Početna strana > Rubrike > Politički život > Voda, ipak, nešto nosi
Politički život

Voda, ipak, nešto nosi

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Reljić   
petak, 17. oktobar 2008.

 

NIN, 16. oktobar 2008.

Američki ekonomista Majkl Hadson zapitao se ovih dana “šta bi Isus na sve ovo rekao”. Nama koji smo odrastali sa ateističkim pogledom na svet ovo zvuči kao trik kojim bi neko u opštoj buci oko sunovrata Volstrita želeo da skrene pažnju na sebe i svoju pamet. Ali, ne. Hadsonova poruka spada u red onih – sve češćih – koje upozoravaju da svet, pre svega zapadni svet i hrišćanska civilizacija,danas nisu suočeni “samo sa finansijskim bankrotom”. Stvari su otišle mnogo, mnogo dalje. Bespovratno, izgleda.

“Neki od nas – posebno oni mlađi od 60 – pitali su se kako je to živeti epohalne događaje o kojima se može čitati u knjigama. Evo,tu smo. Živimo u istoriji, usred jedne od najvećih finansijski prouzrokovanih panika svih vremena. Ona je uporediva sa onim velikim – 1907, 1929 – i mi sada ne možemo znati šta su njene posledice po finansijski sistem, ekonomiju i društvo u celini.” Da se ove reči, ispisane pre neki dan, ne mogu pripisati FareduZakariji, jednom od najprominentnijih američkih mislilaca, čovek bi, u Srbiji obuzetoj blaženim mirom usred bure, rizikovao da postane predmet opšte sumnje. Na licu mesta bi mu presudio superozbiljni pogled Bože Đelića direktno iz Vašingtona, a na guvernerovom licu bi se pojavio osmeh koji imaju sveci na ikonama dok sažaljevaju neverne Tome koji bi da zagledaju rane Božje.

I Frensis Fukujama je pre desetak dana javio kako nema više one Amerike oko koje se vrtio čitav svet. Ali to nije prošlo kod premijera Cvetkovića, vazdignutog iznad profanog poretka svetskih odnosa a u prazničnom raspoloženju povodom veličanstvene stodnevnice vlade. “Što je više kleveta i laži, Volstrit nam je sve draži i draži.” Neki naši današnji vernici u svom poverenju u Zapadnu stenu počeće da liče na Miloševića koji je devedesetih hitao u Moskvu po pomoć generala mrtve sovjetske vojske. Savršeni mir naših neprikosnovenih eksperata očitava nameru da nas uveri da su “čikaške formule” prepisane direktno iz jevanđelja a da su Milton Fridman i prijatelji savetnici sv. Petra na vratima raja. Našim TV-ekranima defiluju “znalci” koji u propast neoliberalnog kapitalizma mogu da poveruju otprilike koliko su mladi komunisti dvadesetih prošlog veka “znali” da su realistične i grube priče o Sovjetskom Savezu “neprijateljska propaganda”. Od Stiglica i Krugmana do Žižeka i Karaganova svima je jasno da se “stari svet” – posle sloma na Volstritu i hiljada milijardi dolara ili evra kojima se zatrpavaju rupe nejasnih dubina – više ne može vratiti. On polako tone u knjige, a iza sebe ostavlja pustoš i neizvesnost iz koje će se svet na način koji nikom nije jasan morati – izvući. Ponekad se čini da je Srbija jedino društvo na svetu u kome se politička elita “ne plaši” posledica tog cunamija. Naše poverenje u MMF,Svetsku banku, FED, Nemačku državnu banku,Evropsku banku za obnovu i razvoj nije poljuljano ni za mikron. Sva društva su već koncentrisana na krizne intervencije.
Nemačka i Francuska se u paklenoj žurbi okreću sebi,odbijaju da čekaju spora zasedanja dvadesetsedmorice,Putin i Medvedev svakodnevno javljaju šta čine, Švajcarska se nadnela nad samom sobom, Slovenci kao “mali hrčki” pokušavaju da uoče kurs. Ovo je najsudbonosniji događaj posle Drugog svetskog rata. Po logici teških kriza, svi se pre svega uzdaju “u se i u svoje kljuse”, svi su se zabavili o svom jadu... 

Mi kao da nemamo ni nameru da imamo plan. Naše strategije koje smo slupali, više se niko ne seća kad i ko zna kako, mogu da se svedu u dve zlatne reči: Evropska unija! Ili u prevodu:Bolji život! Eden je pred tom idejom bleda slika. Mi drugog puta ne priznajemo. Čak i ako ta asocijacija sada nema vremena da misli ni o sebi, a kamoli o nama. Iako je logično da dok vidaju rane neće druge pripuštati u svoje dvorište. Kao beskrajni kajron kroz naš život poslednjih nedelja teku izjave Marokanaca,Brazilaca,Španaca, Saudijaca, Korejaca, Islanđana. Niko kao mi ne veruje kako će MMF – taj planetarni dobrotvor, ugaoni kamen sveta koji tone (naslovna strana “Tajma” – “London tone”) – baš njemu baciti pojas za spasavanje. 

Mi da. Za neki mesec. I pohvalili su nas. Valjda samo nas, jer danas se niko u ovoj situaciji ne hvali. Svi drugi znaju da oni i nemaju taj pojas. “Mi trebamo novu strategiju”, pišu kolumnisti koji još imaju nekog kredibiliteta, a MMF nije više ničiji favorit. Nova istorija će sebi praviti nove ili potpuno izmenjene MMF-ove i svetske banke. UJevanđelju po Mateju, na koje se pozivao Hadson, stoji priča kako je dužnik, koji je od gospodara izmolio da za dug ne prodaju “(nje)ga, ženu njegovu i djecu, i sve što ima” čim izađe na ulicu “nađe jednoga od svojih drugara koji mu je dužan sto groša, i uhvativš i ga davljaše govoreći: daj mi što si dužan”.

Isus bi danas na Volstritu zanemeo. Jer, ono protiv čega je propovedao pre dve hiljade godina i čemu hrišćani od tada teže pokopano je duboko: država prašta dugove bezobzirnim špekulantima, a oni i dalje dave nesrećne male dužnike, a oni, mali dužnici, ubuduće će predano puniti buyet da bi sanirali dug svojih davitelja. Novo društvo će, ipak, morati proklamovati druge ideale. 

Za Zapad veći od finansijskog problem je – problem moralni. I zalud bi Gospod oprostio Zapadu dugove njegove, kad to društvo ovakvo kakvo je – ne može da prašta. Kapitalizam se, kao što je uočio nobelovac Muhamed Junuz, “degenerisao u kasino”. Raskinut je “ugovor s narodom” na kome je decenijama podizano poverenje kao temelj bez koga se nijedno normalno društvo ne drži u ravnoteži. Opšti je konsenzus da je model dotrajao, da se licemerje diglo iznad jevanđelja, da su pravila ukinuta i da na pomen ferpleja svima na um padaju one priče o kurvama i poštenju. Manjeviše je jasno da “voda nešto nosi”, a šta – videćemo.

U filozofiji se može razmatrati pitanje da li nešto postoji, ako smo mu mi okrenuti leđima i ne gledamo ga. U ekonomiji i svakodnevnom životu društava, posebno malih, to je uglavnom pogibeljno. Sami smo se u to uverili posle pada Berlinskog zida. Sad dok pada njujorška Ulica zida čovek bi mogao pomisliti da je naša “sposobnost” da ne vidimo što svi vide – srpski sindrom. Drugog odgovora nema. Jer ne vode nas više isti ljudi, ako se ne računaju ostaci ostataka jedne velike Socijalistič ke partije čiji je ondašnji komsomol danas samo mirođija u kazanu sasvim drugačijih ideja i nakana.



 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner