Početna strana > Rubrike > Politički život > Vojni udar JNA - mit ili realnost
Politički život

Vojni udar JNA - mit ili realnost

PDF Štampa El. pošta
Marko Parezanović   
utorak, 19. mart 2013.

Sažetak: Prošlo je više od dvadeset godina od složenih političko-bezbednosnih događaja u nekadašnjoj SFRJ iz prve polovine 1991. godine, a da se još uvek u stručnim krugovima nije u potpunosti rasvetlio položaj, uloga i značaj jugoslovenskog vojnog faktora u okviru pomenutih zbivanja. Centralno pitanje ovog rada* odnosi se na pokušaj da se u što većoj meri i što objektivnije razjasni da li se u visokim rukovodnim krugovima nekadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) i delu Predsedništva bivše SFRJ zaista delovalo u pravcu izvođenja puča, odnosno šta se zapravo dešavalo u tom vrtlogu zategnutih političko-bezbednosnih odnosa. Takođe, nastojalo se da se izvrši teorijsko predviđanje razvoja događaja u slučaju da je tada realizovan vojni udar, odnosno da li bi jugoslovenska kriza dobila drugačiji epilog. U tom smislu, poseban akcenat je posvećen analizi mogućih pravaca razvoja krize i pokušano je da se odgovori na pitanje da li bi sudbina federativne države mogla biti drugačija.

Ključne reči: Vojni udar, armija, politička kriza, vlast, specijalne službe, oružani konflikt.

Uvod

Kada se izvrši detaljna naučna analiza složenih političko-bezbednosnih događaja koji se odnose na krizu u SFRJ u periodu dok je vojni udar „lebdeo u vazduhu“, tu se javlja više teorijskih dilema. Pre svega, nameće se pitanje da li je uopšte moglo da dođe do realizacije puča, odnosno da li je armijski vrh imao operativnih kapaciteta da u potpunosti izvede vojni udar. Pod operativnim kapacitetima ne podrazumevamo pripadnike, naoružanje i drugu vojnu opremu, već sposobnost da se sve planirane i predviđene prevratničke aktivnosti sprovedu i pravovremeno izvrše do kraja. S druge strane, neizostavno se javlja teorijska dilema u kontekstu promišljanja da li je puč bio održiv, to jest da li su efekti koji su planirani da proizađu iz ovakvog oblika institucionalnog nasilja, mogli da proizvedu odgovarajuće političke posledice. Sve ovo ukazuje na kompleksnost datih političko-bezbednosnih okolnosti u kojima se razvijala jugoslovenska kriza. U današnje vreme, mnogi autori često iznose, može se reći, kategorične kvalifikacije, bilo za ili protiv puča, koje su pretežno bazirane na neobjektivnom pristupu i u cilju zaštite sopstvenog ličnog i političkog integriteta. Većina značajnijih unutrašnjih aktera iz tog perioda iznela je u javnost svoje procene i mišljenja po navedenom osnovu, koji su se pretežno bazirali na opravdavanju njihovih tadašnjih stavova i postupaka, bez jednog šireg suštinskog i realističnijeg pristupa samom problemu.

U jednom delu stručne javnosti sve više se potencira činjenica da je vrh JNA imao nekoliko verzija za realizovanje puča, te da su one detaljno razrađivane u smislu strategijskog i taktičkog nastupa oružanih snaga prilikom faze neposrednog izvršenja, ali i procesa konsolidacije prevratničkih snaga. To je posebno bilo izraženo među sledbenicima projugoslovenske političke orijentacije, kojih svakako nije bilo malo. Međutim, ni nakon više od dvadeset godina nijedan konkretniji detalj i nijedna značajnija pojedinost u smislu tih pripremnih radnji nije spomenuta, izuzev nekoliko, uslovno rečeno, skromnih i uzdržanih određenja. Naravno, niko ne očekuje da se objavljuju poverljivi dokumenti, jer se oni u slučajevima pripreme puča nikada i ne stvaraju. Iluzorno je procenjivati i da je neko mogao kreirati dokumenta o pripremi izvršenja puča, kada je poznato da su i pripremne radnje za izvođenje vojnog udara u krivično-procesnom smislu kažnjive.

Međutim, iako više ne postoji ni SFRJ ni JNA, nema ni konkretnijih svedočanstava o pripremnim radnjama i planovima. Jedna od retkih izjava su navodi generala Živote Panića, koji je bio načelnik Generalštaba tokom 1992. i 1993. godine. On je, komentarišući mogućnosti izvođenja puča, izjavio da je „u vrhu JNA postojao plan da se izvede vojni udar, ali da pripreme nisu bile nikakve, tako da do njegove realizacije nije moglo ni doći“.[1] Šta to zapravo znači, teoretski je navodno sve bilo razrađeno, ali te planove nije imao ko da sprovede. Znači nije postojala operativna moć armije, ona je od nekadašnje respektabilne vojne sile postala inertan birokratski sistem, koji je bio podložan ne samo unutrašnjim političkim uticajima, već i spoljnim. O ovim spoljnim uticajima na kretanja u JNA malo se govorilo i pisalo, iako su ti uticaji bili izrazito intenzivirani posebno u godinama pred raspad federalne države. Ti uticaji su prvenstveno sprovođeni od stranih obaveštajnih službi po više pravaca. Pored špijunaže u oblasti vojnih i političkih pitanja, uključujući i vojno-industrijski kompleks, snažno delovanje stranog faktora je ispoljavano i u pravcu psihološko-propagandnih dejstava, pre svega na planu slabljenja morala starešinskog kadra. Ako se na to dodaju separatističke i secesionističke težnje, nije lako zaključiti u kakvom se stanju nalazila JNA u poslednjim godinama svog postojanja. Takav sistem objektivno govoreći nije mogao dati doprinos očuvanju federacije, jer se stanje političkih i sveukupnih društvenih odnosa u državi preslikavalo i na armiju. Na unutrašnjem planu jedan deo starešinskog kadra prepoznao je svoju šansu kroz kontakte sa novoizabranim republičkim rukovodstvima, stavljajući se na raspolaganje u svakom smislu. Oticanje poverljivih podataka, predaja borbene tehnike, prebezi vojnim avionima i druga dezerterstva postali su deo svakodnevnice. U takvom ambijentu svakako da nije bilo moguće realizovati takav složen vojno-politički poduhvat kao što je puč.

Da li se to moglo uraditi ranije? Sve situacije, poput emitovanja filma o ilegalnom naoružavanju hrvatskih ekstremista, davljenja vojnika u Splitu, svečanosti povodom formiranja paravojnog „Zbora narodne garde“ u Zagrebu, oružanih sukoba u Pakracu i Borovu Selu, po mišljenju dela stručne javnosti bile su pogodne prilike i poslednje šanse da se realizuje puč. Ali da li bi dometi tih prevrata bili odgovarajući, odnosno da li bi samo ubrzali procese koji su prerasli u građanski rat i masovna krvoprolića, ili bi proizveli određene efekte, pre svega u prolongiranju, a možda i smirivanju političko-bezbednosne krize, pokušaćemo da ustanovimo u nastavku rada kroz razvijanje više verzija.     

U tom smislu, interesantni su i navodi penzionisanog generala JNA Marjana Kranjca, koji je istakao da u vojnom vrhunikada nije pažljivo i u dovoljnoj meri bila razrađena sama tehnika izvođenja puča, pa su i pripreme u tom pravcu bile slabe. JNA bez podrške Službe državne bezbednosti i policije nije mogla sama izvesti prevrat, pa je figurirala opcija vanrednog stanja. Interesantno je da je u toku razmatranja načina izvođenja puča u Sloveniji, jedan od glavnih aktera major Rajko Meh, komandant bataljona vojne policije, iznenada otkazao svoje učešće u prevratu. Istovremeno, legalistička linija u JNA koju je predvodio admiral Stane Brovet, zalagala se za striktno postupanje armije u skladu sa ustavom i zakonom. Međutim, rasplet krize je pokazao da legalisti nisu imali pravo, jer su preovladali jastrebovi koji su planirali oružane operacije u pravcu promene spoljnih i unutrašnjih granica Federacije“.[2]  

Jedino je sigurno i izvesno da je puč mogao da uspe nekoliko godina pre i nakon smrti Josipa Broza Tita. U prvom slučaju, znači pre smrti Broza, radilo bi se o tzv. „državnom udaru odozgo“, u kojem teorijski posmatrano vrhovni vođa jača svoju vlast i dovodi je na nivo apsolutističke. Tada se uništava svaka opoziciona ili nedovoljno lojalna i pouzdana linija iz vladajuće strukture, čime se pod plaštom jačanja narodne vlasti zapravo uvodi totalitarizam. Iz novije političke istorije, tipičan primer „državnog udara odozgo“ su složeni političko-bezbednosni događaji u Poljskoj iz 1981. godine, kada je tadašnji predsednik Vojčeh Jeruzelski izveo pokušaj razbijanja opozicionog pokreta „Solidarnost“, i to iskoristio da smeni i procesuira jedan broj državnih funkcionera u koje je sumnjao ili za koje je raspolagao saznanjima da deluju sa opozicionih linija. Interesantno je da je nakon političkih promena u Poljskoj i sloma komunističkog uređenja pokrenut maratonski sudski proces protiv Jeruzelskog, zbog njegove represije prema aktivistima „Solidarnosti“, čiji ishod nije doživeo s obzirom da je preminuo 2006. godine. Inače, iznoseći svoju odbranu, Jeruzelski je napomenuo da je početkom 1980-ih godina sovjetska vojna intervencija visila u vazduhu, te da je svako razrešenje unutrašnje poljske krize bilo bolje od češkog scenarija iz 1968, odnosno ulaska sovjetskih trupa. 

Svakako da je puč u Jugoslaviji mogao uspeti i nekoliko godina nakon smrti Broza, ali samo nekoliko, s obzirom da su već krajem 1980-ih godina centrifugalne sile na prostoru bivše SFRJ već uveliko bile izražene. Bujanjem separatizma, JNA je postepeno počela da gubi autoritet i što je za svaku armiju najvažnije – lojalnost starešinskog kadra. Međutim, kako u unutrašnjim, tako i u spoljnopolitičkim odnosima ništa nije ni crno ni belo, tako se ne može ni kategorički tvrditi da puč eventualno ne bi uspeo 1991. godine. Cilj ovog rada je da napravi teorijski osvrt u cilju istraživačko-kritičke valorizacije postojećih javno publikovanih podataka i drugih saznanja koja se odnose na složene vojno-političke događaje na prostoru nekadašnje SFRJ, sa posebnim akcentom na dešavanja iz 1989, 1990. i 1991. godine i dovođenje u njihovu direktnu i indirektnu vezu sa vojnim udarom, kao jednim od tadašnjih potencijalnih načina rešavanja jugoslovenske krize. 

Stoga, da bi ovaj rad bio potpuniji, osim analize konkretnih dešavanja i političko-bezbednosnih pojava iz navedenog perioda, neophodno je napraviti kraći teorijski  osvrt na puč kao jedan od oblika političkog prevrata. Tek tada se može pristupiti kvalitativnoj analizi koja svakako ne predstavlja konačan sud, ali istraživanje koja pledira da napravi dodatni iskorak u razjašnjavanju relevantnih okolnosti oko uloge ovog složenog vojno-političkog fenomena u jugoslovenskoj krizi.     

Teorijsko određenje puča kao oblika političkog prevrata

Nije retka pojava da se u današnje vreme termin puč često paušalno i kolokvijalno koristi kako bi se opisao neki društveni proces, koji se prvenstveno odnosi na naglu promenu u okviru političkih ili vladajućih struktura, a ponekad i na radikalan preokret u političkom delovanju. Još češće je prisutna i pojava da se politički udar i državni udar poistovećuju sa pučem, što je apsolutno neprihvatljivo sa naučno-teorijskog stanovišta, budući da se radi o različitim terminima, kako po svojoj strukturi, tako i po oblicima manifestovanja i sveukupnog društvenog artikulisanja.

Posmatrano sa istorijske tačke gledišta, mnogi vojni udari značili su za neka društva veći dobitak i veću korist od stanja koje se njima menjalo. Ali i nemali broj takvih vojno-političkih poduhvata za glavni motiv imalo je vlastoljublje, odbranu stanja koje je bilo opasno i nesnosno za neku državu ili zajednicu. Prava priroda o svemu se pokazuje tek kasnije i naknadno. Ali kako u politici ništa nije nemoguće i sve je moguće, to i danas prevrati lebde kao senke ne samo nad svakim režimom, već i nad savremenim istorijskim razvitkom.[3]

U tom smislu, političkim prevratima, pa samim tim i pučevima kao oblicima nelegalnog osvajanja vrhovne vlasti „najčešće prethode dugotrajne političke, ekonomske i socijalne protivrečnosti u određenom društvu ili državi, koje s vremenom dobijaju na intenzitetu. Posebna priroda modernih država, kompleksnost i osetljivost njenih funkcija, ozbiljnost političkih, ekonomskih i socijalnih problema koji su usledili, geometrijski uvećavaju njihove slabosti. Neophodnosti trenutnog prevazilaženja političke krize, privredne recesije, velike socijalne razlike među stanovništvom, ali i strategijski politički, ekonomski i vojni interesi velikih sila da steknu, održe ili povećaju svoj uticaj na globalnom planu, doprineli su aktuelizovanju ovog specifičnog političkog fenomena“.[4]

U kontekstu ovih protivrečnosti normativne i praktične politike, gotovo uvek se radi o svesnom kršenju pozitivnog prava koje se pravda ciljevima veće društvene koristi. Na taj način, pravdaju se i pučevi. Relativnost je u tome što ovaj vojno-politički fenomen zaista može, a i ne mora biti to. I ništa ne garantuje da će on to biti, odnosno, da će biti svesno kršenje pozitivnog prava koje se može opravdati kao veća društvena korist. U tom smislu, u raspravama o ovim vidovima sukoba politike i pozitivnog prava do sada najčešće polazilo od prednosti prava u odnosu na politiku, to jest prednosti vlade da ona tumači protivustavnost i protivzakonitost takvog političkog delanja. Shodno tome, po pozitivnom pravu bilo koji oblik prevratničkog delovanja ne može se opravdati. Pučevi su prosto zabranjeni, zabranjena politička delanja i u pozitivnim pravnim normama nema primese što bi ih dozvolilo. Najmanje to može biti u ustavu, ma koliko on bio opšti, najviši zakon ili tako reći pravo. Naprotiv, u ustavnoj državi pozitivno pravo trebalo bi da sve ovo učini izlišnim tako što pruža široke mogućnosti za političku borbu i javnu političku raspravu o društvenom uređenju, političkom sistemu. Takvu raspravu normalno je očekivati s obzirom na demokratsku svest i poimanje demokratije, ali to nije uvek slučaj.[5]

Postoji više oblika političkog prevrata, poput političkog udara, državnog udara, revolucije, oružane pobune i ustanka, ali sa aspekta naše politikološke analize, fokus će biti isključivo na puču.

Shodno tome, puč predstavlja „izuzetno militantnu formu državnog udara, koji izvode isključivo nacionalne oružane snage, a ne plaćeničke ili strane intervencionističke trupe. Po izvršenju puča vlast obavljaju vojna lica sama (hunta) ili predominantno učestvuju u njenom obavljanju u okviru mešovitih vojno-civilnih vlada“.[6]

Iz toga proizilazi i da ovakav vid prevratničkog delovanja prilikom neposrednog izvođenja ima isključivo nacionalni karakter, iako akteri puča mogu biti u javnoj ili tajnoj sprezi sa spoljnim faktorom koji ima određene interese da podrži takvu aktivnost. Akteri puča su aktivna vojna lica, najčešće iz redova viših, srednjih i nižih komandnih struktura, koji nakon smene državnog rukovodstva, vlast obavljaju samostalno u obliku hunte ili u okviru mešovitih vojno-civilnih vlada. Civilna lica kao članovi takvih vlada najčešće su pod jakim pritiskom i uticajem vojnih, odnosno strogo kontrolisana i često primorana da bespogovorno izvršavaju sve značajnije zahteve pučista. Osim toga, pučističke vlade odlikuje izraziti nedemokratski karakter i značajna brutalnost u razračunavanju sa zbačenim nosiocima vlasti i njihovim pristalicama.

Međutim, pučeve je u današnje vreme teško realizovati bez političkih stranaka, pa čak i kada ih uspešno izvedu pučisti se vrlo brzo obraćaju strankama, jer moderni racionalni sistem vladavine bez njih ne mogu funkcionisati.[7] Isto tako, bez obzira na svu protivustavnost i nasilnost prilikom izvođenja pučeva, dolazak armije na vlast može u određenim državama stvoriti uslove za uvođenje reda u politički i privredni život, odnosno inicirati sveukupni društveni napredak.

Na osnovu toga, evidentno je da puč predstavlja militantan način nasilnog preuzimanja vlasti koji izvode isključivo nacionalne oružane snage, za razliku od državnog udara u kojem mogu učestvovati i strane intervencionističke trupe ili plaćeničke i druge paravojne formacije. Iz toga proizilazi i da ovakav vid prevratničkog delovanja prilikom neposrednog izvođenja ima iskljičivo nacionalni karakter, iako akteri puča mogu biti u javnoj ili tajnoj sprezi sa spoljnim faktorom koji ima određene interese da podrži takvu aktivnost.

Kako je još davno primetio Malaparte „problem osvajanja i odbrane države nije politički, već tehnički problem“.[8] Tehnika izvođenja puča je gotovo istovetna sa tehnikom izvođenja državnog udara, pri čemu se pučistička vlada formira nakon uspešno izvedenog prevrata od neposrednih aktera.

Iako se pretežno vezuje za područje Latinske Amerike kao najčešći oblik preuzimanja vlasti, puč je bio svojstven i određenim evropskim državama. Kao slikovit primer mogu se navesti složeni vojno-politički događaji u drugoj polovini 20. veka na području Grčke i Turske, pri čemu je vojni faktor imao značajnu ulogu i u prevratima koji su se odigrali u Portugalu i Rumuniji. Revolucionarni događaji u Rumuniji, za razliku od ostalih istočnoevropskih zemalja, imali su jednu interesantnu karakteristiku, koja se ogledala u dugogodišnjoj netrpeljivosti između pripadnika Sekuritateje i rumunske armije. Rumunski predsednik Nikolae Čaušesku je od Sekuritateje formirao ličnu gardu, koju je favorizovao u odnosu na sve druge bezbednosne strukture, tako da je puzajući prevrat godinama generisan u rumunskoj vojsci, čiji su pripadnici spletom društvenih okolnosti decembra 1989. godine i streljali bračni par Čaušesku. Zanimljivo je i da je novi rumunski predsednik Jon Ilijesku, inače školski drug Mihaila Gorbačova (zajedno su pohađali moskovsku političku školu), sa ostalim „reformistima“ iz KP Rumunije, došao na vlast pod čudnim okolnostima, s obzirom na tok rumunskih prevratničkih događaja. S tim u vezi, britanski istoričar Ričard Krempton postavlja niz interesantnih pitanja, kojima nedvosmisleno daje novu dimenziju o rumunskom prevratu. Tako, na primer, ispoljava interesovanje kako to da nije viđen ili snimljen nijedan ranjen ili ubijen arapski terorista (koji se prema navodima pro-zapadnih medija) u redovima Sekuritateje borio na strani režima? Zašto je jedina palata na bukureštanskom trgu koja nije bila pod kišom kuršuma upravo zgrada u kojoj je bio Ilijesku sa najvišim rukovodiocima Fronta nacionalnog spasa? Zbog čega Sekuritateja – tada mnogo jaka, nije zauzela televizijski toranj u kojem se nalazila nova rumunska vlada? Zašto su na najviše položaje u novoosnovanoj rumunskoj službi bezbednosti, koja je formirana po nalogu Ilijeskua, postavljeni istaknuti kadrovi Sekuritateje? Ko je odobrio nekadašnjim oficirima specijalne službe da zauzmu ključna mesta u rumunskoj privredi? Gde je nestala arhiva i novac Sekuritateje?[9] U svakom slučaju, očito je da bi traženje odgovora na navedena pitanja predstavljalo interesantan okvir za neko novo istraživanje, koje bi zasigurno formiralo jedan novi ugao pogleda na tadašnje revolucionarne i postrevolucionarne događaje u Rumuniji.

Isto tako, složeni političko-bezbednosni događaji u Turskoj iz februara 2010. godine takođe predstavljaju interesantan primer. U ovoj zemlji je po nalogu državnog javnog tužioca uhapšeno više od 200 visokih oficira turske armije, među kojima je bilo i nekoliko generala i pukovnika. Pored njih, uhapšeni su i bivši zamenik načelnika generalštaba, kao i komandanti ratnog vazduhoplovstva i mornarice, pod sumnjom da su tokom 2003. godine planirali izvođenje puča. Kako su turska sredstva javnog informisanja objavila, cilj zaverenika u njihovoj pučističkoj akciji pod pseudonimom „Malj“ bio je usmeren u pravcu sprečavanja dalje islamizacija zemlje i jačanja sekularizacije Turske, a sve radi navodne destabilizacije političkih i bezbednosnih prilika u zemlji. Izdato je saopštenje i da su pučisti planirali podmetanje ekspoloziva u istambulske džamije, likvidaciju nosilaca visokih političkih funkcija, kao i da su provocirali grčku vojsku da obori turski vojni avion nad Egejskim morem, a što bi unelo dodatne tenzije u već napetim bilateralnim odnosima ove dve zemlje. Osim toga, turski premijer Erdogan je u izjavi za medije istakao da je turska armija izabrane narodne predstavnike svrgavala 1969, 1971. i 1980, kao i da je 1997. godine naterala na povlačenje tadašnjeg premijera Nedžmetina Erbakana. Imajući u vidu da tursko društvo ima svojevrstan tradicionalan odnos prema vojnim udarima, ne treba isključiti mogućnost da u Turskoj po navedenom osnovu ponovo dođe do usložnjavanja političko-bezbednosnih prilika.

Razvoj savremenih međunarodnih odnosa doprineo je da puč iščezne sa evropske političke pozornice (ovo se ne odnosi na Tursku) i da se njegovo polje delovanja zadrži u području Latinske Amerike, Bliskog i Dalekog istoka. Naravno, nikada ne treba biti isključiv i kategoričan u iznošenju zaključaka o mogućnostima realizovanja pučeva na evropskom tlu, ali aktuelna politička dešavanja i tendencije daljeg razvoja međunarodnih odnosa navode na zaključak da će ovaj vojno-politički fenomen u predstojećem periodu u potpunosti iščeznuti sa evropske političke pozornice. To svakako ne znači da se neće ispoljavati u nekom drugom, može se reći, podobliku ili kroz neke druge sfere političkih odnosa.

Kratak osvrt na političko-bezbednosne prilike i položaj vojnog faktora

Opšte je poznato da je vojni faktor u nekadašnjoj SFRJ predstavljao jedan od ključnih stubova društva i kao takav bio je nezaobilazan činilac u svim značajnijim društvenim kretanjima. Međutim, na JNA su još od sredine 1980-ih godina počeli da deluju višedimenzionalni i izrazito kompleksni procesi, koji su bili disperzovani u više pravaca, od kojih mi procenjujemo da su ključna dva. Prvi pravac se odnosio na narušavanje geopolitičkih prilika, odnosno na sve izraženije političke pukotine u okviru nekadašnjeg vojnog saveza zemalja Varšavskog ugovora, čime se grubo narušavala protivteža bipolarnosti na kojoj je JNA, kao jedan od vitalnih delova jugoslovenskog državnog aparata, od kraja Drugog svetskog rata izrazito vešto balansirala. Ti složeni geopolitički procesi su doprineli da JNA postepeno počne da gubi svoj značaj koji je do tada imala na međunarodnom planu, a koji se odnosio na izrazito povoljan geostrateški položaj na evropskom tlu u periodu hladnog rata. Osim toga, ne sme se prenebegnuti ni činjenica da je bivša SFRJ pored dobro opremljene i obučene armije, imala izrazito razvijen i vojno-industrijski kompleks, čime je predstavljala i značajnog izvoznika u oblasti namenske industrije, posebno prema državama tzv. trećeg sveta. U tom smislu, sva ta gibanja u globalnim političkim odnosima doprinela su tome da se značaj JNA koji je do tada imala na međunarodnoj političkoj pozornici dovede u pitanje.

Drugi pravac u kome su se reflektovali višedimenzionalni i izrazito kompleksni procesi, odnosio se na unutrašnje društvene prilike u nekadašnjoj SFRJ. Te prilike su prvenstveno bile sadržane u rastućim ekonomskim problemima i rapidnom padu društvenog standarda. Srednji sloj je za kratko vreme praktično zbrisan i došlo je do sve većeg pojave siromaštva. U takvom izrazito složenom ekonomskom ambijentu, počele su da jačaju šovinističke strukture, pre svega na prostoru Hrvatske i južne srpske pokrajine Kosova i Metohije. Ustaška i šiptarska ekstremna emigracija je pružila intenzivnu podršku novoizabranim hrvatskim vlastima, dok se na području Kosmeta nastavilo sa jačanjem tzv. paralelnih institucija. Ratna groznica se sve više širila i unosila dodatan strah i neizvesnost među jugoslovenske narode, a uporedo sa tim sprovođena je snažna subverzivna aktivnost iz inostranstva. Nije tajna da su pojedini članovi Predsedništva SFRJ tokom poslednjih godina postojanja federativne države održavali kontakte sa stranim ambasadorima i iz prve ruke ih informisali o najaktuelnijim i najosetljivijim političkim i vojno-bezbednosnim pitanjima u državi. Vrh JNA je pokušavao da i selektivnim informisanjem državnog rukovodstva spreči odliv poverljivih podataka, međutim oni su ipak oticali. Čak se i više navrata, još u periodu Broza, sumnjalo da u vrhu armije postoje strani agenti i zaverenici, o čemu postoji nekoliko svedočanstava tadašnjih visokih političkih funkcionera. Posebno interesantno je svedočenje admirala Branka Mamule: „U julu 1976. godine Tito me je pozvao u Užičku i iznenada me upitao da li ima izdaje u vrhu Armije? Dobro sam zapamtio svaku njegovu reč i bio sam iznenađen. Kao na filmskoj traci prevrteo sam u mislima sve događaje u Armiji koji bi mogli biti razlog da se Tito zabrine. Maršal je osetio da se mučim, prošetao je po kabinetu i onda seo za radni sto. Pokušao sam da ponovim neke ocene koje su generali Ljubičić i Šarac izneli državnom vrhu u martu te godine, Tito me je prekinuo pitanjem: U vrhu armije? Rekao sam da ne verujem da bi neko iz vrha vojske mogao da počini izdaju. Nije bio zadovoljan odgovorom i zatražio je da o tome nikome ne pričam“.[10] Ovi navodi na slikovit način opisuju sve veći razdor u političkom, vojnom i bezbednosnom vrhu zajedničke države, koji je zasigurno potpomognut i razvojem događaja na širem međunarodnom planu.

Važno je naglasiti da se armija od drugih državnih institucija razlikuje po osnovu četiri činioca koji joj ponekad daju izrazitu prednost u odnosu na civilne organizacije. Prvo, kao sredstvo za vođenje rata, armija praktično ima monopol na naoružanje i izrazitu moć prinude. Pošto može da održi ili obori režim, njena odanost je ključna za opstanak države. Drugo, armija je čvrsto uspostavljena i veoma disciplinovana organizacija, čije je obeležje hijerarhija položaja i kultura stroge poslušnosti. To armiji daje neuobičajeno visoku organizacionu delotvornost, iako može da dovede i do nefleksibilnosti i gušenja inicijative i inovacije. Treće, armiju uvek odlikuje posebna kultura i skup vrednosti koji njene pripadnike priprema da se bore, ubijaju i možda poginu. Ponekad prikazivana kao implicite desničarska i duboko autoritarna (zbog tradicionalnog naglaska na vođstvu, dužnosti i časti), vojna kultura može da se zasniva i na verovanju u revolucionarni socijalizam (kao u Kini) ili islamistički fundamentalizam (kao u Iranu). Četvrto, pošto garantuje bezbednost i celovitist države, za armiju se često smatra, a najčešće i ona sama sebe tako vidi, da je „iznad“ politike, odnosno da je čuvar nacionalnih interesa, što većini armija daje poseban status i ugled, ali takođe može da ih podstakne da se uključe u politiku, naročito kada su prema njenom shvatanju ugroženi vitalni nacionalni interesi.[11]

Ako se u kontekstu ovih navoda posmatra mesto, uloga i značaj JNA u nekadašnjoj SFRJ, nije teško zaključiti da je ona faktički predstavljala devetu federativnu jedinicu, jer je tako bila organizovana da je maltene mogla da funkcioniše kao samostalan sistem. Pored svoje primarne uloge, okviru svojih delatnosti JNA se bavila i različitim privrednim granama, počev od proizvodnje hrane, preko građevinarstva, do trgovine, pri čemu je imala i visok stepen autonomije u finansijskom poslovanju. Posebna pažnja se pridavala društvenom standardu pripadnika, dok je zdravstveni sistem bio odlično organizovan i na izrazito visokom nivou, jednom rečju predstavljala je državu u državi.

Međutim, razvojem jugoslovenske krize svaka od navedenih karakteristika jugoslovenske armije je rapidno slabila, zbog čega su procesi na razbijanju zemlje intenzivirani još početkom 1980-ih godina, radikalizacijom metoda delovanja unutrašnjih destruktivnih snaga i uz intenzivnu njihovu podršku od spoljneg faktora. Nedugo posle smrti predsednika Tita, počelo se sa masovnim demonstracijama na Kosmetu, pre svega putem objedinjavanja ekstremnih emigrantskih organizacija u inostranstvu radi jedinstvenog delovanja u zemlji. Aktivirana je stara i formirana je nova agenturna mreža na ključnim pozicijama u nekim republičkim elitama i došlo je do sve češćih pokušaja organizovanog ilegalnog i neprijateljskog delovanja u JNA radi njene destabilizacije. Sve ovo je sprovođeno uz intenzivnu prihološko propagandnu aktivnost i raspirivanje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti. Ti procesi kulminirali su nakon prvih višestranačkih izbora u zemlji opredeljenjem da se samostalnost i otcepljenje od Jugoslavije mora ostvariti po svaku cenu, pa i ratom. Nesloga i razmirice u kolektivnom rukovodstvu savezne države, proistekli iz tvrdoglavog zastupanja uskih parcijalnih interesa, stvorili su pogodnu klimu za višestruko ubrzavanje procesa koji su objektivno vodili razbijanju Jugoslavije i krvavom građanskom ratu.[12]

Prvi značajniji oblici političke dezorijentisanosti u JNA počeli su da se ispoljavaju nakon smrti Josipa Broza Tita. TV reportaža o poseti generala Nikole Ljubičića predsedniku Titu u ljubljanskom medicinskom centru, nakon pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja obišla je svet. U političkim krugovima se verovalo da je Ljubičić dobio ovlašćenje da kao prvi čovek JNA preuzme odgovornost za zemlju. Admiral Mamula to opisuje na sledeći način: „Godinu ili dve nakon Ljubičićevog odlaska iz JNA kružile su najrazličitije priče kako je nešto nameravao, ali se nije usudio da uradi. Kao vrlo poverljivo iznosio se podatak da je ministar nakon povratka iz bolničke posete Titu u Ljubljani, bio vrlo nervozan i kolebao se oko krupne odluke. Samo je jedna krupna odluka mogla biti uzrok nemira čoveka čiji je vrhovni komandant odlazio, a on se nije osećao sposobnim da se uhvati ukoštac sa situacijom koja se naslućivala. Međutim, ostala je sasvim nerazjašnjena namera izgradnje i opremanja kuće na vojnoj ekonomiji u Surčinu. Kuća je izgrađena 1978. godine kao komandno mesto i o njoj ništa nisu znali vojni građevinski organi. Makro i mikro lokacija objekta je bila još zagonetnija, jer se nalazila u blizini aerodroma Surčin, gde se u slučaju agresije sa istoka očekivao vazdušni desant velikih razmera u strategijskoj vojnoj operaciji preko Bačke i Srema prema Beogradu. Vojno imanje u Dobanovcima udaljeno svega 2-3 kilometra od Surčina, bilo je veoma dobro uređeno i postojale su sve veze sa zgradom Generalštaba. Zbog toga nije teško izvući zaključak da se sa ovom kućom ipak nešto planiralo“.[13]

Krajem osamdesetih godina došlo je do intenziviranja napada na JNA i njene pripadnike. Započeto je i postepeno razbijanje sistema narodne odbrane. Suspendovano je preko šezdeset saveznih zakona i propisa iz ove oblasti ukidanjem ili prenošenjem na republike, uslovljavano je ili potpuno ukinuto sufinansiranje JNA, pri čemu su preuzeti od armije regrutni i mobilizacijski poslovi i preneti na društveno političke zajednice. U zemlju su počeli ulaziti pripadnici ekstremne političke emigracije i počeli sa zauzimanjem visokih položaja u državnoj administraciji nekih republika. Kolika i kakva delatnost je sprovođena prema pripadnicima JNA i čemu su sve oni bili izloženi vidljivo je iz podataka za period 1988–1991. godine: 459 fizičkih napada, od čega i Hrvatskoj 200, a samo u 1991. godini 106, kada je u Splitu ubijen vojnik Sašo Gešovski, a od ZNG u zapadnoj Hercegovini stariji vodnik Vojko Čeh; u 1991. godini registrovano je 49 slučajeva kamenovanja i otvaranja vatre na vojnike i stražare, od čega 34 slučaja u Hrvatskoj; bez povoda je u policijske stanice privođeno 107 pripadnika JNA, a zaustavljeno i legitimisano 151 uniformisano lice od kojih je bespravno oduzeto 47 pištolja. Paralelno sa ovim grubim nasrtajima na pripadnike JNA, prvo u Hrvatskoj, a zatim i u Sloveniji, u oko 30 slučajeva učinjeni su pokušaji otvorenog vrbovanja pojedinih starešina, među kojima je čak i bilo generala i oficira na visokim vojnim dužnostima, pa i u organima bezbednosti.[14] 

Ipak, uprkos tom haosu koji je nastao dolaskom HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, postojala je velika rezerva hrvatskih ekstremista o njihovom preuzimanju, konsolidovanju, pa i opstanku na vlasti. Tadašnji savezni premijer Ante Marković smatrao je da se Franjo Tuđman bojao da bi vojska mogla sprečiti HDZ da preuzme vlast u Hrvatskoj nakon izborne pobede, jer je uvođenje vanrednog stanja od strane JNA prvi put je predlagano krajem 1990. i početkom 1991. godine. Marković je te događaje opisao na sledeći način: „U mom kabinetu, Kadijević mi nasamo saopštava da su u Generalštabu razradili ceo plan o hapšenju Tuđmana i novoizabranog rukovodstva Slovenije, kao i da taj plan mogu realizovati. Samo se čeka politička odluka. Kako tu odluku JNA nije mogla dobiti od Predsedništva SFRJ, to su pokušali preko mene, pogrešno me procenjujući...“.[15] 

Posmatrano sa današnje vremenske distance, ovi navodi jasno ukazuju da je rukovodstvo JNA u značajnoj meri bilo zatečeno događajima koji su usledili, ma koliko većina ključnih aktera danas to negirala. Savezni sekretar Veljko Kadijević je očigledno na više strana istovremeno pokušavao da pridobije podršku, odnosno kako kod dela srpske, tako i kod dela hrvatske strane. U tom predvorju haosa, savezne političke strukture izlaz su tražile u orijentaciji ka nacionalnim centrima u matičnim republikama, dok je JNA do određene mere pokušavala da ostane neutralna, mada je i ona vrlo brzo prešla na nacionalne koloseke. Sa takvom opštom političkom i bezbednosnom entropijom, ušlo se u još dublju krizu.

U tom smislu, početkom januara meseca 1991. godine armijski vrh informiše državno rukovodstvo o ilegalnom naoružavanju na prostoru Jugoslavije, što je bio rezultat marljivog i požrtvovanog rada organa bezbednosti JNA. Predsedništvo SFRJ je 9. januara 1991. godine donelo naredbu o rasformiranju svih oružanih sastava koji nisu deo jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova, i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima. Sve ove aktivnosti morale su da se okončaju u roku od deset dana, a prema onima koji te obaveze nisu ispunili, trebalo je da se primene odgovarajuće zakonske mere. Međutim, samo su Srbi u Hrvatskoj sledili naredbu, tako da je ova aktivnost Predsedništva doživela fijasko.

U međuvremenu, vojni vrh je procenjivao da se situacija u zemlji definitivno ne može rešiti bez jasne i čvrste najave, ali i upotrebe sile, pre svega u onoj meri koja dozvoljava da se iz krize izađe bez građanskog rata. Vrh JNA je razmišljao da bi jasna najava upotrebe oružanih snaga u ustavnoj funkciji, mogla uticati na dalje tokove, a ako to ne bi pomoglo, sledila bi i stvarna upotreba. Procenjivalo se da rastakanje države utiče na rastakanje vojske, zbog čega se moralo brzo delovati, jer vreme nije radilo u korist JNA. U tom smislu, sačinjen je i radni plan, koji je u sebi sadržao kombinaciju odbrane od unutrašnje i spoljne agresije.[16]  

O tom radnom planu nekoliko interesantnih detalja naveo je i Zoran Čičak, potpredsednik nekadašnje političke partije „Savez komunista pokret za Jugoslaviju“. S tim u vezi, Čičak je naglasio: „To je bilo dosta daleko odmaklo. Od samog početka imao sam utisak da je stranka formirana zato da bi obezbedila civilnu upravu u nekoj vanustavnoj organizaciji vlasti koja bi trajala nekih godinu-dve dana, do višestranačkih izbora na celoj teritoriji SFRJ. Trebalo je obezbediti civilnu upravu, organizaciju ekonomskog života... i to smo uradili. Što se tiče vojnog dela posla, i tu je dosta urađeno, naročito od strane Uprave bezbednosti snimanjem filma o Špegelju. Znači, bili su urađeni svi planovi za zauzimanje Zagreba, izolaciju hrvatskog rukovodstva. Postavilo se, međutim, pitanje odnosa prema rukovodstvu Srbije koje je vojni vrh, čak i Kadijević lično, označio kao sukrivca. Za vojsku je bilo neprihvatljivo da se izvede vojni udar, a da rukovodstvo Srbije ostane netaknuto i praktično inaugurisano na vlasti na celoj teritoriji Jugoslavije. Razmišljalo se da se ljudi iz srpskog rukovodstva koji su bili predvodnici tog pokreta takođe podvrgnu istom postupku kao i rukovodstvo secesionističkih republika. Branko Mamula je to podržao, ali je jednog dana otišao kod Miloševića da mu to saopšti. To je bilo potpuno pogrešno – ako ćete to da uradite, nemojte ići i to mu saopštiti, nego mu to saopštite kad uradite. Pošto se videlo da je to suviše tvrd orah – Srbija je u tada bila jedina finansijska, regrutna i sirovinska baza – oni to nisu smeli da urade. Odlagali su i propustili su nekoliko odličnih prilika i šanse su im bile sve manje i manje. Na kraju to nisu mogli uraditi čak i da su hteli“.[17]

Osim toga, kada je u pitanju plan o izvođenju vojnog udara, u javno dostupnim sredstvima informisanja prisutan je i navodni dokument američke obaveštajne službe CIA iz 1988. godine pod nazivom „Yugoslavia: Testing The Chances of a Military Coup“. Taj dokument opisuje pripremne radnje vrha JNA za izvođenje puča i uvođenje vojno-civilne vlade i svakako ga treba detaljnije proučiti.[18] Međutim, isto tako treba ga prihvatiti i sa posebnom dozom rezerve i opreza.

S druge strane, da se Hrvatska veoma ozbiljno pripremala za sukob sa JNA i da je za to tražila saveznike i u inostranstvu i među nekim republikama u SFRJ vidi se i iz sadržaja sporazuma sklopljenog između Hrvatske i Slovenije, potpisanog 20. januara 1991. godine u Otočcu na Krki. U slučaju sukoba sa JNA, dogovoreno je da se obostrano proglasi potpuna samostalnost obe republike, da se odmah opozovu svi njihovi predstavnici u organima federacije, da se zahteva strana intervencija, da državljani obe republike odmah napuste JNA, da se izvrši zaplena sve imovine federacije na teritoriji obe republike, kao i da se upotrebe sve snage i sredstva u sukobu sa JNA.[19]

Kako bi predupredila dalje naoružavanje hrvatskih paravojnih organizacija i ekstremističkih grupa, a jednim delom i kako bi isprovocirala energičniju reakciju i postavljanje saveznih organa u novonastalim okolnostima, vojna služba bezbednosti JNA krajem januara 1991. godine, ustupila je na emitovanje Radio-televiziji Beograd operativni video zapis na kojem je tajno dokumentovan Martin Špegelj, hrvatski ministar odbrane, kako Vladimiru Jagaru, organu bezbednosti JNA, detaljno obrazlaže monstruozan plan o daljem delovanju hrvatskih paravojnih formacija. Inače, snimak je sačinjen veštom operativnom kombinatorikom organa bezbednosti JNA, a posebno njenog pripadnika Jagara, o čemu je kasnije u više navrata pisano u domaćoj i stranoj štampi. Ovo je prema proceni jednog dela vojnog vrha predstavljalo poslednju šansu da se izazovu određene reakcije, koje bi doprinele raspletu jugoslovenske krize.

Međutim, ratno-huškački i neprijateljsko-šovinistički procesi u Hrvatskoj su do te mere bili izraženi da je emitovanje ovog snimka nakon početne zatečenosti i zabrinutosti hrvatskog rukovodstva, postepeno preraslo u ruganje i omalovažavanje aktivnosti organa bezbednosti JNA. Bez obzira na morbidan sadržaj tog video zapisa, hrvatsko javno mnjenje i hrvatska javnost nisu reagovali, čak šta više započela je još masovnija podrška ekstremističkoj politici. To je doprinelo da se dodatno razvije strah među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, koje je počelo da se vojno organizuje.

Dalji događaji su se ređali kao na filmskoj traci. Usledila su dva veoma važna događaja koja su se odigrala u prvoj polovini marta meseca 1991. godine. Prvi se odnosio na opozicioni miting 9. marta u Beogradu, koji je usled sukoba demonstranata sa policijom poprimio oblik nereda širih razmera. Tog dana u večernjim časovima intervenisala je i JNA, tako što je bez upotrebe sile prošla kroz centar grada sa oklopno mehanizovanim jedinicama. Naredbu o neposrednom uključivanju vojske u suzbijanje demonstracija izdao je Borisav Jović u svojstvu predsednika Predsedništva SFRJ, a na osnovu konsultacija sa drugim članovima Predsedništva. Opisujući te dramatične događaje Jović navodi: „Nalazim se na vikendu u Nikšiću. Zove me Slobodan Milošević i traži intervenciju vojske. Razgovaram sa Veljkom Kadijevićem. On se dvoumi – da li je neophodno i kako će to politički biti prihvaćeno, ali se ne protivi, samo smatra da treba da osiguram odluku Predsedništva... Sloba i Veljko me zovu veoma uznemireni. Veljko kaže da sada demonstriraju pred Generalštabom i hoće da provale unutra. Konsultujem telefonom sve članove Predsedništva koje sam mogao dobiti (sve izuzev Mesića i Drnovšeka). Dajem Veljku nalog da izvede vojsku na ulice i da zaposedne prostor ispred svih ugroženih državnih institucija“.[20]

U ovim navodima uočava se jedna interesantna pojava. Na samom početku, gospodin Jović naglašava da se nalazi na vikendu u Nikšiću. Ta činjenica može ukazati da on kao predsednik Predsedništva i vrhovni komandant oružanih snaga ili nije raspolagao informacijama da će devetomartovske demonstracije prerasti u nerede širih razmera, ili je pak smatrao da će organi reda bez većih poteškoća uspeti da suzbiju nasilne aktivnosti opozicije. Da li su srpske specijalne službe u ovim događajima imale određenu ulogu ili se radilo o ležernosti nosilaca najviših političkih funkcija u zemlji, jedno je od mogućih pitanja. U svakom slučaju, bez namere da se na bilo koji način kritikuje i devalvira konkretan postupak gospodina Jovića, prirodno je bilo da predsednik Predsedništva u tim složenim političko-bezbednosnim procesima bude u svom kabinetu ili na nekom drugom izdvojenom komandnom mestu, a ne na vikendu van Beograda, tim pre što je bilo opšte poznato da je opozicija uprkos zabrani planirala da održi miting u centru grada.  

Drugi događaj odnosio se na 12. mart, dan kada je održana čuvena sednica vrhovne komande oružanih snaga. Ova sednica je bila veoma važna, može se reći i od presudnog značaja za dalji razvoj jugoslovenske krize. Sednica je u samom startu imala određenu specifičnost, a to je da je sazvana javno, posredstvom televizijskog obraćanja. Tada je nastala panika među slovenačkim, hrvatskim i makedonskim republičkim rukovodstvima, jer su procenjivala da će vrh JNA iskoristiti prisustvo svih republičkih predstavnika, izvršiti njihovu izolaciju i realizovati vojni udar. Navodno, iz tih razloga na pomenutu sednicu nije doputovao slovenački predstavnik Janez Drnovšek. Po dolasku u Beograd, članovi Predsedništva su se sastali ispred centralne zgrade Saveznog izvršnog veća, odakle su vojnim autobusom prevezeni do izdvojenog komandnog mesta u Užičkoj ulici u Beogradu. Tu su predstavnici JNA izneli da je stanje u državi dramatično i zatražili uvođenje vanrednog stanja, ali Predsedništvo je glasalo protiv. Konkretno, Predsedništvo je glasalo sledećim redosledom: Kostić iz Crne Gore – da, Tupurkovski iz Makedonije – ne, Mesić iz Hrvatske – ne, Jović iz Srbije – da, Sapundžija sa KiM – da, Bogić Bogićević iz BiH – uzdržan. To glasanje je definitivno obeležio Bogić Bogićević, koji je svojim uzdržanim stavom onemogućio donošenje odluke o uvođenju vanrednog stanja. Kasnije se spekulisalo da je armijski vrh planirao da na toj sednici izvrši izolaciju članova Predsedništva, zbog čega je ona i sazvana u vojnom objektu. Međutim, kako se kasnije ispostavilo, vrh JNA nije planirao da ta sednica bude uvertira za eventualni puč, već da kod pojedinih članova Predsedništva izazove određene psihološke efekte, u čemu se delimično i uspelo. Treba se samo osvrnuti na kasnija svedočenja Mesića i Tupurkovskog, koji su mislili da će biti uhapšeni. Zbog toga su i izvršili neophodne pripreme pred polazak na tu sednicu, kako bi pružili „adekvatan odgovor“ na njihovu eventualnu izolaciju. Tome u prilog idu i sledeći navodi Tupurkovskog: „Predsednik Gligorov mi je rekao da ne bi trebalo da putujem na sednicu, jer će nas uhapsiti tog dana i da je u tom smislu već razgovarao sa Drnovšekom i da mu je slovenački predsednik potvrdio da neće doći na sednicu...onda mi je objašnjeno da je od strane makedonskog republičkog rukovodstva napravljen plan za evakuaciju u slučaju vojnog udara. Makedonski MUP je razmestio borna kola na ključnim tačkama u Skoplju, dok je JNA reagujući na tu aktivnost postavila snajperiste na zgradu Doma armije... Stipe Mesić je bio u velikom strahu, ali sam ipak uspeo da ga ubedim da prisustvuje sednici Predsedništva“.[21] Uporedo sa tim, prema mišljenju dela jugoslovenske javnosti, prošla je još jedna šansa da armija preuzme odgovornost za sudbinu zemlje.

Samo dan kasnije, general Kadijević je na osnovu saglasnosti predsednika Jovića, tajno otputovao u Moskvu na sastanak sa maršalom Dimitrij Jazovim, ministrom odbrane SSSR, na kojem je zatražio podršku za puč. Sovjetska podrška je bila potrebna, jer se procenjivalo da je postojala realna mogućnost da u slučaju puča usledi vojna intervencija sa Zapada. Međutim, iako Kadijević nije dobio podršku sovjetske strane, on je navodno po povratku u zemlju srpskom rukovodstvu predočio da je procena sovjetske strane da Zapad neće vojno intervenisati. U tom smislu, naglasio je da je to samo po sebi dovoljno, kao i da će JNA ipak ići na vojni udar.[22]

Podstaknut takvom odlukom vrha JNA, Jović navodno dan pred održavanje druge sednice vrhovne komande koja je zakazana za 15. mart, odlučio je da podnese ostavku na mestu predsednika Predsedništva SFRJ i napravi prostor armiji da izvede puč. O tome je razgovarao sa Slobodanom Miloševićem, Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem. To i opisuje na sledeći način: „Veljko nam je doslovno rekao u prisustvu generala Adžića, da JNA ide na vojni udar. Nezavisno od toga da li će ili neće usvojiti predloženu odluku. Ako je usvoje ona će nam samo u prvih 48 časova biti pokriće za mobilizaciju, a ako odbiju, mobilizaciju ćemo izvršiti sami. Međutim, tada postoji opasnost da se Predsedništvo sastane i smeni vojni vrh. Zato nam je odluka potrebna... Čitav tok prvog dana sednice, a naročito njen ishod razvili su u meni ideju da podnesem ostavku... Rekao sam da ću sutra posle sednice podneti ostavku... Ostaviću vojsci prostor za delovanje... Niko ništa nije komentarisao. Razišli smo se nemo...“.

Na sednici vrhovne komande od 15. marta potvrđuje se odluka Predsedništva od 13. marta. Jović podnosi ostavku. Nastupa novo kolebanje vojnog vrha. Vojska je i dalje u kasarnama, ništa se ne dešava. General Kadijević čeka i još uvek taktizira. Kasnije je u svojim memoarima admiral Mamula to stanje opisao kritikujući Kadijevića, karakterišući ga da nije bio general odluke, već izvršavanja. Nije verovao u sposobnost JNA da izvrši svoju ulogu i smatrao je nepotrebnim da se u SFRJ zadržavaju narodi koji to ne žele.

Sličnog je mišljenja i Stjepan Mesić koji je naglasio: „Kadijević nije imao hrabrosti da naredi izvođenje vojnog udara. On je to mogao učiniti, ali je pretpostavljao da u tom slučaju ni od koga ne bi dobio podršku. A vojni udar koji nema podršku spolja, obično ne može uspeti i mislim da je Kadijević tu imao dobru procenu. Milošević i njegova strana su očito bili preuranili kada je Jović podneo ostavku. Tu su se oni preračunali i vojska im nije pružila podršku“.[23]

Shodno tome, Milošević i Jović tada smatraju da su od strane vrha JNA izmanipulisani. To isto misli i armijsko o srpskom rukovodstvu. Nastupio je period njihovog dodatnog podozrenja i zaoštravanja međusobnih odnosa. Milošević je promenio strategiju i započeo sa jačanjem svog političkog uticaja među starešinskim kadrom srpske nacionalnosti u JNA. Stvorio je uslove za njegovo paralelno informisanje iz vojske i uporedo sa tim izvršio je jačanje Službe državne bezbednosti Srbije. Kao nacionalni vođa u usponu, započeo je direktne pregovore sa drugim političkim liderima o daljoj budućnosti Jugoslavije, pre svega sa hrvatskim predsednikom Franjom Tuđmanom. Ishod je poznat.

Ukratko, sredinom 1991. godine, nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost usledili su oružani sukobi u kojima je JNA ponižena i razbijena i u moralno-psihološkom smislu. Jednom rečju, usledio je vojno-politički debakl, koji nije rezultirao samo kolapsima u rukovođenju i komandovanju, već i padu vojnog potencijala u ruke šovinističkih struktura. Ubrzo nakon toga, JNA je i formalno prestala da postoji. U tom kontekstu, penzionisani admiral flote Branko Mamula ovako opisuje delovanje JNA u Sloveniji: „Vojno trapavo planirana i vođena operacija. Generali Kadijević, Kolšek i Adžić nisu bili na nivou zadatka, Adžić je izdavao konfuzna naređenja. Kadijević mi je u trenucima očaja rekao da je spreman da podnese ostavku i da se ubije da bi spasao čast armije. Zamislite, on kao ministar odbrane u vreme kada se planira nova operacija u Sloveniji, u kabinetu u Beogradu prima telefonske pozive ministara spoljnih poslova Nemačke i Velike Britanije.Šta on ima da razgovara sa njima? On je sa štabom Vrhovne komande morao da ode na ratno komandno mesto u Konjic, da izađe iz Beograda, jer tamo više nije bilo uslova za rad, a ne da ga svaki čas zivkaju iz vlade i ispiraju mu mozak, da mu roditelji ispod kabineta traže da se „deca vrate iz Slovenije“, da mu opozicija, ali i vlast sabotiraju mobilizaciju, da se svaki ulazak u zgrade Generalštaba i SSNO beleži i snima od strane inostranih obaveštajnih službi“.[24]

Svi ovi navodi na slikovit način opisuju u kakvom vrtlogu političko bezbednosnih događaja je JNA prestala da postoji. Oni u nekoliko redova opisuju i svu nesposobnost i nespremnost da se drugačijim postavljanjem u kriznoj situaciji izbegnu i u određenoj meri preduprede štetne posledice koje su kasnije i nastupile na prostoru bivše SFRJ.

Mogući razvoji političko-bezbednosne situacije u slučaju realizovanja vojnog udara

Kada je reč o složenim vojno-političkim događajima na području bivše Jugoslavije u kontekstu eventualnog izvođenja vojnog udara, u ovom segmentu teorijske analize, može se pojaviti više pravaca, od kojih su najdominantnija dva. Prvi obuhvata mogućnost da je vrh JNA započeo izvođenje vojnog udara, ali da nije uspeo da ga realizuje, dok drugi pravac bi podrazumevao da je puč izvršen, ali da su nastali problemi prilikom konsolidacije novih vojno-civilnih vlasti.

U svakom slučaju, bilo da je u pitanju prvi, drugi ili pak neki treći pravac razvoja situacije, u okolnostima u kojima su se odigravali tadašnji složeni političko-bezbednosni događaji, svi pravci razvoja krize na kraju bi imali sličan epilog.     

Izolacija političkih rukovodstava federativnih republika, nakon kratkotrajnog šoka, izazvala bi izvođenje diverzantsko-terorističkih akcija, pre svega na području Slovenije i Hrvatske, a potom na području BiH i Kosova i Metohije. Već formirane paravojne organizacije, potpomognute ekstremističkim grupama, u sadejstvu sa organima teritorijalne odbrane i republičkih sastava policije i službi državne bezbednosti, organizovale bi napade pre svega na JNA, ali i druge savezne institucije. U tim napadima koristile bi se terorističke metode, koje bi zahvaljujući podršci lokalnog stanovništva postepeno poprimile oblik gerile. Uporedo sa tim, od strane separatističkih struktura vršila bi se snažna psihološko-propagandna aktivnost u cilju što brže internacionalizacije novonastalog jugoslovenskog pitanja. Za tako nešto ne bi ni trebalo puno truda i vremena, s obzirom da su u delu zapadne javnosti već uveliko postojale određene anti-jugoslovenske predrasude, sa već izrežiranim događajima. Sve ovo bi predstavljalo uvod u medijsku pripremu vojne intervencije, koja za primaran cilj ne bi imala smirivanje tenzija, već novo strateško pozicioniranje na karti Evrope, s obzirom na tadašnje tektonske poremećaje na području starog kontinenta. Posmatrajući ovo, nadire misao da je Jugoslavija možda platila i cenu svog geopolitičkog koketiranja između dva hladnoratovska bloka i lidersku ulogu u svetu nesvrstanih, što je na svojevrstan način predstavljalo kamen spoticanja u hegemonističkim pretenzijama kako sa Istoka, tako i sa Zapada.      

Vrh JNA koji je već uveliko bio politički dezorjentisan, doživeo bi i scenario u kojem bi starešinski kadar različitih nacionalnosti u najvećoj meri gravitirao prema svojim etničkim rukovodstvima. To gravitiranje, bolje rečeno dezertiranje starešina u značajnoj meri bilo bi prouzrokovano i strahom za ličnu bezbednost i živote članova njihovih porodica. Ubistva, otmice i nestanci pripadnika JNA postali bi svadnevnica i u takvom ambijentu bilo bi teško održati borbeni moral na odgovarajućem nivou.

Deo međunarodne zajednice, pre svega vodeće države Zapada, reagovale bi u političkom, ali i vojno-bezbednosnom smislu. Ti pritisci bi se ogledali kroz aktivno pomaganje paravojnih formacija u vojnom i obaveštajnom segmentu, sa tendencijom da te aktivnosti budu uvod u vojnu intervenciju. Vojna intervencija bi u početku bila ograničenog karaktera i pretežno bi se svodila na vazdušne udare, pre svega kao podrška separatističkim snagama na terenu. U tom periodu, uprkos koherentnosti Zapada ipak nije bilo moguće tako brzo doneti politički konsenzus i stvoriti vojne preduslove za kopnenu agresiju. Svakako da ne bi izostao ni ekonomski aspekt spoljnopolitičkih pritisaka, koji bi se ogledao kroz uvođenje trgovinskog embarga prema SFRJ, što bi za momentalnu posledicu imalo pogoršanje opšteg ekonomskog stanja u zemlji i rapidan pad životnog standarda.

U ovim okolnostima nameće se pitanje kakav bi bio odgovor vrha JNA. Ako bi se reagovalo kao u slučaju oružanih sukoba u Sloveniji, gde se „strategijom“ kreni-stani suprotstavljalo anti-jugoslovenskim subjektima, nije teško zaključiti kakav bi scenario usledio prilikom eventualnih unutrašnjih i spoljnih pritisaka u slučaju realizovanja vojnog udara. Ukoliko neko misli da bi puč pokolebao i paralisao separatističke strukture, to je samo delimično tačno, jer bi nakon određenog vremena započeo aktivan otpor, pre svega u zapadnim republikama. Jugoslovenska kriza je poodmakla i stvorila takav ambijent da anti-jugoslovenske tendencije nisu bile samo u mislima ekstremista i šovinista, već i širih narodnih masa, prvenstveno u Sloveniji, u Hrvatskoj, pa i u Srbiji.  

Zaključak

Jedan broj autora smatra da u geopolitičkom košmaru koji je krajem osamdesetih godina participirao na području istočne i jugoistočne Evrope, Jugoslavija se nije raspala, ona je razbijena. Sve novoformirane države na prostoru bivše SFRJ, kada se sjedine svi monetarni, fiskalni, trgovinski, industrijski, tehničko-tehnološki, vojno-odbrambeni, zdravstveni, obrazovni, kulturno-umetnički i drugi vitalni politički, ekonomski i društveni parametri, nisu ni približni nekadašnjim potencijalima jedinstvene države. Ovo se navodi kao objektivan sud i bez bilo kakvih jugonostalgičarskih pretenzija. O spoljnopolitičkom uticaju novih država izlišno je govoriti, kao i o autonomiji u vođenju unutrašnje i spoljne politike. U današnje vreme se su izraženiji spoljni pritisci na novonastale države. Ti pritisci se manifestuju i u sferi opštih društvenih vrednosti. Ovde se svakako radi o uticaju na svest i sistem vrednosti. Konkretne oblasti ljudske egzistencije su najpodložnije uticajima koji se ostvaruju putem glasina, zatim putem elektronskih medija i drugih sredstava masovnih komunikacija, kao i putem razvijenih postupaka plasiranja sistema vrednosti društva ili države, koje se žele nametnuti ili sistematski doziranim akcijama, učvrstiti od strane populacije (naroda, države) kome je to namenjeno. Bezbroj je primera da pojedinci ili grupe afirmišu određeni sistem vrednosti, kome nastoje da daju oblik opštosti. To se dugoročno planira i najčešće se prepušta spontanitetu pojedinih grupa, koje vrše „generacijsku destrukciju“ u različitim sferama društvenog života, pa između ostalog težnjama za legalitetom narkomanije, homoseksualizma i drugih devijantnih oblika ponašanja, što svakako zadire i u domen manipulacija ljudskom svešću.

Svakako da bi jugoslovenska kriza dobila drugačiji epilog da je izvršen vojni udar. Međutim, kao što je već napomenuto, problem je u tome što nije bilo snage da se izvrši puč. Taj prevrat bi u određenoj fazi izvršenja nastavio da se razvija u nekom drugom pravcu, a ne u pravcu uspostavljanja potpune kontrole i postepene konsolidacije nove vlasti. U kojem pravcu bi se on dalje disperzovao već smo teorijski razradili i nije teško zaključiti. Još jednom se podvlači da bi to svakako bio pravac oružanih konflikata u kojim bi novoizabrane republičke vlasti pribegle strategiji gerilskog načina ratovanja. Možda bi ti, u početku ograničeni konflikti, doprineli da kriza razvije u nekom drugom smeru, da srpski narod na području nekadašnje RSK ne doživi potpuni egzodus, odnosno da se izbori za opstanak na području današnje Hrvatske. Takođe, ne sme se ni prenebregnuti činjenica da Slobodan Milošević, tadašnji predsednik Srbije, vrh JNA nije doživljavao kao svog prirodnog saveznika, bez obzira na brojne medijske navode o njihovoj bliskoj vezi. Milošević je u vrhu JNA u periodu političkog raspleta doživljavan kao srpski nacionalista i nije mu se verovalo. Na kraju on je, kao što tvrdi admiral Mamula „uspeo da iskoristi i odbaci JNA“,[25] pri čemu je 1992. godina bila godina u kojem su oružane snage pod Miloševićevom direktnom ili indirektnom komandom kontrolisale veliki deo današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ako se posmatra isključivo sa vojno-političkog stanovišta, to je svakako bio zenit njegove političke moći.

Pored već nabrojanih društvenih parametara koji nisu pogodovali izvršenju puča, jedan od najznačajnijih je svakako izostao. To se pre svega odnosi na podršku prevratničkim snagama iz inostranstva. Poznato je u političkoj teoriji, ali i na osnovu realnosti kretanja u međunarodnim odnosima da prevratničke strukture za svoje delovanje gotovo uvek traže podršku u inostranstvu. Iako puč predstavlja oblik političkog prevrata koji isključivo izvode nacionalne oružane snage, to ne znači da ne postoji prikriveno učešće i aktera iz inostranstva. Čak štaviše, njihovo učešće u tim situacijama je veoma intenzivno. Za tako veliki vojno-politički poduhvat nije dovoljno samo nasilno preuzeti vlast, već nakon toga obezbediti i određeni međunarodni legitimitet novoj vojno-civilnoj vladi. Nepisano je pravilo da ukoliko se nove vlasti održe duže od sedam dana, postepeno će početi njihovo priznavanje iz inostranstva, čime na određen način dobijaju legitiman okvir za dalje delovanje. U prvo vreme, ta priznanja će upravo doći iz država koje su pružale podršku prevratničkim strukturama, pri čemu će one osim priznanja, započeti i sa lobiranjem kako bi se i druge zemlje odlučile na takav spoljnopolitički korak. To vrh JNA nije mogao da obezbedi, a poslednji pokušaj u tom smeru se u određenoj meri odigrao kada je savezni sekretar Veljko Kadijević marta 1991. godine tajno boravio u Moskvi na sastanku sa Dimitrijem Jazovim, ministrom odbrane SSSR. Interesantno je da je u tom vremenskom periodu vrh JNA bio aktivan i u drugim državama, budući da je Blagoje Adžić po istom osnovu boravio u Parizu, a Branko Mamula u Londonu. Međutim, rezultati tog kombinovanja na više različitih strana, danas su poznati.   

U svakom slučaju, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina pogodni uslovi za izvršenje puča nisu postojali. U konglomeratu složenih političko-bezbednosnih prilika, puč kao oblik institucionalnog nasilja nije mogao da uspe i da se sproveo do kraja, jer nije bio održiv. Ostaje samo dilema da li bi konačan rasplet jugoslovenske krize imao drugačiji epilog, odnosno da li bi se u tolikoj meri odigrala masovna krvoprolića, ratne strahote i razaranja, da je nekim slučajem izvršen pokušaj vojnog udara. Taj sud i to predviđanje i danas nakon više od dvadeset godina od raspada zajedničke države, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi.  

Literatura

1.      Bjelajac Mile, Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojni udarom, http://www.cpi.hr/download/links/hr/7329.pfd;

2.      Vasiljević Aleksandar, Štit - akcija vojne bezbednosti, IGAM, Beograd, 2012;

3.      Jović Borisav, Poslednji dani SFRJ, Prizma, Kragujevac, 1996;

4.      Klempton Ričard, Balkan posle  II svetskog rata, Klio, Beograd, 2003;

5.      Kranjc Marjan, Balkanski vojaški poligon, Pro Andy, Maribor, 2008;

6.      Malaparte Kurcio, Tehnikadržavnogudara, Apostrof, Beograd 1992;

7.      Mamula Branko, Slučaj Jugoslavija, Feljton-drugi deo, Vreme, br. 489, Beograd, 20.05.2000;

8.      Mamula Branko, Jugoslavija je razbijena, Politika, Beograd, 25.12.2011;

9.      Mamula Branko, Milošević je slomio JNA, Politika, Beograd, 26.12.2011;

10. Marjanović Jovan, Teorija politike, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1996;

11. Marković Ante, Posle 12 godina ćutanja. Moja istina o smrti Jugoslavije, Feljton u 12 nastavaka, Danas, Beograd, 13-28.11.2003. godine;

12. Mesić Stjepan, Ja sam dogovorio sastanak u Karađorđevu, Radio slobodna Evropa, 27.02.2008, www.radioslobodnaevropa.org;

13. Raspad JNA dokumentarni film, Produkcijska grupa Mreža, jun 2001;

>14. Simeunović Dragan, Političko nasilje, Radnička štampa, Beograd, 1989;

15. Simeunović Dragan, Državni udar kao vojno-politički fenomen, Vojno delo, Beograd, 1992;

16. Tupurkovski Vasil, Raspad je bio neminovan, ali ne i rat, Radio slobodna Evropa, 27.02.2008, www.radioslobodnaevropa.org;

17. Hejvud Endru, Politika, Clio, Beograd 2004;

18. CIA ReleasedDocuments, www.fags.org/cia/docs/190000372033/html;

19. Čičak Zoran, Kadrovska baza, Vreme, br. 562, Beograd, 11.11.2001.

Marko Parezanović[26]

Military coup of the YNA – myth or reality*

Abstract

Abstract: More than twenty years have passed since the complex political and security events of the first half of 1991 in the former SFRY, yet, the scientific circles still have not entirely explained the position, the role and the importance of the Yugoslav military factor within those events. The central issue of this study is related to an effort to determine extensively and objectively as much as possible whether the high leadership circles of the former Yugoslav National Army (YNA) and part of the Presidency of the former SFRY have indeed performed actions leading to coup d’état, and what was actually happening in that maelstrom of strained political and security relations. We also strived to make a theoretical projection of the developments that would ensue if the military coup had been carried out, in other words, whether the Yugoslav crisis would have had a different closure. In that sense, we placed special emphasis on the analysis of the possible courses of crisis development and we tried to answer the question whether the fate of the federal state could have been different. 

Keywords: Military coup, army, political crisis, power, special services, armed conflict.


* Stavovi i zaključci u ovom radu predstavljaju lično mišljenje autora, a ne institucije u kojoj je zaposlen;

[1] Raspad JNA dokumentarni film, Produkcijska grupa Mreža, jun 2001;

[2] Marjan Kranjc, Balkanski vojaški poligon, Pro Andy, Maribor, 2008, preuzeto iz: Mile Bjelajac, Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojni udarom, str. 441,http://www.cpi.hr/download/links/hr/7329.pfd;

[3] Jovan Marjanović, Teorija politike, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1996, str. 241;

3 Vidi opširnije: Dragan Simeunović, Državni udar kao vojno-politički fenomen, Vojno delo, Beograd, 1992;

[5] Vidi: Jovan Marjanović, Teorija politike, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1996. str. 241;

[6] Dragan Simeunović, Političko nasilje, Radnička štampa, Beograd, 1989. str. 75;

[7] Vidi opširnije: Jovan Marjanović, Teorija politike, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1996, str. 242;

[8] Kurcio Malaparte, Tehnikadržavnogudara, Apostrof, Beograd 1992, str. 21;

[9] Vidi opširnije: Ričard Klempton, Balkan posle  II svetskog rata, Klio, Beograd, 2003;

[10] Branko Mamula, Jugoslavija je razbijena, Politika, Beograd, 25.12.2011. godine;

[11] Endru Hejvud, Politika, Clio, Beograd 2004, str. 695;

[12] Vidi opširnije: Aleksandar Vasiljević, Štit - akcija vojne bezbednosti, IGAM, Beograd, 2012, str. 7;

[13] Vidi opširnije: Branko Mamula, Slučaj Jugoslavija, Feljton-drugi deo, Vreme, br. 489, Beograd, 20.05.2000;

[14] Vidi opširnije: Aleksandar Vasiljević, Štit - akcija vojne bezbednosti, IGAM, Beograd, 2012, str. 8-9;

[15] Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja. Moja istina o smrti Jugoslavije, Feljton u 12 nastavaka, Danas, Beograd, 13-28.11.2003. godine, preuzeto iz: Mile Bjelajac, Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojni udarom, str. 445-446,http://www.cpi.hr/download/links/hr/7329.pfd;

[16] Vidi opširnije: Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, Prizma, Kragujevac, 1996, str. 266;  

[17] Zoran Čičak, Kadrovska baza, Vreme, br. 562, Beograd, 11.11.2001;

[18] Vidi opširnije: CIA Released Documents, www.fags.org/cia/docs/190000372033/html;

[19] Aleksandar Vasiljević, Štit - akcija vojne bezbednosti, IGAM, Beograd, 2012, str. 132;

[20] Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, Prizma, Kragujevac, 1996, str. 283;  

[21] Vasil Tupurkovski, Raspad je bio neminovan, ali ne i rat, Radio slobodna Evropa, 27.02.2008, www.radioslobodnaevropa.org;

[22] Vidi opširnije: Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, Prizma, Kragujevac, 1996, str. 295-296;  

[23] Stjepan Mesić, Ja sam dogovorio sastanak u Karađorđevu, Radio slobodna Evropa, 27.02.2008, www.radioslobodnaevropa.org;

[24] Vidi opširnije: Branko Mamula, Milošević je slomio JNA, Politika, Beograd, 26.12.2011;

[25] Branko Mamula, Jugoslavija je razbijena, Politika, Beograd, 25.12.2011. godine;

 

* The views and the conclusions in this study reflect the personal opinion of the author and not of the institution where he works;

[26] PhD in political sciences, Serbian Government employee, e-mail: Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli ;