Početna strana > Rubrike > Politički život > Vojvodina i gej parada kao novi uslovi?
Politički život

Vojvodina i gej parada kao novi uslovi?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 29. oktobar 2009.

Izveštaj Evropske komisije – tog izvršnog tela EU – o napredovanju Srbije u procesu evrointegracija[1], u našoj vladi je ocenjen kao „izuzetno pozitivan“. Međutim, ako se pažljivo pogleda taj izveštaj, videće se da je EK na listu zahteva koje Srbija treba da ispuni ako hoće da postane kandidat, faktički stavila i usvajanje Statuta Vojvodine, održavanje gej parade i prestanak verbalnih napada na aktivistkinje i aktiviste iz ljudskopravaških NVO.

Kada je reč o Vojvodini, u Izveštaju doslovce piše: „Pokrajinska skupština Vojvodine prihvatila je, u oktobru 2008, nacrt Statuta Vojvodine, u skladu sa ustavnim odredbama. Međutim, nacrt Statuta još nije usvojen u Narodnoj skupštini, kao što zahteva Ustav. Krajnji rok za to je istekao 31. decembra 2008. Skupština takođe još nije izglasala ni prateći zakon o prenosu nadležnosti sa Republike na Pokrajinu. Glavni razlozi za ovo odlaganje tiču se političkih i stranačkih podela u vezi decentralizacije Srbije. Sve u svemu, (...)ustavne odredbe koje se odnose na status Vojvodine još nisu primenjene. Neophodne su dalje reforme kako bi se obezbedilo da ustavne odredbe (...)budu primenjene u skladu sa evropskim standardima. To je jedan od ključnih prioriteta Evropskog partnerstva“ (str. 6-7).

Evropska komisija svakako da ima pravo da ceni ustavnost i zakonitost u Srbiji. Bez vladavine prava ni jedna zemlja se ne može nazvati evropskom ili demokratskom. Ali, neobičnost, pa i zlonamernost ovog Izveštaja vidi se upravo po tome što se ustavnost u Srbiji sagledava na kontroverzan način i to na pitanju koje je baš sa ustavnopravnog stanovišta sporno. Naime, Evropska komisija u svom Izveštaju otvoreno staje upravo uz onu stranu u sporu koja pokušava flagrantno da prekrši Ustav Srbije. Jer, kao što su to primetili svi ustavnopravni stručnjaci u Srbiji (izuzev, naravno, Svetozara Čiplića), nacrt Statuta APV usvojen u oktobru 2008. sadrži „brojna i suštinska kršenja Ustava Srbije“ (vidi Zbornik sa naučnog skupa održanog na Pravnom fakultetu u Beogradu, 1. decembra 2008[2]). Kako Skupština Srbije nema pravo da predloženi nacrt Statuta menja, već ga ima primiti ili odbaciti u celosti, usvajanje Pajtićevog predloga Statuta do 31. decembra 2008, prema opštem mišljenju pravnih stručnjaka u Srbiji, predstavljalo bi daleko teže kršenje Ustava Srbije nego što je to nepoštovanje roka za prihvatanje Statuta određenog prelaznim odredbama novog Ustava.

Ovo su brzo shvatili u vrhu DS, odnosno u vrhu države. Zato Pajtićeva verzija Statuta i nije došla na dnevni red Skupštine, sve dok nije koliko toliko dovedena u sklad sa Ustavom (što će se, nadamo se, i videti kada najnoviji nacrt bude došao na ponovno razmatranje u Skupštinu APV). Iz tog razloga, a ne zbog „političkih i stranačkih podela u vezi decentralizacije Srbije“, kako stoji u Izveštaju Evropske komisije, Statut APV još nije usvojen u Skupštini Srbije. Međutim, Evropska komisija, zavedena od strane svojih ovdašnjih „informatora“, zauzima krajnje neobičan stav po ovom pitanju. Ona ne samo da prebacuje Srbiji što nije usvojila formalno protivustavnu, a suštinski protivdržavnu i secesionističku verziju Statuta Vojvodine. Ona usvajanje tog problematičnog dokumenta proglašava čak „primenom evropskih standarda“ i „jednim od ključnih prioriteta Evropskog partnerstva“!

Kao što to upozorava prof. Slobodan Samardžić[3], predavač na predmetima „Evropski odnosi“ i „Evropska unija“, na Fakultetu političkih nauka, „EU se dosad nije mešala u unutrašnje uređenje država kandidata ili pretkandidata“. Zbog toga je tvrdnja Evropske komisije da je Srbija pošto-poto morala da usvoji Pajtićevu verziju Statuta APV, bez obzira na njenu očiglednu neustavnost, još jedan presedan kada je Srbija u pitanju. Pominjanje Statuta Vojvodine u ovom izveštaju, zapravo, liči na faktičko postavljanje novog uslova koji se Srbiji hoće nametnuti u procesu pridruživanja. To sve govori, kako kaže Samardžić, „o visokoj politizaciji statuta Vojvodine u institucijama EU i velikoj neprozirnosti u koju je proces pridruživanja zapao“.

Zanimljivo je da je na internet stranici vladine Kancelarije za pridruživanje EU pre prevoda ovog Izveštaja[4] stajao prevod jednog drugog dokumenta koji predstavlja zbirni izveštaj za balkanske zemlje (uključiv i Tursku)[5]. Međutim, baš zahvaljujući tom prevodu, srpska javnost je u prilici da jasnije sagleda dvostruka merila koja, po pojedinim pitanjima, EK primenjuje na različite zemlje, a pre svega nečasnu ulogu koju, u procesu informisanja EK o stanju u Srbiji, igraju pojedine NVO iz ljudskopravaškog sektora. Zbog toga se danas Srbiji, kao što smo rekli, i ispostavljaju faktički još dva zahteva kao uslov za pridruživanje: održavanje gej parade i prestanak verbalnih napada na aktivistkinje i aktiviste NVO.

Naime, ako se uporede izveštaji za sve balkanske zemlje, pa i za Kosovo (koje EK tretira kao posebnu državu!), za Albaniju ili za Tursku, vidi se da se od svih balkanskih zemlja jedino u Srbiji „događaju incidenti praćeni govorom mržnje, pretnjama i fizičkim napadima usmerenim protiv novinara, branilaca ljudskih prava, kao i protiv lezbejske, gej, biseksualne i transrodne (LGBT) populacije, pri čemu počinioci nisu izvedeni pred lice pravde“ (Zbirni izveštaj, str. 64). Neko ko ne poznaje prilike na Balkanu mogao bi se s pravom zapitati – zašto je Srbija izuzetak? Zašto se u izveštaju o stanju ljudskih prava, recimo, u Albaniji, na Kosovu ili u Turskoj, uopšte ne pominju ni „branioci ljudskih prava“, ni „LGBT populacija“, ni „govor mržnje, pretnje i fizički napadi“ kojima su oni izloženi, jedino se to u delu izveštaja koji se odnosi na Srbiju pojavljuje kao problem?

Moguća su dva odgovora na ovo pitanje: ili nešto stvarno nije u redu sa srpskim društvom, jer su čak i Kosovo, Albanija i Turska, po ovim izveštajima, daleko ispred Srbije u tretiranju LGBT populacije i „branioca ljudskih prava“ iz NVO; ili nešto nije u redu sa ovdašnjim informatorima Evropske komisije, koji dolaze poglavito iz NVO sektora, i koji dostavljaju pogrešne i iskrivljene informacije ili daju zlonamerna tumačenja onoga što se u Srbiji dešava, a Evropska komisija njihove problematične izveštaje prihvata zdravo za gotovo.

Odgovor, naravno, može da bude samo ovo drugo. Naime, kao krucijalni dokaz za navodni teror nad LGBT populacijom u Srbiji uzeto je to što je „planirana Beogradska povorka ponosa u septembru 2009. godine morala biti otkazana u poslednjem trenutku usled pretnji nasiljem koje su ekstremističke grupe upućivale organizatorima i učesnicima“ (65). Međutim, u ovom zbirnom izveštaju EK prikrivena je nesumnjiva činjenica da se gej parada u Beogradu i te kako mogla održati, samo da su organizatori prihvatili da se pomere par ulica dalje od mesta na kome su nameravali da se okupe. Takođe je sakrivena činjenica da su organizatori, u personalnom i institucionalnom smislu, najčešće oni isti NVO aktivisti koji su Evropskoj komisiju poslužili kao glavni informatori za pisanje izveštaja o stanju ljudskih prava u Srbiji.

Tako proizilazi da je cela predstava sa gej paradom bila zapravo samo jedna vrsta provokacije preko koje je trebalo prikazati svu „strahotu“ položaja pojedinih NVO aktivista u Srbiji, dobiti nove grantove i, uzgred, još jednom ocrniti ovu jadnu i poniženu zemlju. Naime, pravo LGBT populacije na Kosovu, u Turskoj ili Albaniji u Izveštaju se uopšte ne pominje, jer u tim zemljama nije ni bilo „otkazivanja Parade ponosa zbog pretnji nasiljem“. Naravno, jer se tamo, kao ni u Grčkoj uostalom, niko i ne usuđuje da pomisli da svoju homoseksualnost pretvara u paradiranje centralnom gradskom ulicom. U Srbiji ne samo da je jedan uticajni deo društva javno podržao takvu ideju, već je vlada ponudila da uz pomoć policije obezbedi njenu realizaciju. Jedini uslov vlade je bio taj da se iz bezbednosnih razloga manifestacija održi na drugom mestu. Organizatori, međutim, kako se svi dobro sećamo, jedva su dočekali i najmanje odstupanje od njihovog plana i odmah čitavu manifestaciju naljućeno i uvređeno otkazali. Zatim su na sva zvona objavili kako se u Srbiji najstrašnije krše ljudska prava, zbog čega, evo i Evropska komisija sada u svom izveštaju mora da reaguje.         

Slično se može reći i za navodne napade na NVO aktiviste iz ljudskoparavškog sektora. Najpre, javnost nije upoznata ni sa jednim „fizičkim napadom usmerenim protiv branilaca ljudskih prava, pri čemu počinioci nisu izvedeni pred lice pravde“. U pitanju je očigledno presna laž. Ne samo da Natašu Kandić, Sonju Biserko, Biljanu Kovačević Vučo ili bilo koju drugu aktivistkinju ili aktivistu niko nije nekažnjeno fizički napadao, već je pitanje da li su uopšte i zabeleženi ikakvi fizički napadi na njih. Jer, znajući za njihovo stalno prisustvo u evroreformskim medijima, sa pravom se može zaključiti da takvih napada nije ni bilo. Naime, da je bilo obratno, da je neko stvarno fizički ugrozio naše aktivistkinje, o tome bi već odavno brujala ne samo cela Srbija, već bi se pripremala i posebna rasprava o stradanjima ovih naših sugrađanki pred Evropskim parlamentom u Strazburu, kao i pred Savetom bezbednosti UN.

Ono što se svakako događalo jeste grdnja i vređanje koje su pomenute aktivistkinje doživljavale na ulici, ili u prodavnici. To je žalosna pojava koju svakako treba oštro osuditi. Ali, zanimljivo je objašnjenje ove pojave koje se daje u Izveštaju Evropske komisije za Srbiju. „NVO-i, a naročito branioci ljudskih prava“, kaže Evropska komisija, „bili su ponovo žrtve pretnji i verbalnih napada zbog izražavanja drugačijih pogleda u vezi pitanja kao što su Kosovo ili borba protiv nekažnjavanja zločina“ (str. 15). Ti „drugačiji pogledi na Kosovo“ jesu zapravo direktna podrška secesiji ove pokrajine od Srbije, a „borba protiv nekažnjavanja zločina“ jeste zalaganje za uvođenje jedne vrste diktature „denacifikatora i dekontaminatora“ u Srbiji. Takvi, ekstremistički stavovi, u svakoj drugoj zemlji bi izazvali daleko burnije reakcije, kako u javnosti tako i među građanstvom, od verbalnih neprijatnosti koje povremeno doživljavaju pojedine naše NVO vedete. Prebacivati srpskom društvu što takvih reakcija uopšte ima, zapravo, predstavlja još jednu tešku hipokriziju i još jednu u nizu ponižavajućih provokacija.

U stvari, mehanizam ucenjivanja Srbije koji se iz ovog izveštaja lepo vidi, veoma podseća na iskustvo iz ranijih totalitarističkih sistema. Tada je, naime, politička policija slala svoje dobro obučene i plaćene provokatore kod pojedinih „sumnjivih“ ili „neprilagođenih“ kategorija građana, kako bi izazivala njihove neprimerene reakcije (u smislu da su se mogle policijski ili sudski goniti). Te reakcije su, zatim, u političkoj policiji uredno beležene i služile ili kao povod za neposrednu represiju, ili kao predmet ucena i zastrašivanja u slučaju žrtvine „nedovoljne kooperativnosti“.

Slično se sa Srbijom dešava danas. Kao što je već pokazano u brojnim člancima objavljenim u „Pečatu“, različite fondacije EU i SAD finansiraju nekolicinu domaćih NVO, koje podstiču stvaranje nekakvog „vojvođanskog identiteta“, propagiraju nezavisnost „kosovarske države“, dižu galamu zbog „ugrožavanja prava LGBT populacije“ itd. Kada, međutim, u tim svojim „aktivnostima“ naiđu i na najmanji otpor, kada dožive i najmanju kritiku ili osporavanje, kada se samo nešto od njihovih planova i zahteva ne ostvari, te NVO počinju da pišu ljutite i optužujuće izveštaje u kojima predstavljaju Srbiju kao leglo fašizma i nasilja, zahtevajući od EU i SAD da najoštrije kazne „fašističku“ i „nasilnu“ Srbiju.

Birokrate iz Brisela i Vašingtona, zatim, sve te izveštaje lepo slože i objave kao svoju „objektivnu i neutralnu“ ocenu stanja u Srbiji. Oni pri tome zadržavaju diskreciono pravo da donesu konačnu presudu Srbiji, zavisno od „kooperativnosti“ aktuelnih vlasti u Beogradu. Ako srpsku vladu trenutno čine „provereni kadrovi“, onda iz ovakvih „izveštaja“ neće proizaći nikakva konkretna kazna za Srbiju (osim što će poslužiti kao opravdanje da se odbije još jedna molba Srbije, tog večitog evropskog „kandidata za kandidata“, za neku sitnu i sasvim prirodnu povlasticu). Ako pak „lojalni kadrovi“ počnu da se migolje, ako počnu da otkazuju bespogovornu poslušnost, ili, ne daj bože, ako na vlast u Srbiji dođu ljudi koji razmišljaju svojom glavom, e onda se iz fioke vade ovi izveštaji, onda se organizuju medijske predstave o „užasnom stanju ljudskih prava u Srbiji“, onda se donose dramatične rezolucije, onda se preti sankcijama ili pak pristupa direktnom kažnjavanju neposlušnika.

Po tom policijsko-provokatorskom tretmanu, međutim, Srbija ipak nije izuzetak. To se lepo vidi iz pomenutog uporednog izveštaja za zemlje Balkana. Briselskoj birokratiji je, naime, dovoljno da svakoj zemlji pronađe samo jednu manu, samo jednu slabu tačku i da je onda preko nje beskrajno drži u šahu. Za Tursku je to sloboda izražavanja, za Crnu Goru reforma sudstva, za Makedoniju administrativni kapaciteti, za Albaniju organizovani kriminal, za Srbiju Vojvodina i gej parada... Ne postoje objektivna i uporediva merila po kojima bi se zemlje kandidati ocenile i rangirale. Nema konačne liste dostižnih i ispunjivih uslova koje neka zemlja treba da ostvari da bi briselska birokratija bila zadovoljna. Sve je prepušteno njenoj samovolji, sve je prepušteno njenom diskrecionom pravu da ubacuje nove kriterijume, da usvaja izveštaje na koje se ne možete žaliti (ma koliko oni netačni i nepravedni bili), da donosi presprizivne ocene, konačne presude i neizbežne kazne...

Zato Srbija, u osnovi, i ne treba da se osvrće na ove „izveštaje“. Kao emanacija najgoreg birokratskog voluntarizma i decizionizma, ovi izveštaji, njihova sadržina i njihove „preporuke“, potpuno su irelevantni. Srbija može, sledeći ove izveštaje, sve da uradi. Ona može da usvoji i Pajtićev Statut, i da cela vlada obuče kožne pantalone, ofarba se u roze i zavrti zadnjicom na Trgu republike... Možemo svi da naučimo i da dubimo na trepavicama. Ništa nam neće vredeti. Srbija neće biti primljena u EU sve dok to ne odluči vašingtonsko-briselska birokratija (ili kakva druga moćna „zakulisa“) – baš onako kako je to bilo u slučaju Bugarske i Rumunije.

Zašto se onda na to obazirati? Radimo svoj posao pošteno, popravljajmo institucije, obračunajmo se sa korupcijom... I sve će na kraju doći na svoje. A ovakve besmislene izveštaje, njihove autore i informatore, brzo će prekriti sneg, šaš i politički i istorijski zaborav.

(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u Pečatu, br.87, 29.10.2009)


[2] Predlog Statuta AP Vojvodine: Zbornik radova sa Naučnog skupa održanog na Pravnom fakultetu u Beogradu, 1. decembra 2008. u organizaciji Pravnog fakulteta u Beogradu, „Pravni fakultet“, Beograd 2009.

[3] Nedeljni telegraf, 21. oktobar 2009, str. 10-11.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner