Početna strana > Prenosimo > Beba, Legija i Čume su vladali Srbijom
Prenosimo

Beba, Legija i Čume su vladali Srbijom

PDF Štampa El. pošta
Dušan Mihajlović   
petak, 09. jul 2010.

 (NIN 8.7.2010)

Kriminalna piramida stvorena u Miloševićevo vreme samo je zamenila svoj vrh. Na njemu su se umesto rasturene „familije“ instalirali Popović, Čume i Legija. To je trojka koja je žarila i palila Srbijom

Ovaj intervju ugovaran je, prošle nedelje, na jednom dečjem rođendanu, u beogradskom restoranu „Ćinećita“ na Košutnjaku, što će reći, u Legijinom bivšem komšiluku. Ubeđivanje je trajalo skoro dva sata, jer takva su vremena, to jest, nisu ni za davanje intervjua pogotovo ako se traže odgovori na škakljiva pitanja o pozadini atentata na premijera Zorana Đinđića. Ali, uz rođendansku tortu i flašu „skovina“, naš sagovornik Dušan Mihajlović, ministar policije u Đinđićevoj vladi, inače, veliki prijatelj NIN-a, ipak, pristaje da za naš nedeljnik odgovori na pitanja od kojih se mogu imati samo neprijatnosti koje bi malo ko želeo u komfornoj penziji. A povod za intervju bio je gotovo dnevni: sudsko ročište po tužbi Vladimira Popovića Bebe, na kome se Beba nije pojavio, a optuženi Mihajlović se sudskom pozivu uredno odazvao. Zato razgovor i počinjemo tim sudskim sporom između Popovića i Mihajlovića koji, evo, traje već dve godine.

U prošli četvrtak, na suđenju u beogradskom Prvom opštinskom sudu, ponovili ste da je Vladimir Popović Beba, kao šef Biroa za informisanje Vlade Srbije, zajedno sa kriminalnim strukturama u državi, „vodio paralelnu vlast mimo Vlade i DOS-a. Ovo tvrdite na osnovu knjige Popovićevog svedočenja na suđenju za ubistvo premijera Đinđića. Recite nam, malo detaljnije, šta sve piše u toj Popovićevoj knjizi na osnovu koje ga tako teško optužujete?

Treba pročitati knjigu „Svedočenje pred Specijalnim sudom Vladimira Popovića na suđenju za ubistvo Zorana Đinđića“ koju je 2006. izdao Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji, novcem Evropske unije. Uz dokaze za moju tvrdnju dobićete i skoro sve odgovore na pitanja koja zanimaju javnost Srbije poslednjih godina.

Zašto su izneverena očekivanja građana nakon 5. oktobra i kako je propala koalicija DOS?

Odmah po dolasku na funkciju ministra unutrašnjih poslova shvatio sam da su policiji vezane ruke i da postoji neka viša sila koja sabotira njene napore u borbi sa mafijom. Ali, dok sam bio ministar nisam saznao ko je taj tajanstveni moćnik koji nam vezuje ruke. Moji saradnici su izbegavali da govore o tome, jer su znali moć tadašnjeg podzemlja, a možda su neki i sumnjali da i ja, kao ministar pripadam toj svemoćnoj organizaciji.
Ubrzo po prestanku ministarske funkcije povukao sam se i iz političkog života. Smatrao sam da ne treba da se mešam u sudski proces koji je počeo. Mirno sam podnosio nerazumevanje i šikaniranje mnogih koje je „Sablja“ zakačila ili promašila. Nisu me razumeli ni kao ministra, zašto bi me razumeli tada. Tako nisam slušao ni Popovićevo niti druga svedočenja pred Specijalnim sudom. Smatrao sam da država treba da radi svoj posao.

Kako ste se onda „zakačili“ sa Bebom Popovićem?

On je prvi počeo pominjući me u intervjuu magazinu „Status“. Popović me je probudio iz udobne političke penzije. Shvatio sam da se nešto veliko iza brda valja, pa sam seo i pažljivo pročitao njegova „sabrana dela“. Njegova otkrića u Insajderu, „Statusu“, i nadasve, u knjizi „SVEDOČENjE“. Ta njegova otkrića rasterala su moje „magle“. Dobio sam saznanja koja su mi nedostajala. Ova knjiga Bebe Popovića je, bez preterivanja, kapitalna za noviju srpsku istoriju. Ona nam otkriva ko je i kako pravio „pakt sa đavolom“, a taj pakt je doveo do sloma DOS-a i posledica od kojih još ne možemo da se oporavimo.

Tvrdite da je Vladimir Popović, zajedno sa Ulemekom, odlučivao o postavljanju visokih policijskih i bezbedonosnih kadrova. Da li je moguće da je sve to radio bez znanja Đinđića i Vlade Srbije?

Ja to ne tvrdim! To sam pročitao u Popovićevim svedočenjima. Treba verovati Popoviću kad kaže: „Milorad Luković je taj period iskoristio da promoviše i postavi svoje ljude. Znači, on je direktno postavio Boška Buhu. Ja sam bio prisutan kada je to tražio. On je direktno postavio Gorana Radosavljevića ... Zoran Đinđić je sa njim obavio razgovor tada, neposredno oko 5. oktobra. Ja sam bio prisutan, ne na tom sastanku njih dvojice, prisustvovao sam sastanku do koga je došlo 6. oktobra u Skupštini grada, gde je pored Milorada Lukovića bio prisutan i Bracanović. ... Bili smo zajedno u jednoj maloj sobi, u onoj atmosferi naoružanih ljudi, pušaka i tako dalje, gde je Legija otprilike predlagao da Bracanović bude šef DB, odnosno prvo je pitao da li Jovica Stanišić hoće da bude šef DB. Ako hoće sve je u redu. Zoran je rekao: ’ Ne znam, nisam imao kontakt sa njim’. Da li tada ili kada smo se videli sa Jovicom Stanišićem dva-tri dana kasnije, Zoran mu je rekao da Jovica Stanišić neće jer je bolestan, odbija da bude. Onda je Legija predlagao da to bude Bracanović kao ’super tip’. On je, kao, najbolji za to mesto. A ako baš on ne može, pošto smo tad čuli da je on bio komandant, odnosno šef za obezbeđenje JSO, pa malo nije baš zgodno da iz tako prokažene institucije njen čovek bude na tom mestu uz prvu demokratsku vladu kao šef DB, onda je predložio Andriju Savića, ali je doveo i Boška Buhu tu i upoznao ga sa Zoranom Đinđićem. Ja sam bio prisutan tada. Rekao je: ’ Evo, ovo ti je...’ (ne znam kako se zvao prethodni šef beogradske policije), ’evo, on može da ti bude to’. Predložio je i Gurija, predložio je i Radovana Kneževića. I direktno je Radovan Knežević, po njegovim preporukama, bio postavljen“.

Dakle, ja, Dušan Mihajlović, do čitanja ovih Popovićevih „Svedočenja“ nisam ništa znao o ovim razgovorima.

Ispada da je Beba bio mnogo obavešteniji od svih vas, a informacije su moć. Ko je, po vama, bio glavni izvor informacija?

Nisam bio u tim tajnim krugovima koji su kreirali informacije i našu sudbinu. Ali, Popović daje odgovor i na to pitanje: „Pričam to na osnovu onih informacija koje smo dobijali i ranije, i na osnovu tih kanala koji su dolazili i ranije. Najčešće je to bilo preko Ljubiše Buhe. Najčešće. Jer, to je bio jedini kanal i jedina veza. Znači, Ljubiša Buha, pa, ili Dragoljub, pa Dragoljub to nama prenosi ili, u kasnijoj fazi, Ljubiša Buha meni lično. Sve u stilu da je Zoran potčinjen, da se naziva u njihovim krugovima ’p...a’, da je izdajnik, da je smrad, da je Koštunica pravi“.

Da li je srpska mafija moćnija od srpskih vlasti i zato što su naši mafijaši ne samo drskiji i hrabriji, već i inteligentniji od srpskih političara?

Sve države imaju mafiju. Setimo se uloge mafije u skorašnjoj istoriji Amerike. Istorija nas uči i da je država uvek jača od mafije, kad hoće i kad države ima. Nadam se da Srbija danas ima državu i da svi u njoj hoće da ovom zlu stanu na put. Nažalost, u Srbiji je dugo važila izreka da „mafija u Srbiji ima svoju državu“. Čak i posle „događanja naroda“ 5. oktobra nije bilo jedinstva u borbi protiv mafije. Država se obnavljala, ali nismo svi u svakom pogledu želeli isto. Pojedini među nama verovali su i dalje da „onaj ko vlada podzemljem, vlada Srbijom“, pa su šurovali sa njim.

Kad je reč o tom vremenu, u vašoj tvrdnji da je srpska mafija bila moćnija i inteligentnija od države, ima mnogo ironije, ali i istine?

Mafijaši su profesionalci u svom poslu, a sa druge strane za pajtaše su imali uspešne kelnere i neiskusne momke bez dana radnog iskustva. I ministra koji ih nije poznavao. Danas to sigurno nije tako, bar kada je o ministru reč.

Vladimir Popović je podneo tužbu protiv vas jer ste 2007. godine, serijom tekstova u srpskim novinama dokazivali da je on zapravo, „šef mafije“. Jedan od vaših krunskih dokaza za to je i sastanak održan na Božić 2001. godine u kancelarijama Bebine „Spektre“, a kome su prisustvovali premijer Zoran Đinđić, Milorad Ulemek Legija i Buha. Na sudskom ročištu, u januaru prošle godine, rekli ste u svoju odbranu i ovo: „Pravi organizator i inspirator tog sastanka bio je Beba Popović. Mafija ne sluša nikog drugog osim svog šefa, takvi ljudi ne odazivaju se na bilo čiji poziv, niti idu svakome na noge. Ne želim i neću da verujem da su mafijaši slušali Đinđića, a da je Beba bio kurir.

Moj zaključak je da je Beba bio šef i da ih je on spajao sa Đinđićem“.

Ako je tako, o čemu bi to Đinđić mogao da razgovara sa njima? Šta je, po vama, bila svrha tog sastanka?

O tome najbolje svedoči Popović pa ga zato opet citiram: „Pod tim podrazumevam da se (Legija) komandant Jedinice za specijalne operacije sa Zoranom Đinđićem viđao isključivo zbog provere ili saopštavanja nekih informacija koje su bile od životne važnosti tipa: ’ E, imam da vam se javim, pa da vam kažem, znam gde je Stambolić. To je strašno važno da nađete, je li tako’? Ili: ’Hej, pazite spremaju se ovi da upadnu tu i tu, mora da se organizujemo, morate da vidite, idite ovde, idite onde... To su mi informacije’ ... I onda se to prepričava i kaže: ’Hej, Legija - Zoran, Legija – Zoran’. Ta vrsta manipulacije koja je počela da se odigrava i koja je kulminirala tokom perioda novembar, oktobar, decembar, kada Zoran Đinđić formalno nije imao nikakvu vlast, i kada je praktično sedeo ili u Braće Jugovića ili u Demokratskoj stranci, ali se pripremao i za te izbore i pripremao za novu vlast - kulminirala je do tog nivoa da je 7. januara 2001. godine (na pravoslavni Božić) Zoran Đinđić tražio sastanak sa Ljubišom Buhom Čumetom i Miloradom Lukovićem. Ja sam bio prisutan na tom sastanku. Taj sastanak se odigrao u prostorijama moje agencije ’Spektra’ ... Tema tog razgovora je bila Zoranovo obraćanje njima, kada je rekao: ’ Hej, da vam kažem.’ ... ’Šta je bilo, ne interesuje me sad uopšte. Budete li nastavili to da radite, da se ne desi da bude priča da je Zoran Đinđić izdao prijatelje, ili izdao ljude koji su mu nekad pomogli, ili da je on takav i takav’.“

Šta iz ovoga sledi?

Kako šta!? Popović stavlja pokojnom Đinđiću u usta izjavu da su mu Legija i Čume “prijatelji”, koji su mu nekada “pomogli”. Ima li teže optužbe izrečene na Đinđićev račun? Postavlja se pitanje šta je prava priroda tog “prijateljstva” i šta su to oni “pomogli” Đinđiću? Ili Popoviću, pošto je verovatnije da se to odnosi na Popovića, a ne na pokojnog premijera. Na taj zaključak navodi sam Popović kada kaže: „ Nažalost, kažem nažalost, Zoran Đinđić se nije bavio takvim stvarima i, drugo, Zorana Đinđića, kao predsednika Vlade, interesovalo je ono što treba da radi predsednik Vlade, a to je da se bavi svim ministarstvima, ali pre svega ekonomijom“. Sudeći po Popovićevim izjavama, poslove državne bezbednosti i policije, kao i odnose sa mafijom, prepustio je njemu. Kriminalna piramida stvorena u Miloševićevo vreme samo je zamenila svoj vrh. Na njemu su se, po Popovićevom svedočenju, umesto rasturene „familije“ instalirali Popović, Čume i Legija. To je trojka koja je žarila i palila Srbijom. Koja je odlučivala, ne samo o tome ko će šta biti, ko će dobiti koji posao i privatizovati neku dobru firmu, već je postala i „gospodar života i smrti“ u Srbiji.

Ali sve je išlo na Đinđićev račun?

I o tome Popović svedoči. U njegovoj knjizi piše i ovo: „Bio sam prisutan kada mu je to govorio Nenad Čanak i bio sam prisutan kada mu je Kole - MK Komerc - Kostić, govorio isto to, kao: ’Ej, Zorane, pa ovo je strašno, svi se pozivaju na tebe, pa znaš šta rade’. Pa, kao: ’ Hej, ti si novi Sloba, a Čeda je novi Marko, iz razloga što se viđaju sa Čedom toliko i toliko puta i što se viđaju sa tobom toliko i toliko puta, pa to je katastrofa’ ... Legija se ponašao kao da to njemu Zoran govori kao partneru i saradniku koga moli da sad, kad Zoran dođe na vlast, on, Legija raščisti kriminal“.

Na prošlonedeljnom suđenju u Beogradu ponovili ste da je Beba Popović sa nemačkom službom bezbednosti (BND) razgovarao i o ličnoj Đinđićevoj bezbednosti bez premijerovog znanja i mimo srpske policije. I ovo kažete da je „izašlo iz usta Bebe Popovića“. Da li je BND čuvala Đinđića, i, ako jeste, kako to da ga nije sačuvala s obzirom na to da je važio za „nemačkog čoveka“?

O svemu tome znam jedino iz Popovićevih reči. On govori o svojim sastancima sa nemačkom i engleskom obaveštajnom službom, o kojima nas oni nisu obavestili, iako smo imali uspostavljene odnose. Priznajem da se ova primedba više odnosi na one koji su sa njima neovlašćeno razgovarali, procenjivali bezbednost predsednika vlade Republike Srbije i razmenjivali podatke. Nije mi poznat dogovor, ili bilo čija odluka, da bilo čija strana služba čuva našeg premijera, procenjuje njegovu bezbednost, obučava pripadnike njegovog obezbeđenja i poklanja uređaje za njegovu zaštitu. Znam samo da je premijerovo obezbeđenje delovalo kao „država u državi“. A Popović nam otkriva svoju ulogu u tome.

Još dok ste bili ministar policije, u jednom intervjuu za NIN, rekli ste da će se nešto više o Đinđićevom ubistvu znati tek za pedesetak godina kada se otvore arhivi stranih tajnih službi, dakle, ne samo BND. Mislite li to i danas i da li su za pripremu Đinđićevog ubistva znale najmoćnije strane službe? Najzad, nije li, možda, neka od njih i pružala logistiku Đinđićevim atentatorima?

Ostajem pri toj tvrdnji, ali moje sumnje ne mogu biti od koristi istražnim organima. Ovde je istorija u pitanju. Međutim, važnije je da se ozbiljno shvati skorašnja izjava Slobodana Homena da se i Sretko Kalinić i Miloš Simović u Hrvatskoj nisu mogli skrivati bez podrške dela obaveštajnog sistema.

Da li je danas u Srbiji bilo kome stalo do istine o tzv. političkoj pozadini atentata na Đinđića? Da li se zavera ćutanja o ubistvu Đinđića nastavlja pošto ni vlasti ni opoziciji ne odgovara otvaranje tog pitanja?

Bojim se da ste u pravu. Gore od toga su pokušaji da se ovo pitanje upotrebi u svrhu obračuna sa političkim protivnicima. Vidim da neki u tome jure Šešelja, drugi Koštunicu, treći Bebu i Čedu, četvrti bi da od toga prave politički cirkus, ali pune istine nema dok se, pored toga, ne zaviri i u spomenute arhive stranih obaveštajnih službi. Ali, ponavljam, očigledno je odsustvo želje da se preispitaju saznanja o nekoliko bitnih događaja pre i posle Đinđićevog atentata. Tu pre svega mislim na druženje Popovića sa Ulemekom i Buhom, na poslove sa duvanom i planove za uređenje ove oblasti, na puštanje Šiptara i Kuma iz zatvora, pa na poslove obezbeđenja premijera Đinđića, svedočenje Đinđićevih telohranitelja, na operaciju Meljak, i, najzad, ko je i zašto Ulemeku i drugim akterima davao originalne strane pasoše i šta su sve radili zaštićeni svedoci...

Naravno, pre svega, mora se rasplesti Gordijev čvor novčanih tokova, stvoren još početkom devedesetih godina, i utvrditi gde su sve završavali novci od kriminalnih aktivnosti. Imajte u vidu da je opasno i razmišljati o ovim pitanjima. Vidite da i Ulemek ćuti ko zaliven kad je istina u pitanju. A više ga se ne plaše ni oni kojima je bio neprikosnoveni šef. Ali, najmanje istine može doći od kandidata za zaštićene svedoke, jer će pričati sve što im se kaže, pošto je u suprotnom to opasno zanimanje.

Verujete li da su Koštunica i Šešelj, zajedno ili svako za svoj račun, znali za pripremu atentata i davali podršku izvršiocima? I da li je to moglo da se obavi neopaženo od stranih službi?

Opšte su poznati kontakti Šešelja i nekih Koštuničinih saradnika sa Spasojevićem i Ulemekom. Međutim, kontakte su imali i mnogi drugi pa se ne optužuju zbog toga. Jednostranost u traganju za političkom pozadinom atentata vodi zatrpavanju istine. Što se Šešelja tiče, njegovi postupci zbunjuju zdravu pamet. Bilo je indicija o podstrekivanju, ali oni koji ga vide kao naručioca Đinđićevog ubistva treba da odgovore na jednostavno pitanje: da li bi neko ko hoće da učestvuje u državnom puču otišao dobrovoljno u zatvor? Nije Hag banja o kojoj je Šešelj govorio najavljujući krvavo proleće. A oni koji to pripisuju „državnom vrhu“ i Koštunici treba da daju konkretne podatke o tome. Nisam imao podatke da je on lično nešto znao ili učestvovao u podršci. Ako se misli da je podrška atentatorima njegova kvalifikacija pobune Crvenih beretki, onda se moramo zapitati da li bi te pobune bilo da nije Spasojević pušten iz zatvora? Dobro je da se ponovo istraži uloga generala Ace Tomića i svih onih koji su šurovali sa Ulemekom i Spasojevićem.

Da li je sve to moglo da se obavlja neopaženo od stranih obaveštajnih službi?

Sada vidimo da su strane službe pratile sve događaje kod nas. Predstavnici jedne od njih su davno rekli Popoviću: „sve znamo“, a drugi ovih dana šalju podatke iz naših istraga na engleskom jeziku.

Ima i „teoretičara“ koji tvrde da atentat na Đinđića nema nikakvu političku pozadinu i da je on, jednostavno, bio meta srpske mafije kojoj je hteo da stane na put?

Čuo sam i za takve tvrdnje. Premijer Đinđić je suviše složena ličnost i istorijska pojava da bi ga likvidirali kriminalci, iako je sam izjavio da je „morao da pravi pakt i sa đavolom“. Oni koji ga poznaju dobro znaju da je, u jesen pre atentata, doživeo „preumljenje“ i da je od klasičnog pragmatičara i političara zapadnog tipa postao državnik sa vizijom, nacionalno svestan i odgovoran, koji je progovorio o nekim vrućim temama, od kojih beže i današnji političari. Kad govorim o svojim slutnjama ni na koji način ne dovodim u pitanje učešće zemunskog klana u atentatu, niti donetu pravosnažnu presudu. Imam nešto malo znanja o istoriji svog naroda i znam da smo često bili „kamen u tuđoj ruci“.

Najzad, da li je, po vama, Šešelj naručio ubistvo Tome Nikolića? Nije li i ta priča lansirana da uhapšeni Simović ne bi počeo da „peva“ o ubistvu Đinđića?

Teško nama ako nam kriminalci serviraju njihove istine. Ili ako nam one dolaze iz susednih zemalja. Bojim se da su oni i sada, kao i nekada kada su „žarili i palili“, u suštini lutke čije konce povlači neko iza pozorišne zavese, uvlačeći u svoju lutkarsku predstavu ne samo naivne gledaoce, već i medije, pa često i nadležne državne organe. Zato i ne bih učestvovao u zbunjivanju publike. Znam samo da je Toma Nikolić sada pod kontrolom na koju je dobrovoljno pristao.

Verujete li „Politici“ po kojoj su „neki nepoznati ljudi iz BIA dolazili u Zabelu kod uhapšenog Miloša Simovića“ ne bi li ga upozorili da o Đinđićevom ubistvu, ako nešto i zna, mora da ćuti?

Ne znam kome verovati, ako ne „Politici“?! Hoću da verujem i direktoru BIA, jer ne stoji iza toga. Međutim, važnije od mog i bilo čijeg verovanja je da javnost sazna ko je i zašto (zlo)upotrebio „Politiku“ za svrhe o kojima se govori u saopštenju BIA. Ona, pošto radi „uvek u korist države i njenih građana“, mora to da objavi. Jer i autorka teksta nije tikva bez korena čim i dalje piše na naslovnoj strani „Politike“.

Iz arhiva stranih službi, evo, doznaćemo i gde je grob Draže Mihaijlovića. Znači li to da nam te strane službe, od Sarajevskog atentata 1914. godine do danas, kroje ne samo sudbinu, već nam pišu i istoriju?

Nažalost, tako govore činjenice. I to ne od 1914. godine već od Prvog srpskog ustanka. Jedino nisam siguran da ćemo od njih saznati gde je grob generala Draže.

(Razgovor vodio: Dragan Jovanović)