Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija na Zapadu i Istoku
Politički život

Srbija na Zapadu i Istoku

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 10. maj 2022.

Nisu se smirile ni posle izborna događanja a već se ostvaruje uveliko predviđena situacija u kojoj se sve snažnije i neprikriveno otvara pitanje što doslednijeg usklađivanja spoljne politike Srbije, kao kandidata za ulazak u EU , sa njenim aktuelnim političkim zahtevima a odnose se pre svega na uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji nakon početka rata u Ukrajini.

Time bi se naša zemlja konačno pridružila ne samo „civilizovanom i demokratskom „svetu već bi se definitivno okrenula Zapadu i bezuslovnom poštovanju međunarodnog prava. Okretanje prema neophodnosti uvođenja sankcija Ruskoj federaciji predstavlja se kao mogućnost da budu odlučnije podstaknuti procesi učlanjivanja Srbije u EU kao zajednici demokratskih i civilizovanih evropskih nacija.

Još pre održavanja proteklih izbora mogao se primetiti kako u državnim pro-režimskim ali i u tzv. "nezavisnim i objektivnim medijima" jasan zaokret u odnosu na Rusiju i njenu politiku u našoj zemlji. Svakodnevno se odigrava snažna i sveobuhvatna medijska priprema za sprovođenje „istorijske“ odluke o definitivnom okretanju Srbije ka Zapadu kao jedinom mogućem i prihvatljivom putu koji ona mora da sledi ako želi da ponovo bude na pravoj strani istorije.

Još pre održavanja proteklih izbora mogao se primetiti kako u državnim pro-režimskim ali i u tzv. "nezavisnim i objektivnim medijima" jasan zaokret u odnosu na Rusiju i njenu politiku u našoj zemlji. Svakodnevno se odigrava snažna i sveobuhvatna medijska priprema za sprovođenje „istorijske“ odluke o definitivnom okretanju Srbije ka Zapadu

Mogu se čuti i mišljenja da odluka o našem definitivnom okretanju Zapadu nema nikakvu realnu i funkcionalnu alternativu i da je to i izraz naših istorijskih težnji još od vremena podizanja Prvog srpskog ustanka i stvaranja nezavisne države. Takođe se koristi argument da ovoga puta ne smemo da propustimo jedinstvenu priliku kao što je to urađeno u vreme rušenja Berlinskog zida i realnog socijalizma.

Moramo se okrenuti Zapadu i tačka izgovorila je nedavno istaknuta članica G17 Suzana Grubešić a sada u ulozi frenetičnog i sveprisutnog propagatora Srbije na Zapadu.

U ovom propagandističkom pohodu nastoji se poništiti i minimizirati uloga Rusije u našoj istoriji a ide se dotle da se tvrdi "da nam ona nikada u istoriji nije pomogla", naprotiv, "samo je štitila i zastupala svoje imperijalne interese", kao i svaka beskrupulozna velika sila.

Sada se kao jedan od izuzetno važnih dokaza ove tvrdnje navodi „krunski“ dokaz o tridesetoj godišnjici uvođenja izuzetno teških sankcija SRJ za koje je glasala i Rusija u Ujedinjenim Nacijama. Samo se izostavlja da se kaže da je to bila Jeljcinova Rusija koja je imala nepodeljenu podršku Zapada u sprovođenju „demokratizacije „ i razaranja Rusije kao nezavisne i suverene države.

U ovom propagandističkom pohodu nastoji se poništiti i minimizirati uloga Rusije u našoj istoriji a ide se dotle da se tvrdi "da nam ona nikada u istoriji nije pomogla"

I to se navodi kao validan dokaz da od Rusiji ni danas ne možemo očekivati da će se drugačije ponašati od postojećih velikih sila od kojih se sasvim normalno može očekivati i prihvatiti da primenjuju duple standarde i brutalno krše norme međunarodnog prava kada je to njima u interesu jer one baštine i uvek samo zastupaju i brane evropske vrednosti i civilizovani demokratski svet.

O tome je pre nekoliko dana   jasno svedočio i ambasador SAD u Srbiji K. Hil u izjavi koju je dao za Glas Amerike. Do koje mere ide ovo neprincipijelno i licemerno zalaganje za naše definitivno okretanje Zapadu moglo se videti i u pozivu neumornog evro-atlantskog propagandiste Boška Jakšića koji je nedavno u Politici/ i ona se kao i uvek bez ostatka svrstala u promenjeni pristup državne politike prema Rusiji/pozvao da moramo ovoga puta bez oklevanja pružiti bezrezervnu podršku A. Vučiću ako uvede Ruskoj Federaciji sankcije, jer jedino tako će on postati znamenita istorijska ličnost. Tada će dobiti svojevrsni oproštaj za dosadašnji autokratski način vladavine, besprimerno gušenje slobode govora, slamanje pravne države i podele vlasti, razaranje demokratskih institucija, svakodnevno kršenje ustava, razgranatu korupciju zloupotrebu i pljačku budžetskih sredstava, klijentelizam, razobručeni populizam, širenje mržnje i huškačkog javnog govora.

On će ponovo postati nezaobilazni faktor održanja stabilnosti i mira u ovom turbulentnom regionu, kao naša farsična verzija De Gola/ navodi se primer povlačenja Francuske iz Alžira/ jer će se na taj način uvođenjem sankcija Ruskoj Federaciji otvoriti i toliko puta zahtevano priznavanje kosovske pseudo države . A Kosovo i Metohija je u tumačenju tzv. građanističkih i levo-zelenih ideoloških jurišnika, inače spremnih da podrže A. Vučića u njegovoj „istorijskoj“ odluci o uvođenju sankcija Ruskoj Federaciji, vodenični je   kamen o vratu Srbije kojeg se što pre treba rešiti ,a sada je se ukazuje jedinstvena prilika. Jasno je da će samozvana pro-evropska i građanistički orijentisana politička grupacija preći lako preko svih prethodno izrečenih osuda A. Vučića samo ako konačno definitivno okrene Srbiju ka Zapadu i time omogući njen ostanak u posvećenom evropskom klubu. Kao da Srbija nije uvek bila deo Evrope a izgleda da sada to mora da iznova pokazuje i da bude poslušni sledbenik političkih i ekonomskih interesa EU i SAD.

Neprestano insistiranje da Srbija danas mora da se opredeli između Zapada i Istoka samo govori do koje mere je opredeljenje za evropski put Srbije opterećeno ideološkom jednostranošću, poništavanjem naše istorijske tradicije i nacionalnog identiteta, isključivošću i posebnom vrstom političkog sektaštva i simplifikatorstva .

To je najbolje demonstrirao Ivan Vejvoda u razgovoru za Novi Magazin naslovljen sa Srbija ne može da ide ka Istoku.“Bez obzira na sastav koalicije na republičkom nivou, bez obzira na simpatije ili povoljno mišljenje većine građana Srbije o Rusiji smatram da Srbija ne može da ide ka Istoku. Srbija nikada istorijski nije išla ka Istoku. Mi smo oduvek bili okrenuti Evropi. Ako bismo se opredelili za Istok, to bi se moglo uporediti sa odlukom Albanije 60-tih godina prošlog veka kada su prekinuli odnose sa Sovjetskim Savezom, približili Kini i postali potpuno izolovano, zatvoreno ostrvo s totalitarnim režimom. Svako ko bude na vlasti mora da bude suočen sa realnošću, a to je da živimo i privređujemo zahvaljujući jakim privrednim odnosima sa EU, te da nema drugog puta za Srbiju osim evropskog. Siguran sam da Srbija neće pokušati da bilo šta uradi vojno po pitanju Kosova. Srbija može da brani srpski narod na Kosovu samo kroz uspešne pregovore i ekonomsku pomoć ali ne i vojno. Isto važi i za BIH“.

Ako niste do sada imali priliku da jasno vidite kako izgleda kolonijalni način upravljanja i mišljenja ali i isti takav pristup Srbiji onda ste to mogli sagledati u ovom razgovoru, jer na nama je samo da poslušno izvršavamo naloge koje dobijamo iz Brisela i SAD i Srbija neće biti izolovano ostrvo a pri tome ne sme ni da pomisli da vojno brani svoj teritorijalni integritet i zaštiti srpski narod od napada i terora kojem je neprestano izložen na Kosovu i Metohiji.

Ivan Vejvoda nije našao za shodno da spomene ko je zaustavio pregovore o Kosovu time što nije sproveo najvažniju stavku briselskog sporazuma već devet godina o formiranju Zajednice srpskih opština, a nije se ni osvrnuo ni na nasilje kojem su izloženi Srbi na Kosovu i Metohiji, zabeleženo je u 2021 godini više od 200 napada na Srbe i njihovu imovinu. Ostaju nemi predstavnici međunarodne zajednice i na stvaranje i naoružavanje tzv. kosovske vojske. O tome nema njihovog jasnog i delotvornog određenja i reagovanja, osim što se obe strane neprestano pozivaju na uzdržanost. I to se verovatno uklapa u jačanje poštovanja evropskih vrednosti .

Do kojih granica ide ovaj ultimatum o definitivnom okretanju Srbije ka Zapadu može se videti iz epohalnog uvida antropologa Ivana Čolovića , on je došao do izuzetnog otkrića da srpsku ljubav prema Putinu nadahnjuje naša mržnja prema Zapadu. “Kod nas su od svrstavanja uz ratnika Putina mnogi profitirali kako tobožnja levica po imenu SPS tako i tobožnji patriotski front koji okuplja profašističke stranke i organizacije“. Ovog političkog aktivistu na polju pomnog otkrivanja srpskog nacionalizma, ksenofobije, klerofašizma u srpskom društvu odlikuje očigledna ideološka isključivost jer kojim je to „naučnim“ i „teorijskim“ metodom uspeo da utvrdi da je u osnovi tzv. srpske ljubavi prema Putinu mržnja prema Zapadu. I kako se ovo veliko otkriće može dovesti u vezu sa sve očiglednijim svrstavanjem uz A. Vučića građanističke, pro-evropske i antinacionalističke političke orijentacije kojoj Ivan Čolović   nesumnjivo pripada.

Očigledno je da A. Vučić treba da u predstojećim danima ovu endemsku srpsku mržnju prema Zapadu jednostavno anulira uvođenjem sankcija Ruskoj federaciji. Na taj način će se Srbija izvući iz "malignog pre svega putinofilskog zagrljaja" i više nećemo biti mali Rusi na Balkanu. Nastaće prava civilizacijska i demokratska idila.

Srbi će odmah prestati da budu protiv civilizacije i modernizacije i konačno će moći da dokažu da su sposobni za evropeizaciju i modernizaciju i na taj način će konačno uspeti da demantuju, ako je to uopšte moguće, građanističke i evro-atlantističke ideologe i trbuhozborce koji inače svoju političku i ideološku agendu zasnivaju na neargumentovanoj i često otvoreno rasističkoj tvrdnji da su Srbi jedino spremni na samoviktimizaciju, robovanju nacionalističkim mitovima,odsustvu svesti o nužnosti modernizacije i okretanja Zapadu, zaronjenost u primitivizam, populizam i ksenofobiju.

Kada je u pitanju sve otvoreniji i jači pritisak da se Srbija definitivno opredeli za Zapad gube se iz vida elementarne činjenice vezane za istorijske tokove u kojima se razvijala i nalazila Srbija u svom istorijskom i civilizacijskom razvoju i to još od srednjeg veka , osmanske vladavine, oslobodilačkih pokreta i stvaranja moderne srpske države u 19 veku i formiranja Jugoslavije.

Srbija je bila okrenuta Zapadu i to niko ne može dovesti u pitanje ali ona je isto tako bila izložena različitim uticajima sa Istoka i to je sigurno nerazlučivi deo njenog istorijskog iskustva i nacionalnog identiteta.

Ko može sporiti uticaj Vizantije ili Turske na istorijski i društveni razvoj Srbije. To bi bila nedopustiva simplifikacija i prenebregavanje multiperspektivnosti i složenosti srpske istorije. Treba pogledati samo knjigu Miodraga Popovića Pamtivek u kome on daje analizu Vukovog srpskog Rječnika i moći će da vidi koji su sve linvistički i civilizacijski slojevi bili zastupljeni i prisutni u srpskom društvu i jeziku.

Zato svaka pre svega ideološka i politikantska isključivost sadržana u sektaškom pozivu da se Srbija mora po svaku cenu i definitivno opredeliti za Zapad samo je izraz dnevno političkog zahteva da se Srbija pridruži samoproglašenom slobodnom, demokratskom i civilizovanom svetu u kome su dominantne evropske vrednosti. Kada se već toliko govori i insistira na poštovanju i odbrani evropskih vrednosti valjalo bi se podsetiti na ove reči Samjuela Hantingtona.“Zapad je osvojio svet, ne nadmoćnošću svojih ideja, vrednosti ili svoje religije, nego svojom nadmoćnošću u primeni organizovanog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikada.“

Da li odluka Vestminsterskog suda za prekršaje u Londonu da izda nalog za izručenje osnivača Vikiliksa DŽulijana Asanža SAD spada u korpus poštovanja sada već neupitnih evropskih vrednosti

Da li odluka Vestminsterskog suda za prekršaje u Londonu da izda nalog za izručenje osnivača Vikiliksa DŽulijana Asanža SAD spada u korpus poštovanja sada već neupitnih evropskih vrednosti ili je to još jedan dokaz da je Evropa u situaciji da samo poslušno sprovodi političke i bezbednosne interese i zahteve SAD.

U nedavno objavljenom istraživanju o odnosu građana u Srbiji prema EU zabeležen je osetan pad proevropskog raspoloženja i on je posledica pre svega odnosa EU prema Srbiji jer je neprestano izložena pritiscima i brojnim uslovljavanjima i pri tome ona podržava stabilokratski i autoritarni režim A. Vučića u našoj zemlji.

Rat u Ukrajini aktuelizovao je pitanje vođenja jedinstvene spoljne politike EU ali je i doveo u pitanje stvarni značaj i smisao evropskih vrednosti. Na delu je danas otvoreni evropocentrizami neprihvatljiva podela na Evropu kao oličenje demokratije i civilizovanosti i ostatka savremenog sveta koji se nije pridružio evropskoj spoljno političkoj agendi, sve većoj militarizaciji Evrope , pre svega Nemačke, da li to značio da je EU kao mirovni projekat dovedena u pitanje a stranka zelenih u Nemačkoj postaje najmilitantnija politička grupacija.

Da li to pretpostavlja da zemlje koje ne slede ove političke procese u EU i SAD ne pripadaju civilizovanom i demokratskom svetu ili je to rezervisano samo za ekskluzivni klub EU i SAD .Očigledno je da EU sada sledi spoljnu politiku i ekonomske interese SAD što u najvećoj meri dovodi u pitanje legitimnost i smisao poštovanja evropskih vrednosti, jer one samo služe u ovim okolnostima kao pokriće za vođenje posrednog rata protiv Rusije i razvijanja sveopšte i nezabeležene rusofobije i medijske satanizacije ruskog naroda i njegove kulture.

U zagrebačkom Jutarnjem listu objavljen je nedavno tekst „Menja se nemački pogled na vlastitu istoriju, što se može tumačiti i kao nova 'afirmacija’ evropskih vrednosti“.

U tom tekstu se može naći sledeća tvrdnja: “No, u Berlinu se rat u Ukrajini oseća vrlo bliskim. Snimak granatiranih ukrajinskih zgrada izgledaju kao nemački gradovi u Drugom svetskom ratu, a trećina od miliona izbeglica, uglavnom žena i dece, koji pristižu na železničke postaje, mnoge od njih ovde podsećaju na njihove roditelje ili dedove i bake dok su 1945 godine bežali od ruskih vojnika.

U komentarima nedavne posete grupe američkih senatora Srbiji se kaže da se "za uvođenje sankcija Moskvi nudi brži put u EU i povećane investicije"

Pitanje nemačke povesne ratne krivnje takođe poprima nijanse. Pod Putinom je službena ruska politika pokušala monopolisati sećanja na Drugi svetski rat za izgradnju bilateralnih nemačko-ruskih odnosa“. Moramo da se zapitamo gde nas mogu odvesti nijansiranje povesne ratne krivnje nemačkog naroda, ali i ubrzano naoružavanje i vojno angažovanje Nemačke.

U komentarima nedavne posete grupe američkih senatora Srbiji se kaže da se za "uvođenje sankcija Moskvi nudi brži put u EU i povećane investicije". Kaže se da će finansijska pomoć biti svakako značajnija onog trenutka kada Srbija definitivno donese odluku da je deo Zapada. Amerika može dodatno da podrži srpsku privredu i podstakne svoje investitore da dolaze i ulažu ovde.

Pored toga neophodno je radikalnopromeniti antinatovsko raspoloženje koje je dominiralo u Srbiji i pre ruske agresije na Ukrajinu. Evo šta o tom zahtevu kaže F.Ejdus sa FPN-a.“Teško, zbog toga što u Srbiji ne postoji strah od Rusije kao u Istočnoj Evropi i na Baltiku. Naprotiv u Srbiji se godinama brižljivo pazilo ne samo da rana od NATO intervencije nikada ne zaraste već da se pretvori u BALSAMOVANU TRAUMU koja je sastavni deo nacionalnog identiteta. Naravno.

Kao rezultat svega toga u Srbiji postoje duboko uvrežene anti –NATO emocije koje  će još dugo biti sastavni deo političkog života u Srbiji“. Naravno, kao on kao i mnogi drugi zastupnici i propagatori NATO i građanističkog pogleda na svet uvek napad na SRJ određuju kao intervenciju a neće im se nikada desiti da izgovore prostu činjenicu-da se radilo o brutalnoj agresiji NATO Pakta na jednu suverenu zemlju i to bez odluke Saveta bezbednosti UN.Ali zato F. Ejdus ponavlja već uvreženu mantru da zbog antinatovskog opredeljenja i emocija postoji realna opasnost da ostanemo ne samo na pogrešnoj strani nove gvozdene zavese i na neodgovarajućoj strani istorije jer istrajno i besprimerno negujemo balsamovanu traumu vezanu za agresiju NATO Pakta na SRJ.

Poziv Srbiji da se pridruži civilizovanom i demokratskom svetu koji poštuje standarde međunardnog prava/upravo su oni drastično srušeni 1999 godine u vreme agresije NATO Pakta na SRJ/i evropske vrednosti još jedan je izraz licemerstva zapadnih velikih sila i uspostavljanja uprošćene slike stanja i odnosa u Srbiji i na Balkanu.Često se govorilo da EU obeležava nedostatak demokratskog legitimiteta i teško uspostavljanje političkog jedinstva osim kada je u pitanju sadašnji odnos prema Rusiji i širenju rusofobije. I u Srbiji ne postoje uslovi za uspostavljanje političkog jedinstva kada su u najvažniji državni i nacionalni interesi u pitanju, a to su pokazala i dešavanja nakon okončanih izbora.

Zastupnici stava da Srbija mora definitivno da se okrene Zapadu ne postavljaju pitanje zašto njihov sadašnji favorit Aleksandar Vučić nije u izbornoj kampanji zastupao stav da će nakon izbora uvesti sankcije Rusiji

Zastupnici stava da Srbija mora definitivno da se okrene Zapadu ne postavljaju pitanje zašto njihov sadašnji favorit A. Vučić nije u izbornoj kampanji zastupao stav da će nakon izbora uvesti sankcije Rusiji. Bilo bi interesantno videti kako bi tada izgledali rezultati izbora .Međutim za njih je sasvim prihvatljivo da uvođenje sankcija sprovede tehnička vlada bez obzira što za takvu odluku ne postoji većinsko opredeljenje i raspoloženje našeg naroda.Ali znamo da živimo u vremenu post-demokratije u kome većinski izražena volja građana ne igra više nikakvu stvarnu ulogu, ona je samo prigodan izborni dekor a „istorijske odluke“ donose „hrabri i odlučni“ državnici što može preko noći postati i A. Vučić.I to uz nepodeljenu i aklamativnu podršku tzv. pro-evropskih, levo-zelenih i građanistički orijentisanih političkih krugova koji u suštini preziru i nipodaštavaju naš narod koji po njima nije dorastao da sledi evropske vrednosti i spasonosne modernizacijske poduhvate.

Ako poštujemo činjenice i pozivamo se na neminovnost realne politike onda bi bilo dobro da se prisetimo događaja od 5. oktobra 2000 godine. Tada je srušen autoritarni i nedemokratski režim Slobodana Miloševića uz veliku podršku i nepodeljene pohvale sa Zapada. Tada se Srbija okrenula Zapadu, poštovanju i uvođenju evropskih vrednosti, ali ni tada to nije bila dovoljna garancija našeg pro-zapadnog opredeljenja. Nakon samo nekoliko dana , DOS i vlada koju je ona formirala posle održanih izbora ali i premijer Zoran Đinđić bili su izloženi stalnim i ozbiljnim pritiscima da se što pre rešavaju pitanja Haškog suda, statusa Kosova i Metohije, kao i suočavanja sa ratnim dešavanjima u Jugoslaviji.

Nije bilo predaha za ovu prvu demokratsku vladu nakon Drugog svetskog rata i prvog demokratskog premijera, što je i dovelo do sukoba u pobedničkoj koaliciji i sunovrata demokratske tranzicije.

Ovo je rečito podsećanje za sve one koji danas fanatično zagovaraju uvođenje sankcija Ruskoj federaciji i definitivno naše okretanje Zapadu. To će biti samo prilika da se uspostavljaju ponovo poznati zahtevi pod okriljem poštovanja evropskih vrednosti i usklađivanja sa spoljnom politikom EU.

Posle uvođenja sankcija slediće rezolutan zahtev za rešavanje kosovskog čvora i priznanja nezavisnosti države Kosova, pacifikaciju srpskog pitanja u Crnoj Gori,   a onda slede uslovljavanja vezana za Republiku Srpsku a biće otvoreno i pitanje Vojvodine i Sandžaka.

Toliko smo ipak naučili od istorije, te nepouzdane i ćudljive učiteljice života. Nadam se da jesmo!!!

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner