Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija između Rusije, EU i SAD
Politički život

Srbija između Rusije, EU i SAD

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
ponedeljak, 26. oktobar 2009.

Dolazak predsednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva 20. oktobra i potpisivanje više ugovora označili su ponovno uspostavljanje bliskih odnosa i strateškog partnerstva Rusije i Srbije. U protekle dve decenije odnosi između dve zemlje su, kao i mnogo puta ranije, prolazili kroz različite faze, ali je politika Rusije bila jedan od činilaca koji su presudno uticali na sudbinu ovih prostora. Stoga je sadašnji položaj Srbije rezultat ne samo politike SAD i EU, Miloševića ili njegovih naslednika, već i slabosti ili snage Rusije. U devedesetim godinama Jeljcinova Rusija, prezadužena, ekonomski uništena i na ivici raspada, nije bila u stanju da se ravnopravno uključi u procese rešavanja sudbine bivše Jugoslavije, što je rezultiralo njenim potpunim istiskivanjem sa ovog prostora. Tadašnja ruska politika olakšala je gotovo potpuno eliminisanje ruskog uticaja iz Srbije, koje je sprovedeno posle petooktobarskih promena 2000. Ponovno približavanje dveju zemalja počelo je nakon jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova. Gotovo tačno devet godina nakon 5. oktobra predsednik Rusije sa svojom delegacijom svečano je dočekan u Beogradu. Njegova poseta je ozvaničila povratak i najverovatnije ponovno dugoročno pozicioniranje Rusije u Srbiji i na Balkanu.

Energija i politika

Ruski predsednik došao je kao lider zemlje koja je tokom devedesetih prošla kroz sličnu situaciju kao i Srbija, ali koja se ponovo uzdigla u rang svetske sile. Rusija međutim više nema moć bivšeg SSSR-a, niti je u mogućnosti da pretenduje na takav položaj, ali je sačuvala status supersile u energetici. Zato se u složenoj svetskoj geopolitičkoj igri moći oslanja na energente, koje efikasno koristi kao sredstvo svog političkog uticaja. Prema jednoj analizi Nikolasa Gvozdeva, eksperta za Rusiju vašingtonskog Nikson centra i urednika časopisa Nacionalni interes, težnja Rusije je da energetiku iskoristi za duboki ekonomski i politički prodor u Evropu, čime bi obnovila i proširila svoju sferu uticaja. Prema Gvozdevu, dugoročni cilj Rusije je da se učvrsti u evropskoj ekonomiji, u meri u kojoj neće biti moguće njeno istiskivanje, što bi na kraju učinilo da Rusija postane „počasni član EU“. Moskva ima za cilj ekonomsko preplitanje sa EU, a jedna od najznačajnijih komponenti toga plana je i projekat “Južni tok”, koji je ujedno i jedan od najznačajnijih budućih puteva za snabdevanje EU i njenu energetsku bezbednost.

„Južni tok“ je jedan ok ključnih projekata ruske strategije, a Srbija jedan od ključnih tranzitnih koridora tog gasovoda. Samim tim Srbija postaje jedna od zemalja od ključnog interesa za Rusiju. Naime, prema Gvozdevu, deo ruskog plana za prodor u Evropu je stvaranje uporišnih tačaka na teritorijama koje su otvorene za ruski poslovni, ekonomski i politički uticaj, što Srbija svakako jeste, zbog vekovnih kulturnih, istorijskih, religioznih i poslovnih veza.

Rusija je, međutim, pokazala da ne želi da odnos sa Srbijom gradi na osnovu ipak ne toliko pouzdane bliskosti dva naroda, već na sasvim pragmatičnim osnovama. Stoga je kontrola srpskog energetskog sektora jedan od bitnih ciljeva ruske politike, koji je ostvaren kupovinom većinskog dela NIS-a i projektom „Banatski dvor“. Takođe, ruski „Njeftgazinkor“ je vlasnik Naftne industrije Republike Srpske, a u našoj javnosti malo se pominje naftna kompanija „Lukoil“ koja već više godina posluje na ovim prostorima, i koja ima plan da zauzme 25 odsto srpskog tržišta. To dodatno ojačava rusku dominaciju u naftno-gasnom sektoru, a Rusija je pokazala da je zainteresovana i za saradnju sa EPS-om, zbog čega je prošle godine potpisan protokol o saradnji EPS-a i ruske državne kompanije „Inter Rao“, koji predviđa gradnju novih proizvodnih kapaciteta u Srbiji. S obzirom na to da je energetika jedno od glavnih sredstava ruske politike, kontrola srpske energetske infrastrukture se pokazuje kao sasvim logičan korak, koji treba da omogući Rusiji čvrsto pozicioniranje u Srbiji. Ujedno je jedan od sigurnih načina da se spreče pokušaji EU da diverzifikuje snabdevanje energentima, i brana konkurentskom projektu „Nabuko“ koji forsiraju SAD.  

Obostrani interes za Srbiju u EU

Rusija ima svoj jasan interes za blisku saradnju sa Srbijom. S druge strane, ukoliko se izgradi „Južni tok“, pored brojnih posrednih koristi, Srbija će biti važna karika u tranzitu nafte i prirodnog gasa u EU, čime će se povećati energetska bezbednost zemlje i obezbediti stalni prihod od tranzitnih taksi. Ostvarenje projekta “Južni tok” učvrstiće ekonomsku, a samim tim i političku saradnju između EU i Rusije, posebno na zapadnom Balkanu. S tim u vezi će postojati jak interes da obe strane zajednički podstiču stabilnost i saradnju u regionu. To bi omogućilo mnogo veći uticaj Rusije na zbivanja na Balkanu, kao i na politiku EU prema Balkanu, što je svakako i u interesu Srbije.

Rusija zbog svojih ciljeva ima potrebu da ima stabilnog i jakog partnera na Balkanu, o čemu govori i izjava ambasadora Rusije u Beogradu Aleksandra Konuzina koji je nedavno istakao da je Rusija zainteresovana da Srbija postane „jaka, napredna i nezavisna država sa stabilnim i jakim pozicijama na Balkanu i u Evropi u celini". Pozicioniranje Srbije kao svojevrsnog „ruskog klijenta“ ne znači međutim da će Srbija biti rusko ostrvo ili ruska tvrđava u ovom delu Evrope, niti da će se Rusija preko Srbije upustiti u suparnički odnos sa EU. Rusija nema nameru da sprečava srpski put u EU, jer i sama razvija odlične odnose sa zemljama Unije, a posebno sa Nemačkom, Francuskom i Italijom. Rusiji je važno da članstvo Srbije u EU ne predstavlja smetnju učvršćivanju odnosa sa Srbijom, jer joj je u interesu da u EU bude što više zemalja s kojima je povezana kulturom, religijom i istorijom, s kojima može da napravi ravnotežu prema članicama EU koje su joj manje naklonjene. Stoga približavanje Srbije Rusiji ne bi trebalo da ima negativni uticaj na srpski put u EU, dok približavanje Srbije Evropi ne bi trebalo da šteti politici Rusije.

U skladu sa ovom politikom Rusija ponovo jača svoj uticaj u Srbiji, ali ga ne nameće silom, već vrlo spretno koristi okolnosti. Prema Nikolasu Gvozdevu, ruska strategija je da „puste Srbiju da se razočara u Zapad, jer Srbi nikom drugom osim Rusiji ne mogu da se obrate“. Tekuće političke prilike u Srbiji idu u prilog rastu ruskog uticaja, jer je prijem Srbije u EU po svemu sudeći za neko vreme zamrznut, a podrška javnosti učlanjenju Srbije u EU postepeno opada (iako je još uvek visoka). S obzirom na to da je prilično smanjen i dotok novca za Zapada, sada su i prozapadne političke snage u Srbiji primorane da se okreću Rusiji radi finansijske podrške i investicija.

Rusija svakako očekuje da Srbija u dogledno vreme postane članica EU, ali će nastali vakuum svakako iskoristiti da se što jače pozicionira, o čemu svedoči i najavljeno potpisivanje niza sporazuma iz različitih oblasti.

Rusija ili NATO

Pored zajedničkih energetskih i ekonomskih interesa, Rusiju i Srbiju u ovom trenutku čvrsto vezuju i jednaki stavovi po pitanju Kosova i Republike Srpske. Ruska podrška oko pitanja Kosova pokazala se odlučujućom za politiku Srbije prema Kosovu, a bez ruske podrške bosanski Srbi ne bi mogli da se nadaju da bi RS mogla da opstane, posebno nakon najnovije inicijative SAD usmerene ka promenama i centralizaciji BiH. Iako je rusko priznanje Južne Osetije i Abhazije izazvalo sumnje u principijelnost ruske politike prema Kosovu, Rusija će svakako ostati na liniji podrške Srbiji ako ni zbog čega drugog onda zbog sopstvenih interesa. I Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev su ranije ukazali na „privilegovane interese“ svoje zemlje u onim državama s kojima je ona tradicionalno povezana „na osnovu posebnih prijateljskih, srdačnih, istorijskih veza“, „a koje ne moraju obavezno da se graniče sa Rusijom“, što se pre svega odnosi na Srbiju i Crnu Goru.

U svojoj nedavno objavljenoj analizi „Rusija i Zapadni Balkan“ Dušan Reljić, viši naučni istraživač Nemačkog instituta za međunarodne odnose i bezbednost u Berlinu, navodi da podrškom Srbiji oko Kosova Rusija želi da pokaže da ne prihvata omalovažavanje njene uloge i opovrgavanje priznanja njenog značaja za jugoistočnu Evropu, koje je po pitanju Kosova još jedanput pokazano, najpre od SAD. Po Reljiću, ruski stratezi vide učvršćenje američke moći i širenje NATO u jugoistočnoj Evropi kao deo velikog plana Vašingtona da „opkoli“ Rusiju, zbog čega ona pojačava napore kako bi ponovo stekla uticajnu poziciju u međunarodnim odnosima. Po Reljiću, buduća politika Moskve na zapadnom Balkanu će u svakom pogledu biti usmerena ka jačanju uticaja i nastojanju da daleko od svojih granica spreči dalje širenje uticaja SAD i „globalizova­nog NATO“. S obzirom na to da su sve ostale zemlje u regionu ili ušle u NATO ili potpale pod uticaj SAD, Rusiji u tom cilju ostaje mogućnost da utiče na Srbiju, da je drži dalje od NATO i da je tesno politički veže za sebe. Time bi Srbija ostala bez čvrste veze sa SAD i NATO, što bi važilo i za Srbe iz RS, a Rusija bi kroz pomoć Srbiji ostvarila bitan uticaj na zapadnom Balkanu.

Politiku Rusije u Srbiji i zapadnom Balkanu SAD shvataju kao ulazak u sopstveno dvorište, gde Rusiji nema mesta. Stoga pitanje Kosova i RS može postati poligon za nadmetanje interesa Rusije i SAD na ovim prostorima, što je mišljenje i nekih američkih diplomata, koje u svojoj analizi navodi Reljić. Prema tome, u SAD „ne isključuju mogućnost da će Kosovo u slučaju ponovnog bitnog pogoršanja u američko-ruskim odnosima iznova u većoj meri postati predmet 'neprijatnih' sporova sa Moskvom“. Ovakav scenario Srbiju može ponovo staviti u tešku situaciju, posebno pošto Rusija nikako ne želi da vidi Srbiju u NATO. S druge strane, večito vaganje Srba između Istoka i Zapada stvorilo je mišljenje u delu ruske javnosti da su Srbi pragmatični i da će se Srbija, iako naklonjena Rusiji, prikloniti Zapadu i okrenuti leđa Rusiji „još jednom“, kao što je, podsećaju, to „uradila i posle Drugog svetskog rata”. Posledica osciliranja Beograda između Zapada i Rusije jeste da se sada obe strane trude da spreče da se Srbija politički opredeli na jednu stranu.

U svetlu ovih odnosa značajno je i kako će Srbija da se postavi prema najnovijoj inicijativi Rusije za novi bezbednosni sistem u Evropi, u kojoj ona treba da ima važnu ulogu. U svojoj analizi „Rusija i Zapadni Balkan” Dušan Reljić navodi da su se posle 5. oktobra sve vlade u Beogradu izjasnile za evroatlantske integracije kao najviši spoljnopolitički cilj Srbije. Srbija je 14. decembra 2006. postala članica „Part­nerstva za mir“, ali je Skupština Srbije 28. okto­bra 2007, za vreme sukobljavanja sa Zapadom oko statusa Kosova, prihvatila Deklaraciju o vojnoj neutralnosti. Reljić navodi da je Deklaracija doneta na pritisak tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice, da bi se napravio otklon od SAD i NATO i istovremeno prišlo korak bliže Rusiji. Iako se Deklaracija o neutralnosti u kasnije donetoj strategiji odbrane Srbije više ne pominje, ona za vladu ostaje politički obavezujući dokument. Istovremeno se pokazalo da veliki deo stanovništva i dalje odlučno odbija pristupanje NATO. Takođe, znat­no opada saglasnost za članstvo u EU, ukoliko se ono vezuje sa članstvom u NATO, a za pristupanje i EU i NATO u anketi koju navodi Reljić izjasnilo se samo 16 odsto ispitanika.

Reljić takođe navodi da sa svakim konkretnim napretkom u procesu približavanja Srbije EU raste odobra­vanje pristupanja Uniji, dok u obrnutom slučaju popularnost EU opada. Reljić stoga navodi da EU ne sme da dozvoli da se ovaj prostor smatra američkim ili ruskim „dvorištem“, da ne sme da „uzme tajm-aut“ evropskoj perspektivi ovog regiona i da ne sme drugačije da ga tretira nego kao budući sastavni deo EU. Prema ovoj analizi, u jugoistočnoj Evropi Rusija se nije upustila u suparnički odnos sa EU, što može da uključi Moskvu u zajedničke političke planove.Reljić na kraju navodi da rezultat ove saradnje zavisi od tri procesa: od napretka evrointegracija zemalja zapadnog Balkana, naročito Srbije, od postizanja sporazuma (u čemu mora da učestvuje i SAD) koji bi omogućili trajnu stabilnost na Kosovu i Bosni i Hercegovini i od sposobnosti Rusije da ostvari projekat „Južni tok“.

Stožer zajedničke politike

Poseta ruskog predsednika treba da bude novi zaokret u bilateralnim odnosima Rusije i Srbije. Odnosi između dve zemlje i pored niza pomaka ipak nisu bez otežavajućih elemenata. Ekonomska kriza je robnu razmenu prepolovila u odnosu na isti period 2008, dok je deficit na strani Srbije 946,7 miliona dolara. Takođe, na srpskoj političkoj sceni, kao i u sadašnjoj vladi, postoje snage koje se otvoreno protive bliskoj saradnji sa Rusijom, dok se raspoloženje u srpskom društvu kreće se od ponekad bizarne rusofilije do izražene rusofobije. Saradnju Rusije i Srbije može dodatno opteretiti pitanje odnosa prema Drugom svetskom ratu, koje u Rusiji postalo izuzetno značajno, zbog sve češćih nastojanja u Evropi da se negira i relativizuje njena uloga u pobedi nad fašizmom. Dolaskom Medvedeva baš na 65-godišnjicu oslobođenja Beograda Rusija je poslala jasnu poruku u želji da istakne zajedničku antifašističku borbu. Međutim, u Srbiji je sve više onih koji pobedu komunista 1945. smatraju još jednom okupacijom, a za sadašnje stanje u Srbiji krivicu u najvećoj meri svaljuju na Tita i komunističku vlast.

Srbija je sa pomešanim osećanjima dočekala ruskog predsednika, a vreme će pokazati da li je trenutno približavanje Srbije Rusiji prouzrokovano samo praznim srpskim budžetom i izostankom novca sa Zapada, ili će to zaista biti dugoročna strategija. Odnosi Rusije i Srbije su često bili ispunjeni emocijama, dok je politika Rusije i SSSR-a u pojedinim trenucima prouzrokovala velike lomove u srpskom društvu i teška razočaranja. S druge strane, Srbija je u pojedinim trenucima presudno uticala na Rusiju, koja je zbog Srbije ušla u Prvi svetski rat i doživela katastrofu, dok je bombardovanje Srbije 1999. takođe umnogome uticalo na rusku politiku. Rusija je država koja svoju moć danas zasniva na drugačijoj politici i strategiji nego ranije, u kojoj je važno mesto predviđeno za Srbiju, koja može da bude stožer zajedničke balkanske politike EU i Rusije. Srbija bi tako dobila priliku da iskoristi svoj regionalni geopolitički značaj i ojača kapacitet da se izbori sa ostalim problemima.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner