Početna strana > Rubrike > Politički život > Zapadni prijatelji i domaća braća
Politički život

Zapadni prijatelji i domaća braća

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
petak, 17. septembar 2010.
Postavlja se pitanje kako objasniti ljudima šta je to međunarodno pravo, demokratija, humanizam? Ne treba ni spominjati da, dok se političke elite na sva usta hvale vrednostima tolerancije i multikulturalnosti, jedan čitav kontinent umire od gladi, dok se zemlje trećeg sveta eksploatišu, a ratni sukobi veštački izazivaju. Za to vreme, u Evropi su na meti ostaci hrišćanske civilizacije, a doveden je u pitanje i opstanak autohtonog evropskog stanovništva. Rezultati izbora u većini evropskih država govore da su Evropljani svesni problema imigranata, gubitka identiteta, suvereniteta i dostojanstva.

 

U bivšim komunističkim državama, nakon propasti komunističkog, i uvođenja kapitalističkog sistema, došlo je do prvobitne akumulacije kapitala (tranzicije), odnosno do postepenog nestajanja srednje klase, što je kao posledicu proizvelo povećavanje uticaja bogatih na unutrašnju i spoljnu politiku zemlje, putem finansiranja političkih partija. Monopoli su postali uobičajeni te je zdrava konkurencija i tržišna utakmica ostala u zapećku.

Ukoliko ovaj stav primenimo na današnje stanje u Srbiji, shvatićemo da su prvi – elita na vlasti, podržana od strane vlasnika krupnog kapitala, a drugi – običan narod, odnosno, većina. Mogućnost organizovanog političkog uticaja koje bi izbeglo ovakva ograničenja i uticaje značajno je umanjena.

I dok se Srbima postepeno oduzimaju sva prava, pa čak i pravo glasa (sudeći po apstinenciji koja raste), dotle se stanovništvu serviraju laži koje ga ubeđuju u njegovu sopstvenu slobodu.

Dok se Srbija raduje zbog pobede na pesmi Evrovizije, Kosovo proglašava nezavisnost. Dok se Srbija raduje zbog uspeha košarkaša, Srbija posredno priznaje kosovsku nezavisnost. Iskreno, da se išta pitam u ovoj državi, predložio bih identičnu rezoluciju kao i Azerbejdžan, samo bih termine „Azerbejdžan“ i „Nagorno-Karabah“ zamenio terminima „Srbija“ i „Kosovo i Metohija“. E to bi bio pravi način da se razgoliti svetska oligarhija moći i dvostrukih standarda. Amerikanci, koji su i pisali rezoluciju Azerbejdžana, u njoj spominju sve moguće dokumente o nepovredivosti granica i suvereniteta države, a u rezoluciji o KiM-u govore o „pomirenju i suživotu“ uvažavajući realnost. A realnost je ta da su se naši vlastodršci još jednom pokazali kao slabići. Ovde naravno, mislim na predsednika države i deo opozicije koji je jedva preživeo taj period „usaglašavanja stavova“ i nepristanka na okupaciju. Slabi prema strancima, ali zato u unutrašnjoj politici predsednik izigrava Maršala.

Spoljna politika ove zemlje je poklekla onda kada je poklekao predsednik. Sav napor spoljne politike uništen je u roku od 24 sata.

U unutrašnjoj politici, sve po starom. U govoru na paradi pred podoficirima, predsednik je još jednom podsetio da je narod tu radi njega, a ne obrnuto. Taj govor u kome predsednik puca od samopouzdanja i razumevanja, poput imperatora koga duboko bole muke sopstvenog naroda, taj govor koji poziva na jedinstvo uoči svih bitaka koje ćemo izgubiti, podseća me na jalovo traženje jedinstva kao devedesetih u dostizanju nedostižnih ciljeva.

Ideja demokratije jeste da se nesposobna vlast zameni na narednim izborima sposobnom. Međutim, kod nas su izgleda, i pozicija i opozicija jednako sposobne. Doduše, trenutna pozicija je mnogo sposobnija za vladanje. Čik smenite vlast koja radi u interesu građana. Čak i ako napravi pogrešan potez ili katastrofalan potez (a bilo ih je isuviše), mediji horski, zajedno sa tzv. nezavisnim analitičarima za to optužuju redom – opoziciju, mračne devedesete, ratove i izolaciju. Tako čovek pomisli da je Milošević vladao ne pre deset, nego pre dve godine Srbijom, te da jadna Srbija od njegove pogubne politike ne može da se oporavi.

A tek su mi simpatični ljudi koji veruju da je moguće istorijsko pomirenje sa Zapadnim silama. Kao da se niko toga nije već dosetio. Po priznanju pokojnog Mihajla Markovića, Milošević je na zajedničkom ručku pružio predstavniku SAD-a salvetu i penkalo, rekavši mu da slobodno napiše šta Srbija treba da učini kako bi ponovo bila saveznik sa Amerikancima. Na to mu je odgovoreno: „nije stvar u spisku želja, već u tome da uvek i na svakom mestu radite, postupate onako kako mi hoćemo“. Šta su tek sve pokušavali nesrećni Svilanović i Drašković i čitava bulumenta živopisnih likova, mogu samo da zamišljam. Na kraju nas ubediše – dajte Kosovo i onda ćemo biti saveznici. Ma nemojte!

Dajte Kosovo, ali uzgred dajte i široku autonomiju Vojvodini. Dajte Kosovo, ali dajte i autonomiju Sandžaku. Dajte Kosovo, ali naselite i Rome u južni deo Srbije, čisto zbog „statističkih regiona“. Slobodno su mogli reći – dajte glavu da vam namaknemo omču. A ukoliko izmenite rezoluciju odložićemo dalje cepanje Srbije za naredni pokušaj vođenja sopstvene spoljne politike.

I tako, država iskazuje moć na nemoćnima, a nemoć pred nadmoćnijima.

Sada kada je potpuno jasno da se od rezolucije odustalo pod pretnjom daljeg cepanja srpske države, a što nam je svojevremeno nagovestio i bivši nemački ambasador Cobel, treba priznati suštinu. Nema i neće biti suštinskog dogovora sa zapadnim silama.

Na kraju sada kada smo istrgovali rezolucijom, dobijamo, čujem, „pozitivne signale“ iz EU. Dobro je. Ja vidim jedino dimne signale koje izgleda niko iz naše vlasti ne primećuje.

Ali dobro je – tu su mediji, a mi smo na pragu EU. Kakva sreća. Evropska Unija jedva čeka zemlju sa razorenom ekonomijom i organizovanim kriminalom koji godišnje u Srbiji opere bar dve milijarde evra. Jedva čeka da nahrani nova gladna usta iako ne zna šta će sa sobom.

Malo o nama

Prolazeći Nušićevom ulicom u Beogradu, primetio sam veliki grafit: „U 2009. godini želim… želim da ne želim da odem odavde“. Ukoliko se čovek malo zamisli, na um će mu pasti mnogo razloga zbog kojih neko želi da napusti Srbiju. Međutim koji su to razlozi zbog kojih neko želi da ne želi da ode odavde?

Biće da taj slučaj ne spada u onaj redovan – svršeni student, nezadovoljan situacijom, nezainteresovan za politiku, koga sudbina sopstvene države i naroda ne dotiču previše, želi da ode u zemlju koja će više ceniti njegov talenat. Ne. Ovaj slučaj upućuje na nekoga ko verovatno voli svoju državu i narod, ali, i pored toga, želi protiv svoje volje da ode odavde. Zapitajmo se o mogućim razlozima. Moguće je da ne želi da živi u okupiranoj zemlji, u kojoj je sloboda zabranjena reč. Moguće je da ne može da podnese njeno propadanje i sopstvenu nemoć da to spreči. Moguće je da ne želi da trpi operaciju na otvorenom mozgu koju mu izvode naši evroreformski mediji. Moguće je da ne želi da se stidi sebe i svog naroda. Moguće je da nema gde i kako da izrazi svoj stav. Moguće je da ne želi da podiže decu u zemlji u kojoj postoji opasnost od novih sukoba i ratova u Vojvodini i Raškoj oblasti. Moguće je da ne želi da živi u zemlji u kojoj, ma koliko je voleo, ne može da nađe čak ni nepristojan posao, pošto je ekonomska situacija, posebno u južnoj Srbiji, nalik na Zanzibarsku. Narod je sve siromašniji, deca i penzioneri preturaju po kontejnerima, na televiziji slušamo bajke, a političari se baškare u velelepnim vilama koje su zaradili služeći narodnim interesima.

Razmišljajući o mogućim motivima te nepoznate osobe, zaputio sam se ka Zelenom vencu. Tamo sam sreo grupu poznanika. U razgovoru saznam da mnogo prisutnih „vojvođana“ ne vidi ništa loše u otcepljenju od Srbije. Kažu da će se time udaljiti od Beograda i živeti u boljoj ekonomskoj situaciji. Objasniti njima da je beogradizacija isto što i novosadizacija nalikuje na izigravanje Sizifa. Čak i da shvate, poverovati neće. Televizija kaže drukčije. Zatim saznam da je predsednik vlade AP Vojvodine (e, samo joj je termin „vlada“ falio) otvorio most i otkrio tablu sa svojim imenom.[1] Otužno.

Pao mi je na pamet jedan mali sociološki eksperiment. Zamolim sve devojke iz našeg društva da jedna po jedna, radi eksperimenta, izjavi: „Ja sam Srpkinja“, i objasni kako se u tom momentu osećala. Istraživanje je dalo interesante rezultate. Od dvanaest Srpkinja samo je jedna uspela da tu reč izgovori sa ponosom, a i ta jedna je studentkinja iz Nevesinja, iz Republike Srpske. Sve ostale su teškom mukom preko jezika prelamale tu reč objašnjavajući da su se osećale „retrogradno, fašistički, bljutavo i odvratno“ . Eksperiment je u potpunosti uspeo. Da je Frojd još uvek živ, verujem da bi imao šta da kaže o svemu ovome.

Hajde da se zapitamo – šta smo mi to učinili i šta je nama učinjeno te se stidimo samih sebe? Zašto se mlada Srpkinja stidi da izgovori bilo šta što ima veze sa njenim nacionalnim identitetom? Možda je to delom zbog toga što Vi, dragi čitaoci, sada, dok čitate ove redove, pokušavate da se setite kada je poslednji put neko u medijima pomenuo izraz „Srpkinja“. Možda Vam sam izraz deluje daleko i neobično? Odavno ga niste čuli? Ne znate šta da mislite o takvom izrazu? Verujem da neki predstavnik evrounijaške mantre koji čita ove redove sada preživljava velike traume. Da li sam ja fašista zbog korišćenja ovakvog izraza, pita se on? Pišem ćirilicom? Srpski sam patriota? Zašto želim da deo naših građanki preimenujem?

Šta se to čini sa srpskim identitetom, šta se to čini sa našim zdravim razumom, pa u miru i tišini pristajemo na okupaciju, ćutanje i zaborav?

„Ovo je Turska“

Dođosmo do ključnih dešavanja koje su proizvele menjanje rezolucije.

Problem sa manjinama u Srbiji je identičan kao i u zapadnoj Evropi. Samo što je Srbija banana država, a zapadnoevropske zemlje to nisu. Srbija je bombardovana zbog navodnog kršenja ljudskih prava Albanaca, a Fracuska je problem Roma rešila na mnogo elegantniji način. Kažu Francuzi da imaju prava da proteraju onoga ko ne želi da se uklopi u francusko društvo i prihvati francuske vrednosti. Eto ga sad. Dvostruki aršini? Ma kakvi.

Problem manjina je problem koji postoji u svim demokratskim državama.

Manjina želi prava koja joj većina ne dozvoljava (ovde se ne misli samo na etničku manjinu) i poseže za pravima zaštite manjina. Tako je došlo do uvođenja modela koji je zastupao pre svega interese manjina – samim tim je demokratski princip jednakosti devalviran. Ukoliko pogledamo danas situaciju u Srbiji videćemo da je nacionalni identitet stvar koja se odbacuje kada je u pitanju većina, dok je po pitanju manjine to jedina i najvažnija odrednica. Zaštita prava manjina zadire u sve oblasti ljudskog društva. Danas je većina, u svakom smislu, najugroženija.

Bošnjaci u Srbiji imaju sostveni islamski univerzitet, svoj nacionalni savet i sva ljudska prava su im zagarantovana; čak im se toleriše i dovođenje u pitanje suvereniteta države izjavama „Ovo je Turska“.

Pretražujići na internetu, naleteo sam na stranicu Mešihata u Srbiji. Pazite šta se kaže o dešavanjima u Novom Pazaru nakon utakmice Srbija-Turska: „Pobjednička atmosfera Turske reprezentacije najbolje se sinoć osjetila u Novom Pazaru, u Sandžaku. Oko hiljadu građana, uglavnom mladih, okupilo se na centralnom gradskom trgu u Novom Pazaru da proslave pobjedu košarkaša Turske nad Srbijom u Istanbulu. Oni su nosili turske zastave i skandiraju „Ovo je Turska“, ”Turska je šampion” i “Allahu ekber” .Grad osvojen automobilima, sirenama i zastavama Turske i Sandžaka. Kao osnovne razloge za veselje Sandžaklije su istakli da navijaju za Tursku jer ne prihvataju himnu „Bože pravde“ pošto se u njoj spominju samo srpske zemlje i srpski rod, zbog srpske zastave na kojoj se nalazi „kokarda“, koju su nosili četnici i zato što se na njoj nalaze samo srpski simboli i da ne postoji ništa privlačno za Bošnjake u takvoj simbolici, već naprotiv, podsjeća na stravična dešavanja iz prošlosti.“ [2]

Objasniše nam naši građani zašto navijaju protiv zemlje u kojoj žive i u kojoj su rođeni. Nije, dakle, u pitanju navijanje za svoju matičnu zemlju, kao što Srbi iz Republike Srpske navijaju za Srbiju, već navijanje protiv sopstvene zemlje zato što se sa njom ne mogu identifikovati. Ima li zemlje u svetu gde minorna nacionalna manjina (mada bi i o njihovom nacionalnom identitetu imalo ponešto da se kaže) može da uslovljava državu? I šta bi sa pokličem „Ovo je Turska“? I to je deo navijanja, je li?

Imajući u vidu da je država dozvolila jednom muftiji da se direktno umeša u politiku i zloupotrebi muslimane u cilju promocije jedne nacionalne manjine (šta ćemo sa Srbima muslimanima i Gorancima), očekujem da se dozvoli i, na primer, Amfilohiju Radoviću ili patrijarhu srpskom Irineju isto pravo. Kako to može za jedne, a za druge ne? I kako to muslimane vređa kokarda, a Srbe ne vređa transparent na stadionu Novog Pazara ozloglašenom krvniku, nacisti i zločincu Aćifu Efendiji? Šta bi se dogodilo u Hrvatskoj ukoliko bi neka minorna nacionalna manjina (većinu su proterali) učinila isto pod izgovorom da je pod šahovnicom vršen genocid u Dugom Svetskom ratu? Možete li da zamislite reakciju hrvatske države? Ja samo znam da je Srbija jedina zemlja u svetu koja je ovakvu poruku u stanju da istrpi.

A tek nesrećni predsednik jedne minorne opozicione stranke koji podržava ovakve dvostruke standarde? To je pre za žaljenje, nego za analizu. Sem toga, na sajtu mešihata možete se informisati o delovanjima lobi grupe u SAD-u u cilju uspostavljanja autonomije „Sandžaka“. Tako se, na primer, prenose zlonamerna saopštenja nepoznatih udruženja poput bosansko-hercegovačkog islamskog centra iz Njujorka koji „izražava zabrinutost zbog višemjesečnih dešavanja u Sandžaku, gde su eklatantna kršenja ljudskih prava i sloboda Bošnjaka i muslimana od strane vladajućeg režima Republike Srbije. Članovi BHICNI su preživjele žrtve genocida i agresije Srbije i Crne Gore koji su s početka 1990-tih izvršili nad BiH i Bošnjacima, time nas poslednja dešavanja u Sandžaku podsećaju na predratni scenario koji je Milošević primenio na naš narod i međunarodno priznatu državu BiH.“ [3] Neka mi neko objasni, koja se to ljudska prava krše? I tako dođosmo do toga da je Srbija izvršila genocid iako je sam Međunarodni sud pravde presudio drukčije. Iz ovoga ispada da se Mešihat slaže sa takvom ocenom. Idemo dalje. Prizivaju se strani posmatrači, čak i sam muftija izjavljuje na televiziji B92 da je i on sam navijao za Tursku. A onda dolazimo do ključne vesti koja je objavljena juče: „Američki kongresmen Kejt Elison obećao je delegaciji Bošnjaka da će uskoro u Vašingtonu aktuelizovati pitanje kršenja ljudskih prava bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, kao i "potrebu ostvarenja autonomije Sandžaka".

U Njujorku su se, kako pišu podgorički mediji, sa Elisonom sastali predstavnici sandžačkih Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije – pomoćnik sandžačkog muftije i glavni imam novopazarskog Medžlisa Senad Halitović, Smail Srdanović, predsjednik Islamske zajednice Plav-Gusinje u SAD, Zead Ramadan, predsjednik Savjeta američko-islamskih relacija iz Njujorka, i bošnjački biznismeni Mersi Ziljkić i Feriz Muratović, prenose''Nezavisne novine''.“[4]

O ovome ni reči na javnom servisu. Ni jedna jedina emisija ili vest. Toliko smo svi zaokupljeni navodnim kršenjem ljudskih prava Bošnjaka da ne primećujemo preimenovanje mesta u Raškoj oblasti i selidbe Srba u druge krajeve Srbije. Isti scenario je bio i sa Kosmetom, a znamo kako se to završilo.

Dokle?

Na kraju, treba priznati i ovo – pod tim ne mislim na neku određenu manjinu – da je krajnje vreme da se država Srbija okrene politici reciprociteta. Koliko nacionalnih prava naša manjina ima u susednoj državi, toliko će i njihova manjina imati u našoj. Jednom ćemo morati da prestanemo da izigravamo veće i bolje ljude, pošto nam to u istoriji nikakvog dobra nije donelo. Jednom treba prekinuti sa praksom da se svaki naš potez koji slabi državu naziva civilizacijskim gestom, već se treba pogledati u oči i priznati da smo načinili isuviše grešaka i da je krajnje vreme da iz njih nešto naučimo. Ukoliko smo, na primer, već imali iskustva sa autonomijama, onda smo valjda izveli nekakav zaključak. Svi znamo kako to u Srbiji počinje i kako završava. I nemojmo stalno nasedati na identične zaplete i rasplete. Niti su nam Rusi prijatelji bez ostatka, niti su Amerikanci neprijatelji bez ostatka.Istina je da je trenutno srpski interes sukobljen sa interesima SAD-a. Ukoliko već moramo da sarađujemo, nemojmo se lagati. Nemojmo predstavljati zapadne zemlje kao nama prijateljske države, i nemojmo se ponašati kao diletanti. Politika malih zemalja u 21. veku je veština preživljavanja, a veština moći je ekonomija. Ukoliko hrvatske firme poseduju većinu srpske privrede a srpska firma ne može da kupi nijednu fabriku u Hrvatskoj valjda je red da se zapitamo zašto je to tako.

Fridrih Niče je govorio: „ Ali ako imate dušmanina nemojte mu vraćati zlo dobrim: jer to ponižava. Nego, dokažite još, da vam je učinio nešto dobro“. Krajnje je vreme da pokažemo da smo od svojih protivnika naučili nešto korisno o sprovođenju nacionalne politike. Treba naučiti nešto i od kosovskih Albanaca, i od Hrvata, a posebno od Amerikanaca. Poraženi smo sa razlogom. Treba raditi na jačanju, a ne na slabljenju. Suština života jedne nacije i jeste prevazilaženje i samoprevazilaženje, prilagođavanje trenutnoj situaciji.

A mi i dalje u sopstvenim školama učimo decu da govorimo srpskohrvatskim jezikom [5], da su Albanci starosedeoci Balkana, a Makedonci stari evropski narod[6].

Posebno sam srećan zbog istambulske deklaracije. I dok Milorad Dodik odlazi u Izrael u pokušaju da umanji uticaj Turske i potraži podršku, dotle mi planiramo izgradnju spomenika poginulim turskim vojnicima u pohodu na Srbiju i Mađarsku.

Srećna okolnost po našu vlast i opoziciju, poslanike, sve đuture, jeste što srpski narod nije grčki. Da kojim slučajem pokušaju u Grčkoj ovo što rade nama već u predvečerje istoga dana bi svi zajedno plutali u jednom čamcu ka njihovoj voljenoj Turskoj.

Pitam se koja je sledeća obrazovna emisija koju ćemo imati prilike da gledamo? Ili je možda emisija „Zdravo, Evropo“ dovoljna.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner