Početna strana > Rubrike > Politički život > Rečnik “politički korektnog” genocida ili verbalni delikt ponovo među Srbljima
Politički život

Rečnik “politički korektnog” genocida ili verbalni delikt ponovo među Srbljima

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ristivojević   
ponedeljak, 21. novembar 2016.
Upravo ovih dana smo svedoci skupštinske rasprave oko dopune KZ krivičnim delom zabrane poricanja genocida. Ako se ona usvoji u Srbiji neće smeti da se govori bilo šta drugačije od onoga što je neka sudska presuda utvrdila o nekom genocidu. Nesumnjivo je ovo krivično delo vid ograničenja slobode govora, slično drugim iz kuhinje američkih levih liberala kao što je npr. govor mržnje. Sva ova ograničenja slobode govora zajedno se mogu podvesti pod jedan viši generički pojam koji ih obuhvata - politička korektnost.  

Politička korektnost je zbirni naziv za, poreklom, američka ograničenja slobode govora koja su stvorena po uzoru na ona koja su nekad postojala u komunizmu. Kao i druga srodna ograničenja, nisu uspeli da je „zapate“ u matičnoj zemlji jer ona izuzetno ceni slobodu govora, ali su je uspešno izvezli u države u kojima sopstvene vlade nemaju snage da se odupru ovom uvozu Soroševog novogovora. Ono što nije dovoljno dobro za Ameriku izgleda da jeste za Srbiju.

Politička korektnost se u suštini svodi na mehanizme samocenzure ili cenzure kojima se ograničava šta se može govoriti, reći ili saopštiti, o čemu se može pričati, debatovati, argumentovati i slično. Ona funkcioniše tako što ljudi zastrašeni raznoraznim pretnjama vanpravnim (lažno moralno zgražavanje, odbacivanje, građanska smrt) ili pravnim sankcijama (lustracija, izbacivanje sa posla, lišavanje funkcija ili titula, kazne) zapuše svoja ili tuđa usta u svom okruženju.

Ko se iz srednje i starije generacije, ne samo pravnika već i svih slobodnomislećih ljudi, ne seća po zlu čuvenog člana 133. KZ SFRJ (neprijateljska propaganda) i 67. (Zabrana javnog istupanja)? Politička nekorektnost je samo nova verzija tih, kako su se u našem društvu nekad nazivali verbalnih delikata. Politička koretnost zahteva od ljudi isto ono što su nekad u komunističkoj Jugoslaviji zahtevali navedeni članovi krivičnog zakona – da umuknu. Danas se politički nekorektnim smatra onaj ko je nekada u komunizmu smatran neprijateljskim propagandistom.

O oblasti u kojoj će biti uveden ovaj vid političke korektnosti (odnosno zabrane slobode govora), poricanje genocida, već sam pisao na stranicama NSPM dva puta. U prvom tekstu iz 2011. godine sam predvideo da će REKOM (čitaj Nataša Kandić) pokušati ovako nešto, i evo uspela je i bez REKOMA-a da Srbiji zapuši usta. Tad sam napisao da je krivičnopravna zabrana poricanja jednog istorijskog događaja (kao što je bilo koji slučaj genocida) besmislica iz prostog razloga što sudski postupak ne služi za utvrđivanje istorijskih istina. Tome služi istorijski naučni metod. Da bih pokazao koliko je to apsurd postavio sam tada pitanje: kakve bi bile sudske odluke o krivici kada bi ih utvrđivali istorijskim naučnim metodom umesto u krivičnom postupku? Jednako bi bile manjkave kao i istorijske istine utvrđene u krivičnom postupku umesto istorijskim naučnim metodom. Odluke o krivici izvršilaca genocida treba ostaviti sudovima, a istorijske istine o pojedinom događaju genocida istoriji. Ovim krivičnim delom Nataša Kandić, koristeći naprednjake kao sredstvo, pretvara sudove u Srbiji u svoje ministarstvo istine (Orvel, 1984.).

U drugom tekstu iz 2015. godine posvećenom Rezoluciji o genocidu objasnio sam razlog zašto se baš u sferi genocida uvodi ovaj vid političke korektnosti u obliku  zabrane slobode govora. Razlog je taj što ratovi nikad ne završavaju vojnim porazima. Oni se nastavljaju politikom. Neravnoteža koja je stvorena poslednjom bitkom rata cementira se i nastavlja da se sprovodi političkim sredstvima. Ta neravnoteža može da se oslika i u sferi jezika. Postoje reči i pojmovi koji su za pobeđenog zabranjeni i on ne sme da ih upotrebljava. Za Srbiju će za koji dan slobodna upotreba pojma genocid, zahvaljujući nesposobnoj naprednjačkoj vlasti, biti zabranjena. Njega će građani smeti da upotrebljavaju samo onako kako to međunarodni sudovi ili domaći pod kontrolom stranaca (kao što je Odeljenje Višeg suda u Beogradu za ratne zločine) odrede.

Za ovaj stav sam se oslonio na Fukoa. On je svojevremeno izvršio inverziju Klauzeviceve misli da je rat produžetak politike drugim sredstvima i napisao je da je politika produžetak rata drugim sredstvima. Ako je Fuko u pravu, svi oni koji su ratovali protiv Srba sada nastavljaju taj rat političkim sredstvima. Jedno od tih sredstava je i bacanje moralne ljage na Srbe kao varvare i divljake izvršioce najodvratnijeg mogućeg čina, arhizločina odnosno genocida. Ta ljaga treba da jasno pokaže kako su Srbi tim činom izopštili sebe iz reda civilizovanih naroda i svrstali se u društvo otpadnika. Svrha bacanja ove moralne osude je ista kao i svih onih koje se nabacuju na poraženog u ratu: „tovarenje“ političke krivice na poraženog kako bi opravdali postupci pobednika u vidu otimanja teritorija ili stanovništva (npr. pokušaji ukidanja RS),  ili geostrateške orijentacije države (npr. ulazak u NATO), osveta i pljačka prirodnih resursa (otimačina rudnika i elektrana na KiM, poklanjanje poljoprivrednog ili gradskog građevinskog zemljišta) ili bogatstava („prodaja“ Telekoma, EPS-a, Aerodroma...) poraženog i tome slično.

Ukoliko slobodnomislećim ljudima u Srbiji ostane mogućnost da koriste pojam genocida onako kako hoće, da o njemu raspravljaju, pričaju, debatuju, argumentuju ili razmatraju, da u njega sumnjaju ili veruju i da ga u skladu sa sopstvenim stavovima o njemu preispituju ili ne preispituju, ne bi bilo moguće da se Srbiji natovari tu moralna osuda. U jednoj argumentovanoj raspravi pokazalo bi se šta je istina. Ako se slobodnim ljudima oduzmu ta mogućnost genocidna ljaga će biti bačena na Srbiju sa svim štetnim  posledicama koje ona nosi.

Eto to je svrha sveg ovog zamešteljstva u vezi sa ovim novim krivičnim delom. N. K. će izdati politički korektan rečnik genocida u kojem će stajati koja reč u vezi sa genocidom može da se koristi i kako, a koja ne sme i zabranjena je. Do sada se Srbija sa tim njenim rečnikom ismevala i sprdala se. E sad će N. K. da ga sprovodi pesnicom državnog monopola prinude. Pa ko bude pisnuo ima da ide u zatvor. Ovo je gore od njenog starog pokušaja sa REKOM-om. Tada je država trebala da dobije REKOM, a sada REKOM dobija državu. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner