Početna strana > Prenosimo > Beograd i Novi Sad: Dani sudbonosnih odluka
Prenosimo

Beograd i Novi Sad: Dani sudbonosnih odluka

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Vladušić   
nedelja, 15. februar 2009.

 Postati prvak sveta ili vojvođanski nacionalista, pitanje je sad

Ove godine, između ostalih dugova, na naplatu dolazi i rata onoga duga koji već odavno imamo prema sebi. Taj dug je jednostavno primetiti, budući da savremeni srpski jezik počinje opako da liči na orvelovski novogovor. Na primer: svako onaj ko postavi pitanje najbazičnijih nacionalnih interesa, proglašava se nacionalistom. Tu sudbinu nije izbegao ni ministar spoljnih poslova čije je verbalne istupe jedan tzv. ugledni analitičar nazvao nacionalističkom retorikom. Da je nekim slučajem zastupao interese susednih zemalja, naš ministar bi, bez sumnje, ostao bez etikete nacionaliste. Ergo, što više ministar spoljnih poslova zemlje A radi više u interesu zemlje B, utoliko on svoj posao bolje obavlja. Do sada se ovakva logika mogla pojaviti samo u skečevima montipajtonovaca koji svoje ime duguju engleskom pilotu iz Prvog svetskog rata koji je uništio najviše engleskih aviona. Sada ta logika postoji i u analizama analitičara montipajtonovske orijentacije u Srbiji.

Iako glupa, ova logika nije smešna. Ona je uvod u postmoderni holokaust, jer ukoliko se jednom narodu odrekne pravo na nacionalni interes (ma koliko bio u skladu sa međunarodnim i drugim pravima), njemu se de facto odriče pravo na postojanje. Da bi ukidanje prava na postojanje prošlo bez otpora, nužno je da se nacionalni identitet tog naroda stigmatizuje, tj. učini problematičnim, negativnim, nepoželjnim po sebi, kao što je to isprva bio slučaj sa jevrejskim identitetom u nacističkoj Nemačkoj. A posle su na red stigle gasne komore.

Postpetooktobarska srpska elita nije učinila dovoljno na obnavljanju oštećenog nacionalnog identiteta. Proces stigmatizacije se gotovo nesmetano nastavio, a na kraju tog procesa mogu se dogoditi dve stvari: ili dolazi do pojave u kojoj stigmatizovana osoba “udvorički odigrava pred normalnima celu igru rđavih osobina pripisanih njegovoj vrsti, konsolidujući na taj način jednu životnu situaciju u klovnovsku ulogu” (Gofman), ili pak konstruiše neki drugi identitet koji bi bio lišen pritiska stigmatizacije. Ukratko: ukoliko živite u Beogradu ili južno od njega, preti vam metamorfoza u autošovinistu: ukoliko živite severno od prestonice, možete se jednog dana probuditi u obličju vojvođanskog nacionaliste. 

I tako se među vojvođanskim Srbima pojavila ideja da su oni Vojvođani, a ne Srbi. Simbolički kapital (vojvođanska televizija, vojvođanska zastava, VANU) nudi neophodnu materijalizaciju jednog, zapravo nemoguće siromašnog “identiteta”. Naime, ovlašna analiza vojvođanskih samoreprezentovanja pokazuje da se eminentno “vojvođansko” kulturno nasleđe svodi samo na lik i delo Đorđa Balaševića (na koga se uvek može računati!) i poneku pesmu Mike Antića. Bez sumnje, premalo i preslabo u odnosu na vertikalu kulturnog nasleđa Srba u Vojvodini koja započinje još sa Zaharijom Orfelinom i Dositejem, da bi preko romantičara poput Branka, Zmaja i Laze Kostića, dospela u 20. vek do Isidore Sekulić i Miloša Crnjanskog. Vojvođansko kulturno-simboličko siromaštvo u odnosu na ovu srpsko-evropsku kulturnu vertikalu, kompenzuje se tzv. vojvođanskim evropejstvom. Međutim, ako je san svakog nacionaliste da ima svoju državu, onda je taj vojvođanski san o državi ne samo potpuno prevaziđen u evropskim okvirima, već je i znak nepodnošljive balkanštine vojvođanskih nacionalista. To potvrđuje i slika Balkana na Zapadu koja se razotkriva već u jeziku: engleski glagol to balkanize može se prevesti kao “deljenja jedne teritorije ili regiona na više malih, često međusobno neprijateljskih jedinica” (http://www.answers.com/Balkanize). Ne država, nego upravo jedinica, odnosno politički patuljastih objekata, a ne subjekata. Dakle, Balkan je za Zapad prostor u kome nema stabilnih identiteta, nema uređenih država čije se granice ne bi mogle pocepati i preraspodeliti, pa je tako “vojvođanski” identitet ponajviše “balkanski”, jer bi ta nezavisna Vojvodina, nastala kao rezultat balkanizacije, i sama bila podložna daljoj balkanizaciji.

Svaki narod se u jednom teškom trenutku istorije suoči sa pretnjom balkanizacije. Karakteristika evropskih naroda je da se toj pretnji mogu suprotstaviti. Primer bi mogla biti Nemačka posle Prvog svetskog rata. Dragiša Vasić ju je u svojim “Utiscima iz Nemačke” (1923) ovako opisao: “Uzmite Minhen i Berlin (...) Koliko razmimoilaženja, koliko mržnje – pored koje bledi ova zaoštrenost Hrvata i Srba – koliko neiskazane mržnje! Pa ipak, samo hladno, dovikuje Berlin Minhenu: samo hladno, odgovara Minhen Berlinu; samo hladno, samo prisebno, samo mudro, uzvikuju udruženo i onda kada francuske trupe posedaju rursku oblast kad im se samo srce čupa iz grudi. U tom bolu oni su jedan uz drugog, oni su jedna duša.” 

Srbi u Vojvodini (ali i Srbi uopšte!) stoje pred egzistencijalnim, a ne stranačkim izborom: ili će se “debalkanizovati” i tako utemeljiti državu koja može biti konkurentna ostalim evropskim državama, ili će se nastaviti sa procesom balkanizacije. Tada će se Srbi prečani pretvoriti u tzv. Vojvođane što će, konsekventno tome, dovesti do stvaranja dve sitne balkanske rupe (tzv. Srbija i tzv. Vojvodina), dve podjednako nestabilne, nesigurne teritorijalne jedinice, lišene unutrašnje kohezije i međusobno posvađane. Te dve crne rupe bile bi, u odnosu na države u regionu, nemoćne i nekonkurentne. Osim u izvozu jeftinih ljudskih resursa. Drugim rečima, postaćemo slični onim nesrećnim afričkim zemljama čije građane viđate u dresovima evropskih reprezentacija. 

Drugi put je debalkanizacija Srbije; taj zadatak treba da obave upravo Srbi u Vojvodini. Oni bi morali da na sebe preuzmu istu onu odgovornost koju su imali u 18. i 19. veku, a to znači da postanu žarište i jezgro jedne nove, naprednije, bolje uređene i ekonomski snažnije Srbije koja će moći da se takmiči, ali i sarađuje sa ostalim zemljama regiona. Tek tada će, ne kao deo, već kao tvorci jedne takve države, svi građani Vojvodine živeti neuporedivo bolje, mirnije i sigurnije, nego što bi živeli u jednoj balkanskoj tzv. nezavisnoj državi Vojvodini, koja upravo započinje, kao i svi balkanski košmari, govorom mržnje (“Srbija je simbol Zla i, po meni, najbolje bi bilo uništiti je...” http://vojvodina.phpbbweb.com/vojvodina-ftopic5534.html), a nastavlja se crtanjem mapa, mahanjem zastava, formiranjem vlastite “državne” televizije, uvećavanjem vlastite birokratije, osnivanjem vlastite Akademije i vlastitih diplomatskih predstavništava, kako bi se svi zainteresovani mogli namiriti, a vlastiti ciljevi internacionalizovati, kada se sutra bude htelo, ono što danas, navodno, nije ni na kraj pameti. Ne liči li to malo na agoniju zvanu raspad Jugoslavije?

Prvi korak u debalkanizaciji Vojvodine i Srbije bilo bi otuda uzdržavanje od jednog koraka: taj korak je Statut Vojvodine. Ukoliko ga načinimo, stupili smo u predvorje balkanskog košmara kome smo već prisustvovali devedesetih. Ili, kako bi to rekao sportski komentator: “kada krene, onda ide”. Umesto tog prvog i poslednjeg koraka, trebalo bi zadržati dosadašnji stepen ekonomske autonomije Vojvodine i stepen zaštite prava nacionalnih manjina, a dislocirati organe izvršne vlasti, kao što su to već neki pametni ljudi predložili: Novi Sad bi trebalo da postane sedište nekoliko republičkih ministarstava. To bi morao biti prvi korak u jednom dugoročnom raspršivanju ekonomske i simboličke moći Srbije iz njenog sadašnjeg centra – Beograda – po celoj njenoj teritoriji, a ne samo po Vojvodini. Tim unutrašnjim uvezivanjem, Srbija bi postala suštinski decentralizovana, mrežasta država, a da istovremeno ne bi postala i država u stanju permanentnog raspadanja.

A do tada, trebalo bi učiniti jedan lep, simbolički gest: pare koje bi se uštedele od nepovećavanja pokrajinske birokratije predviđene Statutom, trebalo bi uložiti u VK “Vojvodina”, uz nadu da će što pre postati bolji klub od VK “Partizan”.

U tom slučaju, ponovo bismo postali prvaci sveta. U suprotnom, nećemo u tom svetu ni postojati.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner