Početna strana > Prenosimo > Dokoni Šetač hita ka nebu
Prenosimo

Dokoni Šetač hita ka nebu

PDF Štampa El. pošta
Dragan Jovanović   
petak, 12. mart 2010.

(NIN, 11.3.2010)

Rođen 8. 4. 1937. u Sarajevu. Još nije odrastao. Njegovu najkraću biografiju izgovorila je njegova nepismena strina u Hercegovini i ona glasi: Da naš Momčilo nešto slučajno poludi, ne bi mu se ništa poznalo. Nikada nije proslavio godišnjicu mature, jer je jednom izbačen iz gimnazije, drugi put ponavljao, pa tako ne zna s kojom generacijom je maturirao. Diplomirao je 1961. na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu u klasi akademika profesora Nedeljka Gvozdenovića. Kada ga predstavljaju, prijatelji kažu da je akademski slikar i naivni pisac, jer za pisca nije učio. Napisao je dvadesetak romana. Iz prvog braka ima kćeri Anu i Jelenu, Ana je slikarka koja živi i radi u Rimu, a Jelena pijanista u Beogradu. Ana mu je podarila unuka Luku Pajevića. Iz drugog braka ima ženu Ljiljanu. Ona je bila stjuardesa i zvala se Ljiljana Todorović. Budući da se Momo Kapor plašio letenja, on je za vreme jednog leta držao Ljiljanu za ruku, i držao ju je dvadeset godina, sve do poslednjeg dana.

Ovako je Moma skicirao svoju biografiju još pre sedam godina.

Kada je Frane Barbijeri izbacio Momu Kapora, iz NIN-a jer je, tobože, došao kraj „autorskog novinarstva“ mi, novinski žutokljunci iz beogradskog bermudskog trougla, a koji smo o ulasku u NIN sanjali, u težak očaj smo pali. Jer, ako u NIN-u više nema mesta za Momu Kapora čemu onda naša slabašna nadanja. Ali, posle dva-tri meseca, Barbijeriju počne, malko, tiraž da se ljulja, pa i strmoglavljuje te je „lukavi Latin“ brzo, brže-bolje, po Momu emisare poslao.

Teškom i ozbiljnom NIN-u, odvajkada su bili potrebni „laki“ i „živi“ pisci. I gloduri koji to nisu shvatali, po pravilu, su sa takvim preozbiljnim NIN-om zajedno tonuli. Bilo je, dakle, i posle Barbijerija rigidnih glavnih urednika kojima Momo Kapor nije bio NIN-ova mera. Ali, tih nesrećnih urednika teško da se, danas, seća i najvernija ninovska publika, a Mome će se sećati doveka.

Moma je, poslednji put, vraćen u NIN pre tri godine. Učestvovao sam, i rukama i nogama, u tim teškim pregovorima. Bio je ljut, vidno uvređen, ali ranjiv i na samo pominjanje NIN-a. I, videlo se, oči su mu zacaklile kada mu je predloženo da sam i ilustruje svoje tekstove. To ga je, valjda, slomilo. Tako sam Momi postao, šatro, urednik, tačnije, prvi čitač. Jer, šta da diraš u Mominom tekstu kad u njemu nema ni jedne slovne greške i gde ne možeš ni zapetu da pomeraš. Ipak, zvao me je „uredniče“, a ja njega „saradniče“. A, kada bi NIN imao više saradnika poput Momčila Kapora, urednici u redakciji bili bi suvišni.

Kada je NIN postao vlasništvo kompanije „Ringier“ Moma, sviknut na redakcijske progone, zabrinuto me pitao: “Hoće li moći da se piše kod Švajcaraca?“ Rekao sam mu: “Saradniče, za tebe nema zime!“ I pisao je, već teško bolestan, i iz Švajcarske, iz ženevske bolnice. Pisao je, iz nedelje u nedelju, sve jače i lakše, pisao je poluslep kao Borhes, pisao je kao srpski Selindžer, kao, zašto da ne, beogradski, ovovekovni Čehov. Njegova „Razmišljanja dokonog šetača“ pisana su plajvazom na pristojnoj daljini od kompjuterskog miša i bešumne tastature kompjutera. Zato su, valjda, Momine rečenice imale kunderovsku, nepodnošljivu lakoću pisanja koju kao da nije razumeo nijedan sastav NIN-ovog žirija. Često su, nekako, umesto „lakog pisca“ Momu Kapora za laureata NIN-a izmišljali nekog genija čijeg smo se imena i prezimena, dogodine, jedva prisećali i s mukom mu sricali ime i prezime.

Pre pet godina umro je Dragoš Kalajić, onaj sa kojim je Moma bosanska ratišta obilazio i istu boleštinu, po svoj prilici, tamo, na nekom uranijumskom polju, zapatio. Na ovom istom beogradskom Novom groblju, Dragošu je govor održao njegov „ratni drug“ Momo Kapor. Dok je, iz glave, kao napisan govor iščitavao, svi smo pored Dragoševog odra kao deca plakali. Kad je govor završio Moma mi je, u prolazu, rekao: “Jebi ga, izgubio si još jednog čitača“.

Sa Mominom smrću, prošle sam nedelje izgubio nenadoknadivog „saradnika“. U kapeli, pored odra, grlim Radu Đuričin, a ona, kroz plač, kaže: “Iz Turske me je zvao da mu pročitam njegov poslednji tekst u NIN-u i da mu opišem kako je tekst prelomljen. “Duško Kovačević, nekad fudbaler šabačke „Mačve“, a sada trener FK „Zvezdara teatar“, onako, „maratonski“ mi na ljutu ranu dosoljava: „Do prošle nedelje imao si dva ubojita centarfora u timu, Momu i Miću Danojlića. Kako ćeš sada bez jednoga? Oslabiće ti navala...“

Da, Dokoni Šetač svojevoljno je napustio naš ovozemaljski tim i sada baza ili hita ka nebu, ka nebeskom NIN-u. Hita ka nebeskim ninovcima koji sede i piju duple vinjake u nebeskom „Šumatovcu“ i odozgo nam mere svaki tekst, svaku reč, svaku glupost koju u novinama napravimo. Dokoni Šetač im se u tom poslu pridružio, zaseo u to nebesko ninovsko društvance , a da nije predao tekst za ovaj broj.

I ljut zbog toga Mominoj Likici nisam ni izrazio saučešće. Samo sam je poljubio šapućući: “Liki, ostao mi je dužan jedan tekst.“ Ona se tužno osmehnula i odgovorila: „Da, eno ga do pola je napisan i spakovan u kompjuteru.“
Da, od ovog broja NIN igra sa deset igrača.