Početna strana > Rubrike > Politički život > San o slobodi i naši borci za ljudska prava
Politički život

San o slobodi i naši borci za ljudska prava

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 06. oktobar 2011.

U toku poslednjih nekoliko dana bili smo svedoci velike medijske predstave u kojoj su učestvovali naši osvedočeni borci i zaštitnici manjinskih seksualnih sloboda i ljudskih prava. Održane su dobro posećene konferencije za štampu, naslovne strane su bile prepune vesti i komentara o pripremama i zabrani održavanja skupova posvećenih organizovanju „Parade ponosa“. Mogli smo čuti po ko zna koji put da je Srbija zemlja u kojoj vlast preuzimaju klerofašisti i ekstremni nacionalisti i da je ona još jednom pokazala svoje nakazno i zastrašujuće lice.

Ugledni nezavisni intelektualci i mnogobrojni profesori Beogradskog univerziteta ustali su odlučno u odbranu slobode okupljanja i zaštite manjinskih i ljudskih prava. Ukazivano je na povredu ustavnih sloboda i osnovnih demokratskih vrednosti i institucija. Predstavnici liberalno-demokratske i građanske Srbije nisu propustili priliku da još jednom Srbiju stigmatizuju i predstave kao društvo u kome nema mesta za toleranciju, razumevanje i poštovanje manjinskih i ljudskih prava. To je prigodna ideološka mantra koju slušamo već dve decenije, a sve u nastojanju da se dokaže da Srbija nije dovoljno sazrela za modernizaciju i za ulazak u zajednicu evropskih civilizovanih naroda.  Sve je očitije da stereotipi i predrasude koje su o nama stvorili drugi postaju deo našeg mentaliteta i nacionalnog karaktera. Pri tome se ne uvažavaju realne okolnosti političke situacije u Srbiji i to od strane onih političkih i ideoloških jurišnika koji nas neprestano pozivaju na uvažavanje novouspostavljene realnosti na Kosovu i Metohiji.

U samoj ideologiji zaštite i zastupanja ljudskih prava sadržana je velika doza licemerstava i hipokrizije, kao i primena duplih standarda i to se jasno može videti kada su u pitanju ljudska prava srpskog naroda ne sam o na prostoru Kosova i Metohije.

Sve je očitije da stereotipi i predrasude koje su o nama stvorili drugi postaju deo našeg mentaliteta i nacionalnog karaktera.

U selu Zrza u opštini Orahovac ubijen je Aleksandar Putnik, a teško je ranjen njegov sin Dobrica. To je 69. ubistvo u Orahovcu koji predstavlja danas najteži i jedinstveni oblik getoa ne samo na Kosovu već u celoj Evropi. U ovom mestu već godinama nema ni traga poštovanju elementarne slobode kretanja i uslova za život lišen straha i strepnje. Daliborka Putnik je nakon svirepog i mučkog ubistva njenog oca rekla: „Pucali su na njih kukavički s leđa a oca su mi ubili ni krivog ni dužnog. A nedavno mi je rekao, sine, život je samo jedan. Kao da je predosećao ovu tragediju. Ukoliko ne pronađu ubice biće to još jedan dokaz da za Srbe na Kosovu stvarno nema nikakve prevde“. Do sada nije otkriven i procesuiran nijedan vinovnik zločina počinjenih nad Srbima a nasilje se nastavlja i to posebno u delovima naše južne pokrajine u kojoj su Srbi u velikoj manjini. Niko više i ne spominje kakva je tegobna sudbina Srba povratnika a oni su izloženi stalnim provokacijama i progonu, a o tome nam svedoči i nedavni napad na Nebojšu Đurića i njegove sinove Nemanju i Nenada u selu Osojani. U svojoj šumi su zatekli Albance šumokradice ali je priveden i vlasnik šume jer je optužen da je upotrebio vatreno oružje. “Albanci koji su mi krali šumu izjavili su da sam navodno pucao na njih iako mi osim motorne testere nismo imali ništa od oružja. Međutim, da bi opravdali svoju laž oni su posle izlaska iz policijske stanice otišli pravo u šumu gde su ispalili nekoliko rafala da bi ostavili tragove i potkrepili svoje iskaze“.

Žitelji Orahovca i pored nasilja i ograničenja slobode kretanja kojima su neprestano izloženi govore o tome da će opstati u svom zavičaju i ostati uprkos tome što ih ubijaju.

Sada je Nebojša Đurić najviše zabrinut zbog toga što su Albanci šumokradice pretili njegovom sinu da će ga ubiti. Učinili su to u prisustvu policije koja nije reagovala. Veoma je indikativna izjava predsednika opštine Orahovac Marjana Šarića: „Ubistvo oca i ranjavanje sina samo je još jedna potvrda da izlazak Srba iz enklava na Kosmetu nosi rizik i po njihove živote. Ovo je, nažalost, najtragičnija potvrda koliko za Srbe ne postoji sloboda kretanja i kako se može završiti njihov odlazak u albanske sredine“.  

Žitelji Orahovca i pored nasilja i ograničenja slobode kretanja kojima su neprestano izloženi govore o tome da će opstati u svom zavičaju i ostati uprkos tome što ih ubijaju. U inat smrti, kaže Milan Mitić, mi nećemo pokleknuti pod sve veći pritiscima. Valjda će se neko iz međunarodne zajednice setiti da i mi postojimo i da smo i mi žrtve. Evo dvanaest godina kako nisam izašao iz sela, život je sveden na kilometar uzbrdo i kilometar nizbrdo. Više i ne znam ima li čega iza te stotine koraka“.

Ovako govore ljudi koji žive u središtu Metohije osuđeni ma život u prostoru od nekoliko stotina metara. To je život sveden na trajanje bez ikakvih mogućnosti da se dosegne sloboda kretanja i postojanje bez straha od nasilja. Nema tu ni pomena o poštovanju ljudskih prava i slobode kretanja koji je trebalo da budu obezbeđenje uvođenjem pravne države na Kosovu i Metohiji nakon povlačenja organa srpske države sa njene suverene teritorije. Svi ovi tako tegobni i mučni dokazi i očigledne činjenice o teškom i getoiiziranom životu srpskog naroda nisu bili dovoljni ni ranije, a ni sada da pokrenu osećanje stida i saosećanja kod naših boraca za ljudska i manjinska prava. To verovatno nije probitačno i ne uklapa se u njihovu agendu političke korektnosti jer je sasvim logično i prihvatljivo da Srbi moraju da nastave da plaćaju račun iz devedesetih godina. Ovo se ne dešava prvi put jer ni ovako drastično kršenje ljudskih prava i ogoljeno nasilje nisu bili dovoljan razlog da se toliko zabrinuti i postiđeni profesori Beogradskog univerziteta, umetnici i nezavisni intelektualci zauzmu u svojim medijskim nastupima i peticijama za poštovanje ljudskih prava srpskog naroda i obezbeđivanje normalnih uslova za život. Jasno je da su napori međunarodne zajednice sada usmereni na obezbeđivanje priznavanja tzv.  kosovske državne nezavisnosti, a Srbi su samo uzgredna i koleteralna šteta novouspostavljene realnosti koju moraju da prihvate ako žele da obezbede makar i goli opstanak na Kosovu i Metohiji. Uzaludno je očekivati da će brutalno kršenje ljudskih prava Srba na Kosovu i Metohiji biti povod našim zagovornicima ljudskih prava da se sa istim žarom založe za poštovanje ljudskih prava srpskog naroda, kako to inače tako prilježno čine kada treba Srbiju optužiti kao tamni vilajet populizma u kome dominiraju ksenofobija, klerofašizam i ekstremni nacionalizam.

Jasno je da su napori međunarodne zajednice sada usmereni na obezbeđivanje priznavanja tzv.  kosovske državne nezavisnosti.

U saopštenju NUNS-a je navedeno da naslovi „Ubijen Srbin u Đakovici“ ili „Albanci pucali u Srbe s leđa“, kao i tekstovi koji počinju rečenicom „Albanci na Kosovu ponovo su pucali na Srbe“ neodoljivo podsećaju na period ratnohuškačkog novinarstva sa početka devedesetih. Nezavisnom udruženju novinara Vojvodine posebno smeta kada izveštači sa Kosmeta upotrebljavaju termin goloruki srpski narod. Najeksplicitniji u svjim ocenama je nezaobilazni borac za ljudska prava (uz samo uzgredno pominjanje Srba) Žarko Korać.  „Bitka za ljudska i manjinska prava je izgubljene, vladajuća koalicija ne funkcioniše, ekonomski standard je loš. Pred EU se pokazujemo kao zatucana zemlja u kojoj jačaju neofašistički pokreti“.  Najvažnije za ovog toliko principijelnog borca za ljudska prava je da se pred EU ne pokažemo kao zatucana zemlja jer verovatno je najbitnije ostaviti dobar utisak, što je poduhvat osuđen na neuspeh jer i posle deset godina nakon pada starog režima Srbi se i dalje tretiraju kao zloglasne parije Evrope. I jedino je to važno za naše borce za ljudska i manjinska prava jer njih ne dotiče brutalno kršenje ljudskih prava srpskog naroda, to nije deo njihove građanske agende čiji je cilj da se u Srbiji konačno pokrene proces modernizacije, bez obzira na realno stanje na terenu, i bez obzira na cenu koju treba platiti i koju već uveliko plaćamo.  

Najvažniji je utisak i težnja da se oslobodimo zatucanosti, a to jedino možemo uspešno i delotvorno uraditi ako srpski narod prepustimo žrvnju realnosti i ostanemo nemi na otvorena kršenja ljudskih prava. Naši borci za ljudska i manjinska prava bezočno i beskrupulozno sprovode svoju politiku duplih standarda i ideologiju ljudskih prva i za njih ništa ne znači činjenica da je teško ranjeni Dobrica Putnik saslušavan četiri sata u Prizrenu i to bez adekvatno ukazane medicinske pomoći. U vidokrugu naših ostrašćenih zagovornika i tumača ljudskih i manjinskih prava ne mogu biti njegove reči.  „Istorija se ponavlja. Šiptari nezaštićene Srbe ubijaju s leđa. Sloboda je samo san koji sanjamo. Ovaj san je i najveći izvor snage i istrajnosti srpskog naroda na Kosovu i Metohiji“.  

To je san o slobodi koji smo mi jeftino proćerdali a sve u težnji da se dokažemo Evropskoj uniji da nismo zatucani i da smo spremni da žrtvujemo i naše nacionalno dostojanstvo i samopoštovanje samo da bismo dobili datum kandidature za prijem u EU, koja je mrtvo slovo na papiru bez određivanja datuma o početku procesa pregovaranja.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner