Početna strana > Prenosimo > Da li siromašni Amerikanci gladuju?
Prenosimo

Da li siromašni Amerikanci gladuju?

PDF Štampa El. pošta
Danica Popović, Kris MekGril   
ponedeljak, 30. novembar 2009.

Da li vest s naslovom "Vlada SAD: Više od 49 miliona Amerikanaca gladuje" zapravo znači da oni "gladuju na bogat način" ili nema razlike između deteta u SAD i u Bijafri koje "redovno odlazi na spavanje gladno"? Na to pitanje pokušali su da odgovore Danica Popović u Politici i Kris MekGril u Gardijanu.

Danica Popović: Siromasi u petosobnim kućama

Gledam nedavno RTS i ne mogu da verujem: kažu, četrdeset miliona siromašnih u SAD! Auuu, pomislih, još do prošle godine ovakve vesti su stizale iz Bijafre, a eto došao red na najbogatije! I ,,Politika” se nadovezala, i to ne bez veze, citirala nam je novi „Evrobarometar” u kome piše kako je svaki šesti građanin EU – siromah! Kad sabereš SAD i EU ispada da tamo živi skoro sto dvadeset miliona siromaha. Baš tako kažu: siromaha.

Tada ostaje samo jedno pitanje – našla sam ga na jednom sajtu, pa da citiram: ,,Da li bi ikako bilo moguće da nam neko iz naše vlade kaže kada bismo mi, makar okvirno, mogli doseći tu njihovu granicu siromaštva?”

Jer, stvarno, kako da se istinski sažalim nad primerima siromaštva koje nam daju naši mediji? Kako da me, recimo, pogodi slučaj sa RTS-a gde govore o nekom Amerikancu koji je na kredit kupio petosobnu kuću, a sad neće da je proda nego je odlučio da je rentira da bi imao odakle da otplaćuje kredit, dok je porodicu preselio u prikolicu dok kriza ne prođe? Ja, koja kuću sa pet spavaćih soba u životu nisam ni videla (mislim, iznutra) i kojoj niko na svetu ne bi odobrio kredit za kupovinu tolike nekretnine, sad ja njega da žalim, e pa ne mogu. Niti mogu da žalim njegovu suprugu-domaćicu koja je morala da počne da radi na tri mesta, a najteže joj pada to što svoju decu jedva viđa. Kako da je žalim kada srpske žene upravo ovako žive – i sa krizom i bez krize! Naravno, da ne pričamo o tome kako iz ove vesti saznajemo i to da tamo – usred krize – žena bez dana radnog staža može da radi na tri mesta, garantovano dobija platu, to je tek posebna priča.

I konačno – bix li se ja menjala sa njima? Ne znam, ali nije isključeno. Kad prođe kriza, odoše oni u svoju petosobnu kuću, čim taj muž ponovo dobije neki dobro plaćeni posao, kakav je pre krize imao, a sva je prilika da će baš tako i biti. A da li bi se oni menjali sa mnom ili sa vama, poštovani čitaoče, i da li bi oni prihvatili poslove koje mi radimo – za pare koje mi dobijamo, šta mislite?

Odavde se, vidite i sami, račvaju dve priče. Jedna je o kapitalizmu, druga o siromaštvu, mada svakako postoji i ona treća, o plitkoumnosti izveštača koji uz buđav lebac za večeru iskreno žale neki imućan svet koji prolazi kroz teška vremena. I onda se pitam, koju temu da izaberem za današnju ,,Politiku”, i biram – siromaštvo.

Otkud četrdeset miliona siromaha u najbogatijoj zemlji sveta? E pa nema ih, u tome je vic. Od ovih 40 miliona Amerikanaca malo je ,,siromaha” – ako siromaštvo znači nepotpuno zadovoljenje osnovnih životnih potreba kao što su stan, hrana, odeća, zdravstvena zaštita i osnovno obrazovanje. Naprotiv. Polovina siromašnih domaćinstava u SAD poseduje kuću, i to ne kartonsku nego pravu-pravcatu, a izveštaji govore da su to u proseku kuće sa tri spavaće sobe, dva kupatila, sa garažom i dvorištem. Ne bih sada da se zagrcnete, ako pijete kafu, ali tamo preko 75 odsto siromašnih domaćinstava ima auto, a trideset odsto njih ima dva ili više automobila, većina ima mašinu za pranje sudova, kao i mašine za pranje i sušenje veša, dok kompjuter i pristup internetu ima oko 30 odsto siromašnih domaćinstava (ovo poslednje imamo i mi, u istom procentu). Izveštaji govore da je tamo glad praktično iskorenjena. U proseku, tek jedan od dvesta Amerikanaca neće imati dovoljno novca za hranljiv obrok, ali i njima se to dešava, samo sporadično. Što će reći da u SAD nema četrnaest nego samo pola procenta „siromaha” kako bi rekli u srpskim medijima. Dakle, ima i pravih siromaha, ali skoro trideset puta manje nego što su nam rekli!

I kako je došlo do ove konfuzije? Došlo je tako što postoje dve mere siromaštva – apsolutna (čija granica u međunarodnim poređenjima iznosi famoznih 1,25, odnosno dva dolara na dan) i relativna (koja pokazuje koliko ljudi ima platu manju od 60 odsto prosečne plate u zemlji). Dakle, čim u Americi ne zaradiš godišnje barem 22.025 dolara – siromašan si, pa ti vidi. Ova linija relativnog siromaštva vrlo je pogodna za definisanje raznih programa socijalne politike, ali stvarno malo govori o pravom broju siromašnih. A smešno je tek ako uzmete da sabirate „siromahe” iz zemalja nejednake razvijenosti, kao što su uradili u onom izveštaju o siromaštvu u Evropskoj uniji. Tamo su stvarno sabirali babe i žabe: ispod granice relativnog siromaštva u Evropskoj uniji svakako će biti i neka danska princeza koja stanuje u nekom možda neokrečenom dvorcu, ali i neka baba Bugarka koja nikad nije sišla sa planine (ovu drugu su i fotografisali), a zajedno ih, kažu, ima osamdeset miliona.

Siromaštvo je ozbiljna i veoma osetljiva tema. Mnogo je gladnih u svetu, mnogo dece umire od bolesti, mnogo je onih koji nemaju ni osnovne uslove za dostojan život, pa stvarno nema smisla da se srpski mediji šegače tim stvarima tako što će toliki dobrostojeći svet nazivati siromasima i oplakivati njihovu gorku sudbinu.

profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu, članica CLDS-a

(Politika, 18.11.2009)


Kris MekGril: Sve više Amerikanaca gladuje

Prema državnom izveštaju, koji pokazuje iznenađujući porast porodica koje ne mogu da priušte dovoljno hrane, više od milion dece u Sjedinjenim Američkim Državama redovno odlazi na spavanje gladno.

Predsednik Barak Obama, koji je obećao da će iskoreniti gladovanje dece, opisao je kao “uznemirujuće” istraživanje Ministarstva za poljoprivredu, koje kaže da 50 miliona ljudi u SAD – svaki šesti stanovnik – nije moglo da priušti da kupi dovoljno hrane u nekom momentu prošle godine, uglavnom zbog rasta nezaposlenosti ili loše plaćenih poslova. To je porast za jednu trećinu u poređenju sa prethodnom godinom, i najveći broj gladnih od kada je ovo istraživanje počelo 1995.

Tom Vilsek, sekretar za poljoprivredu, kaže: “Ovi podaci su zvono za uzbunu… Za nas, da budemo ozbiljniji kada su glad i obezbeđivanje hrane u pitanju u našoj zemlji.” On je rekao i da očekuje da podaci budu još gori za ovu godinu kad budu objavljeni 2010.

Izveštaj takođe pokazuje da je 6,7 miliona ljudi imalo veoma slabu ishranu zato što nisu mogli da nabave dovoljno hrane. U ovoj grupi 96% ljudi je iznelo da nisu imali dovoljno hrane između dve plate ili socijalne pomoći. Skoro svi su rekli da ne mogu da priušte balansiranu, zdravu ishranu, i mada situacija nije tako loša tokom cele godine, 88% ispitanika je potvrdilo da su imali teškoće da se prehrane tokom tri ili više meseci. Skoro polovina je potvrdila gubitak telesne težine zato što nisu imali dovoljno novca da kupe hranu.

Broj dece koja žive u domaćinstvima suočenim s problemima neadekvatne ishrane porastao je za jednu trećinu i iznosi 17 miliona. Istraživanje je takođe pokazalo da je većina roditelja koji nisu imali dovoljno da jedu omogućila svojoj deci dovoljnu količinu hrane, ali je i pored toga više od jednog miliona dece gladovalo.

Najgore pogođene države su na jugu. Država Misisipi ima najveći broj stanovništva koje trpi oskudicu u hrani, a za njom su Teksas i Arkansas. Više od polovine ljudi pogođenih oskudicom su manjine, uglavnom španskog i afričkog porekla.

Milioni drugih Amerikanaca ne gladuju samo zato što, kao najsiromašniji, dobijaju državne kupone za hranu, ili se oslanjaju na dobrotvorne organizacije za ishranu, kao sto je Feeding America (Hraneći Ameriku). U nekim državama, kao što je Zapadna Virdžinija, svaki šesti stanovnik koristi kupone za hranu.

Viki Eskara, predsednik organizacije Feeding America, koja ima 200 odeljenja za pomoć u ishrani stanovništva, i koja koristi 25 miliona ljudi, kaže da su rezultatima ovog istraživanja alarmantni i da se situacija neprekidno pogoršava: “Iako su ovi poslednji podaci frapantni, moram da podsetim da se odnose na 2008. godinu, a od tada je privreda značajno oslabila, i verovatno će biti još mnogo više ljudi pogođenih glađu nego što ovaj izveštaj pokazuje.”

Organizacija Feeding America iznosi da su zahtevi za pomoć u ishrani u nekim delovima SAD veći za čak 50% u odnosu na prethodnu godinu. Eskara kaže: “Naša odeljenja za distribuciju hrane siromašnima nas zovu svakog dana da nas obaveste da je potražnja za osnovnim prehrambenim proizvodima najveća od kada naša organizacija postoji.”

Glavni uzrok ovome je nezaposlenost, koja je prešla 10%, kao i sve veći broj radnika čije je radno vreme smanjeno, ili su morali da prihvate poslove sa minimalnom nadnicom. Čak i pre nedavnog finansijskog kolapsa, mnogi ljudi nisu mogli da pokriju osnovne troškove života, na primer oni koji dugo voze do radnog mesta naročito su bili pogođeni porastom cene benzina.

Izveštaj je objavljen u vreme održavanja konferencije Ujedinjenih nacija o stanju u svetskoj ishrani. Generalni sekretar UN rekao je na konferenciji da svakih pet sekundi jedno dete umre od gladi u svetu.

(The Guardian Weekly, Australian Edition, 27.11.2009)

Prevod: Gordana Milanović