Početna strana > Rubrike > Politički život > Privatizacija – od Sartida do nepristojne ponude
Politički život

Privatizacija – od Sartida do nepristojne ponude

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 11. avgust 2009.
Uprkos dosadašnjim privatizacijama u Srbiji, jedino je obim proizvodnje krompira, šljiva i malina uspeo da dostigne nivo od pre dvadeset godina. Ovo je podatak koji bolje od svih ekspertskih analiza govori o razornim posledicama i stvarnom dosegu sprovedene privatizacije. Ona je u furioznoj projekciji novog vrlog neoliberalnog ideološkog sveta trebalo da bude ključni proces u tranziciji od urušenog socijalističkog sistema ka neslućenim visinama kapitalizma. Umesto procesa tranzicije i stabilizacije društva i privrednih tokova na kapitalističkoj osnovi došlo je do pljačkaške tajkunizacije našeg društva i preuzimanja najvažnijih ekonomskih i poslovnih resursa od uske grupacije „privrednika“ koji sada predstavljaju vladajuću političku i ekonomsku grupaciju u našoj zemlji, uz asistenciju stranaka koje celom procesu puzajućeg preuzimanja vlasti daju neophodan politički legitimitet.

U isto vreme desetine hiljada radnika ostalo je bez posla. Fabrike su smišljeno slate u stečaj, temeljno devastirane i orobljene da bi bile lakše kupljene, poljoprivredno i poslovno zemljište pretvarano u građevinsko. Svako pitanje o poreklu novca kojim su se budzašto kupovale obezvređene firme smatrano je kao relikt odbačenog moralizatorskog nagvaždanja. Nije bilo važno kakvog je porekla novac, važno je da operacija bez anestezije pretvaranja društvenog i državnog vlasništva u privatno bude obavljena što pre i bez velikih obzira. Magična i svemoguća ruka tržišta će ionako sve kasnije postaviti na svoje mesto. Sledeći ovakvu ideološku konstrukciju, došli smo deset godina od demokratskih promena do toga da se socijalna pravda i pitanje jednakosti javljaju kao sve snažniji zahtevi deklasiranih radnih slojeva koji su ostavljen na vetrometini i to bez ikakve efikasne sindikalne zaštite, perspektive i solidarnosti.

Zato se i postavlja pitanje šta je bio stvarni cilj privatizacije i koji su njeni socijalni i ekonomski rezultati. Ovo pitanje sve više dolazi u žižu javnosti kako se ovaj famozni proces bliži kraju i kada su ostala preduzeća koja niko ne želi da kupi jer je porodično srebro odavno rasprodato za male pare. Utihnuli su gromoglasni predizborni zahtevi naših političkih stranaka za preispitivanje procesa privatizacije. Dolazak na vlast značio je i skidanje sa političke agende ovog mučnog i više ne tako važnog pitanja, jer privatizacija već ide svojim prirodnim putem i samo treba sačekati da ona zaokruži svoju razornu putanju. A onda će slobodno tržište reći svoju spasonosnu reč. Zašto bi se onda stranke trudile oko pitanja privatizacije kada ona ima svoju logiku koja će nas dovesti u novi svet liberalnog kapitalizma u kome je čovek najzad prepušten slobodnoj volji da odlučuje o svojoj ekonomskoj sudbini oslobođen stega državne regulacije. Iz tog haosa nastaće novi svet u kome neće biti mesta za radnička prava, sindikate, socijalna pitanja i solidarnost. Najzad će se znati ko je pravi gazda i ko poseduje privatnu svojinu i on će biti i već jeste glavni oslonac svake vlade u otvaranju evropskih perspektiva, a sve kroz izgradnju surovog kapitalizma i najogoljenije eksploatacije.

Kakvi su stvarni rezultati dosadašnje privatizacije? Na to pitanje se može odgovoriti tek kada utvrdimo kakva je vrsta kapitalizma uvođena nakon pada realnog samoupravnog socijalizma, sistema kojeg je pre svega pregazilo vreme i odanost i privrženost nefunkcionalnim ideološkim himerama i zabludama. Kada jedan sistem ne može da sledi tehnološki i privredni razvoj, a društvo ostane okovano prevaziđenom ideologijom, on ostaje zarobljenik svojih ideoloških tlapnji i istorijskih obmana. „Tako smo se tokom čitavih devedesetih trudili da izgradimo kapitalizam, a nismo videli da se kapitalizam postepeno oslobađao svog osećaja za odgovornost i poštenje. Mislimo da je to što vidimo savršeno normalno i da je oduvek bilo tako. Zato smo tolerisali očiglednu pljačku koja se nazivala privatizacijom, verujući da je ona integralni deo kapitalizma.“

Upravo se očigledna pljačka i nedostatak osećaja za poštenje i odgovornost pokazala ne samo u Hrvatskoj, kako to piše u Eurozinu. I to nije samo odlika privatizacije u Srbiji i Hrvatskoj već se ova vrsta privatizacije javlja i u drugim zemljama našeg regiona. Ovaj proces je veoma pronicljivo osvedočio pozorišni reditelj Kokan Mladenović, govoreći o svođenju revolucije na evoluciju. „Ovo što danas živimo u Srbiji je cena revolucionarnog kukavičluka ljudi koji su nas predvodili 5. oktobra 2000. godine. Revoluciju su sveli na evoluciju. Napravili su jeftin kompromis između krupnog kapitala i niskih ljudskih potreba. Fotelje ministarstva, bankovni računi su zadovoljili ambicije nove političke elite.“

Mi više nismo ni u sferi evolucije, već u prostoru truljenja jednog društvenog tkiva. Ovako opisani procesi pljačkaške i tajkunske tzv. privatizacione strategije iznedrili su poseban soj ljudi, kao što se to dešava nakon svih „revolucija“, sloj novih gazda, kontroverznih biznismena i tzv. poslovnih ljudi koje povezuje zajednička crta: opšta grabež, nedostatak osećaja za opšte dobro, razobručena pohlepa, primitivizam, bezočnost i beskrupuloznost u povezivanju sa državnim i partijskim strukturama i, kao posebna odlika, besprizorno nepoštovanje elementarnog ljudskog dostojanstva. To je soj novih srpskih domaćina i poslovnih ljudi spremnih da primene najrigorozniju i najbezočniju eksploataciju kakva je bila poznata na početku industrijske revolucije, uskraćujući pri tome radnicima elementarna ljudska i socijalna prava. Država se u ovom poslu javlja ili kao aktivni saveznik ili nevoljni posmatrač nemoćan da se iskobelja iz šume često nepotrebnih tzv. pravnih i zakonski određenih procedura. U ovom delu teksta nužno je navesti neke izjave direktora Agencije za privatizaciju kao argumentaciju za tvrdnje o nemoći naše države. „Kriza jeste doprinela pogoršanju privrednog ambijenta, pa time i uspešnijem dovršenju privatizacije, ali smatram da ne bi bilo opravdano prenaglašavati njen uticaj. Ono čemu je svakako doprinela jesu finansijski efekti privatizacije. Međutim, s obzirom na to da pred kraj procesa imamo manje uspešnih privatizacija nego što je to bio slučaj ranije, u poslednje vreme postaje povod da se pogrešnim argumentima preispituju i dovode u pitanje ukupni pozitivni rezultati privatizacije društvene svojine. Na drugoj strani imate zaposlene čija se očekivanja često zasnivaju na vremenu kada je preduzeće poslovalo punim kapacitetima, pa se očekuje da čim novi kupac uđe u preduzeće, ono nastavi da posluje tamo gde je stalo pre deset ili dvadeset godina.“ U ovoj zaista antologijskoj izjavi Vladislava Cvetkovića, prilježnog državnog službenika, može se prepoznati licemerstvo i beskrupuloznost države prema procesu privatizacije. Zaista je neprihvatljivo i neumesno da radnici očekuju da novi vlasnik pokrene procese proizvodnje kad mu u većini slučajeva nije ni do kakve proizvodnje, već se on bavi parcelisanjem novog građevinskog zemljišta, ali to već nije nadležnost države jer je ona uredno obavila svoj posao, ne mešajući se ni u poreklo novca, a ni u stvarne namere novih gazda. Radnici su tu samo kolateralna šteta.

Ovakve izjave državnih činovnika najbolje oslikavaju duh jednog vremena u kome je kapitalizam slavio svoj neodmereni i neutemeljeni neoliberalni trijumf kraja istorije, a koji se vrlo brzo pretvorio u razorni talas nesagledive ekonomske i socijalne krize. Ova razarajuća kriza je pokazala da ako tržišna privreda i njena moć autoregulacije pređu određene granice, njen osnovni motiv postaje pre svega pohlepa i konzumerizam, ostvarivanja bajkovitog američkog sna i privrednog funkcionisanja bez ikakvog ozbiljnijeg uplitanja i regulacije države. U našim uslovima pohlepa se najviše ispoljila u stvaranju monopola u mnogobrojnim privrednim oblastima, a naročito u trgovini. Stvoren je prototip finansijskog perpetuum mobila jer se veliki investicioni poduhvati naših tajkuna finansiraju na monopolima uspostavljenim najvišim cenama uvozne robe u regionu. Slična mašinerija funkcioniše i u građenju velikih hramova potrošnje na jeftino dobijenom ili poklonjenom građevinskom zemljištu. Tako je na talasu neokrnjenog i neobuzdanog monopola stasala ta posebna vrsta pohlepnih japijevaca, disciplinovanih vojnika i izvršilaca ideološke neoliberalne koncepcije, kako su to inače činili čikaški momci, sprovodeći spasonosne šok terapije kao univerzalne panaceje za sve tranzicione zemlje realnog socijalizma. Kao da je reč o ostvarivanju modela jednodimenzionalnog čoveka odanog jedino profitu i sticanju, pri čemu se gubi suština ljudskog postojanja i stvaralaštva. Takva vrsta neoliberalnih krstaša, kontroverznih investitora i novoizniklih postratnih profitera i pripadnika stare garde iz Miloševićevog režima uključila se u legalne tokove privatizacije u državi slabih institucija, korumpiranog sudstva i nedostatka elementarne kontrole.

Tako smo gotovo preko noći dobili nove latifundiste, vitezove tranzicije, ugledne poslovne ljude sa ivice zakona, mešetare raznih vrsta. Privatizacija je umesto da bude glavno sredstvo i poluga za stvaranje stabilnog kapitalističkog sistema prerasla je u opštu otimačinu, ponižavanje nemoćnih i ostarelih radnika, kupovanje firmi po bagatelnim cenama i njihovo kasnije uništavanje isisavanjem preostale zdrave supstance. Na uglavnom raščišćenom terenu privatizacije ostale su samo olupine i devastirane fabričke hale, poharana skladišta i nemoćni mali akcionari koji nisu uspeli da sa novim srpskim gazdama i domaćinima ostvare i početne korake socijalnog programa. Ubrzo se pokazalo da su fabrike kupovane samo zbog izmene urbanističkih planova i dobijanja građevinskog zemljišta. Privatizacija je sprovođena po taktici spržene zemlje i što je najtragičnije, stotine hiljada radnika izglobljenih iz svog socijalnog i ekonomskog ležišta pretvoreno je u nemoćne, očajne i besne sankilote ostavljene na milost i nemilost novom tranzicionom vremenu i pojedinačnoj solidarnosti.

Pokazalo se na mnogim primerima da je ovakav jednostran način privatizacije samo još više produbio ekonomsku i političku krizu jer nije doneo najvažniju stvar za naše društvo i privredu – prestrukturiranje vlasničkog statusa, ulaganje u razvoj proizvodnje, tehnološku modernizaciju, otvaranje novih proizvodnih linija, razvoj preduzetničkog duha, denacionalizaciju i stvaranje nove preduzetničke klase sposobne i preduzimljive. Umesto toga dobili smo nove dvorske liferante i korisnike državnih resursa u privatne svrhe, monopoliste kao glavnu ustavu za razvitak modernog privrednog preduzetništva oslonjenog na kvalitetne i održive privredne inicijative. Očigledno je da vlada sve snažnije okovana tajkunskim kapitalom postaje oružje u rukama prezaduženih i preinvestiranih tajkunskih firmi čiji taoci postaju svi delovi našeg društva.

Saša Đogović, ekonomista Instituta za tržišna istraživanja, na veoma precizan način je ocenio dosadašnje dosege vođenja ekonomske politike. „Kreatori ekonomske politike boluju od arogancije i sindroma nojeve glave u pesku. Vlada nastavlja sa samozavaravanjem i zavaravanjem privrede i stanovišta bez ikakvih konsekvenci po one koji su glavni kreatori virtuelnih ekonomskih projekcija. Privreda i stanovništvo ove zemlje su žrtve jedne neoliberalne ekonomske doktrine u kojoj je sve prepušteno tržištu. Pod plaštom tržišta koje u Srbiji nije ni funkcionisalo pravdale su se likvidacije pravnih subjekata, kamatne stope poslovnih banaka, cena proizvoda u trgovačkim lancima, cene nekretnina. A u isto vreme bujala je javna administracija, birokratizovana i otuđena, koja je samo podsticala mito i korupciju. Državne institucije su samo statirale ili bile paravan preko kojeg se odvijao proces nekontrolisane privatizacije, a time i daljeg raslojavanja stanovništva, u samo takvom ambijentu su i mogli nastati monopoli ili karteli u pojedinim privrednim delatnostima, ali i u istoriju otići pojedina preduzeća ili pak banke koje su imale tržišnu perspektivu. Dok je bilo privatizacionih prihoda i bilo je lako zaduživati se, dotle je i trajao privid lagodnijeg i boljeg života i poslovne klime u zemlji.“

Svi pokazatelji, ekonomski i socijalni, ukazuju na to da je i kod nas taj balon prividnog prosperiteta i svemoćnog tržišta pukao, ali to kao da nije zaustavilo našu upornu političku grupaciju neoliberala i tržišnih fundamentalista da i dalje vode istu propalu neoliberalnu politiku, ne odstupajući ni korak od koncepta koji je doveo do potpunog devastiranja naše privrede i društva. I mada ih je uverljivo demantovala praksa zemalja koje su oni uzdizali kao nedostižan model uspešnog slobodnotržišnog vođenja ekonomske i fiskalne politike, ovi neumorni i iracionalni zastupnici obesmišljene ekonomske i političke doktrine ne žele da odstupe ni za pedalj, oni nastavljaju svoj izmaštani put u slobodnotržišni raj.

Tako jedan od vodećih ideologa neoliberalizma i nesputanog slobodnog tržišta Boris Begović u tekstu „Komandant Srđan“ (ne Šaper, već Bogosavljević) navodi: „Nešto mi se čini, na osnovu različitih izvora, da domaće javno mnjenje nije baš blagonaklono prema tržišnoj privredi, privatizaciji, marljivom radu, kapitalizmu, bogatašima i sličnim evroatlantskim fenomenima. Oni su samo za veće plate, ali ukoliko to može uz manje rada, i sigurnije radno mesto. Pa onda nije baš šokantna novina da takvo javno mnjenje ima negativan stav prema privatizaciji – restrukturiranju preduzeća, pogotovo kad to dovodi do umanjenja zaposlenosti.“

Po ovom teoretičaru liberalizma i slobodnog tržišta radnici upravo treba da podržavaju tajkunske kapitaliste i bogataše koji ih ostavljaju bez posla ili im ne isplaćuju redovno ionako mizerne plate i doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. Zaista su ovi naši radnici nerazumni, umesto da iz petnih žila podržavaju proces privatizacije u kojoj gube svoju osnovnu egzistenciju i bilo kakve izglede za budućnost oni su našli za shodno da dovode u pitanje svete i nedodirljive samoregulišuće postulate slobodnog tržišta i neoliberalne ideologije u kojoj ne postoji prostor za korpus socijalnih prava i interesa, već je pojedinac prepušten sebi na brisanom prostoru tranzicije i na njemu je da se što pre oslobodi svojih socijalnih zabluda i prihvati pokorno surovu eksploataciju kao neminovni usud u koračanju ka visokim svodovima kapitalističkog El Dorada.

Prvi ministar za privatizaciju u vladi Zorana Đinđića Aleksandar Vlahović smatra da nije tačna ocena da se nije vodilo dovoljno računa o poreklu kapitala jer za to je bila nadležna komisija za sprečavanje pranja novca. „Bilo bi dobro napraviti analizu koliko preduzeća posle privatizacije ima lošije performanse nego pre toga. Polazi se od pretpostavke kao da je privreda Srbije bila u savršenom stanju, pa je došla privatizacija koja je upropastila najveći broj tih preduzeća, što nije tačno. Retki su slučajevi, zaista retki, da je neko preduzeće pre privatizacije imalo dobre finansijske performanse a da je posle privatizacije zapalo u velike probleme. Brojni su primeri da su preduzeća pre privatizacije bila u teškoćama, a da su zahvaljujući privatizaciji uspešno restrukturisana. Naravno, postoji veliki broj preduzeća koja su i pre i posle privatizacije loše stajala i kao posledicu imaju veliki broj štrajkova. Smatram da kada preduzeća nisu likvidna, treba da idu u stečaj, bez obzira na to da li su privatizovana ili nisu.“

Pre svega bi bilo potrebno napraviti analizu koliko je bogatiji ovaj bivši ministar nakon odlaska sa dužnosti prvog ministra za privatizaciju i u koliko je i u kakvim privatizacijama on sâm i/ili u konzorcijumu učestvovao. Kratko i jasno, stečaj je jedini izlaz samo ovaj bivši ministar ne kaže šta sa ljudima koji su godinama radili u tim firmama. A zašto je onda i vođena privatizacija kada je većina firmi mogla da ode u stečaj i bez privatizacije i da se tako stvori mnogo jasnija privredna situacija nego što je to sada nakon, po rečima bivših i sadašnjih ministara i državnih činovnika, sasvim uspešne privatizacije.

Koliko je ne samo ovaj funkcioner Demokratske stranke udaljen od realnog života govore podaci o raznim dostignućima ovog ipak uspešnog procesa. Od 2.260 ugovora o kupovini preduzeća u procesu privatizacije zbog nepoštovanja ugovornih odredbi raskinuto je 430. Najčešći razlozi za razlaz sa kupcem su nepoštovanje uplate i neinvestiranje. Domaća valuta je trenutno slabija 30 odsto od pre godinu dana, a regulisane cene, one koje određuje država, porasle su za 13,9 odsto. Plate su sa 400 evra pale na 330 evra, a troškovi života skočili su za devet odsto. Dnevno u Srbiji štrajkuje 20 do 25 firmi, a sve češće se u pojedinim gradovima udružuju radnici nekoliko preduzeća da brojnošću pridobiju pažnju nadležnih. Zajednički zahtev im je samo isplata zarada i doprinosa koji kasne i po nekoliko godina. Na ulicama su najčešće zaposleni iz privatizovanih preduzeća. Agencija za privatizaciju potvrđuje da kupci privatizovanih preduzeća kupuju preduzeća često radi građevinskog zemljišta, često ispunjavaju svoje obaveze prema radnicima samo u periodu dok ih kontroliše ovaj državni organ. Nakon isteka te kontrole prestaju da isplaćuju plate, prekidaju proizvodnju. Od početka ove godine zatvoreno je 11.500 radnji, a tokom cele prošle godine 3000. Sa 15,7 odsto starijih od 65 godina Srbija je na četvrtom mestu liste najstarijih populacija u svetu. Statistika je neumoljiva: od 2003. godine do prošle godine rođeno je 20 odsto manje dece u centralnoj Srbiji, izuzev Beograda, i 15 odsto manje u Vojvodini, ne računajući Novi Sad. Demografi upozoravaju na to da je u 62 opštine dva puta manje rođenih nego umrlih. U Srbiji je od 107 hiljada ukupno registrovanih malih, srednjih i velikih preduzeća trenutno blokirano ili nelikvidno 65,2 odsto. Prema poslednjem merenju ispod linije siromaštva živi 6,6 odsto ljudi. Ako se ta cifra udvostruči, znači da negde između 13 i 15 odsto građana živi ispod linije siromaštva. Frapantan je podatak da čak 25 do 30 odsto ljudi živi oko te linije siromaštva.

Poslednja istraživanja Medija galupa o uticaju krize na našu zemlju govore o tome da polovina ispitanika smatra da im je mnogo lošije ukupno društveno stanje nego prošle godine. Oko 70 odsto građana Srbije oseća svetsku ekonomsku krizu u sopstvenom domaćinstvu, a u istom procentu preovlađuje stav da najgori deo krize tek predstoji. Manje od 15 odsto građana smatra da trenutno živi dobro, svaki drugi je rekao da živi loše ili neizdrživo, a svaki treći da živi podnošljivo. Za 55 odsto ispitanika situacija se veoma ili uglavnom pogoršala u poređenju sa prethodnom godinom, a za 40 odsto ostala ista, dok se samo sedam odsto anketiranih izjasnilo da im se materijalna situacija popravila. Broj onih koji su zadovoljni životnim standardom je na nivou statističke greške. Tehnološki naša privreda zaostaje za evropskom 40 godina, što je posebno važan i uznemiravajući podatak. Od oktobra 2008. godine do danas bez posla je ostalo 30.000 ljudi. U Srbiji je trenutno bez posla 488.000 ljudi, a zvanično se stopa nezaposlenih kreće oko 16 odsto radno sposobnog stanovništva (nezvanična stopa je viša od 20 odsto). U prvih šest meseci ove godine 10.200 radnika proglašeno je tehnološkim viškom. Procena je da u ovom trenutku naši građani izdržavaju 18.000 ljudi koji po zakonu nose titulu državnog funkcionera.

Ovakve i slične podatke mogli bismo navoditi u nedogled, ali su i ovi dovoljni, a za valjanu i argumentovanu analizu procesa privatizacije koju priželjkuje bivši ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović možda bismo mogli angažovati uglednu firmu „Deloit Tuš“ specijalizovanu za objektivnu procenu ekonomskog i socijalnog dometa i rezultata sprovedene privatizacije. Ovi pokazatelji su dovoljni za zaključak da privatizacija u Srbiji nije otvorila društvenu i ekonomsku perspektivu našim građanima, naprotiv, ona je tranziciju pretvorila u surovu prvobitnu akumulaciju kapitala, u bezočnu tajkunizaciju i stvaranje tzv. biznis elite koja je pravila svoje imperije na našim leđima i to velikim zaduživanjima, niskim platama i bezobzirnom eksploatacijom zaposlenih. Tako je privatizacija stvorila duboke i nepremostive socijalne razlike i razorila i poslednje ostatke socijalne države. Ona je stvorila novu klasu bahatih i pohlepnih tajkuna nesposobnih da budu preduzimački sloj neophodan za pokretanje naše privrede i društva. Umesto toga dobili smo udruženja privrednika kao parapolitičke, a stvarno lobističke organizacije koje očigledno poseduju i kontrolni paket u funkcionisanju naših partija i celokupnog političkog i privrednog života.

S druge strane imamo nemoćnu i nejaku državu i fragmentirano i razoreno društvo, idealno tlo za funkcionisanje tajkunskog kapitalizma u kome ne postoje osnovna načela liberalne demokratije i elementarna logika klasičnog kapitalizma. Ne postoji više jaka intelektualna zajednica sposobna da iznedri političku i civilizacijsku alternativu uspostavljenom poretku divljeg i neobuzdanog kapitalizma.

Kako proces privatizacije deluje u stvarnom životu, mimo agencija, bivših ministara za ipak uspešnu privatizaciju, stečajnih upravnika, sindikalnih funkcionera možemo najbolje osetiti iz svedočenja radnika koji učestvuju u štrajkovima. Zoran Mitić iz niškog „Niteksa“ na radnom mestu je izgubio tri prsta. „Osakaćena mi je desna ruka, a sada bi da mi uzmu i život. Gazde su ‘Niteks’ dobile kao suvo zlato, a iza sebe ostavili pustoš. Ljudi su izgubili dostojanstvo. Radim u firmi u kojoj je prosečna plata 5.000 do 15.000 dinara. I da je redovna, jedva bismo preživeli.“

Vesna Damjanović, zaposlena u „Niteksu“, ima dvoje dece i hrani se u narodnoj kuhinji. „Računi stižu, mi nemamo odakle da ih platimo. Ako ne umremo od brige, od gladi hoćemo. Nema više od koga da se zajmi, jer ceo Niš gladuje.“

„Iako je sud presudio u našu korist, mala je vajda bila od toga jer je iz fabrike ‘Koštana’ izneto bukvalno sve. Ostali su samo goli zidovi i tek pokoji komad kancelarijskog nameštaja. Svoje zaostale lične dohotke naplatio sam sa nekoliko direktorskih kožnih fotelja“, navodi Goran Veličković, nekadašnji majstor u ovoj fabrici, a sada taksista u Vranju.

Vođa štrajkača „Zastave-elektro“ iz Kragujevca Radojica Mihajlović spreman je na radikalnije i odlučnije oblike otpora i protesta. „Ponovo ćemo blokirati prugu, ali je moguće da nas na putu od Rače do Lajkovca blokira policija. Ako se to desi, ići ćemo preko njiva peške, preko staza i bogaza, ali nećemo odustati. Zapalićemo vladu. I to ozbiljno nameravamo da uradimo. Nema nam druge nego da kada krenemo za Beograd ponesemo kanistere sa benzinom i da ih urazumimo, pa da konačno shvate da mi više nemamo kud. To znači došli smo do zida, a krivci za to nisu samo gazde. Iza svih mahinacija stoji Vlada Srbije i ona će biti odgovorna za smrt ili samopovređivanje nekog od nas.“

Dragan Milenković iz Vlahova, pre nego što je izvršio samoubistvo, svojoj supruzi sa mobilnog telefona poslao je poruku u kojoj je rekao da će se ubiti jer ne može da obezbedi egzistenciju svojoj porodici. Dragan je ranije radio u Staklari u Prokuplju gde je nakon privatizacije ostao bez posla.

Sve su ovo potresne slike očajnog položaja našeg napuštenog i izgubljenog radništva i ostalih zaposlenih ljudi, slike života, razaranja ljudskih sudbina i onespokojavajuće nemoći kojom su ophrvani naši ljudi, svesni da gubeći svoje radno mesto, gube pre svega svoje dostojanstvo i bilo kakvu perspektivu. Ako vlada i stranke ne pokažu veći stepen odgovornosti za težak socijalni položaj stotine hiljada ljudi, lako se može desiti da dođe do provale sankilotskog gneva, a istorija je dala dovoljno dokaza kako se te revolucije završavaju. Naša privatizacija je ispunila svoj krug, od slavljeničke privatizacije „Sartida“ do ponižavajućih ponuda za Beogradski sajam. Poniženje i osećaj gubitništva ostali su kao belezi na poprištu naše, kako to državni funkcioneri uobičavaju da kažu, ipak uspešne privatizacije. Naša vlada je izgleda primetila da se podiže talas štrajkova i protesta ojađenih radnika, pa je krenula da sprema novi paket mera pod radnim naslovom „Šta bi trebalo preduzeti da štrajkovi ne postanu radikalni“. I vlada se dosetila da predloži da Ministarstvo unutrašnjih poslova mora blagovremeno i efikasno da preduzme mere radi obezbeđivanja okupljanja zaposlenih koji štrajkuju na zakonom dozvoljenim mestima, ali zarad nesmetanog funkcionisanja javnog saobraćaja kako bi se omogućilo da zaposleni i u uslovima ekonomske krize ostvaruju svoja prava na okupljanje.

Licemerstvu nikada kraja i ono ide uz svaku vlast koja nije spremna da se na realan i ozbiljan način suoči sa posledicama svoje vladavine, već pokušava da obesmisli svaki pokušaj racionalnog rešavanja društvene krize, što bi podrazumevalo i njihov odlazak sa vlasti. Jedno je sigurno – ljudi koji su izgubili dostojanstvo spremni su da pređu granicu žrtvovanja i da se bore za svoj dignitet. To je jednostavna politička lekcija koju nijedna vlast nije ozbiljno savladala.                            

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner