Početna strana > Rubrike > Politički život > Unutrašnje stvari Srbije
Politički život

Unutrašnje stvari Srbije

PDF Štampa El. pošta
Radenko Tošić   
utorak, 15. februar 2011.

Ne bih da se miješam u unutrašnje stvari Srbije, ali kada može Jelko Kacin, kojekakvi probisvjeti, šverceri i kriminalci, ne vidim zašto se i ja ne bih umiješao. Iako tekst koji slijedi ne bi trebalo da se shvati kao miješanje u unutrašnje stvari države Srbije, već kao što predsjednik Hrvatske Ivo Josipović reče na pitanje o njegovim susretima sa predsjednicima nekih političkih stranaka iz BiH, kao izraz povjerenja, međusobnog poštovanja i visokog praga komunikacije.

Da bi se pojasnile unutrašnje stvari Srbije i stanje sa njima, možda bi bilo dobro prisjetiti se događaja od prije šezdesetak godina i vječno aktuelnih bliskoistočnih revolucija. Ono što se trenutno dešava na Bliskom istoku već je viđeno i ne predstavlja bog zna kakvu novost. Uloge su malo promijenjene, ali je suština ista. Borba za strateški važan Suecki kanal i utvrđivanje pozicija u naftom bogatoj regiji. Rušenje Mubarakovog režima nalik je svrgavanju sa vlasti egipatskog kralja Faruka I, kojeg je na prijestolu trebao da zamijeni njegov šestomjesečni sin Fuad II (kao i Mubaraka njegov sin) i preko kojeg su Britanci vladali Sueckim kanalom. Jedna imperija (Engleska) se gasila, a druga (Američka) se rađala, monarhije propadale, a uspostavljane republike, što nije moglo da prođe bez krvoprolića i velikih potresa na svjetskoj političkoj sceni.

Državni udar u Egiptu te 1952. godine izveden je izvanrednom za istok neuobičajnom preciznošću. Nekoliko časova prije akcije jedan od oficira se „pokolebao“ i izdao da predstoji neposredan vojni udar. Uslijedio je sastanak generala i dok se vijećalo kako treba djelovati u prostoriju su upali odmetnuti oficiri i zarobili komplet generalštab.

Nema sumnje da je ova demokratska, petooktobarska Srbija izgrađena na miješanju u njene unutrašnje stvari, da je ono ugrađeno u njene temelje.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je nedavno izjavio general Nebojša Pavković, a NSPM objavio na svojim stranicam, kako ga je u vrijeme petooktobarskog prevrata pozvao tadašnji predsjednik Srbije Milan Milutinović da sa drugim generalima dođe kod njega da bi se dogovorili šta dalje da rade. „Cilj je bio da se iscenira „Vojni udar“ na novu demokratsku vlast. Trebalo je da se ceo „vojni vrh“ skupi kod Milutinovića, da upadne neka pripremljena jedinica, možda iz inostranstva, i da nas pohapsi kao pučiste – tvrdi Pavković. On dalje navodi da je Milutinović ušao u dil sa predstavnicima nove vlasti i da im je trebalo da pomogne da što lakše i brže demontiraju ostatke Miloševićeve vlasti među kojima i vojsku. Možda reći i to da je jedan od vođa egipatskog prevrata i kasniji predsjednik Egipta general Muhamed Nagib nakon dvije godine vladanja sklonjen sa vlasti i izolovan u vili, a oslobođen je tek 1982. g. kada je na vlast došao Mubarak. 

Nema sumnje da je ova demokratska, petooktobarska Srbija izgrađena na miješanju u njene unutrašnje stvari, da je ono ugrađeno u njene temelje.

Bilo je i za vrijeme Miloševića miješanja u unutrašnje stvari Srbije. Ono se ostvarivalo na grub način, upotrebom sile prilikom riješavanja krize na Kosovu i Metohiji kada su zemlje NATO alijanse predvođene SAD pod izgovorom humanitarne intervencije izvršile agresiju na jednu suverenu zemlju bezočno je bombardujući 78 dana. Jedan od kreatora zločinačke agresije tadašnji generalni sekretar NATO Havijer Solana govorio je o opravdanosti intervencije i kako je dozvoljeno miješanje u unutrašnje stvari suverene države iz humanitarnih razloga, uprkos tome što to miješanje u unutrašnje stvari drugih nije ničim definisano, niti je određeno pod kojim je uslovima legitimno i što je u praksi riječ o ozakonjenju prava jačeg. Prema riječima filozofa i profesora Žana Brikmona cjelokupno međunarodno pravo je zasnovano na ideji da takve intervencije treba spriječiti prije svega da se ne bi ponovila situacija poput one koja je Hitleru omogućila da 1938. g. okupira Čehoslovačku pod izgovorom spasavanja germanofonske i germanofilske manjine koja se smatrala ugnjetavanom.

SAD su postupile kao i nacistička Njemačka s tim da je Hitler imao olakšavajuću okolnost, jer se radilo o sudetskim Nijemcima i pograničnoj teritoriji, dok su Klinton i Amerika imali veze sa Albancima i Kosovom i Metohijom kao Marko Kraljević sa biciklom. Ipak se ne može reći da su se Ameri u vrijeme Miloševića konstantno miješali u poslove suverene zemlje. Nisu podržali Milana Panića i nisu pozvali Albance da izađu na izbore koje je 1992. g. raspisao Milošević. Bivši američki državni sekretar Voren Kristofer rekao je tada da je to unutrašnja stvar Srbije.

Za razliku od Miloševića koji se suprotstavljao američkoj politici otvorenog miješanja, nove vlasti u postoktobarskoj Srbiji, sem u nekim slučajevima, prilično su blagonaklone i žmire na jedno, a ponekad i na oba oka kada je u pitanju uplitanje stranog faktora i njegov očigledan uticaj na politički život u Srbiji. Neki mogu da se miješaju do mile volje, ali se drugima skreće pažnja da se ne petljaju u unutrašnje stvari. Tako se onomad, doduše neformalno, odgovorilo na zahtjeve ruske diplomatije za promjenom naziva ulica kako bi im se vratila imena ruskih vojnika koji su učestvovali u oslobađanju Beograda u Drugom svjetskom ratu za šta gradske vlasti Beograda nisu imali sluha.

Neki mogu da se miješaju do mile volje, ali se drugima skreće pažnja da se ne petljaju u unutrašnje stvari. Tako se onomad, doduše neformalno, odgovorilo na zahtjeve ruske diplomatije za promjenom naziva ulica kako bi im se vratila imena ruskih vojnika koji su učestvovali u oslobađanju Beograda u Drugom svjetskom ratu za šta gradske vlasti Beograda nisu imali sluha.

Mnogo se žešće reagovalo na ispovijesti Caneta Subotića, koje je zagrebački „ Jutarnji list“ kao meksičku seriju objavljivao u nastavcima.

Subotić je iznio dramatične optužbe protiv „srpske vlade“, koja je za hrvatske medije srpska samo kada se spominje u negativnom kontekstu, inače je srbijanska. Uveseljavajući pučanstvo kralj je cigareta u maniru dvorske lude ili bolje reći korisnog idiota progovorio o organizovanom kriminalu u vrhovima vlasti, zloupotrebama službenog položaja, iznudama, ucjenama i reketiranju u srbijanskom društvu. Cane se našim susjedima otvorio do krajnika, a poslovično gladni srpskih nevolja i stranputica hrvatski mediji, pa tako i „ Jutarnji“, bili su oduševljeni onim što im je servirano. Ali nisu bili oduševljeni oni koji su prozvani. Poručili su susjedima da je objavljivanje serijala o Subotiću „mešanje u unutrašnje stvari Srbije“ i da će, nastavi li „Jutarnji“ protežirati Caneta i njegove dogodovštine, na red doći revizija ugovora Ivice Todorića i drugih hrvatskih tajkuna koji su investirali u Srbiju što je rezultovalo odlukom da se Cane momentalno obustavi i da mu se zahvali na dotadašnjoj plodotvornoj saradnji.

Ono što Canetu nije bilo dozvoljeno, uveliko se toleriše ambasadorima raznih zemalja koji se u Srbiji ponašaju kao kod svoje kuće. Strane diplomate svete su krave postoktobarskog srpskog društva, dozvoljeno im je ne samo miješanje u unutrašnje stvari Srbije, nego i njihovo kreiranje. Otvoreno sudjeluju u formiranju Vlade, u rekonstrukcijama pravnog, ekonomskog i političkog uređenja. Postalo je uobičajno da ambasadori prisustvuju stranačkim konvencijama, gostuju na izbornim skupštinama i drugim skupovima političkih partija. Bivši američki ambasador Kamerun Manter svojevremeno je bio glavni pokretač formiranja neformalne grupe „Prijatelji Sandžaka“, tvrdeći da „Prijatelji“ nisu rukovođeni političkim motivima, nego da je u pitanju razmjena mišljenja i pomaganje razvoja tog dijela Srbije. Za nezaborav je i njegovo učešće u predizbornoj kampanji kada je rekao da će „Sjedinjene Države na sve načine podržati proevropske stranke na predstojećim izborima“. I britanski ambasador Stiven Vordsvort se miješao kada je rekao da su za kašnjenje u usvajanju proevropskih zakona najodgovorniji srpski radikali i Demokratska stranka Srbije.

Jedna od važnijih tekovina Miloševićeve vladavine bilo je nemiješanje turskih vlasti u unutrašnje stvari u Beogradskom pašaluku čime nikako ne može da se pohvali današnja bezalternativna vlast u Srbiji. Učešće turskog šefa diplomatije Ahmeta Davutoglua u lokalnim političkim pitanjima i njegovo posredovanje u izmirenju lidera SDA Sulejmana Ugljanina i predsjednika SDP ministra Rasima Ljajića u misiji spasavanja Raške od daljeg propadanja prošlo je bez ikakvih reakcija na diplomatskom nivou, jer nije zgodno zamjerati se strateškom partneru.

I britanski ambasador Stiven Vordsvort se miješao kada je rekao da su za kašnjenje u usvajanju proevropskih zakona najodgovorniji srpski radikali i Demokratska stranka Srbije.

Situaciju oko Raške i oko svega u Srbiji uveliko koristi i poglavar Islamske vjerske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić, koji otvoreno podržava muftiju sandžačkog Muamera Zukorlića i tamošnje Nacionalno vijeće Bošnjaka kao i njihov zahtjev da EU u rašku oblast pošalje posmatrače. Sandžačke muslimane proglašava konstitutivnim narodom u Srbiji i posjećuje Kosovo.

Posebna je priča Medijska studija koju su izradili strani eksperti koje je angažovala Evropska unija i u kojoj se navodi da u Srbiji postoji previše medija i da bi trebalo smanjiti broj televizija sa nacionalnom pokrivenošću, a povećati broj komercijalnih televizija. U studiji se kritikuje i način na koji je u Srbiji ustrojen sistem regulatornih tijela pri čemu se spominju nejasni kriterijumi za izdavanje dozvola, nepostojanje regulative za kablovske operatere, postojanje političkog uticaja, preklapanje nadležnosti. Takođe se preporučuje ukidanje državnog vlasništva nad lokalnim i regionalnim medijima.

I na kraju neizbježni Jelko Kacin, koji je svjetski prvak i prvi kandidat za Ginisovu knjigu rekorda kada je u pitanju miješanje u unutrašnje poslove Srbije. Jelko Kacin se miješao i još uvijek miješa u sve i svašta u Srbiji. Od pravosuđa, tražeći od Srbije da referiše delegaciji Evropskog parlamenta po tom pitanju, do zaštite Bogoljuba Karića i njegovih prava. I on se očešao o Rašku iliti Sandžak upozoravajući Srbiju da se radi o diskriminaciji Bošnjačke nacionalne manjine i potura decentralizaciju kao moguće riješenje. Takođe je zabrinut za stanje medija u Srbiji i za bezbjednost novinara. I kao šlag na tortu dolazi njegova izjava kako je učestvovao u pisanju Rezolucije o Srebrenici: „Mi smo pisali tu rezoluciju i krajnju formulaciju smo završili tamo u decembru 2008. godine kako bi se stvari pravovremeno završile“ – svojevremeno se javno pohvalio.

Rezolucija o Srebrenici dokaz je da ni Srbija nije cvjećka kada je u pitanje miješanje u unutrašnje stvari drugih država. Boris Tadić i društvo usvojili su pomenutu rezoluciju, i pored toga što je pitanje Srebrenice unutrašnja stvar BiH. Uradio je to Boris Tadić iako je samo nekoliko mjeseci prije toga kritikovao Vojislava Koštunicu što je predložio da se „građani RS na referendumu izjasne o ulasku BiH u NATO“ smatrajući to opasnim miješanjem u unutrašnje stvari susjedne države.

Ne vidi se kraj otvorenom miješanju u unutrašnje stvari Srbije. Još će puno vode da protekne dok se stvari u Srbiji ne srede i svako se postavi na mjesto koje mu pripada. Sada se čini da je situacija bezizlazna, ali uz malo povoljnije spoljnopolitičke okolnosti i neophodnu promjenu aktuelnih vlasti kojima su unutrašnje stvari Srbije zadnja rupa na svirali, situacija može da se izmjeni.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner