Početna strana > Rubrike > Politički život > Specijalna operacija likvidacije Srpske radikalne stranke
Politički život

Specijalna operacija likvidacije Srpske radikalne stranke

PDF Štampa El. pošta
Ana Filimonova   
ponedeljak, 01. decembar 2008.

U savremenoj Srbiji političke snage su podeljene u dva bloka: patriotski i proevropski. Prvi se deklariše kao alternativa globalizmu, a drugi čini prozapadno orijentisan establišment. Patriotski blok strada zbog odsustva jedinstva, ali u prvi plan stavlja borbu protiv nacionalne poniženosti (odvajanje Kosova), ne prihvata EU i ističe političke i socijalno-ekonomske probleme. Nakon parlamentarnih izbora 11. maja 2008. godine front opozicionih snaga, predstavljen (najbrojnijom i najjačom) Srpskom radikalnom strankom, bio je ojačan koalicijom Demokratska stranka Srbije – Nova Srbija. Opozicioni front, istupajući protiv otcepljenja Kosova i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, okupio je ukupno 108 poslanika (od 250) u Skupštini Srbije.

Perspektiva ujedinjenja snaga Vojislava Koštunice i Vojislava Šešelja bila je više nego ozbiljna opasnost za evroatlantsku vlast Borisa Tadića i Zapad. Formiranje režimski kontrolisane vlade u leto 2008. godine ostvareno je uz pomoć lidera Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, koji je sa 20 mandata stao na stranu „evrodemokrata“ (tj. bio pušten do „kolača vlasti“), dovodeći tako SPS do političke smrti. Vladajuća koalicija nije jednorodna, ona uključuje različito orijentisane snage čak s protivrečnim interesima. Pored toga, vladajućoj koaliciji nedostaje strategija nacionalno-državnog razvoja, koju u celini zamenjuje propaganda, zasnovana na jednom, ali krajnje efektivnom metodu – zastrašivanju stanovništva izolacijom i sankcijama u slučaju skretanja sa evropskog puta.

Megainformacionoj moći prorežimskih medija pridružuju se pojedine „nevladine organizacije“, koje uvode novi model nacionalne ideologije – srbofobni šovinizam. Tu ideologiju intenzivno podržavaju mas-medijske, poslovno-birokratske (u velikoj većini korumpirane) i političke „elite“ i prozapadno orijentisani kulturni radnici. Aktiviranje antinacionalnih napora posledica je jačanja simpatija srpskog društva prema Rusiji, zbog čega je režimu neokolonijalne vlasti bilo potrebno da stvori „novu Srbiju“, u kojoj će biti što više prozapadnih stranaka i glasača.

„Problem“ jačanja opozicionog fronta na unutrašnjem planu dobio je za vladajući režim i spoljašnji aspekt. Sa jedne strane, u Haškom tribunalu razotkriva se proces protiv Vojislava Šešelja. Sa druge strane, geopolitički projekat raščlanjavanja Srbije nije završen, nakon Kosova došla je faza otcepljenja Vojvodine, što je sve manifestovano u nedavnom donošenju predloga statuta Vojvodine, koji vodi federalizaciji Srbije sa perspektivom transformacije u tročlanu državu. Glavni grad jednog dela će biti Beograd, drugog Novi Sad, a treći će ostati pod okupacijom NATO snaga i albanskih kriminalno-terorističkih struktura. Takvom vladajućem marionetskom režimu i njegovim pokroviteljima potrebna je dimna zavesa za odvlačenje pažnje i likvidaciju rastuće opasnosti u vidu promene ravnoteže snaga na političkoj sceni Srbije. U tom smislu udar na Srpsku radikalnu stranku bio je način za rešavanje svih „problema“.

Tomislav Nikolić je doneo odluku o podršci Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju  EU (protiv Šešeljeve volje i uz pokriće da se će se saglasiti da potpišu neke „uslove“ po kojima će sporazum tretirati Kosovo kao sastavni deo Srbije. Međutim, ti „uslovi“ su pravno neosnovani). To je bio formalni razlog raskola. Pri tome, Nikolić nije upotrebio prikladno objašnjenje (idejno razmimoilaženje sa Šešeljem), nego se potrudio da skandal oko razlaza raširi u medijima. Uz to, uništio je blanko ostavke iz stranke, poveo sa sobom 20 poslanika (po nekim izjavama, potkupljenih ili podvrgnutih iznudama i pretnjama), veoma brzo je oformio novu stranku, za koju su odmah „pronađena“ finansijska sredstva i prostor (u centru Beograda).

Ne može ostati neprimećeno da je Nikolić „iznenada“ zadobio blagonaklonost medija, čiji SRS nikada nije bio „miljenik“. Godinama je javnost zastrašivana radikalima kao šovinistima, fašistima i sl. Sada su se Nikolićeve karakteristike promenile: njegova grupacija se naziva „civilizovanom“, „tolerantnom“ i „evropski orijentisanom“. Prozapadni mediji Blic, Danas, Dnevnik, RTV B 92 i drugi fokusirali su svoju pažnju ne na razlaz između Nikolića i Šešelja, nego na demonizaciju Šešelja. Lider SRS-a se predstavlja kao „despot-ugnjetavač” i „eksploatator umnog, korektnog i sposobnog za kompromise“ Tomislava Nikolića. Sada se propagandni točak okrenuo na stranu Nikolića, kojem se pripisuju svi uspesi partije po formuli „umni i smireni Nikolić je razvio i doveo do neočekivanog uspeha Radikalnu stranku, koji ni pri kakvim uslovima ne bi ostvarila sa Šešeljem“. Ipak, treba pogledati činjenice:

– Parlamentarni izbori: SRS je završila organizacione aktivnosti u februaru 1991. i na parlamentarnim izborima u Srbiji 1992. ona je odmah izbila na drugo mesto, osvojivši 1.066.765 glasova (22,58%) – 73 poslanička mandata, prvo mesto je zauzeo Miloševićev SPS sa 1.359.086 glasova (28,77%) i 101 poslaničkim mandatom. Šešelj je postao poslanik SRS-a u Skupštini u junu 1991. Godine 1993. SRS ponovo zauzima drugo mesto sa 595.467 glasova (13,85%) – 39 mandata, kao i 1996. kada zadržavaju drugo mesto – 17,75% (SPS 42,91%). Parlamentarni izbori 1997. donose novi uspeh radikala: dobili su 1.162.216 glasova (28,07%) i 82 mandata (rekordni broj). Partija je ponovo zauzela drugo mesto, iza SPS-a, koji je dobio  1.418.036 glasova – 34,27% i 110 poslaničkih mandata. Uspesi radikala na izborima su postali košmar za „svetsko društvo“. Američki predstavnik na Balkanu Robert Gelbard je tada izjavio da SAD „ni pod kojim uslovima neće sarađivati sa Šešeljem pošto je on fašista“1. U martu 1998. zbog zaoštravanja situacije na Kosovu SRS ulazi u koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije. Tada od 35 mesta u novoj vladi radikali dobijaju trećinu, takođe i dva od pet vicepremijerskih mesta: jedno Vojislav Šešelj, drugo Tomislav Nikolić. Šešelj se zalagao za žestoke mere protiv albanskih separatista. Godine 1999. SRS je postala jedina stranka koja je istupila protiv potpisivanja sporazuma sa NATO o Kosovu. Nikolić je bio na mestu zamenika premijera Srbije, a krajem 1999. postao je zamenik predsednika savezne vlade SRJ. Posle rušenja sa vlasti Slobodana Miloševića u oktobru 2000. SRS je ponovo prešla u opoziciju. Godine 2000. radikali zauzimaju treće mesto sa 322.333 glasa (8,6%) i 23 mandata, a 2003, kada se Šešelj već nekoliko meseci nalazio u Haškom tribunalu (ali je bio nosilac liste radikala), uspeh stranke je bio veći nego ikad: SRS je osvojila 1.008.074 glasa (27,3%) i 82 od 250 poslaničkih mandata. Na izborima u januaru 2007. za SRS su glasala 1.153.453 glasača (29,06%) i dobili su 81 poslaničko mesto. Kao rezultat poslednjih izbora 11. maja 2008. SRS je dobila 1.219.436 glasova (29,46%) i 78 mandata (nosilac liste je kao i ranije bio Vojislav Šešelj), pobedu je odnela koalicija „Za evropsku Srbiju“ Borisa Tadića, koja je dobila 1.590.200 glasova (38,42%) i 102 mandata; koalicija Demokratska stranka Srbije – Nova Srbija na čelu sa Vojislavom Koštunicom je imala 480.987 (11,61% glasova) i 30 mandata, Socijalistička partija Srbije – Partija ujedinjenih penzionera Srbije – Jedinstvena Srbija dobila je 313.896 glasova (7,58%) i 20 mandata.

– Predsednički izbori: Na predsedničkim izborima u septembru–oktobru 1997. Šešelj je u drugom  krugu pobedio, osvojivši 1.733.859 glasova (49,1%), porazivši Zorana Lilića (47,92%), mada su izbori proglašeni neuspelim – Centralna izborna komisija je objavila da izlaznost nije dostigla potrebnih 50% za nekoliko procenata. Na izborima u decembru 1997. pobedio je Milutinović sa 59,31%, Šešelj 37,54%. Milutinovićev mandat je istekao 2002. godine, ali su u Srbiji sledeći legitimni izbori sprovedeni tek 2004. godine2. U tom periodu predsednički izbori su organizovani četiri puta, ali svaki put neuspešno zbog nepravilnosti ili zbog niske izlaznosti. Šešelj 29. septembra protiv favorita Koštunice (31%) i Labusa (27%) dobija preko 20% glasova, za njega je glasalo 845.000 birača, ali drugi krug izbora 13. oktobra 2002. nije doneo rezultat, izbori su proglašeni neuspelim zbog slabe izlaznosti (u glasanju je učestvovalo ispod 45%). Nakon toga parlament Srbije je izmenio zakon o izborima: sada je 50-procentna izlaznost glasača obavezna samo u prvom krugu – u drugom pobednika određuje prosta većina. Na izborima 8. decembra 2002. Šešelj dobija više od milion glasova – 36%, najviše je osvojio Koštunica, oko 58%, treći je Pelević 3,4%. Na biračka mesta je izašlo manje od 45% građana Srbije sa pravom glasa. Na izborima 16. novembra 2003, kada je Šešelj dobrovoljno otišao u Haški tribunal, Nikolić u prvom krugu dobija najviše glasova – 1.166.896 (47,9%) i u slučaju dovoljne izlaznosti bi postao predsednik, ali na glasanje je izašlo samo 38,5% birača. Možda su baš izbori 2003. godine bili tačka raskola u SRS.

U prvom krugu predsedničkih izbora u Srbiji 13. juna 2004. Nikolić je dobio više glasova nego Boris Tadić – 954.339 glasova (30,6%) naspram 853.584 glasa (27,3%) za Tadića. Ipak, drugi krug 27. juna donosi uspeh Tadiću – 1.681.528 glasova (53,97%) protiv 1.434.068 (46,03%) za Nikolića. Na predsedničkim izborima 2008. ponovila se situacija iz 2004. godine. U prvom krugu 20. januara 2008. Nikolić je ostvario pobedu nad aktuelnim predsednikom  države Tadićem, osvojivši 1.646.172 glasa, što je činilo 39.99% (Tadićev rezultat 1.457.030 glasova ili 35,39%). Ipak, u drugom krugu 3. februara pobedio je Tadić (2.304.467 glasova ili 51,19% naspram 2.197.155 glasova ili 48,1% za Nikolića).

Predsednički izbori 2004. i 2008. godine pokazali su zakonomernost u Nikolićevim aktivnostima: pred prvi krug ulažu se divovski napori na svim poljima i on dobija, ali u međuvremenu sledi pad aktivnosti i Nikolić „jedva“ ne doseže rezultat u drugom krugu i pobeđuje Tadić (pri čemu Nikolić Tadićevu pobedu priznaje odmah i bez prigovora, ne rezmatrajući da li je bilo nepravilnosti). Nikolićevi rezultati ostali su neizmenjeni kako 2004, kada je nosio bedž sa Šešeljevom slikom, tako i 2008, kada se distancirao od Šešelja. Istupi Nikolića, posebno „između dva kruga“, demonstrirali su oskudicu ideja. Posebno  2008, kada je nastavio sa formulom „i sa Zapadom, i sa Istokom“ i to nakon otcepljenja Kosova i podsticaja separatizma Vojvodine od Zapada.

Srpski mediji nastavljaju da spletkare po šemi „stranih realizatora“: s jedne strane su „nacionalisti, fašisti, šovinisti, mračne sile, ultrakonzervativci, neobrazovani, ostali radikali“, a sa druge „obrazovani, umni, širokomisleći, otvoreni prema svetu, demokrate“, kojima se približio „mek“, „smiren“, „civilizovan“ političar, suprotnost „ekstremisti Šešelju“ – Nikolić3. Pri tome, i sam Nikolić je o Šešelju govorio kao o najvećem intelektualcu kog je sreo.

Samostalne političke aktivnosti Nikolića i Vučića koje su usledile posle raskola u stranci pokazale su pad ideja, ali i haotičnost i protivrečnost u stavovima. Oni nemaju šta da ponude glasačima osim klišea tipa „borba protiv korupcije i kriminala“, „povećanje životnog standarda“, „očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije“ (ostavljajući po strani ključne probleme srpskog naroda). Te parole primenjuju sve marionetske i od zapada kontrolisane stranke, pre svih Demokratska stranka. Izuzetak je Šešelj, koji je od početka formulisao doktrinu zasnovanu na strogoj unutrašnjoj logici, jasnoći izlaganja i dubokoj analizi srpske istorije.

U vezi s tim Nikolićevo delovanje nije toliko orijentisano na raskol u SRS-u, glavni cilj je uništavanje Šešelja. Nikolić je medijima predao4 tekst Šešeljevog razgovora sa svojim odborom za zaštitu, nakon čega je Haški tribunal 29. septembra zabranio Šešelju da komunicira sa porodicom, pravnim savetnicima i ovim odborom (zabrana traje do današnjeg dana). Obrazloženje ove odluke Tribunala bilo je da Šešelj vodi razgovore o temama koje se ne tiču neposredne odbrane. Druga posledica ovog Nikolićevog čina je novi pokušaj nametanja Šešelju advokata, znajući da ga time prisiljava na štrajk glađu. S tim što sada treba uzeti u obzir ćorsokak u koji je ušao proces protiv predsednika SRS-a, nad čijim se životom nadvila opasnost fizičke likvidacije posredstvom „dozvoljavanja da se štrajk glađu dovede do kraja“ ili neukazivanjem (ili ukazivanjem samo „nužne“) medicinske pomoći. U toj situaciji zapadne strukture deluju u dva pravca: aktiviranjem glavnih sredstava pritisaka na Šešelja u Tribunalu i rasturanjem svega što podržava srpskog lidera van zidova Sheveningena.

Nikolić tvrdi da nema kontakte sa zapadnim strukturama, ali su u američkoj ambasadi potvrdili informaciju o pregovorima američkog ambasadora Mantera sa Nikolićem o podršci evropskim integracijama. Nikolić je bio na savetovanju sa američkim i britanskim ambasadorima. Ambasador Velike Britanije Stiven Vordsvort je odbio da komentariše informaciju o susretu sa Nikolićem iako je pre približno mesec dana na otvaranju Međunarodne letnje škole u Beogradu potvrdio da Nikolić više nije za Zapad persona non-grata. Političke transformacije desnog krila je ocenio sledećim rečima: „Pozitivan efekat integracije Srbije doveo je do proevropske evolucije Socijalističke partije, koju je podržala Evropa.“ Stav Evrope, po rečima Vordsvorta, potpuno je jasan: „Ako su vaše promene iskrene, mi to prihvatamo i podržavamo do daljeg. Sada vidimo početak tog procesa i u Radikalnoj stanci“, dodavši da su se „pojedini ljudi ohrabrili da otvoreno govore o svom neslaganju sa politikom svog lidera Vojislava Šešelja“5. Američki ambasador Manter je 26. oktobra 2008. izjavio: „Uveren sam da Srpska napredna stranka koju je oformio gospodin Nikolić pravi pozitivne korake u pravcu Evrope. To je utisak koji sam stekao pri susretu sa njim… izražavam mu poštovanje zato što je imao hrabrosti da prekine veze sa Šešeljem.“6

Ova odobravanja američkog i britanskog ambasadora jasno svedoče o tome da je Nikolić dobio „signal sa vrha“ za ulazak u otvorenu borbu protiv Šešelja i napade na SRS. On je odskora upisan u sistem prozapadnih snaga u Srbiji, gde je za svakoga na političkoj sceni definisano mesto i uloga i razrađena strategija delovanja.

1. Kommersantъ. № 52(1455), 26. mart 1998. http://www.kommersant.ru/doc.aspx?docsid=195207&print=true[^]
2. Na predsedničkim izborima za mesto predsednika SRJ 24. septembra 2000. Šešelj, da ne bi u kritičnoj situaciji za zemlju predstavljao konkurenciju predsedniku SRJ Miloševiću, nije izašao na izbore „pustivši“ Nikolića. On je poražen, osvojivši 288.013 glasova (5,79%) i zauzevši treće mesto posle Koštunice (48,96%) i Miloševića (38,62%). Drugi krug je bio određen za 8. oktobar, ali lideri opozicije su odbili da priznaju rezultate izbora, smatrajući ih falsifikovanim. Oni su insistirali na tome da se Koštunica prizna kao novoizabrani predsednik države nakon prvog kruga glasanja. U tome su ih podržala rukovodstva država NATO, posebno predsednik SAD Bil Klinton i premijer Britanije Toni Bler. Kao rezultat „buldožer revolucije“ 5. oktobra 2008. Milošević je smenjen, a predsednik SRJ je postao Koštunica. [^]
3. N. Vuković, „’Destilovani’ radikali“, Nova srpska politička misao, 24. oktobar 2008. http://www.nspm.rs/politicki-zivot/qdestilovaniq-radikali.html [^]
4. Pres, 15. septembar 2008.[^]
6. Večernje novosti, 26. oktobar 2008.[^]