Početna strana > Prenosimo > Beograd–Brisel–Njujork
Prenosimo

Beograd–Brisel–Njujork

PDF Štampa El. pošta
Milan Milošević   
četvrtak, 16. septembar 2010.
(Vreme 16. 9. 2010)
Posle usvajanja kompromisne rezolucije o Kosovu Beograd čeka vesti iz Brisela, dok se uočava očekivani porast napetosti na domaćoj političkoj sceni, mada izgleda da se vlada oseća manje neprijatno nego u junu, pod onim hladnim tušem savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde.

Izgledalo je kao kad neko na jednoj krivini doživi udes, pa da gas, da bi se izvukao, pa na drugoj povuče ručnu kočnicu…

Generalna skupština UN-a je u četvrtak 9. septembra bez glasanja usvojila rezoluciju o Kosovu koju je, uz supotpis 27 članica EU, podnela Srbija, bitno ublaživši tekst svoje prethodne verzije. Do toga je došlo na osnovu dogovora koji je 7. septembra predsednik Srbije Tadić postigao sa šeficom evropske diplomatije Ketrin Ešton.

Pada u oči da je u novom tekstu izostala rečenica iz preambule prvobitne verzije srpske rezolucije: "Vodeći računa o činjenici da jednostrana secesija ne može biti prihvatljiv način za rešavanje teritorijalnih pitanja..." U prvoj rezoluciji strane se pozivaju da traže "prihvatljivo rešenje za sva otvorena pitanja", a u drugoj, "dijalog bi imao za cilj da unapredi saradnju, ostvari napredak na putu ka Evropskoj uniji i poboljša živote ljudi" (vidi okvir).

Predsednik Boris Tadić je naglašavao da kompromisna formula ne sadrži priznanje nezavisnosti Kosova ni na koji način, da je to formula kojom se otvara dijalog o budućim rešenjima, koji će odobriti Savet bezbednosti UN-a.

Za EU je to bila neka vrsta testa sposobnosti rešavanja konflikata. Ministar inostranih poslova Belgije Steven Vanakere, predsedavajući EU, kasnije je rekao kako je ponosan na uspeh koji su nacionalne diplomatije i diplomatska služba EU, sa Ketrin Ešton, na čelu ostvarile o toj rezoluciji. Postignut je konsenzus svih 27 članica EU, onih koje su priznale nezavisnost Kosova i onih koje nezavisnost nisu priznale.

EMISARI: Predsednik Tadić je 26. jula na sednici Skupštine Srbije rekao da se rezolucija priprema uz konsultacije sa EU i ostalim važnim faktorima u međunarodnoj zajednici. Posle je, kako čitalac već zna, Beograd, saznavši da se sprema proalbanska rezolucija, dva dana posle te skupštinske sednice, preko svoje misije u UN predao tekst svoje rezolucije, na šta su počeli da dolaze signali o frustraciji u zapadnim prestonicama. Srbija je nastavila da lobira za svoju rezoluciju, a predsednik Tadić je slao lične izaslanike u zemlje za koje je Beograd procenjivao da se kolebaju.

Poslednja javno izrečena procena šefa diplomatije Vuka Jeremića govorila je o tome da je postizanje većine u Generalnoj skupštini prilično teško izvodljvo, to jest da Srbija neće moći da računa na onoliku podršku kakvu je obezbedila kada je upućivano pitanje Međunarodnom sudu pravde. Na kraju avgustovskih ferija nemački i britanski ministar spoljnih poslova dolaze u Beograd.

Kada je pet zemalja EU koje nisu priznale nezavisnost pristalo na zajedničku formulu, nagovešteno je da će i Beograd pristati na kompromis.

Na domaćoj sceni čule su se opomene G17, SPO-a, neke nevladine organizacije i LDP-a, da konfrontacija s moćnim zemljama može da ugrozi interese Srbije, naročito njene evropske poslove.

Dok je Tadić u Briselu s Ketrin Ešton ugovarao kompromisnu formulu, šef diplomatije Vuk Jeremić je u Njujorku trebalo da objasni srpski zaokret, i da onima koje je ubeđivao da prihvate oštriju srpsku rezoluciju sada objasni ovu blažu, kompromisnu. Rekao je, ukratko, da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, da mi gledamo u budućnost uvereni da je pravda na našoj strani, da su izazovi veliki, ali i naše snage. Istakao je i da je predložena rezolucija fundamentalno statusno neutralan dokument.

Jeremićev položaj u Njujorku morao je biti težak ne samo zbog toga što je morao da objašnjava zaokret onima koje je ubeđivao u čvrst srpski stav i što je imao zadatak da brani statusno neutralnu rezoluciju koju kritičari zovu "rezolucija ni o čemu". Dok je bio u Njujorku u beogradskoj štampi su se pojavile špekulacije s pozivanjem na neimenovane izvore – kako se to kaže, "u vrhu vlasti" – da Jeremića po povratku iz Njujorka zapravo čeka svilen gajtan, odnosno razgovor s predsednikom Tadićem, posle čega bi po tim špekulacijama trebalo da se odluči da li će ministar podneti ostavku ili će biti smenjen. Ako su ti glasovi do novinara zaista došli iz vrha vlasti, to je znak prilično velike neozbiljnosti. Ne dezavuiše se predstavnik države u trenutku kada je poslat u složenu i osetljivu misiju. Špekulacija je posle demantovana, ministar Jeremić je 14. septembra već bio na novom radnom zadatku, u poseti Italiji, da bi s Fratinijem razgovarao i o sadržaju i ciljevima samita vlada Srbije i Italije koji će se održati sredinom oktobra u Beogradu.

OPOZICIJA: Kada je Vlada Srbije 8. septembra formalno donela odluku da Generalnoj skupštini UN-a predloži izmenjenu rezoluciju, u saopštenju je naglašavala da je taj kompromis sa EU u potpunosti u skladu sa odlukom Narodne skupštine Republike Srbije od 26. jula 2010. Šef naprednjaka Tomislav Nikolić, koji je dao podršku tadašnjoj vladinoj platformi, pa i predlagao da se tekst tog skupštinskog dokumenta ublaži, i koji je izjavljivao da bi on srpsku rezoluciju pisao u saradnji sa EU, počeo je da se distancira – žalio se da ga nisu ni zvali ni pitali za mišljenje i da ih čeka da se vrate iz Njujorka. Bar javno, nije bilo vesti o konsultacijama predsednika Srbije s opozicionim prvacima pred odlazak u Brisel. On je, doduše, učestvovao u radu srpske skupštine 26. jula i registrovao šta opozicija ima da kaže, a na neke primedbe se i osvrtao.

Kako se i moglo očekivati, pojačana je konfrontacija na domaćoj političkoj sceni. Opozicija je najpre najavljivala da će tražiti smenu ministra Jeremića, zbog poniženja koje je doživela Srbija. Na tome je insistirao LDP. Naprednjaci su poručili da ih ne bi zadovoljilo žrtvovanje Jeremića i počeli su da atakuju na Tadića.

Najoštriji je bio Vojislav Koštunica, čiji DSS je 26. jula glasao protiv u Skupštini Srbije, a koji je zaoštrio retoriku rekavši da je vlast više od dve godine, naročito od prihvatanja misije Euleks, zapravo prikriveni saučesnik u procesu pravljenja lažne države Kosovo, da je vlast bacila zemlju u okove uspostavljanja dobrosusedske saradnje sa lažnom državom Kosovo, i da je time Srbiju stavila u podanički odnos i pristala na neprestano ucenjivanje od strane EU.

Tomislav Nikolić je počeo pregovore s Velimirom Ilićem (NS) i Aleksandrom Vulinom (Pokret socijalista) o ukrupnjavanju opozicione scene i planovima za iznuđivanje vanrednih parlamentarnih izbora, mada nije jasno kakve će korake preduzeti. DSS je uobičajeno bio za saradnju opozicije, ali sa izvesne distance. Na osnovu nekih izjava (Dubravka Filipovski, NS) da se zaključiti da opozicija zasad odustaje od najavljivanog mitinga, da gleda i čeka.

LDP je onda stao u zaštitu Tadića, poručivši da ga ne treba kažnjavati zbog evropskog zaokreta.

Tadić je ponavljao da neće priznati Kosovo, a vlast je stavljala do znanja da ima više prepreka za članstvo Kosova u UN-u. Broj onih koji su ga priznali je nedovoljan – od 192 članice UN-a Kosovo je priznala 71, poslednje su bile Honduras i Katar, mada je bilo najava da će posle mišljenja Međunarodnog suda pravde uslediti serija priznanja. U Savetu bezbednosti UN-a, gde se dve stalne članice (Rusija i Kina) tome protive, odnos snaga je ostao isti kao i pre mišljenja MSP-a. Kinezi su se u Generalnoj skupštini izjasnili za rešavanje ovakvih sporova pregovorima a protiv jednostrane secesije, a Rusi su konstatovali da je rezolucija SB-a 1244 i dalje na snazi.

Srpska strana računa na to da "njena stvar" ipak nije prelomljena preko kolena.

U Generalnoj skupštini UN-a svi su pozdravili okrenutost ka pregovorima – jedni zato što Kosovo priznaju, a drugi zato što ga ne priznaju. Iz izlaganja posle usvajanja rezolucije vidljivo je da su u UN-u ostale razlike koje su postojale pre rezolucije i da to nema mnogo veze sa Srbijom, već s tim što je pitanje secesije i dalje sporno, a u aktuelnom trenutku svetu je malo ko spreman da se zbog toga konfrontira.

Predstavnici Azerbejdžana, Venecuele, Rusije, Indije, Brazila i Indonezije izjašnjavali su se protiv jednostrane secesije i naglašavali da Rezolucija 1244 ostaje na snazi. Rusko ministarstvo inostranih poslova saopštilo je da je Moskva podržala usvajanje rezolucije UN-a o Kosovu zato što je ona bila prihvatljiva za Beograd, da i dalje ostaje pravni osnov za trajno rešenje kosovskog problema.

Predstavnici SAD, Albanije, Turske i Perua govorili su u korist kosovske nezavisnosti. Fidži se pažljivo izražava o tankoj granici koja deli dekolonizaciju i separatizam. Za Srbiju može biti neprijatno to što je Turska, sa kojom je Beograd ušao u bliske odnose, u poslednjih godinu dana bila među državama koje su se ponovo aktivno eksponirale.

DEMONSTRACIJA: Dan posle usvajanja rezolucije o Kosovu, u Prištini u taboru pristalica kosovske nezavisnosti vlada neskriveno zadovoljstvo.

Početak sednice GS UN-a 9. septembra je inače kasnio više od dva sata, jer su se kosovski Albanci pojavili u sali, a nisu bili pozvani ni od jedne države članice UN-a. Predstavnici Srbije, a zatim i Rusije zahtevali su da kosovski Albanci napuste salu, što oni nisu učinili, odbijajući da uđu u sastav bilo čije delegacije. Spor je razrešen tako što su SAD, Nemačka, Britanija, Italija i Francuska pozvale predstavnike kosovskih Albanaca kao goste, pošto su im neke od njih namignule da dođu. Ove zemlje su posle svečanog objavljivanja da je EU sa Srbijom postigla sporazum mogle svojim albanskim prijateljima da sugerišu da ne komplikuju situaciju, ali nisu, jer im je očito bilo stalo da dovođenjem kosovskih Albanaca na Ist River proglase pobedu i demonstriraju snagu u pokušaju da učvrste poljuljani renome u Avganistanu i Iraku.

Mora da je neka nesigurna procena oko tog pitanja izazivala i nervozu velikih uprkos kratkom trijumfalizmu posle mišljenja MSP-a koje je šokiralo Beograd – zašto bi se oni toliko trudili da zaustave srpsku oštru rezoluciju, ako su bili sigurni u rezultat, posle mišljenja MSP-a? Posle propasti srpske rezolucije mogli su da izboksuju da se podnese proalbanska.

Ako ne ranije, oni su 2008 u Gruziji shvatili da može doći do epidemije "jedinstvenih slučajeva" i do porasta otpora separatizmu i verovatno nisu bili sigurni u ishod.

Srpski predstavnici su morali da stisnu zube u ovom zaokretu, koji je za Beograd možda ipak manje neprijatan od onog hladnog tuša u trenutku kada je MSP objavio svoje mišljenje.

Generalna skupština UN-a pozdravlja spremnost EU da olakša proces dijaloga između strana. Evropljani to tumače kao da su dobili mandat, pa Ketrin Ešton s odbijanjem komentariše jednu ponudu Ban Ki Muna da UN pomognu u pregovorima. Izvlačenje pregovora iz okvira UN-a za Srbiju može biti problematično, jer u Savetu bezbednosti ima poslednje uporište. Neki komentatori ipak misle da će Albanci tražiti da im Amerikanci u tim pregovorima drže leđa, na šta bi Srbi mogli da zatraže prisustvo Rusa, mada Rusi sada pokazuju izvesne znake uvređenosti.

Posle sporazuma sa Evropljanima predsednik Komiteta ruske Dume za međunarodnu politiku Konstantin Kosačov je, na primer, izjavio: "Poštujemo njihovu suverenu odluku i na tom putu im želimo puno sreće." To je znatno hladnija izjava od one svojevremene Putinove u kojoj se kaže da se ne može očekivati da Rusija brani Kosovo više od Srba i, verovatno, izražava i rusko nezadovoljstvo i zbog isključivanja iz rešavanja jednog osetljivog svetskog pitanja. Kosačov kaže da se boji da će Srbija izgubiti i deo svoje teritorije i poštovanje u svetu posle prihvatanja kompromisa sa EU, da su na ruske ponude diplomatske pomoći povodom nove rezolucije vlasti u Beogradu reagovale učtivim odbijanjem, a da nisu prihvatile ni ponude za pravne konsultacije i stratešku podršku grupe Šangajskog sporazuma.

Nešto od tog tona oseća se u izveštajima ruskih medija. Glas Rusije, na primer, konstatuje da, što se tiče nada Beograda u skoriju integraciju u EU, teško da su one postale veće posle aktuelne odluke Generalne skupštine UN-a, pošto Brisel ima u rezervi još mnoge poluge pritiska na Srbiju – od izručenja generala Ratka Mladića do regionalizacije zemlje i revidiranja njenog energetskog sporazuma sa Rusijom, teško da će proces diplomatskog uvrtanja ruku srpskom rukovodstvu biti obustavljen, prognozira Kosačov.

OBEĆANjA: Beograd se sada nada da će iz fijoke biti izvađena njena kandidaturu za članstvo u EU koju je podnela 22. decembra 2009. Uoči dvodnevnog neformalnog ministarskog sastanka EU, koji je u prošli petak počeo u Briselu, na pitanje da li je predsedniku Tadiću nešto konkretno obećala u zamenu za popuštanje oko rezolucije, Ketrin Ešton je odgovorila odrečno: "Ništa mu nisam ponudila. Samo sam ukazala na to koliko je značajno da iskoristi ovu priliku i da krene napred..."

Nemački listovi ocenjuju da je popuštanje Srbije prilika za novi početak. "Frankfurter algemajne cajtung" je objavio komentar pod naslovom "Pragmatizam": "Od Srbije ne može da se očekuje da će u doglednoj budućnosti priznati Kosovo. Vlada koja bi to učinila počinila bi samoubistvo. Ali, ako izuzmemo taj aksiom srpske politike, rukovodstvo u Beogradu ima prostora za delanje kada je reč o odnosu prema svojoj nekadašnjoj pokrajini. Od podstrekivanja sukoba, preko dogmatskog insistiranja na principima međunarodnog prava pa sve do pragmatizma – sve je moguće. Tokom proteklih meseci u politici Beograda videli su se delovi svih ovih opcija. Sada je predsednik Tadić, svojim pristankom da iz opticaja povuče tvrdu rezoluciju, pokazao pravac kojim će Srbija ići. Od najavljenog dijaloga Beograda i Prištine ne treba mnogo očekivati. Bio bi čak dobar znak kada to ne bi bilo nešto spektakularno. Šansa za trajno pomirenje Srba i kosovskih Albanaca verovatno bi bila najveća kada se sada ne bi razgovaralo o miru, već o snabdevanju energijom, o infrastrukturi i privrednom razvoju…"

"Zidojče cajtung" piše kako se mantra "Srbija neće da se pomiri sa kosovskim otcepljenjem" posle ekspertize Međunarodnog suda pravde pokazala kao samozavaravanje, da ta odluka, međutim, nije izazvala promenu politike Beograda, ali da je Tadić morao da poklekne kada su Nemačka i Velika Britanija u ime EU izvršile veliki pritisak na Srbiju kojoj je dato da bira: ili da zajedno sa EU formuliše oslabljenu rezoluciju ili da ugrozi integraciju u EU.

"U novoj rezoluciji više se ne govori o ‘jednostranoj secesiji’ Kosova. Osim toga, Srbija je primila k znanju mišljenje Međunarodnog suda pravde. To je novi početak. EU sada mora da pomogne srpskoj strani da prihvati realnost na Kosovu. Usaglašavanje sa Briselom pokazuje da je za političare u Beogradu integracija u EU mnogo važnija od bezizgledne borbe za Kosovo", zaključuje minhenski "Zidojče cajtung".

PREGOVORI: Zvaničnici u Beogradu su tokom tog natezanja ponavljali da je cilj srpskog predloga rezolucije bio da dođe do pregovora između Srba i Albanaca, a i sa evroameričke strane je ponavljano da treba dođe do pregovora. Pitanje o čemu će se pregovarati ostalo je bez jasnog odgovora, mada u zapadnoj štampi preovlađuje tumačenje da su pregovori o statusu praktično isključeni.

Iz evropskih država su posle svega dolazile izjave o tome da Srbiji treba dati pozitivan signal. Slovenija se, koja obično nastoji da profitira praveći se da posreduje u balkanskim sporovima, aktivirala. Predlog Slovenije da se razmotri mogućnost da se od Evropske komisije zatraži mišljenje o spremnosti Srbije da dobije status kandidata za članstvo podržalo je svih 27 zemalja Unije, ali je predstavnik Holandije zatražio dodatne konsultacije pošto njegova vlada može obavljati samo tehničke poslove.

Predsedavajući EU Belgijanac Steven Vanakere je izjavio da će upućivanje aplikacije Srbije za članstvo u EU biti na dnevnom redu naredne sednice Saveta Unije za opšte poslove u oktobru. To su potvrdili i kopredsedavajući Španac Migel Anhel Moratinos i Slovak Mikulaš Dzurinda, koji je dodao i da se u predviđenom dijalogu Beograd–Priština u osnovi mora raspravljati o svemu.

Šef Kancelarije EU u Beogradu Vensan Dežer ocenio je da će biti potrebno pet do osam meseci da Evropska komisija utvrdi stav o spremnosti Srbije za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU.

To praktično znači da bi u oktobru Srbiji mogao da bude upućen upitnik sa oko 4000 pitanja. Crnoj Gori je trebalo manje od šest meseci da odgovori na pitanja o stanju u zemlji, o privredi, pravosuđu, političkom sistemu, zaštiti okoline itd. U Beogradu vlada uverenje da je ovdašnji administrativni kapacitet veći i da bi na njega moglo da se odgovori i u kraćem roku, ako ne zapne oko nekog političkog pitanja, kojih u upitniku ima poprilično (vidi okvir). Neka će se verovatno odnositi na pregovore Beograd–Priština.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner