Početna strana > Rubrike > Politički život > Tri loša ubiše Miloša
Politički život

Tri loša ubiše Miloša

PDF Štampa El. pošta
Radenko Tošić   
nedelja, 05. maj 2013.

Kad se samo sjetim kako sam nekada redovno i žustro pratio televizijska skupštinska zasjedanja i raznorazne političke emisije. Bile su vrlo dramatične i diskusije i ispravke krivog navoda, pa mi je dolazilo da uđem u televizor i lično se obračunam sa političkim i drugim neistomišljenicima. Bila su to zlatna vremena naše demokratije koja se uvukla u naše živote i počela da nas opsjeda u tolikoj mjeri da smo se navukli na politiku kao narkomani na iglu.      

Neki novi klinci

Poslije su došli neki novi klinci, demokrate po zadatku, iz mupa, supa ili drugih rupa, sa povikom – Alo drugovi, ko je ovde koga tuk`o ?! Utvrdili su činjenično stanje, samo što se vinovnici nisu proveli kao onaj vojvođaner iz pjesme uz aboliciju i ukor, nego su, zarad bolje budućnosti, liferovani u strane i domaće kazamate, gdje su osuđeni na višegodišnje robije. Da ne računamo one koji su se ubili i zbog pogrešnih dijagnoza umrli. Novi klinci su nam tako pomogli da preležimo dječije bolesti demokratije. Uspostavljen je pravni poredak zbog čega sam izgubio interesovanje za demokratiju i politička nadmudrivanja za okruglim stolovima. Uhvatim se neko veče kako sa televizijskog kanala, na kojem, u „Ćirilici“, samouvjereni Nebojša Čović opet nešto dokazuje narodu,  prebacujem na kanal gdje, u ispovijedaonici Velikog brata, harizmatična Vendi priča o tome kako joj se, shvativši svoje prijašnje grijehe, izvinila obdarena stasom i glasom pjevačica Maja Nikolić.

Šta će biti da se Nikolići izvinjavaju na sve strane? Mastilo na sporazumu, kojim se Srbi sa Kosova i Metohije prepuštaju na milost i nemilost narko kartelu, nije se ni osušilo, a jedan je drugi Nikolić, voljom bezvoljnog naroda izabrani predsjednik Srbije, stao da se izvinjava isto kao popularna pjevačica. Zbog prijašnjih grijehova. Nikolić se izvinio za sve zločine koje su u građanskom ratu u BiH počinili pojedinci u ime države Srbije i srpskog naroda. Nikolić je u ime bezvoljnog naroda zatražio oproštaj i pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je počinjen u Srebrenici.

Ne bi se reklo da je predsjednik Nikolić toliko senilan i da je zaboravio na svoju izjavu iz decembra 2004. g. kada je, komentarišući Tadićevo izvinjenje za zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše SFRJ, rekao „ da je veoma opasno kada se predsjednik jedne zemlje izvinjava drugoj u ime svog naroda i da je to obično dodvoravanje koje i liči na američkog plaćenika“. Nije u pitanju senilnost, nego to da nije isto biti u opoziciji i na vlasti koju već godinama kontrolišu Amerikanci. Sem toga, ni američkim plaćenici nisu kao što su nekada bili. Sam pojam „američki plaćenik“ arhaičan je i prevaziđen u današnje vrijeme moderne i bezalternativne srpske politike. Ništa nije onako kao što izgleda. Šta reći povodom ove Nikolićeve nedoslijednosti u čemu nikako nije usamljen i ostavljen na cijedilu. Pokazalo se da većina naših političara pred izbore pričaju ono što narod želi da čuje, da bi došli na vlast. A poslije pričaju ono što Zapad voli da čuje, da bi ostali na vlasti.

Nikolićevo samomučenje počelo još od predizbornog štrajka glađu, a, evo, sada se internacionalizovalo pošto je, spreman na žrtvu predsjednik, izjavio da će kleknuti na koljena i moliti za oproštaj zbog zločina počinjenih u BiH. Ali kada je politika u pitanju stvari ne treba posmatrati iz ugla grčke tragedije, one antičke, a ne ove sadašnje. Od kako je došao na vlast predsjednik Nikolić se u potpunosti ponaša u duhu politike, izvinjenja, pomirenja, saopštenja, sažaljenja. Te tako i ova tirada sa klečanjem. Poslije njegovog hvale vrijednog govora u Ujedinjenim nacijama, predsjednik se prihvatio misionarskog posla i gandijevske poze. Treba poštovati napore Vuka Jeremića i drugih logističara da se i srpska riječ čuje u svijetu, ali zar ne djeluje apsurdno da se u momentu najvećih međunarodnih priznanja ( Jeremićeva funkcija i Nikolićev govor), pod pritiskom iste te međunarodne zajednice, Srbiji otima dio državne teritorije, ruši joj se Ustav i dovodi u pitanje opstanak cjelokupne države ? Simbolično priznanje države mala je utjeha za njeno stvarno ukidanje.

Oprosti mi Katrin

Sem toga da će ga tapšati po ramenu u Briselu, šta je predsjednik Nikolić postigao svojim, u ime naroda, izvinjenjem ? Da li će nakon ovog samoponiženja doći do izmirenja i normalizacije odnosa između dva bivša naroda, tj. dva naroda iz bivše zajedničke države ? Ono što neki bezalternativni srpski analitičari (Dušan Janić) očekuju, da bi sada moralo doći do izvinjenja za srpske žrtve u Sarajevu, može se okačiti mačku o rep. Analogno tome je i ono očekivanje Gorbačova da će  samoukidanje Varšavskog pakta dovesti do demontaže suprostavljenog NATO pakta uz glupo i naivno objašnjenje da nakon nestanka Varšavskog, nema razloga i opravdanja za postojanje NATO bloka. Takozvani bošnjački narod u BiH nema namjeru da samoukida ono na čemu počiva i čime se konstituiše. A to su srpski zločini, navodni genocid i, ono najvažnije, navodna agresija. Jer priznanjem zločina teško da bi mogla proći priča o agresiji.  

Kad smo već kod tog naroda njihove reakcije na Nikolićevo pokajanje su očekivane. Oni ne vjeruju četniku ni kad darove nosi. Za njih Toma dlaku mijenja, ali ćud nikad. Smatraju ga prepredenjakom, a njegov pokajnički gest marketinškim trikom. Sumnjaju u Nikolićevo iskreno kajanje. Jer, dok bivši njemački kancelar Vili Brant kleči ispred spomenika žrtvama nacionalsocijalizma, Nikolić ležerno sjedi zavaljen u fotelju dok govori o klečanju na koljenima kako bi molio za oproštaj Srbiji. Naravno da oni neće propustiti priliku za besmisleno i daleko od pameti poređenje srpskih zločina u prošlom građanskom ratu sa onim njemačkim iz Drugog svjetskog rata. Izjednačavanje njihovog stradanja sa jevrejskim običan je istorijski falsifikat, ali ga se oni nikada neće odreći, jer je elemenat njihove konstitutivnosti.

Ozbiljniji analitičari bi se složili da je Nikolićev gest važan iskorak u međudržavnoj retorici i plod je pritiska međunarodne zajednice na putu Srbije ka evropskim inegracijama, što bi rekli naredba iz Brisela, a ne Nikolićev lični stav. Predsjednik Nikolić se nije izvinuo muslimanskom narodu, nego Briselu, pa to njegovo izvinjenje podsjeća na onu Balaševićevu „Oprosti mi Katrin“. Teoretičari zavjere smatraju da ovo Nikolićeve misli ni u snu nisu. Ko god ima malo mozga u glavi (a gdje bi ga drugo imao) može shvatiti da iza ovih Nikolićevih pokajničkih riječi stoji neki motiv, čim on (ortodoksni četnik) ovako nešto priča. Za njih se nešto kuva i valja iza brda. Oni racionalniji i pragmatičniji smatraju da je sve to dobro, ali da nije dovoljno samo tražiti oproštaj za nešto što se konačno priznaje, a to je agresija Srbije. Treba poravnati račune, platiti ratnu odštetu, zatvoriti tvorce ideje Velike Srbije (SANU, Ćosić i kompanija), pa tek onda razgovarati o nekom „pomirenju“.  

Nikolića su kritikovale i „Majke Srebrenice“, jer nije izustio da se kod masakra u Srebrenici radi o genocidu. Zbog te „relativizacije“ majke uveliko sumnjaju u Nikolićevu iskrenost. Tako da se pokajanje predsjednika Srbije nikome nije dopalo sem Briselu, što Nikoliću i jeste bio glavni cilj. Da se promoviše i učvrsti svoju poziciju u međunarodnim krugovima i da se u Briselu na njega ne gleda kao u Sarajevu. Kao na ortodoksnog četnika i kavgadžiju. S tim u vezi, naveo bih jedan prigodan stih :       

                                         Od prošlosti svoje pranje

                                        trenutno je takvo stanje.

                                        Što smo ono nekad bili

                                        sad bi rado mi prikrili.

 Da ne bi ostao nedorečen pred sarajevskim auditorijem i Nikolić je prozborio nešto o konstitutivnosti. Prema nekima ničim izazvan, a prema drugima natjeran od strane agresivne novinarke, predsjednik Srbije dao je izjavu kako su Srbi iz Bosne i Hercegovine za njega „Bosanci“. Tako je nakon aminovanja kriminalnog sporazuma sa Šiptarima, Nikolić nastavio da odsrbljava dio srpskog naroda, koji je četiri godine ratovao da ga ne bi zvali kako ga je on nazvao. Možda to i jeste trapava pošalica i nespretan pokušaj duhovitosti kako je to ocijenio g. Vukadinović, ali ne treba zanemariti kako ta pošalica može odjeknuti u Srbiji, prije nego u Republici Srpskoj. Jer, ona može predstavljati podstrek za one koji, pod uticajem „Osme ofanzive“ Branka Ćopića, imaju averziju za braću sa ove strane Drine još od kraja Drugog svjetskog rata. Da ne govorim o onima koji godinama verglaju o tome kako su ih ovi preko Drine iliti bosančerosi uveli u sukob sa cijelim svijetom. 

 Stari orkestar

Da se mi vratimo u skupštinu odakle je sve i počelo i bez koje ne bi bilo ni ovog teksta, niti bih se ja petljao u politiku. Došli smo do skupštinske procedure i usvajanja sporazuma kojim se samoukidamo. Neki Milivojević iz Demokratske stranke negoduje zbog načina na koji je izvještaj vlade koncipiran, odnosno zbog toga što obuhvata faze dijaloga koje su vođene tokom prošle vlade, u čemu Milojević vidi pokušaj skrivanja sadašnje vlasti iza dogovora koje je postigao Borko Stefanović. Tako su prenijele novine dešavanje u skupštini povodom istorijske propasti. U pitanju je prebacivanje odgovornosti. Ustav je pogažen, država se ruši, a politički poslenici gledaju kako da opstanu, da ušićare glasove i politički prežive. Uz časne izuzetke, to je ono što gledamo sve ove godine na našoj političkoj sceni. Raštimovani orkestar i rondo sa glavnom temom koja se ponavlja do besvijesti. Kako doći do vlasti po svaku cijenu ?

O beogradskoj politici najviše sam naučio od jednog poznanika koji je, bojeći se smrti ili ne želeći jednostavno da učestvuje u „bosanskom“ krvoproliću, našao utočište studirajući u Beogradu. U godinama raspleta zavolio je splavove i beogradske političke rasprave, pa je tako dočekao bombardovanje i rušenje Miloševića. Prema njegovoj priči moglo se zaključiti da je Srbija izgubila rat sa NATO paktom kada su bačene grafitne bombe i kada je nestalo struje. Tada je došlo do velikog pada morala. Valjda zbog toga što bombardovanje nije moglo da se gleda na televiziji. Bio sam donekle svjedok tog događaja, jer su dva aviona koja su bacila grafitne bombe, ili su bili logistika, na putu za Aviano preletjela iznad moje zgrade u niskom brišućem letu. Ni slutio nisam da je to bio trenutak koji je presudio u zločinačkom ratu koji je NATO vodio protiv Srbije.

Bilo kako bilo, poznanik se nakon beogradskih zabava vratio u provinciju i natovario se meni sa drugosrbijanskim pričama iz „Insajdera“. Teško sam izlazio na kraj sa tim beogradskim smaranjem, jer je čovjek pokušavao svo vrijeme da me ubijedi kako je on patriota. Nije podnosio Natašu Kandić i Sonju Biserko, ali je Miloševića smatrao nacinalnom katastrofom i to najviše iz razloga koje je pronašao u spomenutom „Insajderu“. Despotija, turbo-folk, kriminal, droge i ostale babaroge. Smatrao je velikim uspjehom Đinđićevo krečenje stare fasade, hvalio i druge demokratske molerske radove. Branio je Dačića što se odrekao Miloševića. Branio je i Tomu i Vučića kad su se odrekli političkog mentora, iako je Šešelja uvažavao kao sposobnog političara. Za razliku od mene, koji sam već uveliko bio dverjanski dopingovan i ogrezao u novoj srpskoj političkoj misli, poznanik je bio optimista i vjerovao da će nove, postmiloševićeske vlasti (Tadićeva, Tomina, ili bilo čija druga) donijeti nešto dobro. Vjerovao je da Srbija, i pored svih posrnuća nakon Miloševića, predstavlja nešto u političkom smislu. Da li se može smatrati pobjedom to što sam uspio da ga promjenim ? U stvari, promjenila su ga dešavanja na političkom terenu.

Poznanik u raspravama nije branio nikakav princip, nego Makjavelija i njegovo cilj opravdava sredstvo. Branio je politički pragmatizam koji nema granica i koji je beskrupulozan u svakom svom obliku. To godinama gledamo u skupštini. Istu predstavu, samo što se glumci mijenjaju. Cilj je doći i ostati na vlasti što duže. Pokazati da si veći politički maher od drugih i da si sposoban, čak i u trenucima pogubnim za državu i narod, izvući neku političku korist. Biti profesionalac u poslu. Dvadesetak godina demokratije u Srbiji iznjedrilo je  dva zanimanja. To je zanimanje političara i zanimanje plesačice koja je dio koreografije uz turbo-folk pjesme. Iako mislim da politika može da bude zanimanje u nekom uređenom prosperitetnom društvu, ali u ovakvoj zemlji kao što je Srbija, godinama razaranoj od strane velikih sila i upropaštenoj u svakom pogledu, politika bi trebala da bude i više od zanimanja.

U svakom slučaju, moj vrli poznanik mi je pomogao da lakše shvatim trojku na vlasti u Srbiji. Trojku koja je pobjedila političke protivnike, ali sigurno nije pobjednička kao ona Saše Đorđevića, koja je proslavila našu košarku i našu državu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner