Početna strana > Rubrike > Politički život > "Zlatno doba" Demokratske stranke
Politički život

"Zlatno doba" Demokratske stranke

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 08. februar 2010.

„Danas, 20 godina od obnavljanja Demokratske stranke, Srbija nikada, sa stanovišta demokratskih principa i vrednosti, nije bila na višem nivou razvoja“, ovo je jedan od stavova u govoru predsednika Republike i Demokratske stranke na proslavi dve decenije od obnavljanja delovanja ove političke organizacije. Nedavno se mogla čuti ocena da Srbija danas podseća na prvu deceniju 20. veka koja se smatra zlatnim dobom srpske demokratije.

Koliko ove ocene zaista odgovaraju dostignutom stepenu demokratskog razvoja u Srbiji? Da li danas zaista živimo u novom zlatnom demokratskom dobu? Verovatno da vladajuća nomenklatura Demokratske stranke veruje da u našem društvu cveta demokratija. A kako stvarno izgleda poštovanje demokratskih principa, možemo videti na mnogobrojnim primerima.

Izveštaj revizorske komisije, komisije za kontrolu monopolskog položaja, nepoštovanje tenderskih procedura, nedodirljivost javnih preduzeća, snažno delovanje partijske države, nedostatak poverenja u parlament i vladu, gubljenje demokratskog legitimiteta, medijska blokada i nedovoljan uticaj javnosti, koncentracija vlasti u rukama predsednika Republike, otvorena sprega tajkunskog kapitala i vlasti, rastuća korupcija i rušenje osnovnih moralnih vrednosti, sve su to pokazatelji da smo veoma daleko od zlatnog doba demokratije. Naprotiv, pre se može reći da se u našem društvu veoma teško uspostavljaju demokratske institucije. I to naročito kada se sagleda ukupna socijalno ekonomska situacija, visoka stopa nezaposlenosti, katastrofalni učinci pljačkaške privatizacije, siromaštvo i socijalna degradacija. Za ovakvu nepovoljnu situaciju odgovornost snosi i vladajuća Demokratska stranka koja ni ovu priliku nije iskoristila da iskorači iz svog samoobmanjivačkog marketinškog kruga. Zato se sa pravom može postaviti pitanje šta je stvarni politički i ideološki identitet Demokratske stranke.

Na ovu dilemu pokušao je da odgovori predsednik Političkog saveta DS Dragoljub Mućunović. „Naravno da ne bežim od kritike, ali priznajem da u stranci nemamo dovoljno debate. Kada je reč o manama, u svakoj stranci na vlasti se dešava da u nju pohrle ljudi kojima je samo do vlasti ili profita. DS je postala veoma masovna i nije tako lako kontrolisati sve aspekte njenog delovanja. Zbog toga je i predsednik DS Boris Tadić govorio o centralizaciji.“ Ali zašto u Demokratskoj stranci nema kritičkog dijaloga i ozbiljnog demokratskog učešća članstva u donošenju ne samo kadrovskih već i programskih odluka? Kolika je odgovornost upravo Političkog saveta što stranka ne može da funkcioniše kao debatni klub već isključivo kao mašinerija za održavanje na vlasti? Zato se i ne treba čuditi što su mnogi pohrlili u vladajuću stranku.

Efektivna brana za ovakvo realpolitičko ponašanje ne postoji jer ako je osnovno merilo napredovanja u stranačkoj nomenklaturi postalo podaništvo, onda je sasvim prirodno što su u Demokratskoj stranci koncentrisani vlast i moć u veoma uskom oligarhijskom krugu. O tome svedoči i odgovor Dragoljuba Mićunovića na konstataciju da je javnosti nezamislivo da bi Boris Tadić na predstojećoj izbornoj skupštini mogao da ima protivkandidata. Nije ga imao ni 2006. godine. „Dok je on na mestu predsednika države, bilo bi iluzorno tražiti mu konkurenta za mesto čelnika stranke, jer je Tadić pokazao uspešnost osvajajući izbore i napredujući u popularnosti. S druge strane, ukoliko bi se pojavio neko ko bi u stranci imao veći uticaj, to bi značilo smanjivanje autoriteta predsednika. Nije sporno da će Tadić dobiti najviše glasova. Ne mogu da pretpostavim da bi neko drugi dobio više glasova od njega. Za sad nisam video da neko namerava da se kandiduje i pokuša da zameni Tadića.“

Ovakav stav vodećeg ideologa Demokratske stranke zaista mnogo govori o odnosima unutar ove organizacije, jer unapred proglašavati rezultate stranačkih izbora i nedodirljivost aktuelnog stranačkog vođe upravo predstavlja negiranje demokratske procedure. Upravo se to danas dešava unutar Demokratske stranke čiji predsednik koncentracijom moći i odlučivanja otvara prostor za dodatnu oligarhizaciju i poništava mogućnost kritičkog i kreativnog dijaloga kako bi se odredio profil vladajuće stranke. Ona je i nastala kao težnja vodećih intelektualaca da se u našem društvu stvore demokratske institucije i afirmišu principi pravne države. Danas se u Demokratskoj stranci gotovo i ne čuje, a i ne ceni previše glas vodećih kritičkih intelektualaca, oni se tretiraju kao nužno zlo, a ponekad budu okupljeni, i to u vreme izbornih kampanja, kako bi svedočili o idejnoj snazi Demokratske stranke koja realno više ne postoji. Sada su neka druga vremena u kojima nema mesta za ljude koji postavljaju „nezgodna“ pitanja.

Funkcioneri Demokratske stranke često je svrstavaju u neku vrstu levog socijal-demokratskog centra, bez obzira na to što se to u našoj političkoj praksi teško može jasno prepoznati. Dragoljub Mićunović je svestan ovog programskog i idejnog izazova. I u njegovom odgovoru možemo prepoznati političku hipokriziju kojom se služe funkcioneri DS: „Velika je socijalna nejednakost i to naše društvo konstantno puni ‘elektricitetom’. Država se i oprezno ponaša prema tajkunima, stvara milje u kojem su oni ‘negovani’ i ‘maženi’. DS ima zadatak i odgovornost da pomogne slojevima koji su ugroženi ekonomskom krizom i lošim privatizacijama.“

Srbiju danas vodi Demokratska stranka kao stožerna stranka vladajuće koalicije te logično proizlazi da upravo ona „neguje“ tajkune. Govoriti o lošoj privatizaciji u vreme kada prevladava mišljenje da je reč o katastrofalnim posledicama privatizacije spada više u domen prigodne političke retorike nego što govori o iskrenoj nameri DS-a da se suoči sa rastućim socijalnim nezadovoljstvom.

Proslava dve decenije obnavljanja Demokratske stranke označila je vrhunac njene moći, ali upravo su ti trenuci prilika za kritičko preispitivanje njene dalje političke i programske orijentacije i prevazilaženje floskula o DS-u kao jedinom garantu modernizacije i evropeizacije Srbije. Proći će mnogo vremena dok naša zemlja dostigne visok stepen razvoja demokratskog života i institucija, a osnovni preduslov je razgradnja partijske države i stvaranje uslova za kritički dijalog u društvu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner