Početna strana > Rubrike > Politički život > Zakon o potiranju autohtonosti Srpstva?
Politički život

Zakon o potiranju autohtonosti Srpstva?

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
sreda, 15. april 2009.

Ajnhardu (770-840), čoveku iz kruga učenih ljudi oko franačkog vladara Karla Velikog, pripisuje se da je sastavio Anale Franačkog kraljevstva, delo u kome se prvi put na Balkanu pominju Srbi (u vezi sa jednim događajem iz 822. godine). Iz Anala saznajemo da su Srbi tada bili narod koji „zauzima veliki deo Dalmacije“, a nju ne treba mešati sa današnjom istoimenom regijom Republike Hrvatske. Radi se o mnogo većem području, o rimskoj provinciji koja je obuhvatala kako Crnu Goru, veći deo Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, tako i zapadnu Srbiju, delove Albanije i Slovenije!

O tome da je pisac Anala znao o čemu „govori“, svedoči čuveni spis vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (905-959), O upravljanju carstvom. Tu nalazimo potvrdu da su Srbi već u 7 veku nastanjivali veliki deo Zapadnog Balkana, konkretno Hercegovinu, dobar deo Bosne, Crnu Goru, Južnu Dalmaciju, značajne delove današnje Srbije, Severnu Albaniju. Od cara-pisca saznajemo i da su Srbi, u doba naseljavanja Balkana (a da sada generalno ne otvaramo pitanje utemeljenosti prihvaćene verzije o slovenskim seobama), makar privremeno, naselili i delove antičke Makedonije (mnogo šire oblati od današnje istoimene države).

I stotine drugih istorijskih izvora, uključujući i povelje bosanskih vladara, govore o tome da su Srbi bili većinsko stanovništvo srednjovekovne Bosne, Hercegovine i Južne Dalmacije, a ne samo Srbije i Crne Gore. Pa kako je onda moguće da – odlukom dela vladajućih struktura u Beogradu – Srbi u BiH i Crnoj Gori, pa i u Hrvatskoj (gde su se i van Dalmacije, pre više stotina godina, nastanili na opustelom zemljištu, kako bi ga branili od Osmanlija), postanu tikva bez korena, doseljenici na tuđu zemlju?

Dijaspora, danas internacionalna reč, grčkog je porekla, i bukvalno znači „rasuto seme“. Još od antičkih vremena, ta reč je označavala pripadnike nekog naroda koji žive van matice. Prvobitno se odnosila na grčko stanovništvo naseljeno van Grčke, potom prevashodno biva povezana sa jevrejskim naseobinama van Palestine, da bi u moderno doba postala naziv za iseljenike svih narodnosti.

Srbija, nesumnjivo, ima svoju dijasporu. To su građani naše zemlje, ili njihovi potomci, koji su se iselili u Australiju, SAD, Sloveniju, Južnu Afriku ili Brazil, kao i Srbi poreklom iz BiH, Crne Gore, Makedonije ili Hrvatske, koji žive u rasejanju, ali Srbiju doživljavaju kao svoju maticu. Međutim, Srbi koji i dalje nastanjuju one zemlje u kojima su živeli i onda kada su prvi put spomenuti na Balkanu, nedopustivo je da budu tretirani kao deo dijaspore!

Neshvatljivo je da tako, od strane zvaničnog Beograda, budu doživljavani i potomci onih Srbi koji su se u doba Turske najezde nastanili u nenaseljenim krajevima, koji su tada bili delovi velikih nadnacionalnih državnih tvorevina. Tim pre što je njihovo današnje nesrpsko stanovništvo velikim deom nastanjeno, pošto je turska opasnost otklonjena (ili se radi o asimiliranim Srbima), u vreme kada su za to u mnogome zaslužni pravoslavni Srbi tamo već živeli. Na stranu to što države kojima danas ti krajevi pripadaju, nisu u doba srpskog doseljavanja postojale!

Srbi su u rumunskom Banatu u istoj meri autohtono stanovništvo kao i Rumuni, što važi i sa malobrojne preostale Srbe u Lici, na Kordunu, Baniji ili Slavoniji. U pitanju su činjenice, a ne želja da na se na bilo koji način podriva teritorijalni integritet susednih država.

S druge strane, nažalost, delovanje našeg Ministarstva za dijasporu, nije zasnovano na činjenicama, i itekako podriva interese našeg naroda. Ono zašto smo konstatovali da je nedopustivo i neshvatljivo, sada se dešava. U predlogu „Zakona o dijaspori“, kako je to tačno i jasno napisao Kosta Čavoški, naši sunarodnici koji žive u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini (čak i Republici Srpskoj), Hrvatskoj i Makedoniji, tretiraju se kao iseljenici!

Teško je reći da li se radi o elementarnoj neukosti (pa i gluposti), ili o namernoj manifestaciji srbofobije koja poprima čak destruktivne razmere autošovinizma, ali nesumnjivo je u pitanju postupak koji može da dovede do lomljenja kičme našeg naroda! Radi se o negiranju njegove autohtonosti na prostorima gde je, prema prvorazrednim istorijskim izvorima, živeo i pre nego što je prvi put pomenuto, tek primera radi, hrvatsko ime, a kamoli ime onih naroda koji su plod boljševičkog etničkog inženjeringa.

U pitanju je pokušaj, i to u vreme dok se priprema nova ofanziva protiv Republike Srpske, nametanja zvanične identifikacije naše države, sa, malo je reći neistinitim, već nakaradnim, stavovima naših neprijatelja. Radi se o vulgarnoj propagandi prema kojoj su Srbi nezvani došli u doba osmanlijske najezde, iz neke male Srbije (nedovoljno jasno definisane, ali svakako još manje od tzv. Centralne Srbije), i tako zaposeli veliki deo Balkana. U pitanju je mračna rabota na koju bi bio ponosan, čak i ustaški poglavnik, Ante Pavelić!

Na nama je da uradimo šta god možemo da ne dopustimo da bude usvojen opskurni „Zakon o potiranju autohtonosti Srpstva“. A na SPO-u je da zatraži smenu odgovornog ministra dijaspore, koji je došao iz njegovih redova (Srđana Srećkovića), ili da promeni ime u (Anti)Srpski pokret obmane!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner