Politički život

Poraz države

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 07. oktobar 2009.
Podrška niotkuda

Svi znamo da državi Srbiji baš ne cvetaju ruže. Letimičan pogled na zemlju sa značajnim parčetom teritorije pod stranom vojnom upravom, čija ekonomija u potpunosti zavisi od strane milostinje, kojom vlâda jedino korupcija, a čija vláda kontroliše samo ono što ne bi trebalo da kontroliše (sudove, medije i, dobrim delom, opoziciju), dovoljan je da se utvrdi da Srbija i ne predstavlja najslavnije potkrepljenje teorije države i političkog diskursa. Ali kada nad sudbinom naše nesrećne zemlje u glas zajadikuju svi oni koje javnost godinama prepoznaje kao najveće podrivače države, sabotere opšteg interesa i dekonstruktore društvenog dijaloga (što je jasno iskazano na svim dosadašnjim izborima, na kojim turbo-zapadnjaci i evroultraši nikada nisu uspeli da se odlepe od izbornog cenzusa), prirodan je osećaj da „nešto tu nije u redu“. Naravno da mnogo šta u našoj zemlji „ne štima“ (ako išta uopšte i štima), ali kada se za državu Srbiju jednoumno zabrinu aktivisti LDP, NVO jurišnici i uopšte komentatori antidržavnih i antisrpskih elektronskih stranica i blogova, onda tu nešto vanredno ne valja.

Šta je povod ovog medijskog jednoglasja, koje za svoj lajt motiv, pored uobičajenih napada na Crkvu/Akademiju/srbočetnike/desničare/NSPM, imaju upravo temu „poraza države“, u stvari disolucije i gubitka autoriteta javnih institucija, te kraha građanskog društva? Na prvi pogled, reklo bi se da je u pitanju nezadovoljstvo eksplozijom uličnog nasilja do koga je došlo na ulicama Beograda poslednjih dana, a koje je naizgled potpuno nekontrolisano i ne bira mete i sredstva. Ako gledamo emisije na mnogobrojnim privatnim medijskim servisima evropodobnih i urbanih građana Srbije, koje se bave problemom sportskog huliganstva (i primitivizma, i (ultra)desničarskih organizacija), može se steći utisak da su naši voljeni lustratori i evroreformatori zabrinuti nad istim stvarima nad kojim i mi, obični, nelustrirani, nereformisani i neevroprispodobljeni građani. Ako ništa drugo, ovaj naizgledni konsenzus oko „otpora nasilju“ izvor je dosta zbunjenosti i nejasnoća u javnosti, koja prosto ne zna kako da reaguje.

„Povorka ponosa“ i privatizacija političkog

Teza o „porazu države“ i iznenadna potreba za čvrstim autoritetom vlasti kod naših malobrojnih ultraliberalnih sugrađana (sa mnogobrojnim minutima medijskog prisustva), može se terminološki utemeljiti u otkazivanju „Parade ponosa“, koja je izazvala početak prave histerije među ovom političko-društvenom grupacijom, a koja je vetar u leđa dobila sa daljom eksplozijom nasilja na beogradskim ulicama. A šta se tu, u stvari, dogodilo? Ministar policije je izjavio da analize pokazuju da ne postoji mogućnost da se homoseksualna parada održi u centru grada bez izbijanja nezaustavljivog nasilja. Organizatori su odbili da povorku održe na drugom mestu, gde bi se njihova bezbednost mogla garantovati, iz razloga što je njihova jedina potreba bila da svoje političke stavove i društvene nazore nabiju na nos građanima koji su, uglavnom, saglasni da ne žele da budu svedoci njihovog političko-seksualnog performansa.

Odsustvo spremnosti da se po svaku cenu i bez obzira na posledice pruži policijska zaštita događaju koji je u građanstvu masovno doživljen kao drska provokacija i šamar u lice, u zapadnjačkim i evropejskim krugovima horski je oglašen za poraz države. Drugim rečima, čin ministra policije, kojim se zabranjuje skup opasan po bezbednost građana, odnosno kojim se ugrožava javni red i mir, za koji bi se svaki njegov kolega, koji se ne bi nalazio pod neizdržljivim medijskim i ko zna kakvim još pritiscima, odlučio bez dvoumljenja znatno ranije, dakle čin pre svega razuman i odgovoran, uzet je kao „dokaz da Srbija više nije država“, odnosno da u našoj zemlji „autoritet države ne postoji“.

Potreba da se otkazivanje parade homoseksualaca teoretski zahvati upravo kao „poraz države“, može nas dosta naučiti o tome kako medijski najmoćnija i kod mentora sa Zapada najomiljenija politička grupacija u Srbiji doživljava „državu“, njenu strukturu, ulogu i autoritet. Srbija bi, naime, „dokazala da je država“, da je svoja sredstva fizičke sile stavila na raspolaganje društvenom hiru jedne glasne, dobro organizovane i, da se ne zavaravamo, izuzetno dobro finansijski i politički zaštićene manjine, a na račun celog „ostatka“ građana. Plastičnije, Ministar unutrašnjih poslova bi dokazao da država poseduje autoritet da je, uprkos krajnje nedvosmislenom protivljenju i ogorčenju javnosti, omogućio da kroz centar grada prođe šarena povorka okićena duginim zastavama, natpisima „ljubav“, „mir“ i „radost“ (na engleskom!), okružena sa svih strana do zuba naoružanim pripadnicima žandarmerije, oklopnim vozilima i vodenim topovima, koji bi se postarali da bude bukvalno polomljen svako ko ovo „veselo društvance“ ne doživljava kao ukras grada, već baš naprotiv. S obzirom na bahatost i aroganciju organizatora, moglo bi se od njih očekivati i da od žandarmerije zatraže da građane Starog grada postroje pored puta i nateraju ih da gledaju povorku, kako su homoseksualci svima stavili na znanje da „neće da paradiraju praznom livadom“.

Činjenica da jedna manjinska društvena grupa smatra za svoje pravo da uzurpira i privatizuje javni prostor i da celu državnu policijsku službu stavi u funkciju izbacivača sa njihovog gej-partija na otvorenom, a sve to suprotno volji velike većine njihovih sugrađana, dovoljno govori u njihovom poimanju demokratije, države i građanskog društva. Istovremeno, treba imati na umu da, da se parada održala, bio bi to šamar javnosti i klip u točkovima političkog dijaloga, budući da bi uticajna manjina prinudila javne institucije da suzbiju javnost samu, kako bi oni mogli da ostvare svoje individualne, privatne prohteve. Grupa koja je zakukala o „porazu države“, u stvari se ponela kao razmaženo derište koje je dobilo packu jer je kancelariju svoga prebogatog tate doživelo kao vlastito igralište. Jer, ako nas je ova epizoda sa „Povorkom ponosa“ nečemu naučila, to je da potpuno oglušenje državnih institucija o građansku volju i javno mnjenje dovodi do srozavanja autoriteta tih institucija, a ovo uvek vodi u nerede, nasilje i nepravdu.

Vrela, vrela jesen, ili, nekoliko zgodnih slučajnosti

Jasno nam je, dakle, odakle potiče najnovije ogorčenje zapadnjaka i evropejaca državom i njenim institucijama. Ali koju ulogu igra njihovo jadikovanje u trenutku kada se skup događaja oko neodržane parade raspliće u spiralu uličnog nasilja, uvođenje svojevrsnog policijskog časa i lova na veštice, čije mračno delovanje stoji u korenu pretvaranja „najperspektivnijeg grada jugoistočne Evrope“ u mesto u kome više nije bezbedno hodati ulicom, ko god da ste? Je li zaista istina da su šovinističke, neonacističke i srbočetničke organizacije postepeno rasle u nedrima demokratske Srbije, koja je cvetala iz godine u godinu, približavajući se plodnom tlu Evropske unije i večnom sjaju briselskih zvezdica? Je li moguće da su sile mraka (i to, ni pet, ni šest, nego oni isti nacisti, za koje smo mislili da smo ih zauvek proterali iz zemlje '45. godine) sve ove godine prikupljale snage i nanele državi odlučujući udar u trenutku trijumfalnog okončanja njenog „dugog marša“, upisivanja njenog imena na Belu šengensku listu i prvog „Belgrejd prajda“?! Zvuči li ovo nekome verovatno?!

Da bi raspetljali ovaj čvor, moramo obratiti pažnju na par zanimljivih preklapanja događaja. Talas nasilja počinje dva dana pred zakazanu homoseksualnu žurku, i to tako što grupa maskiranih i naoružanih ljudi, u sred bela dana, u samom centru prestonice, zverski ubija stranog državljanina. Posledica ovoga nije samo otkazivanje „Povorke ponosa“, nego i opšta zabrana javnih skupova, kao i postupak gašenja niza organizacija kojima je zajedničko samo to što predstavljaju političku pretnju po aktuelnu vlast. Istovremeno, ova zabrana koincidira sa grupom događaja koja je najavljivana već više od pola godine, a to je jesenja plima građanskog nezadovoljstva katastrofalnom politikom vođenja države nakon udara globalne recesije, koju je vlast do sada izbegavala uglavnom kratkoročnom kupovinom vremena na račun dužničkog ropstva naše dece i unuka.

„Vrela jesen“ je u Srbiji najavljivana mesecima. Ona je posledica političkih razočaranja, neispunjenih obećanja, ali pre svega katastrofalne unutrašnje politike, koja je zemlju dovela na rub ekonomskog sunovrata. Mesecima smo slušali upozorenja analitičara, teoretičara i opozicionara da „od oktobra kreću štrajkovi, demonstracije, neredi, i ko-zna-šta-još“. „Ko-zna-šta-još“ smo dočekali, i zaista, malo ko od nas je mogao očekivati da će to biti upravo pretvaranje naših gradskih ulica u postapokaliptičnu ratnu zonu. Međutim, za štrajkove, demonstracije i nerede, vlast se izvanredno pripremila. Novi zakon o informisanju, pooštravanje sprovođenja zakona o okupljanju građana, a zatim i zabrana javnih skupova, u pitanju je čvrsta mreža koja bi trebalo da omogući vladajućoj eliti da svoju klinički mrtvu zemlju dovuče do „nulte tačke“ stupanja na šengensku listu, nakon čega predizborna kampanja može da počne. A u predizbornim kampanjama, znamo, dešavaju se čuda.

Na čiju korist?!

Da bi se odredila neka stvar, ili pružio odgovor na neko pitanje, govorio je Aristotel, potrebno je odrediti četiri uzroka te stvari, odnosno postaviti četiri potpitanja na osnovno pitanje. U slučaju nasilja na beogradskim ulicama, dva od četiri uzroka su poznata, o jednom se špekuliše (i manipuliše), a o jednom uporno ćuti. Jasni su „formalni“ i „materijalni uzrok“, odnosno, svi znamo da je nasilje poprimilo oblik navijačkog huliganstva, kao i da su njegovi nosioci (građa, materija) razočarani i ogorčeni mladi ljudi, bez naročite društvene perspektive, a skloni agresivnom ponašanju. Nagađa se i licitira ko su podstrekači i naručioci nemilih slučajeva – pri čemu se upravo liberalni i drugosrbijanski autoriteti i mediji, inače toliko rezignirani „nepostojanjem države“, prosto utrkuju u denuncijatorstvu i potkazništvu u najboljoj tradiciji IB-a, makartizma ili staljinizma. Istovremeno, nema mogućnosti da se javno progovori o tome na čiju korist ide ova eksplozija nasilja i ko profitira iz ovakvog razvoja događaja (tzv. causa finalis).

O tome se ne govori, zato što je očigledno da su profiteri upravo oni koji snose svu odgovornost što je država dovedena u ovako jadno stanje – pripadnici političke elite (praktično cela vlast i opozicija), lupeška oligarhija, koju ekonomska kriza nije dotakla jer se oni nikada ekonomijom nisu ni bavili, već isključivo rasprodajom državne i javne imovine u bescenje, i, naravno, ista ova liberalistička manjina, megafon stranih interesa u zemlji i dežurni zastupnik ideje da bi u Srbiji sve bilo sjajno, kada bi se eliminisao njen osnovni problem – oko 80% njenih građana. Dovoljno je nekoliko kriminalnih ispada i, jednim potezom ministarskog pera, svi neprijatelji režima i njegovih subaša i kabadahija bacaju se u istu korpu sa huliganima, divljacima, ubicama i ostalom žgadijom, sa kojom se „zna kako treba“. A ko ne zna, može pogledati više nego kreativne predloge naših sugrađana ultrazapadnjaka.

„Naša“ i „njihova“ država

Tu dolazimo do onoga što nas je sve vreme mučilo – do pitanja je li moguće da su evroultraši, NVO kauboji i iluminatori tmurnog srpskog neba, za koje smo toliko navikli da budu samo jedan od mnogobrojnih problema ove države i društva, „ovaj put u pravu“? Je li moguće da se, možda prvi put otkako smo zajedno sa njima na društvenoj sceni Srbije, mi potpuno slažemo oko nečega? Građani rezignirani smrću i povredama u beogradskom nasilju skloni su da steknu takav utisak. Ali nerazumevanje i neslaganje teško da je i za jotu ispravljeno. „Država“ koja je izneverila njih, nije ista „država“ koja je izneverila nas. Njihov problem sa „državom“ leži u fizičkoj nemogućnosti vladajuće elite da zaštiti njihove političke hirove i socijalne kaprice. Problem koji njihova „država“ ne može da reši smo mi, svi mi koji mislimo drugačije od njih, svi mi koji ne odobravamo njihove političke platforme, i pogotovo svi mi koji ističemo da je njihovo političko i društveno delovanje štetno po narod, društvo i – državu. Za njih smo svi mi samo „oni drugi“, oni-koji-nisu-sa-nama, silom stvari oni-koji-su-protiv-nas, i u njihovim očima nema razlike između ubice sa ćuskijom u ruci i fantomkom na glavi na jednoj strani, i pokradenih radnika, izneverenih građana, opljačkanih seljaka, ili prosto protivnika (propalog) neoliberalizma i (uzdrmane) američke hegemonije na drugoj strani.

Ne, teza o „porazu države“ nije politički poklič, koji ističe da je država Srbija proteklih dvadeset godina služila kao logistička služba za bogaćenje i kriminalne aktivnosti onih najgorih u našem društvu, koji poziva na odgovornost političare koji su svoj narod sa druge strane republičkih granica prepustili na milost i nemilost ondašnjih elita, koji protestuje što je državna administracija uporno i kontinuirano radila protiv, a ne u interesu svojih sopstvenih građana. „Poraz države“ ne znači da su institucije Srbije odgovorne za rasprodaju narodnog bogatstva, izdaju narodnih interesa, uniženje narodnog dostojanstva, potpuno uništenje državne privrede i bacanje najvećeg dela stanovništva u bedu i siromaštvo, sve na račun mesnih oligarha i međunarodnih kolonijalnih upravnika, koji će moći da lupe još jednu recku, dok se uspinju na lestvici međunarodne birokratije. Država Srbija nije „poražena“ zato što je raskomadana, opljačkana i unižena. Ona je „poražena“ zato što njeni građani još uvek imaju mogućnost da politički kazne, a ko zna, možda nakon nekih temeljnih promena, i sudski gone sve one koji su ih doveli u ovo stanje, a na čijem čelu stoje mnoge od perjanica ultraliberalnog pokreta.

Bilo bi jako zanimljivo naći jednu osobu iz ove šarolike političke menažerije, čija su usta puna grdnje na račun države i naroda, koja nije profitirala od stanja stvari u zemlji u poslednjih deset godina. Naravno, njihov apetit je neutoljiv – svi bi oni, prema svojim rečima, „u nekoj drugoj zemlji“ bili milioneri i medijske zvezde kojima bi obožavaoci ljubili zemlju po kojoj hodaju. Oni, naravno, nisu zadovoljni. Ali su svi odreda od ove države dobili svoja mesta u diplomatskim misijama, fondovima različitih ministarstava za podršku rada NVO na društvenokorisnim ili umetničkim projektima, ili, u najmanju ruku, prostor u medijima za sve ono što protiv države i naroda imaju da kažu. U pobedničkoj državi za njih ne bi bilo mesta. Svi su oni višestruko zaradili na porazima Srbije, svi su stekli svoje prijateljsko tapšanje po ramenu „tamo, u Svetu“, tako što su neumoljivo i nemilosrdno šutirali svoju oborenu zemlju i unesrećeni narod. Poražena država, i samo poražena država, njihova je hraniteljka, majka i krava muzara. Njima nijedan od naših poraza do sada nije smetao. I stoga svako reklamiranje „poraza države“ od njihove strane teško da može imati ikakve veze sa dobrom Srbije i njenih građana.

„Građanske snage“ protiv građana

Naprotiv, cilj njihove kampanje jeste kriminalizacija političkog u Srbiji, stavljanje van zakonasvakog oblika aktivne borbe protiv tlačenja i ugnjetavanja, bili njeni nosioci konzervativci ili komunisti, hrišćani ili antiglobalisti, nezaposleni radnici ili skupštinska opozicija. Videli smo tu strategiju nakon ubistva Zorana Đinđića, kada je pokrenut najveći talas državnog terora u postkomunističkoj istoriji zemlje, za koji niko još nije odgovarao. Ultraliberali su danas, kao i svih ovih godina, samo vikači stvarnih (stranih i domaćih) gospodara Srbije, koji su svoj mračni (van)politički autoritet stekli upravo na svim porazima naše zemlje. A upravo je njima, kao i njihovim razmahanim satelitima, jasno da su stvari napregnute do tačke pucanja, te da će krava muzara ili da crkne, ili da se ritne.

Došlo je vreme loma. Niko u ovoj zemlji ne zna šta će od nje ostati dogodine. Teško da je bilo trenutka kada je nju opterećivalo više političkih grešaka i duhova prošlosti istovremeno. „Dotaklo se dno“ i „ovako se dalje ne može“. Nekima u političkoj eliti je ovo jasno i oni shvataju da su iscrpli sve načine održavanja na vlasti, a da istovremeno rade u interesu svih, samo ne naroda. Drugi, opet, kao da gube orijentaciju, zapadajući u histeriju zato što iz zemlje koju su tako uspešno cedili godinama, više ne mogu da izvuku ništa. Nema potrebe napominjati da oni prvi imaju političku budućnost u ovoj zemlji, a oni drugi je nemaju. Ali mi, građani, imamo svoje pravo da i jedne i druge pozovemo na odgovornost za greške (i zlodela) koje su počinili do sada. Odbacivanje državnog autoriteta i proglašavanje njenih institucija za nepostojeće jeste direktni poziv na nasilje i odustajanje od političke borbe kao takve. To je prirodne strategija za sve one koji (misle da) iza sebe imaju takve instrumente fizičke prinude, kakvi su NATO ili Evropska komisija. Istovremeno, to je jedina stvar koju građani Srbije, u svoj svojoj rezigniranosti i očajanju, ne smeju sebi da dopuste. Ako se svoje države nismo odrekli '91, '95, '99, niti '08, nećemo to učiniti ni sada, niti ćemo nasesti na provokaciju onih, koji su od odricanja od svoje države učinili životni poziv. Ako dopustimo sebi da odbacimo autoritet države Srbije, koji je jedino što nas na ovoj vetrometini može održati, i ako od političke borbe protiv onih koji su nas kolonizovali, opljačkali i unizili načinimo uličnu tuču, bez cilja, ideje ili principa, tek tada će moći da se kaže da je naša država poražena do tačke u kojoj ona prestaje da postoji. Ovo je, naravno, rasplet događaja koji mnogi priželjkuju. Ali „poraz države“ Srbije neće nastupiti kada od nje dignu ruke „građanske snage“, nego građani. A došlo je krajnje vreme da pojam građanina ponovo dobije na političkoj težini. Uprkos svemu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner