Početna strana > Rubrike > Politički život > Zašto ne treba odustati od srpske rezolucije u UN
Politički život

Zašto ne treba odustati od srpske rezolucije u UN

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 03. septembar 2010.

Posthladnoratovski, postpolitički, postraumatski stres

Srpska javnost skoro da nije imala prilike da se pribere posle hladnog tuša koji je usledio sa saopštavanjem mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu („međunarodna pravda“, izgleda, baš ne uspeva u tom gradu), a srpska diplomatija joj je već pripremila novu vruću temu – predlog rezolucije Generalne skupštine OUN, koja bi trebalo da izvede „političke zaključke“ iz „pravnog stava“ iznetog u Sudu. Više nego tekst predloga, domaću i svetsku javnost je pre svega zaprepastila sama spremnost srpske strane da nastavi sa istom politikom, linijom argumentacije i institucionalnim procedurama koje su, kako se svima činilo, doživele ubedljiv i konačan poraz u Hagu. Treba imati na umu da su ovu „srpsku rezoluciju“, nazovimo je slobodno tako, na nož dočekali najistaknutiji delatnici, kako u domaćoj, tako i u međunarodnoj javnosti, a u samoj Srbiji, podjednako i pripadnici opozicije i vlasti, i medijsko-ideološke „elite“ i njenih najglasnijih kritičara. Svi su oni, svako iz svojih razloga, za to da se na nešto „stavi tačka“, da se napravi nekakav „temeljni rez“, odnosno da se suočimo sa nekom „realnošću“. Svi oni, ambasadori SAD, Britanije i Nemačke, te njihovim ministri, emisari i specijalni predstavnici, kao i ovdašnji lideri opozicije (kako „prave“, tako i „lažne“), vođe NVO sektora, novinari i urednici, svi se slažu da se više od deset godina „kosovske politike“ Srbije, jedine politike u kojoj je tokom „dvehiljaditih“ ostvaren kakav-takav kontinuitet, definitivno izjalovilo sa fijaskom u Hagu.

Svi oni, ambasadori SAD, Britanije i Nemačke, te njihovim ministri, emisari i specijalni predstavnici, kao i ovdašnji lideri opozicije (kako „prave“, tako i „lažne“), vođe NVO sektora, novinari i urednici, svi se slažu da se više od deset godina „kosovske politike“ Srbije, jedine politike u kojoj je tokom „dvehiljaditih“ ostvaren kakav-takav kontinuitet, definitivno izjalovilo sa fijaskom u Hagu.

Ko je tu kriv i ko koga za šta optužuje, u ovom trenutku manje je bitno (iako se upravo o tome najviše raspravlja). Ova politička, ideološka i retorička titanomahija kovitla se oko dokumenta srpske rezolucije, pa je njegov sadržaj i mogući međunarodni značaj (ili beznačajnost, kako mnogi tvrde) ono što u stvari treba uzeti u razmatranje. Užasno je mnogo nejasnoća, dezinformacija i mahinacija obavilo ovaj izvanredno kratki spis, a kritike protiv njega na srpskom medijskom nebu su toliko učestale, da se neko sa pravom može zapitati kako on uopšte opstaje sve ove nedelje, kada ga listom svi kritikuju, osporavaju i omalovažavaju. Da li je moguće da sva snaga te rezolucije počiva u apsolutnoj kontroli javnog i političkog prostora od strane predsednika Tadića? Ili ona ipak ima svoju težinu?

Krenimo od početka. „Srpska razolucija“, pored diplomatski dvosmislenog poziva srpske i albanske strane na „miran dijalog“ u cilju dostizanja „uzajamno prihvatljivog rešenja“, u osnovi sadrži tri ključne stavke, od kojih su sve tri podjednako kritikovane i od strane snaga koje smatraju da Srbija ne bi trebalo da polaže ikakva prava na „nepovratno-nezavisno i suvereno Kosovo u međunarodno priznatim granicama“, i od strane snaga koje načelno smatraju da je svaki razgovor na temu KiM koji izlazi iz okvira preambule Ustava Srbije i rezolucije 1244 u potenciji čin nacionalne veleizdaje. Da krenemo redom.

Šta ono rekoste?

Pre svega, srpski predlog rezolucije, budući da po protokolu mora da predstavlja rezime sudskog procesa koji je pokrenut na zahtev Generalne skupštine, a na inicijativu Srbije, mora na neki način da se suoči sa mišljenjem MSP, koje je, u najmanju ruku, krajnje nepovoljno po naše stavove (i opstanak naše države). Ona se sa njime „suočava“ upravo na onaj način na koji se Međunarodni sud pravde suočio sa činjenicom protivpravnog , nasilnog komadanja jedne države-članice Ujedinjenih nacija – ignoriše ga. Uostalom, zašto da izmišljamo toplu vodu – ako je trend u međunarodnom pravu da se svi pravimo ludi i ignorišemo sve što nama ne ide na ruku, onda „slobodna interpretacija“ sudskog mišljenja, koja povlači da se MSP, zapravo, nije ni izjasnio o legalnosti albanske secesije od Srbije, predstavlja još i najmanje iskrivljavanje i izvrdavanje istine, u poređenju sa svime što smo tokom poslednjih godina videli vezano za kosovski problem. Ako sud nije mogao da skupi petlju i kaže „da, jednostrana secesija od priznate države može biti legalna“, odnosno „ne, proglašenje nezavisnosti mimo važeće rezolucije Saveta bezbednosti i osnivačke povelje OUN ne može biti legalno“, zašto bi mu mi pridavali više značaja nego što ga je on pridao samome sebi?

SAD, glavni kolovođa u celoj ovoj sudskoj ujdurmi, prirodno su se odglumili naivnost. Njihov argument, koji odjekuje iz usta dežurnih domaćih (evro)atlantista i „slobodnih“ (čitaj „liberalnih“) medija i NVO, glasi „sami ste tražili mišljenje suda, sada morate i da ga uvažite“. Sa istom arogancijom sa kojom su nas upozorili na „povredu suverene teritorije SAD“ kada je zapaljena njihova ambasada nekoliko dana nakon što su oni na suverenoj teritoriji Srbije proglasili drugu državu, američke diplomate pozvale su nas „poštujemo međunarodno pravo“ i „uklonimo institucione prepreke kosovskoj državi“. Domaća javnost je nasela – i sada nas čitav niz sugrađana ubeđuje da imamo „obavezu“ da se „pomirimo sa sudbinom“, obavezu ne pravnu (jer je mišljenje Suda pravno neobavezujuće), već moralnu – jer smo mi to mišljenje tražili. Na ovoj interpretaciji naročito insistiraju oni, koji su se od početka protivili iznošenju pitanja pred MSP, a koji u ovom katastrofičkom tumačenju ne vide ništa drugo, sem potvrde da su „sve vreme bili u pravu“.

Domaća javnost je nasela – i sada nas čitav niz sugrađana ubeđuje da imamo „obavezu“ da se „pomirimo sa sudbinom“, obavezu ne pravnu (jer je mišljenje Suda pravno neobavezujuće), već moralnu – jer smo mi to mišljenje tražili. Na ovoj interpretaciji naročito insistiraju oni, koji su se od početka protivili iznošenju pitanja pred MSP, a koji u ovom katastrofičkom tumačenju ne vide ništa drugo, sem potvrde da su „sve vreme bili u pravu“.

Istovremeno, ne može, a da se ne primeti da je Amerikancima, Albancima i društvu neophodno da, po Srbe čak i tako nepovoljnu presudu, dodatno iskrive i navuku na svoju vodenicu, potpuno nasilno poturajući u tekst mišljenja omiljenu američku tezu o „posebnom slučaju“, o kome nigde nije bilo reči. Zapravo, u tom mišljenju teško da je i bilo reči o nečemu, ali kada časni suci iz Haga već nisu bili spremni da kažu „nezavisnost je legalna, Srbi nemaju pravo na Kosovo“, ko može da nas krivi što mi nismo bili spremni da im tu rečenicu stavimo u usta?

Otcepljenje, ludom radovanje

Kada je mišljenje Suda na ovaj način suptilno diskvalifikovano (kaže se „uzeto u obzir“), na scenu stupa drugi stav, u rezoluciji inače postavljen u uvodnu rečenicu, a to je da „jednostrana secesija ne može biti prihvatljiv način rešavanja teritorijalnih pitanja“. Ovde je važno napomenuti, daleko od toga da je u pitanju samorazumljiva istina, ako u pitanju i jeste skoro jednoglasan stav cele srpske „patriotske javnosti“, kao i dobrog dela „političke i intelektualne elite“. U savremenom svetu, pitanje jednostrane secesije je otvoren politikološki problem, baš kao i pitanje suverenosti. Čitav niz uglednih politikologa, uglavnom liberalnog usmerenja (što ih nikako ne diskvalifikuje kao kompetentne) smatra da svaka grupa, pod uslovom da ispunjava niz kriterijuma, koji se mogu na ovaj ili onaj način definisati, polaže pravo na otcepljenje od matične države. Ova grupa intelektualaca, međutim, nema nikakav problem sa „puštanjem duha iz boce“ i otvaranjem serije procesa koji bi doveli do opšteg prekrajanja granica u Evropi i svetu, za njih nema razlike između Kosova na jednoj, i Abhazije, Baskije ili Republike Srpske na drugoj strani. Njihovi glasovi se čuju sve glasnije i čine značajan deo odjeka kontroverzne presude MSP. Oni su tu da se postaraju da srpska teza o „opasnom presedanu“ ne padne u vodu, jer za njih neobavezujuće mišljenje suda u Hagu znači neobavezujući značaj principa teritorijalne celovitosti suverenih država.

Srećom po Srbiju, velika većina članica OUN ne deli ovo krajnje liberalno stanovište. Štaviše, garantovanje da će preostalih 191 članica biti spremne da podrže njihovu suverenost i nepovredivost teritorije predstavlja jedan od glavnih razloga što su se tolike zemlje uopšte i učlanile u ovu organizaciju. Stoga je velika većina članica OUN, ako ne listom sve do poslednje, spremna da stane iza srpske teze o neprihvatljivosti jednostrane secesije. Veliki broj njih, međutim, smatra da su SAD, sa svojim sveprisutnim vojnim, ekonomskim i političkim pipcima, kudikamo sigurniji garant suverenosti od Povelje UN i kudikamo veća pretnja njihovoj teritorijalnoj celovitosti od „neke tamo“ secesije na Balkanu. I stoga velikom broju članica ne odgovara da se u kontekstu Kosova uopšte pominje pitanje jednostrane secesije. Kao da nikome nije jasno šta je u pitanju, bez obzira kako se zove.

Davljenje u tami

To nas, najzad, dovodi do poslednje i ključne stavke srpske rezolucije, istovremeno one koja svima najviše bode oči, i oko koje se, kako se čini, najviše ukrštaju koplja: Srbija poziva Ujedinjene nacije da otvore zvaničnu raspravu o pitanju Kosova na redovnom zasedanju Generalne skupštine. Pravno gledano, nema ništa logičnije od ovoga. Međunarodni sud pravde, pod patronatom Ujedinjenih nacija, odbacio je pitanje nezavisnosti Kosova kao pitanje međunarodnog prava i proglasio ga pitanjem međunarodne politike, ogradivši se od „političkih interpretacija“ koje mogu da uslede. Šta je prirodnije od poziva da se unutar najuglednijeg demokratskog foruma globalne politike, koji, još uvek i uprkos svemu, predstavlja Generalna skupština OUN, povede otvorena rasprava o političkoj prirodi secesije Kosova i njenim političkim posledicama?

Šta je prirodnije od poziva da se unutar najuglednijeg demokratskog foruma globalne politike, koji, još uvek i uprkos svemu, predstavlja Generalna skupština OUN, povede otvorena rasprava o političkoj prirodi secesije Kosova i njenim političkim posledicama?

Sa jedne strane, zapadni pokrovitelji kosovskih Albanaca, preko svojih glasnika i glasnogovornika koji opsedaju Beograd poslednjih nedelja, saopštili su nam da su „iznenađeni i uvređeni“ našim potezanjem ovog zahteva „bez pitanja“, odnosno bez konsultacije na temu da li, možda, oni nisu raspoloženi da o svojim spoljnopolitičkim hirovima i diplomatskom avanturizmu razgovaraju sa onim stotinama potencijalnih žrtava te i takve politike. Amerikancima, Britancima i ostalim ne odgovara upravo ono što je suština srpske rezolucije – poziv Ujedinjenim nacijama da budu ono zarad čega su osnovane, demokratska podrška ravnopravnih naroda zemlji ugroženoj imperijalizmom, hegemonijom i siledžijstvom jačih i bogatijih od nje. Amerikanci i saveznici su, kako je to izvanredno rekao Milorad Ekmečić u nedavnom intervjuu, navikli da „u tami dave male države i narode“ i veoma su nezadovoljni ako se žrtva koprca, rita i doziva u pomoć.

Istovremeno, na domaćoj sceni, opoziciona javnost, duboko rezignirana dosadašnjim uzurpacijama međunarodnih institucija i suštinski nepoverljiva prema autoritetu Generalne skupštine, uz to dobrano sluđena višenedeljnim medijskim izvrtanjem i uvrtanjem istine, začinivši sve to poslovičnim nipodaštavanjem prema zemljama koje su se do sada pokazale kao iskreni i pouzdani saveznici Srbije (poput Rumunije, Libije ili Indije), dopustila je sebi da ponavlja iste argumente koji se mogu čuti iz usta naših osvedočenih neprijatelja.

Jedan takav argument glasi: „zašto bi se zamerali EU i SAD, pokretanjem njima neprijatnog pitanja pred Generalnom skupštinom UN, kada su dobre šanse da ćemo tamo izgubiti, a sve i da dobijemo, to neće imati nikakvu težinu, jer rezolucije GS OUN nisu obavezujuće“?

Jedan takav argument glasi: „zašto bi se zamerali EU i SAD, pokretanjem njima neprijatnog pitanja pred Generalnom skupštinom UN, kada su dobre šanse da ćemo tamo izgubiti, a sve i da dobijemo, to neće imati nikakvu težinu, jer rezolucije GS OUN nisu obavezujuće“? Pitanje je pošteno postavljeno, ali suštinski navodi vodu na američku vodenicu, i stavlja nas u koš zajedno sa svima onima koji su se priklonili američkoj mantri o „posebnom slučaju Kosova“, nadajući se da će NATO vojska pre moći da zaštiti njihovu suverenost i integritet, nego otvoren, demokratski dijalog sa ravnopravnim narodima i državama. (Ko u to još veruje, neka pogleda kako se drže suverenost i integritet Iraka, Avganistana, pa i BiH – zemalja uspostavljenih na NATO intervencijama i održavanih isključivo američkom političkom i vojnom silom.) Odustati od borbe za Kosovo pred Ujedinjenim nacijama isto je što i odbiti pomoć korumpirane i kompromitovane policije, u nadi da ćemo se lakše dogovoriti sa upravo onim mafijašima, čije nas je delovanje od samog početka i dovelo u nepriliku. Odustajanje od dizanja galame u Ujedinjenim nacijama, i to ne u Savetu bezbednosti u kome smo, ponajmanje svojom zaslugom, izdejstvovali udoban status quo, već upravo u Generalnoj skupštini, razgovarajući sa svima onima koji su, poput nas, aktualne ili potencijalne žrtve zapadnjačkog imperijalizma, znači prećutno pristajanje na nasilje, tiraniju i bezakonje, koje su SAD nametnule za vrhovni međunarodni autoritet, a bogate zemlje zapadne Evrope im to sopstvenim licemerjem, kukavičlukom i gramzivošću dozvolile.

„Molim Vas gospodine, hteo bih još malo“

Poražavajuća i istinski sramotna odluka MSP da bez ikakvog osnova jednu civilizovanu državu izuzme od zaštite osnivačke povelje OUN i rezolucije neposredno donete da joj garantuje njena neotuđiva politička prava, pokazala se kao šlagvort za galimatijas snishodljivosti, licemerja, malodušnosti, defetizma i običnog kukavičluka, koji nas, evo već nedeljama uporno zasipa sa svih medija. Brzo reagovanje srpske diplomatije predlogom rezolucije koja je, eto, ako ništa drugo, uspela da uzburka međunarodne strasti, razgnevi naše neprijatelje i zaseni sudsku odluku koja je trebalo da bude poslednji ekser u kovčegu srpskog Kosova, dokazuje u najmanju ruku da srpska strana, uprkos kritikama, ipak nije izašla pred Međunarodni sud „avanturistički“, već je zaista imala pripremljene strategije za svaki ishod. Kritike ovih poteza na srpskoj javnoj sceni, međutim, veoma brzo su prevazišle pitanje puke kompetencije Ministarstva inostranih poslova i otvorile pitanje svrsishodnosti borbe za Kosovo uopšte. Kao da su svi isuviše ozbiljno shvatili onu podlu tezu, plasiranu još pre nekoliko godina iz anglo-američkih izvora, da Srbija traži vatromet, koji bi joj omogućio da se neprimetno odrekne svoje istorijske kolevke. Bez sumnje, to je upravo ono što Amerikanci od nas očekuju.

Ali napadajući tekst rezolucije, bilo zato što je preblag (ne pominje „zlikovačku NATO agresiju“ niti „genocid nad srpskim narodom“), bilo zato što ne pominje rezoluciju 1244 (dakle, ostavlja je na snazi), bilo zato što nas „konfrontira sa EU zarad beskorisnih poena koje ćemo dobiti kod nekih-tamo-nesvrstanih“, domaći kritičari (oni dobronamerni i rodoljubivi, naravno) zaboravljaju nekoliko ključnih stvari. Pre svega, spoljnopolitički saveznici Srbije podržali su njenu diplomatsku inicijativu u Generalnoj skupštini. Tu se pre svega misli na Rusiju, bez koje uopšte ne bi bilo sadašnje srpske diplomatske pozicije, niti ikakve mogućnosti da se na međunarodnoj sceni brani Kosovo, a za njom i na Kinu i Indiju, zatim slavnu „EU petorku“ (Španija, Rumunija, Grčka, Slovačka i Kipar), a zatim i niz drugih uticajnih i prijateljskih zemalja u svetu. Sve su one založile deo svoga obraza, autoriteta i uticaja da na međunarodnoj sceni odbrane interese Srbije, iz prostog razloga što je Srbiji učinjena nepravda. Nijedna od njih to ne bi učinila, da ih Srbija nije bar donekle uverila da njihovo poverenje i podršku neće izigrati.

Ujedinjene nacije su naša arena, moral, pravda i principi su naš domaći teren. Mi se sa „Kvintom“ i NATO ne možemo takmičiti po vojnoj snazi, političkoj moći i bogatstvu, stoga ne smemo prepustiti niti jedno borilište gde još postoji prostor za argumente, gde se može dobiti govornica, ako ništa drugo, a ono bar da se pred licem istorije očituje licemerje, bahatost i siledžijstvo onih zemalja, koje su sebi uzele za pravo da se nameću za predvodnike čovečanstva. Koliko god se trudili, koliko god novca na to prosuli i vratova polomili, oni i dalje ne mogu od crnog načiniti belo, a od Kosova državu – dokle god im mi to ne dopustimo.

I dakako, ne treba se zanositi da u svetu postoji neka „liga slobodnih“, spremna da se u naše ime bori protiv imperijalizma i neokolonijalizma koji nam stavlja čizmu na grudi. Zato što očekujemo da Generalna skupština UN ustane u našu odbranu, proglasi SAD za agresora i uvede im sankcije, zato tako lako i nasedamo na priču da je „podnošenje rezolucije besmisleno i beskorisno“. A stvari stoje upravo suprotno – Srbija je ta, koja svojom rezolucijom brani Ujedinjene nacije od američke hegemonije. Ona je ta koja ustaje protiv nepravde, na nju je pala istorijska kocka da, poput Olivera Tvista, ustane i kaže „molim Vas gospodine, hteo bih još malo“, možda samo da bi se na nju sručila sva silina razobručenog gneva velikih i moćnih, koji, eto, već cepte i ključaju i zbog onog „preblagog dokumenta“ koji „nema nikakav praktičan značaj“.

Crtice o Kosovskom mitu

Kada se previše vremena provede u srpskoj političkoj kaljuzi, lako je početi razmišljati prljavo, kao što osoba koju su previše puta išutirali dok je ležala ima prirodnu sklonost da iskoristi „svaku priliku“ da uzvrati udarac. Stoga je lako zaboraviti za šta smo se, zapravo, sve ove godine borili, i od čega nikada ne smemo da odustanemo. Previše često nas podsećaju na to da su Hrvati, bosanski muslimani i Albanci branili svoje sebične interese nasilnim i nelegitimnim sredstvima, da smo počeli i sami da verujemo da ćemo imitiranjem nekoga od njih postići jednako „dobre“ rezultate. Srbija je svojim dezorijentisanim delovanjem postala jedina zemlja Evrope koja se otvoreno suprotstavila američkim planovima za globalnu hegemoniju. Ona je to skupo platila i još uvek plaća. To zna ona, to znaju Amerikanci i članice NATO, to znaju i sve članice EU i UN, bez obzira kakav stav o nezavisnosti Kosova imale. Međutim, taj otpor zapadnom imperijalizmu u trenutku kada je on bio na vrhuncu, predstavlja međunarodni prestiž koji sav novac ovoga sveta, sav ekonomski prosperitet i napredak u evrointegracijama ne mogu da kupe. To je ono što ostaje za istoriju i ono što nosi sa sobom moralnu težinu i autoritet.

Ne treba se zanositi da u svetu postoji neka „liga slobodnih“, spremna da se u naše ime bori protiv imperijalizma i neokolonijalizma koji nam stavlja čizmu na grudi. Zato što očekujemo da Generalna skupština UN ustane u našu odbranu, proglasi SAD za agresora i uvede im sankcije, zato tako lako i nasedamo na priču da je „podnošenje rezolucije besmisleno i beskorisno“. A stvari stoje upravo suprotno – Srbija je ta, koja svojom rezolucijom brani Ujedinjene nacije od američke hegemonije.

I upravo su ti „časni ožiljci“ koje Srbija više od deset godina nosi, i koje sva EU šminka nije mogla da sakrije, ono što Srbiju obavezuje da u Ujedinjenim nacijama nastupi hrabro i zahteva ono što joj pripada. Prethodnih par nedelja nam je pokazalo da joj za to nisu potrebne naročito teške reči, niti naročito prgav stav. Dovoljno je da Srbija citira Povelju UN i to je već skandal. Dovoljno je da ona pozove na javnu raspravu i otvoren dijalog, i to je već prkos, „neuvažavanje partnera iz EU“ i „neobjašnjiva konfliktnost“. Zemlje Zapada, valjda zato što im nije čista savest, upinju se iz petnih žila da nateraju Srbiju da se odrekne svog moralnog preimućstva, tako što će javno, pred svima, da odustane od onoga za šta se toliko uporno borila svih ovih godina. U tu prljavu igru su uključene i potajne sugestije da bi Srbija trebalo da odustane od svojih načelnih stavova i upusti se u mutne trampe i fantomske teritorijalne kompromise, razočaravši jednom za svagda one koji u njoj pre svega vide nevinu žrtvu međunarodnog nasilja.

„Kosovski mit“ i „vidovdanska etika“ nikada se nisu ticali teritorija i granica, oni nisu imali veze sa konkretnim odnosom Srba i Albanaca, a ponajmanje su upućivali srpski narod da se hvata u kolo američke imperijalne politike – ne zato što su u tom kolu svima krvave ruke od srpske krvi, već zato što su im krvave ruke uopšte. Borba za Kosovo je, u stvari, borba za čiste ideale i principe. Ona obavezuje da se bude na strani istine i pravde, i onda kada je na suprotnoj strani neuporedivo više njih, i kada su oni bogatiji, moćniji i uspešniji, i kada je njihovo celo Carstvo zemaljsko. A naspram Carstva zemaljskog je Carstvo nebesko, koje, kao što znamo, odbacuje prazne izgovore, gnuša se politikantskog pragmatizma i ne poznaje „nemoguće misije“. Stoga nema tog pritiska kojim se može opravdati odustajanje, niti „kompromisa“ koji može biti važniji od onoga što Srbija ima priliku da uradi na međunarodnoj sceni.

Za pedeset ili sto godina, sadržaja srpske rezolucije neće se sećati niko, kao što ni danas nije bitan onima koji zahtevaju da ga promenimo, samo zato njih nismo pitali ni za šta, kada smo ga sastavljali. Ostaće samo jedno: ili je Srbija tražila svoje pravo, uprkos pretnjama i ucenama, braneći sopstvenim primerom suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet, kako sebe, tako malih i obespravljenih naroda uopšte; ili je poslala zemlju i vodu u Vašington i Brisel, i tako javno, na vlastitu sramotu, priznala da je jedino pravo na koje se vredi pozivati – pravo jačega, i na taj način pružila legitimaciju svima koji priznaju i podržavaju nezavisnost Republike Kosovo. Ujedinjene nacije su osnovane pre svega da bi malim, nemoćnim i obespravljenim pružile ovu vrstu zaštite, ali je ova njihova uloga uveliko zaboravljena. Budući zemljom presedana, Srbija ima mogućnost, ma kako neznatnu, da omogući Ujedinjenim nacijama da blesnu makar na trenutak, oglasivši nepravdu u svetu bez pravde. A taj zadatak je više nego dostojan naših predaka, mitova i zaveta. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner