da se taj član Ustava odnosi na izbor narodnih poslanika i konstituisanje skupštine. Ali zato ne ostavlja pravnu prazninu u delu koji se odnosi na odluku u vezi sa prestankom mandata, jer već u sledećem članu 102. u stavu 4. predviđa da se: “Izbor, prestanak mandata i položaj narodnih poslanika uređuje (...) zakonom.“ Kojim zakonom? Pa onim čija je izrada u nadležnosti organa kojim rukovodi gospodin Balinovac.

Da uporedimo, za trenutak, kako ovu oblast (prestanak mandata) uređuju zakoni iz oblasti lokalne samouprave, a kako Zakon o izboru narodnih poslanika (nadležnost Sekretarijata za zakonodavstvo).

Zakon o lokalnoj samoupravi, u delu kojim se reguliše položaj odbornika, propisuje između ostalog: „Odbornik ima pravo na zaštitu mandata, uključujući i sudsku zaštitu, koja se ostvaruje shodnom primenom zakona kojim se uređuje zaštita izbornog prava u izbornom postupku“ ( Član 31. stav 2.). Dakle, jasno je da pravo na zaštitu mandata, kao širi pojam, u sebi sadrži i zaštitu u postupku potvrđivanja mandata, kao i zaštitu u postupku oduzimanja mandata. Nemoguće je da gospodin Balinovac to ne zna, pa zato ne razumem zašto u svom kazivanju sadržinu ove odredbe Zakona pogrešno interperetira. U prethodnom tekstu jasno sam dokazao da se pitanje sudskih rokova rešava shodnom primenom Zakona o lokalnim izborima, primenom rešenja iz odredbe člana 54. stav 4. Odredba člana 31. stav 2. Zakona o lokalnim izborima omogućuje da se to rešenje primeni, kako u postupku koji se vodi u vezi sa potvrđivanjem mandata, tako i postupku koji se vodi u vezi sa oduzimanjem mandata. Inače, sam postupak donošenja odluke o potvrđivanju mandata i o prestanku mandata regulisan je posebnim članovima Zakona o lokalnim izborima (član 56. odnosno 49. )

Da vidimo sada kako to pitanje reguliše Zakon o izboru narodnih poslanika, za koji je, po Zakonu o ministarstvima, odgovoran gospodin Balinovac.

O potvrđivanju mandata nema ni slova! Pravna praznina? Naravno. I to ogromna. Zato smo sada prinuđeni, u nedostatku zakona, da se oslanjamo na odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Ali, tu nastaje veliki problem kod primene odredbe člana 101. stav 5. Ustava. Naime, ova odredba predviđa pravo na žalbu Ustavnom sudu protiv odluke donete u vezi sa potvrđivanjem mandata. Međutim, iz člana 8. Poslovnika jasno proizlazi da Skupština (za sada) o potvrđivanju mandata ne odlučuje. O tome nema nikave dileme, jer i Ustav (član 107.) i Poslovnik (član 115.) jasno uređuju način odlučivanja Narodne skupštine (obavezno je odlučivanje glasanjem narodnih poslanika). To znači i da Poslovnik Narodne skupštine treba uskladiti sa odredbom člana 101. stav 5. Ustava, da bi ova odredba, kao i odredbe člana 79. Zakona o Ustavnom sudu, bile primenjive u praksi.

Inače, intresantno je napomenuti da (čak) ni Zakon o Ustavnom sudu ne utvrđuje posebno rokove za podnošenje žalbe na odluku donetu u vezi sa potvrđivanjem mandata, već u članu 79. stav 4. predviđa shodnu primenu odredaba kojima se utvrđuju rokovi za podnošenje zahteva za odlučivanje u izbornom sporu (član 75. stav 3. Zakona). Ovo napominjem zbog silnih kritika na račun zaštite mandata odbornika koje je gospodin Balinovac uputio upravo zbog shodne primene rokova iz izbornog spora.

Što se tiče prestanka mandata narodnih poslanika, član 88. stav 2. Zakona o izboru narodnih poslanika predviđa da dan prestanka mandata konstatuje Narodna skupština na prvoj narednoj sednici posle prijema obaveštenja o razlozima za prestanak mandata poslanika. I? Šta dalje? Ništa. Postoji samo tačka i pravna praznina. Praznina u kojoj su nestali mandati petoro poslanika Narodne skupštine u jednom od ranijih saziva. Iako je taj slučaj izazavao ogromnu pažnju javnosti i doveo u sumnju legalnost rada Narodne skupštine, očigledno nije bio dovoljno inspirativan za gospodina Balinovca, te nam po tom pitanju nije podario „objektivan“ pogled iz pravničkog ugla. Da li takav njegov odnos ima ikakve veze sa jednom od sledeće dve činjenice:

• Postojeća pravna praznina se nalazi u Zakonu o izboru narodnih poslanika (priprema tog propisa je u nadležnosti Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo) i (ili)

• Zahvaljući postojećoj pravnoj praznini na vlasti je, na republičkom nivou, opstala stranka iz koje dolazi i gospodin Balinovac – DSS.

Svaka čast na profesionalnoj doslednosti.

Da se još malo pozabavimo pitanjem prestanka mandata po važećem Zakonu o izboru narodnih poslanika:

Pitanje prvo: kako to akt konstatovanja prestanka mandata izgleda u stvarnosti (osim na papiru - u zakonskom tekstu)? Znamo kako Narodna skupština odlučuje (član 105. Ustava ), ali kako konstatuje?

Pitanje drugo: Ako se nekako i dogovorimo oko toga kako skupština konstatuje prestanak mandata (a teško ćemo se dogovoriti), šta sa situacijom kada skupština poslaniku nezakonito oduzme mandat ili šta ako ne konstatuje prestanak mandata, a trebalo bi? Na primer, u slučaju nespojivosti funkcija po članu 88. stav 1. tačka 5. Zakona.

Šta u ovim slučajevima da se radi? Kome se i kako žaliti? O rokovima je smešno i govoriti. Međutim, gospodinu Balinovcu je sumnjivo samo ono rešenje koje je dato u zakonima iz oblasti lokalne samouprave!!!

Još jedno novo kazivanje gospodina Blinovca zaslužuje poseban osvrt:

Direktor Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo kaže: „Zakon o lokalnoj samoupravi izaziva nedoumice i oko toga koga sve novi skupštinski saziv treba da izabere i postavi na dužnost da bi skupština bila konstituisana“. Njega zbunjuje to što Zakon o glavnom gradu i Zakon o lokalnoj samoupravi poznaju i zamenika predsednika skupštine, pa se pita: „Da li u konstituisanje ulazi i izbor zamenika predsednika skupštine?“ I zaključuje: „Po meni da“. Sjajno, zaista genijalan zaključak!

Sada stvarno ne znam šta da kažem, jer ako je ova odredba izazvala nedoumice kod gospodina Balinovca, kako će se na njega odraziti formulacija iz odredbe člana 101. stav 4. Ustava: „Narodna skupština konstituisana je potvrđivanjem mandata dve trećine mandata narodnih poslanika.“ Da li to znači da Ustav izaziva nedoumice i oko toga da li se na konstitutivnoj sednici potvrđuju mandati i preostaloj trećini poslanika? Ili, pošto je skupština konstituisana sa dve trećine poslanika, oni ostali mogu da idu kući i čekaju sledeće izbore?!?

Valjda bi i pravniku koji nema takav renome kao gospodin Balinovac trebalo da bude jasno da je u rešenju iz Ustava, kao i kod Zakona o lokalnoj samouprvai (Zakona o glavnom gradu) zapravo reč o minimumu koji treba da postoji. Uzgred, i po Poslovniku Narodne skupštine, pored potvrđivanja mandata, u postupak konstituisanja spada još i izbor predsednika i potpredsednika, imenovanje sekretara Narodne skupštine, obrazovanje poslaničkih grupa i konstituisanje odbora Narodne skupštine. Da li to znači da su Ustav i Poslovnik u koliziji?

Gospodin Balinovac često u svojim tekstovima pravi paralele između rešenja koja važe za Narodnu skupštinu i rešenja za skupštine jedinice lokalne samouprave i izvodi eksperimente. Pa hajde, napravimo jedan eksperiment u oblasti za koju bi on trebalo da bude nadležan (konstituisanje Narodne skupštine). Situacija vrlo aktuelna: konstitutivna sednica je u toku, mandati narodnih poslanika su potvrđeni, ali nema dogovora o skupštinskoj većini. Predsedavajući je samo konstatovao da će narodni poslanici biti obavešteni o nastavku sednice. Sjajno! Kada? U kom roku? Šta ako ne budu obavešteni? Šta ako odugovlači? Šta ako zakaže sednicu tako da ona bude na dan kada su već nastupili uslovi za raspuštanje skupštine (član 109. stav 3. Ustava )? Sasvim je moguće da najstariji poslanik bude iz političke opcije kojoj odgovaraju novi izbori. Zašto gospodin Balinovac kao čuveni pravnik ne da rešenje za ovu situaciju ili je, ipak, važnije kritikovati zakone iz oblasti lokalne samouprave, koji su dali odgovore na sva ova i slična pitanja?

Inače, moram da ga podsetim da mi nije odgovorio ni na ranije postavljeno pitanje: Šta ako predsednik Narodne skupštine iz prethodnog saziva ne zakaže prvu sednicu u ustavnom roku? Istina je da Ustav ne predviđa raspuštanje Narodne skupštine u tom slučaju, ali da li to znači i da ona ne mora nikada da se konstituiše?

Mislim da je zaključak očigledan. Zakon o izboru narodnih poslanika vrvi od pravnih praznina. Naš pravni sistem nije dao rešenja za mnoge moguće komplikovane sitacije kada je ta oblast u pitanju. Mnoge od tih pravnih praznina nisu u praksi uočene samo zbog toga što se još niko nije usudio da se na taj način poigra državom. Sa druge strane, ne mogu se ni porediti situacije kada se, na jednoj strani, istovremeno sprovode izbori za 174 skupštine (lokalni nivo), a na drugoj za samo jednu (republički novo). Koliko je veća mogućnost da se pojavi neki problem u izborima i konstituisanju organa na lokalu od one na nivou Republike, ne treba ni trošiti reči.

Inače, način na koji direktor Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo interpretira određene norme iz Zakona o glavnom gradu više je nego nekorektan. Na primer, on kaže da Zakon o glavnom gradu propisuje da se „(...) odredbe zakona o organima grada primenjuju (...) od sprovođenja narednih izbora za odbornike Skupštine grada“ (član 53. Zakona o glavnom gradu). To je tačno. Međutim, daljim komentarima on želi da navede čitaoca na zaključak da se radi o novom (lošem) rešenju koje izaziva probleme u praktičnoj primeni. Međutim, istina je da se radi o normativnom rešenju koje je bilo primenjeno i u prethodnim zakonima iz oblasti lokalne samouprave (primer: član 130. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi iz 2002. godine). Nikada nije bilo problema u shvatanju i primeni te odredbe, pa se očigledno radi o „iskonstruisanom problemu“, koji gospodin Balinovac stvara za potrebe svog teksta.

Takođe je interesantno da gospodin Balininovac, osim što kritikuje rešenja u zakonima iz oblasti lokalne samouprave, ponekad odluči i da nas (onako usput) poduči i pokaže kako bi zapravo sporna norma trebalo da glasi. Tako, u trenucima dobre volje, on nam poklanja malo od svog znanja i u vezi sa žalbom kaže: „Pravo na žalbu ima kandidat za odbornika kome je potvrđen mandat ili kome nije potvrđen mandat....“ Pogrešno, gospodine Balinovac. Kandidat kome je potvrđen mandat postao je odbornik i ne može se više nazivati kandidatom. To bi bilo slično kao i kada bi smo, recimo, umesto da kažemo „supruga“, rekli „udata devojka“, a Porodični zakon predviđao da tužbu za razvod braka može podneti devojka koja se udala. Šta nam ovo govori? Ne samo to da i nepogrešivi Zoran Balinovac može da pogreši kada piše normu (što je ljudski i razumljivo), već, pre svega, da ne postoji norma koja se, sa manje ili više uspeha, ne može kritikovati. (Gospodin Balinovac to čini sa manje uspeha.)

Najbolje je to rečima opisao jedan naš poznati teoretičar u oblasti izbornih sistema. Naime, u jesen prošle godine, u organizaciji CeSID-a je održan okrugli sto čija je tema bila izborno zakonodavstvo. Prisutni učesnici su iznosili ideje, razne modele, primedbe, sugestije i puno kritika svega onoga što je do tada rađeno u oblasti izbornog zakonodavstva. Predstavnik Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu je pažljivo slušao i, budući da je u jeku bila priprema novog izbornog zakona u oblasti lokalne samouprave, na kraju skupa pozvao prisutne da svoje zamisli izlože u obliku norme i predlože ih kao alternativu rešenjima koja kritikuju. Na takav poziv, teoretičar je duhovito i iznad svega iskreno odgovorio: „E, to od nas nećete dobiti. Znate, normu je jako teško napisati, ali je zato lako po normi udarati“ .