Početna strana > Rubrike > Politički život > Živimo u sistemu dirigovanog haosa i strogo kontrolisane anarhije - pristojan čovek nema šta da traži na ovim izborima
Politički život

Živimo u sistemu dirigovanog haosa i strogo kontrolisane anarhije - pristojan čovek nema šta da traži na ovim izborima

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 12. jun 2020.

 „Imam neki deža vi osećaj u pogledu toga kako izgleda atmosfera dve nedelje pre izbora, kao da se nalazimo u vremenu od pre 15 ili 20 godina - bilo je teško, ali je bar postojala neka nada da će biti bolje.“

Ovako je Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli (NSPM) i još izvesno vreme narodni poslanik, počeo u razgovoru za podkast Istinomera „U mikrofon“ da odgovara na prvo pitanje koje se odnosilo na ponašanje pojedinih političara na opozicionoj sceni, kao i na nivo političke kulture i na činjenicu da deo opozicionih političara neguje model ponašanja koji kritikuje i koji navodno želi da menja. Vukadinović primećuje da je „najstrašnije što mlade generacije nemaju nadu i što živimo u sistemu organizovanog, dirigovanog haosa i strogo kontrolisane anarhije“.

„Zvuči paradoksalno, ali ovde funkcioniše samo ono što je neophodno da bi vladajuća klika – neko kaže bratija, neko mafija, neko kaže SNS – mogla da vlada. Dakle, funkcionišu samo segmenti neophodni za vladanje, a sve ostalo ih ne zanima i ljudi osećaju da su prepušteni sami sebi“, ocenjuje Vukadinović.

Hoćete da kažete – manjina vlada, a većina je odustala od sebe?

Apsolutno, to hoću da kažem. Odustala je ne samo od borbe, nego je odustala i od nade da će biti drugačije i bolje. To ne znači da se nekim čudesnim obrtom stvari ne mogu, možda, preokrenuti, kao što se dešavalo par puta u našoj istoriji, ali sve je teže detektovati te moguće tačke ili džepove, da se poslužim „Kovid rečnikom”, otpora.

U tom kontekstu, gde je onda borba ili otpor – na strani izlaska na izbore, ili bojkota?

Razočaraću stare, odnosno nove političke prijatelje, kada ponovo kažem da se ne bore ni jedni ni drugi, nažalost. Teoretski je potencijalno bojkot bliži toj borbi, mada je to paradoks, jer bi trebalo da bude obrnuto. Sergeju Trfiunoviću je još samo ostalo da izađe na izbore, i koliko god se on trudio i ulagao energiju i aktivizam, sve to deluje malo farsično i možda bi imalo smisla u nekim drugačijim okolnostima.

Zašto izbori nisu borba?

Zato što izbori, da bi bili izbori, a ne puko glasanje, ne samo formalno potvrđivanje nekog rezultata koji je već zapisan i zacrtan u nekom kabinetu, moraju da sadrže jednu, makar minimalnu dozu neizvesnosti. U nekim demokratskim društvima ponekad je neko favorit, pa se očekuje njegova pobeda, ali ovde ne postoji ni mrva neizvesnosti. Angela Merkel je ranije bila favorit, u drugom mandatu Barak Obama je bio favorit na izborima, ali ovo ovde, gde nema mogućnosti greške u odnosu na unapred projektovan rezultat ili drugačiji ishod, već je samo po sebi dovoljno da ovo ne nazovemo izborima.

Ima neizvesnosti i ovde. Ne znamo ko će preći cenzus.

Nevolja je ovde što se zna i ko će pobediti i ko će preći cenzus i ko će izgubiti. Možda vi i ja ne znamo u ovom trenutku, iako ja nešto slutim, ali ishod ne zavisi od toga koliko će osvojiti SNS, nego od Vučićeve procene i odluke koliko ko treba da osvoji

Nevolja je ovde što se zna i ko će pobediti i ko će preći cenzus i ko će izgubiti. Možda vi i ja ne znamo u ovom trenutku, iako ja nešto slutim, ali ishod ne zavisi od toga koliko će osvojiti SNS, nego od Vučićeve procene i odluke koliko ko treba da osvoji. U autorskom tekstu u NIN-u sam napisao da bojkot nije sjajno i slavno rešenje, ali je neuporedivo bolje nego da „stojiš u redu i čekaš da ti čika-Aca da ‘bonu“. Nije ovo situacija „Idemo pa se borimo da preživi naša stranka ili naš pokret” – ovde zapravo stojiš u redu da dobiješ bon, vaučer, ili „‘bonu” od čika-Ace, odnosno Aleksandra Vučića, koji će iz nekog razloga proceniti da mu ti trebaš unutra. Svako od ovih koji izlaze na izbore su svesniji toga i od vas i od mene.

Vi tvrdite, dakle, da živimo u igri koju kontroliše samo jedan čovek i da su izbori laž?

Da. Barem u ovom trenutku. Naravno, malo je sve složenije utoliko što postoje i regionalni i međunarodni faktori, pa to onda malo, nekada kvari jednačinu, ali kada je reč o ovim izborima…

Ali pritom, kada to tvrdite, nemate dokaze…

Ne znam šta smatrate dokazima, ali to je kao da mi tražite dokaze – mada i oni postoje, na kraju krajeva – da je 90% lista, dopuštam greške, imalo pomoć od vlasti, direktno ili indirektno, da prikupe potpise. Za to nemam dokaze, ali je to toliko jasno, a za ovo da će proći onaj kome će Vučić dopustiti da prođe, u to nemam nikakve sumnje.

Šta radi on kada dopušta, kako dopušta?

Ima različitih mehanizama. Pri čemu ono poslednje što se radi je na licu mesta, na biračkim mestima. Sada, realno, tu kontrole neće biti, ali ono što je možda i važnije ili jednako važno kao i rad na biračkim mestima, jeste rad koji se odvija pre izbora, rad po medijima, kada Aleksandar Vučić projektuje budući rezultat tako što određuje ko će ići na medije, ko će dobiti, kome će se „otvoriti dveri“ Pinka i drugih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Na taj način on već izdvaja krug favorita.

Ko su ti favoriti, po vama?

On je svoju izbornu kampanju završio time što je postao pobednik korone, što je sa vanrednim stanjem završio izbore i podelio po 100 evra. Sada daje u medijima prostor onima koji treba da pređu cenzus. Na biračkim mestima će se dešavati samo fini radovi i štelovanje, ako se nešto prethodno zabrljalo.

Pričam o favoritima za cenzus i ja to vidim tako što radim istraživanja, ali to možete i bez istraživanja da vidite, na osnovu toga ko se koliko pojavljuje u medijima sa nacionalnom frekvencijom – RTS, Pink, Happy, Prva, B92. On projektuje željeni rezultat tako što onima koji treba da prođu daje medijski prostor. Vojislav Šešelj, Šapić, pojavljuju se u medijima i, što je važnije, njih vlast ne napada, a mediji objavljuju pozitivne vesti o njima, za razliku od onih koji ne treba da prođu. Naravno, Aleksandru Vučiću je sada lakše da to radi, jer postoje stranke koje bojkotuju izbore, pa može da odglumi „ravnopravnost“ predstavljanja ovih par nedelja. Očekujem fantastične buduće izveštaje REM-a i nekih međunarodnih posmatrača o tome kako je bila ravnopravna zastupljenost i kako je sve to u redu i da ova opozicija što bojkotuje priča gluposti. On to može tako sada da radi, jer je svoju izbornu kampanju završio time što je postao pobednik korone, što je sa vanrednim stanjem završio izbore i podelio po 100 evra. Sada daje u medijima prostor onima koji treba da pređu cenzus. Na biračkim mestima će se dešavati samo fini radovi i štelovanje, ako se nešto prethodno zabrljalo.

Ali, uprkos svemu što ste pomenuli, u čemu je suštinska razlika u odnosu na prethodne izbore, pa da ste vi, od energičnog insistiranja na učešću na izborima i konstatacija da bojkot koristi Vučiću i da je poput požara koji se širi sa društvenih mreža, stigli do zagovornika bojkota?

Ja nisam promenio stav u suprotnom pravcu – i dalje imam rezervu prema bojkotu, i dalje mislim da je došao kao požar sa društvenih mreža i da odgovara Vučiću, kao i da ne možemo očekivati idealne uslove za izbore, ali mislim da moramo imati makar minimum minimuma u smislu standarda. Inače, moj stav je bio pola-pola i ranije. Dakle, deo opozicionih stranaka je, precenjujući ili potcenjujući sebe, smatrao da im bojkot odgovara da se bolje politički pozicioniraju i da delegitimizuju Vučića, da mu obore izlaznost ispod 40 procenata, računajući i na apstinente koji nikada ne izlaze. To nije bilo realno. Ja poznajem srpskog glasača, jer se bavim istraživanjima, ali poznajem i srpsku političku elitu. Znao sam da neće izdržati i da se deo junači da bi dobio poene i lajkove na društvenim mrežama i na šetnjama koje su bile masovne. Znao sam da će, kako se bude primicao dan izbora, hlapiti, vetriti njihova revolucionarnost. Ima još jedan detalj koji je manje prisutan u javnosti jer se više pominju poslaničke plate, a ovaj detalj se odnosi na ozbiljan novac, za srpske uslove, koji stranke dobijaju iz budžeta kada imaju poslanike.

Zar to nije legitimno?

Apsolutno je legitimno, ali onda to kažite. Nemojte reći da izlazite zbog borbe za bolju Srbiju. U ovom mandatu DSS je razbio svoj sopstveni klub, koji je imao 18.000 evra svakog meseca. Saša Radulović takođe nema svoj klub, ostao je na 2 ili 3 poslanika, a dobijali su desetine hiljada evra. Kada saberete, recimo, Demokratsku stranku, pa Dosta je bilo, i to što je išlo iz budžeta na račune partija svakog meseca četiri godine, to je negde oko 2 miliona evra. Kada se pojavila mogućnost da ostanu bez toga, neki su onda pronašli bilo kakvu akrobatiku da izađu na izbore.

Zašto ste vi prelomili stav ka bojkotu?

Zato što su uslovi – možda ne šest puta gori, ali su gori. I pre neko veče u emisiji smo se složili, i Trifunović i Radulović i ja, da su uslovi za izbore gori, iako oni prelamaju u pravcu izlaska na izbore. Ipak, nije bojkot kao poljem preći, kao u kafanu ući ili „Napravićemo revoluciju”. Dobar deo popularnosti ideje bojkota je počivao na iluziji da kada jednog dana budu izbori, uz bolje uslove, izaći će na njih toliko ljudi da će vlast biti srušena. To je bilo možda i lažno obećanje, ali su neki u to verovali. E sada, pošto sam znao da je to iluzija i da nema ni u narodu te energije, a bogami ni kod opozicije, predlagao sam ili da svi zajedno izađemo, ili da svi zajedno bojkotujemo.

Ali nije uspelo ništa od toga – i šta sad?

Nije uspelo, i to sam napisao pre godinu dana – da će se desiti najgora opcija, da pola izađe, a pola bojkotuje. U ovom trenutku, moja odluka da ne izađem na te izbore – ona, naravno, jeste politička, odnosno ima političke posledice, ali ona je lična.

A koliko ona ima veze sa tim da niste pronašli listu kojoj bi se pridružili?

Ma kako nisam, od polovine učesnika „Utiska nedelje“ sam imao ponudu da budem na listi, sa istim statusnim pravima koje imam sada kao nezavisan poslanik.

Koja polovina vam je to ponudila?

Dovoljno je što sam rekao da je polovina, nije važno koja. Da sam se potrudio, bilo bi i dve polovine. Moja odluka da u ovom ne učestvujem je direktna politička žrtva i lična žrtva – i materijalna, da se ne lažemo. Ja nisam mogao ljudski da podnesem da učestvujem u jednoj farsi, o tome se radi. Znam kako se skupljaju potpisi u ovakvim uslovima, da ne pominjem da je Aleksandar Vučić ubio politički život. Da nije tako, ne bi on spuštao cenzus koji će jedva i sada neko preći. Neću da kažem da je ova moja odluka mudra, jer niti sam verovao, niti sada verujem u revoluciju i u to da ćemo ga srušiti na ulici, ali ja lično niti mogu pozvati nekoga da glasa za mene na izborima na kojima pristojan čovek nema šta da traži.

Prema rezultatima vašeg istraživanja, samo je deset odsto građana za bojkot. Šta je onda uspeh te opcije?

Mnogo više ih neće izaći, ali iz drugih razloga. Ovih deset odsto su ljudi koji su rekli da neće izaći na izbore zbog poziva na bojkot, i to su oni koji slušaju opoziciju, ali drugi deo građana kaže „Neću da izađem jer inače ne izlazim”, a ima i onih koji neće sada izaći nezavisno od Boška ili Đilasa. Realno, ja mislim da više od polovine onih građana koji neće glasati to ne čine zbog stranaka koje pozivaju na bojkot, što vam dosta govori o strankama i liderima.

Onda znači da su izbori „osuđeni na uspeh“?

Oni su „osuđeni na uspeh“ jer ih raspisuje onaj koji broji glasove, u tom smislu su osuđeni na uspeh. Mi nemamo cenzus u smislu procenta ljudi koji mora da izađe, i 50 odsto je više psihološka granica. Izbori su jednako uspeli i da izađe 35 ili 60 odsto. Izaći će verovatno više od 35 odsto – izlaznost na svim prethodnim izborima je bila 54 do 56 odsto, pa 10 odsto da bojkotuje, to je onda 45 odsto izlaznost, dakle to je dosta daleko od granice od 50 odsto. To neće ništa promeniti, niti će Vlada biti nelegitimna, niti će neko uskratiti čestitku iz sveta Vučiću, ali on je takav da će silom ganjati da prva brojka bude pet, kako bi svi rekli da bojkotaši nisu uspeli. Ja mislim da bojkotaši neće uspeti i da su propustili priliku da uspeju više.

Pa vi ste napisali – možda od bojkota bude i neke vajde?

Vajda bi mogla da bude ne spoljašnja, nego izvesna unutrašnja delegitimacija režima. Vajda je i da se stvori određeno čvrsto opoziciono jezgro ljudi i stranaka i organizacija, ali pre svega građana. Jer kako god da okrenete, čak i da ostane na 10 odsto bojkota, to je ogroman broj ljudi. Moglo bi i da se pokaže ono što Aleksandar Vučić stalno pokušava da prikrije – da protiv njega nije samo neka šačica propalica, avanturista, stranih plaćenika. On ne može da prihvati činjenicu da ga bar četvrtina ili petina građana ne podnosi, a bar polovina od te četvrtine neće izaći na izbore. To je, okreni-obrni, barem 500.000 ljudi, dok je protiv njega realno bar milion građana. A ovaj opozicioni savez, koji sam kritikovao sa razlogom, mislim da treba da se raziđe što pre jer nisu uspeli u realizaciji, iako je početna ideja bila dobra. 

Ali građani koji pominjete, koji su protiv, nisu artikulisani?

Nisu artikulisani, neki hoće ovo, neki ono, neki neće ni sa kim, i na to Vučić igra. Ali da jesu artikulisani, to bi bilo oko 30 procenata, i u nekim srećnim trenucima, na nekim drugim izborima, mogli bi da se okupe iza nekog predsedničkog kandidata ili da pokažu snagu na nekim vanrednim parlamentarnim izborima.

Zašto smatrate da je nastup Sergeja Trifunovića u „Utisku” bio najbolja reklama za bojkot?

Sergej Trifunović je izbacio najbolji bojkotaški slogan, „Igraj se sam“, ali je onda od njega odustao. Ne mislim da je Sergejev nastup bio samo reklama za bojkot, mada je on dao najveći doprinos – cela ta emisija je bila reklama za bojkot. Vraćamo se sada na početak, na političku kulturu – samo pogled na tu emisiju nikoga živog neće motivisati da izađe na izbore. Mnogi koji su gledali emisiju su se kolebali da li da izađu na glasanje i verovatno su prelomili da nemaju šta da traže na izborima gde su najveći i najozbiljniji opozicioni igrači zapravo moja dva uvažena sagovornika iz te emisije. Tri takve emisije, tri takva „Utiska“, ali po mogućstvu na RTS-u, to bi ubilo izlaznost. Ovako će ona realno biti ispod 50 odsto, ali će, siguran sam, Vučić napraviti da prva brojka u procentu izlaznosti bude pet, a ne četiri.

Kako objašnjavate da se oštrica sukoba na liniji vlast-opozicija potpuno prebacila na opozicionu scenu, dok vladajuće stranke vode pozitivnu kampanju?

To je Vučićev najveći uspeh. Kako se približava dan izbora, ovi što izlaze su sve nervozniji, jer se bore za taj bonus, a najbolje znaju šta su sve žrtvovali da bi se pojavili na tim izborima, od skupljanja potpisa do svega ostalog, dok su ovi koji bojkotuju suočeni sa tim da će nekima stranke propasti ili da će završiti na ulici, pa su i oni nervozni i ljuti na ove. Ovi koji bojkotuju imaju prirodan motiv da dezavuišu i diskvalifikuju ove koje idu na izbore, iz očigledno interesnih motiva, jer nemojte mi reći da će srušiti Vučića iznutra. Kada bi se realno merilo, mislim da bi Šapić bio čak bliže osvajanju pet odsto, i radikali imaju realne šanse da pređu cenzus, tu je DJB, tu su Zavetnici, monarhisti, Metla, i Sergej bi bio vrlo blizu da pređe, čak i cenzus od pet odsto, ali posle ovakve emisije i posle još možda par ovakvih nastupa, mislim da mnogi njegovi birači neće izaći na izbore. Kada na istraživanju pitamo „Kada biste izašli, za koga biste glasali”, po tom pitanju sigurni su i radikali i svakako Sergej i Šapić, i još par stranaka – čak i „1 od 5 miliona“ se tu pojavljuje. Ali kada pitate samo one koji kažu „Sigurno izlazim na izbore” za njihova politička opredeljenja, onda čak ni Šapić ni radikali nisu sigurni, a ovi drugi su ispod crte. Vučićev jedini problem je kako da ih sve umili i zadovolji, jer svako od njih ima očekivanje da pređe cenzus. 

(Istinomer)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner