Početna strana > Rubrike > Politički život > Žuto-crvena koalicija i prilika za (još jedan) popravni
Politički život

Žuto-crvena koalicija i prilika za (još jedan) popravni

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Pavić   
subota, 28. jun 2008.

 

Spolja gledano, kao što su već mnogi vrsniji posmatrači primetili (Vukadinović, Radun), nova "pro-evropska" kaalicija u Srbiji zbilja predstavlja pomirenje posvađanih frakcija među srpskim komunistima. S tim, naravno, što su se srpski komunisti (ustvari, titoisti) najzad i otvoreno pomirili oko onog faktora koji ih je u suštini oduvek i držao na okupu - ne ideologije, već vlasti. To, na kraju i nije neko novo otkriće - Đilas je o tome pisao još u "Novoj klasi" 1950-ih - ali se vredi stalno na njega podsećati. Več se u Istočnoj Evropi tokom 1990-ih, čak i nakon njihovog privremenog “istorijskog poraza”, pokazalo da će se upravo komunisti - tj. oni koji su se kitili tim nazivom - najbrže i najuspešnije prilagoditi novom, "post-ideološkom" dobu, i postati revnosne "demokrate", "kapitalisti", "neo-liberali" i, da ne zaboravimo, veliki pobornici NATO pakta i Evropske unije.

Ono što, međutim, ostaje nedorečeno u srpskom slučaju je da toj velikoj srećnoj porodici koja je i zvanično ponovo na okupu pripada i ostatak vrha zvaničnog srpskog političkog establišmenta. I to datira od onog trenutka kada su Vuk Drašković, Dragoljub Mićunović i ostale perjanice srpske opozicije "legle na rudu" i prihvatile da učestvuju na neravnopravnim, "prvim višestranačkim izborima u Srbiji" krajem jeseni 1990. Tada je srpsko političko vrelo zagađeno za bar sledećih 20 godina, tj. do sada.

Jer, borba za vaspostavljanje srpske demokratije trebalo je da bude zasnovana na jasnoj diferencijaciji između njenih grobara (i njihove ideološke i/ili biološke dece) i njenih potencijalnih obnovitelja. Sam sistem je, s obzirom da je uspostavljen krajem Drugog svetskog rata revolucionarnim nasiljem, otimačinom i ukidanjem starih i uspostavljanjem novih institucija "odozgo", bio u biti nelegitiman i, kao takav, nesposoban da propisuje nova "pravila demokratije" - pogotovu iz razloga što su njegovi nosioci i dalje kontrolisali sve poluge vlasti, medije, vojsku, policiju, tajne službe i privredu (naravno, mogao je da pokaže da nije „nelegitiman“ tako što će prvi krenuti u samo-demontiranje, što se nije desilo, već su svi njegovi potezi bili iznuđeni). Srbiji je trebala neka verzija poljskog „okruglog stola“, gde bi se vlast i opozicija dogovorili o uslovima za uspostavljanje prelaznih institucija i raspisivanja prvih demokratskih izbora od uspostavljanja „komunističkog“ režima. Ili bojkot dok se ne dobije borba za ravnopravne izborne uslove.

U svakom slučaju, jasnoća koja je zahtevala radikalan rez da bi se nešto novo i zdravije uspostavilo uništena je izdajom tadašnje srpske "opozicije". Jedini izuzeci među tadašnjim stranačkim prvacima, koji su i tada ukazivali na pogubnost takvog poteza, bili su Kosta Čavoški i Nikola Milošević, koji su, u znak protesta zbog pristajanja njihovih dotadašnjih saboraca da uđu u "demokratsko kolo" sa dojučerašnjim anti-demokratama, dali ostavke i napustili Demokratsku stranku. Bilo je još manjih pobuna u još nekim strankama, na prvom mestu Srpskom pokretu obnove, ali su one brzo i efikasno, skoro staljinistički ugušene. A vreme koje je usledilo pokazalo je koliko su Čavoški i N. Milošević bili u pravu.

Jer, umesto jasnoće, dobili smo mulj, u kom smo zaglibljeni i dan-danas, gde su se proklamovane vrednosti srpske demokratije i istorije izmešale sa propadajućim vrednostima jednog stranog tela na srpskom političko-istorijskom biću – titoizma i njegovih izvitoperenih nusprodukta, poput srbo-komunizma, „ateističkog pravoslavlja“, „globalnog građanizma“, novokomponovanog „neoliberalizma“ i sličnih čuda. Ulaskom u institucije koje su nastavili da kontrolišu stare strukture, tadašnja "opozicija" je uvukla celu Srbiju u bezizlazni glib Miloševićeve politike, njegovih lutanja, improvizacija, promašaja i samozavaravanja, uvukla Srbiju u kolo kojem je upravljala – a i dalje upravlja, u koordinaciji sa „stranim kolegama“ – ona ista stara, anti-srpska, izdajnička UDBA (čast frakcijama/pojedincima koje ad hok uspevaju da se tome privremeno, u delićima suprotstave).

Uz to, tim činom je omogućeno da cela Srbija mnogo lakše bude poistovećena sa politikom 1990-ih pred očima sveta, politikom koja je Srbima donela globalnu satanizaciju, sankcije i niz nacionalnih poraza (na stranu što ta politika nije bila ni približno onako crna kako su je spolja prikazivali). Svojim samo-kooptiranjem u institucije, svaki istinski opozicioni pokret mogao se, bez po muke, od strane domaće – ali i strane propagande – prikazati kao samo jedno "manjinsko mišljenje" - možda legitimno ali ipak manjinsko unutar jednog "demokratskog sistema" čija većina, jel'te, podržava „rušilačku Miloševićevu politiku“, itd. (a postojanje „zvanične opozicije“ onemogućilo je u tom vremenu stvaranje neke druge, koja bi dovela u pitanje sistem kao takav). S druge strane, ostanak van institucija omogućio bi jasnu ogradu od režimske politike, a ta i takva "druga Srbija" sigurno ne bi tako lako mogla da bude podvedena pod "manjinsku", niti bi mogla da bude vezana za petokraku koja se toliko dugo i uporno održavala u srpskim (i crnogorskim) državnim simbolima, što je možda najviše i doprinelo lakoći s kojom je Srbija tokom 1990-ih satanizovana (kao "poslednji bastion komunizma u Evropi“ i slično). Jednostavno, jedini način da se deligitimišu 50 godina titoističke uzurpacije bio je jasan otklon i zahtev za nova, prelazna ("tranziciona") pravila po kojima bi se vaspostavio legitiman demokratski sistem. Ali, to bi zahtevalo žrtve, koje srpski „opozicionari“ očigledno nisu bili spremni da podnesu.

Dakle, izdajom srpske opozicije u jesen 1990, Srbija je izgubila, ali je zato dobila jedna nova klasa - klasa profesionalnih opozicionara, večitih, besplodnih „zalagača“ za razne „svetle ciljeve“ koji nikako da se ostvare. Ta klasa se domogla prvo mrvica a zatim sve većeg dela vladajućeg kolača, i shvatila da se od opozicionarstva sasvim lepo može živeti. Možeš da kažeš i najgore stvari na račun "nenarodnog režima" a da ipak na kraju svakog meseca podigneš svoju sasvim solidnu poslaničku platu, a vremenom i da uđeš u neke "poslove". Neka vrsta privilegovanog „disidentstva“, uz oreol respektabilnosti koju donosi činjenica da si sada priznat kao legitimni deo „demokratskog“ sistema a ne samo tolerisan kao ideološki otpad. I ko zna koliko bi to trajalo da nije bilo sankcija i, na kraju, bombardovanja, krunisamog Kumanovskim sporazumom, tj. ponovnim (privremenim) gubitkom Kosova, koje je, međutim, iznova izvršilo svoju magiju na srpsku zbilju. Ubrzo je došao 5. oktobar i upad doskorašnje opozicije u Skupštinu i slične građevine, uz malu podršku „spolja“ ali mnogo veću i odlučniju podršku običnog, „nezvaničnog“ naroda. Sve su institucije preuzete i dobijena je prilika za novi početak.

Osam godina kacnije, očigledno je da pirlika nije iskorišćena – nikakvog suštinski novog početka nije ni bilo, što je na kraju i krunski dokaz za duboku korumpiranost nekadašnje "opozicije", njenu suštinsku isprepletenost sa „vlašću“ i neautentičnost i neutemeljenost njenog celog pristupa od samog početka. Kao što je već odavno postalo očigledno, jedino što se desilo je da su "novi" preuzeli sve poluge starih, plus njihove "tajkune" i praktično nastavili tamo gde se i stalo. Skoro nijedno od „revolucionarnih obećanja“ datih narodu nije ispunjeno, što je delegitimisalo i samu „demokratsku revoluciju“, koja se samo pretvorila u jednu novu otimačinu i uzurpaciju.

Zato se sada i čini da je mulj osam godina nakon 5. oktobra isti onaj mulj u kojem se Srbija nalazila 1990-ih. Samo što su sad glavne sukobljene frakcije starog titoističkog režima najzad i ozvaničile saradnju - i time pružili, čuda li, i treću priliku Srbiji - to jest svima onima koji više ne žele da se dave u tom jednom-te-istom mulju današnje srpske političko-društvene scene. Dakle, nazire se prilika da se napravi još jedan otklon, da se povrati jasnoća, da se na neki način uradi popravni iz 1990. i 2000.

Međutim, ovde mora biti jasno i to da taj napor ne mogu da iznesu oni koji su dosad pili iz tog istog zagađenog vrela, a koji bi opet (ili i dalje) da budu „zvanična opozicija“ – DSS i Radikali.

DSS nikad nije uspeo, bez obzira na lične kvalitete i imidž Vojislava Koštunice i možda još kog pojedinca, da izgradi pravu platformu alternative - nečeg što su mnogi bili skloni da nazivaju "trećim putem". Zašto? Zato što je, uz sve priče o "načelnosti", DSS vodio bitku sa vetrenjačama unutar jednog sistema koji je sam po sebi "nenačelan". Dakle, i Vojislav Koštunica je delio taj prvobitni greh srpske opozicione izdaje iz 1990 - a nije iskoristio ni novu priliku posle 5. oktobra 2000. da tu grešku ispravi. Drugim rečima, DSS je "nenačelan u biti" - za razliku od već pomenutih Koste Čavoškog i Nikole Miloševića – tako da se njegova "sistemska načelnost" na kraju nužno pretvorila u improvizaciju načelnosti, u selektivnu načelnost. A u takvom miljeu, i pored najboljih namera, jasnoća polako izbledi. Zato ta stranka i nema jasan ideološki profil, zato se za nju u najboljem slučaju zna šta neće, a skoro nikako i šta hoće. Decenijska navika nagodbenjaštva sa onim protiv čega treba da budeš u načelu - uz sve odgovarajuće posledice koje bi takav životni stav donosio - napravila je od DSS-a jednu amorfnu masu koja je teško više u stanju da pokrene puls čak i svog najtvrdokornijeg - ako ono uopšte i postoji - jezgra. Protiv su Haga, ali ne do kraja, za evropske integracije, ali sa zadrškom, za „liberalnu“ privatizaciju ali ne i njene nužne efekte, protiv tajkuna kada im ovi uskrate podršku, itd. DSS je ustvari na svom primeru pokazao da se stari titoistički sistem evolutivno ne može promeniti, čak i uz najbolje početne namere (naravno, onih koji su takve namere stvarno i imali).

Radikali se, sa svoje strane, ne mogu svrstati ni u "opoziciju" ni u "vlast". Ali sigurno je jedno - oni su najčvršći stub sistema otkako je uspostavljen (tj. prilagođen) 1990. Izlaze na sve izbore i koriste sve privilegije sistema. I opet nikad ne dolaze na vlast. Zašto? Reklo bi se da je deo razloga svojevrsno prokletstvo koje ih prati još od početka 1990-ih, kada su i oni zagrizli jabuku izlaska na izbore, ali i posle toga. Bili su spremni da de fakto služe režimu i kritikuju "demokratsku opoziciju" nebiranim rečima, zauzvrat dobivši neophodan medijski prostor za sopstvenu promociju. S druge strane, isto tako žestoko su umeli da napadaju i sam režim za "nedovoljno patriotsko" vođenje ratova. Ali sve, opet, unutar tog istog trulog, neautentičnog sistema kojeg su neprekidno i iznova legitimisali (kao što su legitimisali i način ratovanja tokom 1990-ih tvrdnjama da će ga „podržavati dok god je patriotski“, iako je svako – osim, možda, dezorijentisanog Miloševića – ko je bio bliže upoznat za strategijom „kreni-pa-stani, trgovinom sa Republikom Srpskom Krajinom, anti-srpskim vršljanjima i podmetanjima „pro-jugoslovenskog“ dela vojnih službi, brzo mogao da shvati da je pokušaj osuđen na propast).

Radikali su dobar primer kako vrhunski pragmatizam na kraju ipak ispadne - nepraktičan. Hteli su i jare i pare: i oreol "opozicije" i oreol "anti-komunista", tj. "nacionalista" i „patriota“. Ali su, da bi to stekli, gruvali svim sredstvima po opoziciji (kakva god da je bila) ne hajući za to što time jačaju vlast, a udarali po toj istoj vlasti da bi stekli "opozicione" i "nacionalne" poene. I iz toga je, kao simptom tog svojevrsnog prokletstva, proizišla i radikalska ideološka neodređenost ili, bolje rečeno, haotičnost. Malo su i levi i desni, malo za Evropu a malo protiv, malo za privatnu svojinu a ipak protiv denacionalizacije, itd.

U svakom slučaju, DSS i Radikali su dosad nekažnjeno mogli tako da se ponašaju zbog spoljnih nedoslednosti sistema koji im je omogućavao prazan prostor u kojem mogu da opstaju, pa čak i bar delimično razvijaju – ono što je Slobodan Antonić savršeno krstio „rentijerstvom okolnosti“. Međutim, ponovnim spajanjem titoista i njihovih izdanaka u vidu žuto-crvene koalicije, prostor za novu-staru jasnoću se iznova otvara, ali problem je u tome što su DSS i Radikali tu svoju jasnoću izgubili. I teško bi im sada bilo verovati čak i kad bi se upinjali da dokažu da su je vratili. Pomalo šuplje deluju sve njihove kritike upućene na račun SPS-a, s kojim su koliko juče bili spremni da prave "patriotsku vladu". Kao što je i njihovo opozicionarstvo delovalo pomalo šuplje kada se znalo da se i od tog "opozicionarstva" može sasvim lepo živeti - bar na privatnom i partijskom planu – dok sve okolo propada.

Međutim, pravljenje žuto-crvene koalicije ujedno je i nova prilika za pravljenje jedne nove "opozicije", koja neće biti pisana pod znacima navoda tek kada se pokaže da je opozicija samom trulom ja-tebi-ti-meni sistemu, i da je to sposobna da pokaže i na delu. Da je sposobna da iznedri viziju na prvom mestu primerenu ne ni „Evropi“ ni NATO, ni bilo kojim drugim „integracijama“, već samoj Srbiji u ovom vremenu i prostoru.

I tu ne mora biti reč ni o kakvoj revoluciji – mada deca revolucionara koja trenutno drže vlast u Srbiji sigurno ne mogu biti načelno protiv revolucije kao takve, kao ni protiv, na primer, nacionalizacije tajkunske imovine. Jednostavno, sve nelogičnosti i nedoslednosti od poslednjih 20-ak godina dolaze na naplatu u bliskoj budućnosti: budžet će početi da se polako raspada, inflacija da se zahuktava, ulaganja sa Zapada da presušuju, međunarodna političko-ekonomska situacija da sve brže propada. Tako da je sada važno reći, sa punim ubeđenjem i ubedljivošću – vreme je da se napravi iskorak iz matriksa i okrene novi list, sa novim ljudima i idejama. I učimo se, ovog puta, bar na sopstvenim greškama, kada već ne možemo na tuđim. Pa će onda treći put Bog stvarno da pomogne.

Neka to bude ovogodišnji Vidovdanski zavet.

28.06.08.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner