Početna strana > Prenosimo > Dragutin Dimitrijević Apis, Aleksandar i Pašić - konačni obračun
Prenosimo

Dragutin Dimitrijević Apis, Aleksandar i Pašić - konačni obračun

PDF Štampa El. pošta
Filip Švarm   
nedelja, 23. jul 2017.

Ja neću milosti, ne treba mi ona.

Za dela, ja tražim samo pravdu golu.

Pravdu Gospodaru, pa reci nek zvona

Kraj objave mom čemeru i bolu.

Ali tada, čuj me, i upamti Kruno

Ne vlada se zemljom gde ljubavi nije

I gde je Gospodar mržnjom se ogrno,

Pa iz nje zla čini i nepravdu sije.

Ovo su dvije strofe iz pjesme Jednom kralju koju je major Ljubomir Vulović napisao u zatvoru čekajući izvršenje smrtne kazne. Ratni invalid, na stratište u Mikri izišao je ćopajući, uz pomoć štapa, u zoru 26. juna 1917. zajedno sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom i dobrovoljcem Radom Malobabićem.

Vezani za kolčeve u plitkim grobovima i povezima preko očiju, sva trojica su čekala da, po Pravilu službe, kapetan Milan Stojković podigne sablju i tako dâ znak za paljbu streljačkom stroju. Kako nije imao svoju, Stojković je uzeo sablju generala Damnjana Popovića, osuđenog na Solunskom procesu zajedno sa Apisom i drugovima na dvadeset godina robije.

Nema boljeg simbola za tadašnju pometnju u Srpskoj vojsci.

TAMO DALEKO: Neutraliziranje žive sile, dejstva po boku, linije komunikacije i drugi vojni eufemizmi daju borbi, na papiru, izgled nečeg racionalnog. U stvarnosti, to je kaos u kome se ljušti sloj po sloj čovječnosti. Ljudi su u trajnom magnovenju dok odrvenjelim rukama pritišću obarač, povlače zatvarač i guraju metke u magacin. Jedva da je itko svjestan krvavih uboja po licu i tijelu nastalih bezglavim bacanjem u zaklon. Sve se nerazlučivo miješa – strah, bijes, molitve, zavjeti, otupjelost... Zvuči dobro poznato i otrcano, ali ljude u borbi do pobjede ili poraza ne drži patriotizam ili osjećaj dužnosti, već nepojmljiva povezanost sa suborcem do sebe.

Srpski vojnici na Solunskom frontu nisu bili izuzetak. Na njih se 5. augusta 1916. sručila bugarska ofanziva i odbili su je uz krajnji napor.

"Na celom frontu oseća se užasan smrad leševa koji se raspadaju. Možda bi smo trebali sklopiti primirje na tri-četiri sata, da pokopamo mrtve. Budemo li čekali da počne naša ofanziva, nećemo moći više da izdržimo na svojim položajima", tražio je Apis kao načelnik štaba Treće armije.

Duž čitavog Solunskog fronta, Antantine trupe su krenule u napad 30. augusta 1916. Prvi cilj Srpske vojske bilo je bugarsko uporište na Kajmakčalanu, najvišem vrhu planine Nidže sa 2521 metrom nadmorske visine. Uprkos izrazito teškom i nepovoljnom terenu, te utvrđenim neprijateljskim linijama, mnogo se očekivalo od ove akcije.

"Želimo se preko bugarskih leševa vratiti u Srbiju i omogućiti joj da vaskrsne! Želimo osloboditi sve Srbe i Jugoslovene i stvoriti slobodnu, moćnu i veliku Jugoslaviju", rekao je u govoru vojnicima regent i vrhovni komandant, princ Aleksandar Karađorđević.

Obje strane imale su ogromne gubitke. Na srpskoj, posebno među crnorukcima: na Kajmakčalanu gine i Apisov prijatelj, potpukovnik Vojin Popović poznat kao vojvoda Vuk, a u borbama je praktično zbrisan i njegov elitni odred. Kasnije, u svjetlu Solunskog procesa, sumnjalo se da je najčuveniji komitski komandant zapravo ubijen po nalogu Bele ruke... U svakom slučaju, Srpska vojska zauzela je Kajmakčalan i potom, uz pomoć savezničkih trupa, 7. novembra 1916. oslobodila Bitolj. Tu se, ostavši bez daha, zaustavila.

"Ni general Ferdinand Foš, ni general Daglas Hejg ne bi ni sanjali da napadnu ni najmanje selo na Somi, koje bi branio samo jedan njemački puk, topovima i municijom kojom raspolaže general Moris Saraj (vrhovni komandant svih Antantinih jedinica na Solunskom frontu) za juriš na dvjesta milja najjačih položaja u Evropi", napisao je tadašnji britanski ministar za municiju Dejvid Lojd DŽordž.

Srpska vojska naočigled se topila: teško iskrvarila na Kajmakčalanu i bez mogućnosti popune i odmora, u kasnu jesen 1916. morala je i da zaustavlja nove bugarske napade.

"Neprijateljske snage jače su od naših", piše Apis u depeši Vrhovnoj komandi sredinom novembra 1916. "Treća armija mora da se na neki način pojača..."

"Vrhovna komanda ne raspolaže nikakvim rezervama koje bi mogla poslati", stoji u odgovoru.

Ogromni gubici u teškim borbama bez jasnog cilja protiv nadmoćnijeg neprijatelja, rezultirali su velikim padom morala. Sablasna geografija masovnih grobnica u makedonskim kamenjarima poručivala je srpskim vojnicima da nitko od njih neće preteći i vratiti se porodici u Srbiji. Učestalo sabotiranje naredbi i dezerterstva ukazivali su i da je vojska na rubu pobune. A to nisu bili regruti, već iskusni i okorjeli veterani sa bezbroj bitaka iza sebe u oba balkanska i dvije i po godine svjetskog rata.

"Srpska vojska je izgubila pola sposobnih ljudi; zavladali su umor i apatija, pa preti opšte begstvo iako smo preduzeli specijalne mere", objašnjavao je premijer Nikola Pašić zbog čega Antanta neće moći računati na srpske trupe ako hitno ne pojača Solunski front. "Ministar vojni zahteva da se sva Srpska vojska povuče u pozadinu, da se odmori i reorganizuje za važne buduće operacije..."

Pariz i London nisu ojačali Solunski front, ali su krajem 1916. srpski vojnici ipak povučeni u pozadinu; na položajima ih je ostalo manje od trideset hiljada. No, bezvoljnost i borbena iscrpljenost vojske predstavljale su za Aleksandra idealnu šansu da zada uništavajući udarac Crnoj ruci: krajem decembra 1916, zajedno sa Apisom, uhapšena je prva grupa od deset njegovih suradnika.

Na njihove sudbine još gore će se odraziti prilike na koje princ i pukovnik nisu mogli uticati.

MOJRE I NjIHOVE NITI: Perspektiva Antante tada se činila krajnje mračnom. Osokoljena velikim početnim uspjesima ruske ofanzive u proljeće 1916, Rumunija je objavila rat Centralnim silama samo da bi uskoro doživjela katastrofalan poraz. U međuvremenu se i Rusija našla na koljenima. Njene jedinice – zaustavljene u napredovanju i suočene sa kontranapadima – zahvatili su rasulo i pobune. Da li će i koliko Rusija opstati u ratu kao organizirana vojna sila, razmatralo se u svim vladama i generalštabovima.

Na zapadu jedva da je bilo bolje. Već prvog dana svoje ljetne ofanzive na Somi, britanske trupe su imale dvadeset hiljada mrtvih; poslije krvavih borbi narednih mjeseci, pošlo im je za rukom da zauzmu svega nekoliko kvadratnih kilometara ničije zemlje. Francuska vojska također se nalazila u velikoj krizi: jedva i uz ogromne gubitke zaustavivši Nijemce na Verdunu, u njenim redovima jačala je skepsa vezana za najavljeni pokušaj proboja fronta tokom 1917...

"Nema nikakvih razloga misliti da će gubici srazmjerno biti manji što je veća sila na pojedinim ratištima", stoji u memorandumu lorda Ledsdauna, uticajnog ministra bez portfelja u britanskoj vladi, upućenog kabinetskim kolegama u novembru 1916. "Mi polako ali sigurno ubijamo najbolje stanovništvo ovih otoka."

Drugim riječima, lord se zalagao za zaključenje mira uslijed opće ratne iscrpljenosti. Nije bio usamljen. Zahvaljujući vojnim uspjesima 1916, i Njemačka je sa pozicije sile ponudila okončanje neprijateljstava. Pariz i London samo što su odbili ovaj diktat, a već je stigla mirovna inicijativa Sjedinjenih Američkih Država... Ipak, u pokušaju da svoju zemlju izvuče iz rata, najdalje je otišao novi austrougarski car Karlo – nasljednik preminulog Franje Josipa – stupanjem u tajne pregovore sa Francuskom. Srbija je, ukoliko dođe do mira usvajanjem njegovog prijedloga, mogla računati na obnovu državnosti bez jasno definiranih granica i izlazak na more preko sjevera Albanije – ali uz nekoliko uvjeta.

"Kraljevina Srbija mora u buduće da prekine sa bilo kojim društvom ili organizacijom koja bi težila za raspadom Monarhije", pisao je car Karlo francuskom predsjedniku Poenkareu. "Sva takva udruženja mora uništiti; svim sredstvima i u njenoj vlasti i lojalno mora takvu političku agitaciju sprečavati, bilo u Srbiji, bilo van njenih granica; i – o tome mora dati obavezu pod jamstvom Sila Sporazuma."

Da je došlo do separatnog mira na tim osnovama, Srbija bi postala protektorat izgubivši veći dio tekovina iz balkanskih ratova... Karlova inicijativa – poput njemačke ili američke – ostala je bez ikakvog efekta: o budućnosti zaraćenih zemalja odlučiće haubice, tenkovi, bojni otrovi i ratna ekonomija, ali to tada nitko nije mogao znati. Pogotovo ne Aleksandar i Pašić. Kakav je bio njihov položaj u okviru Antante, svjedoči i činjenica da nisu pozvani na savjetovanje u Rimu krajem 1916. gdje se, između ostalog, raspravljalo i o planovima za ofanzivu na Solunskom frontu u ljeto 1917.

Prestolonasljednik i premijer zato su, uprkos uzajamnoj surevnjivosti i razmimoilaženjima, shvatili da dijele isti čamac za spasavanje: vlast obojice zavisila je od interesa velikih sila. Ili, drugim riječima, od spremnosti za najteže kompromise i diktate – ako drugačije ne ide.

Za razliku od Aleksandra i Pašića, Apis je bio u sasvim drugoj situaciji. Prevratom od 29. maja 1903. on je iz samog osnova promjenio Srbiju i zahvaljujući dominaciji svoje klike u vojsci, osigurao položaj jednog od ključnih političkih arbitara u zemlji, mudro izbjegavši ograničenja formalnih funkcija i vlasti.

"Pod kraljem Petrom, Apis je u vojsci bio skoro svemoćan, i razgovarao sa radikalnom Vladom skoro na ravnoj nozi", piše Slobodan Jovanović. "Sa pojavom prestolonaslednika Aleksandra ta se situacija stala da menja".

Ali ne u potpunosti i ne zauvijek. Dok god su postojali Apis i Crna ruka, regent nije mogao ovladati vojskom, a samo je ona u tuđini, na Solunskom frontu, još činila Srbiju. Zato je vođa crnorukaca postao dvostruki problem. Ako rat za Antantu krene naopako, moglo se sa sigurnošću očekivati da bi on učinio sve da spriječi Aleksandra i Pašića da, zarad opstanka na vlasti, prihvate uvjete nalik na one cara Karla. U tome bi – bez ikakve sumnje – Apis imao podršku dobrog dijela oficirskog kora – jer, u suprotnom, čemu pakao povlačenja preko Albanije i sve dotadašnje žrtve u borbama za oslobođenje i ujedinjenje jugoslavenskih naroda? I obrnuto, u slučaju trijumfalnog povratka u Srbiju, Aleksandar je dobro znao da bi mu pobjednička vojska pod uticajem vođe Crne ruke predstavljala kamen oko vrata prilikom kreiranja poratnog uređenja Jugoslavije... Nit Apisovog života – koju su dvije mojre istakle i razmotale – treća je upravo sjekla.

"Slobodan Jovanović koji ga je (Apisa) dobro poznavao i s kojim sam bio prijateljski povezan, jednog dana u proljeće 1915. mi je rekao: ‘Znaš, da sam šef države, bio bih sumnjičav prema Dimitrijeviću. On je opasan čovjek’", napisao je švicarski humanist Arčibald Rajs i čovjek blizak prestolonasljedniku u Solunu 1916.

KAFA I CIGARE: Zapravo, u namjeri da učvrsti i ojača svoj položaj, Aleksandar je odmah poslije napuštanja Srbije nastojao da se riješi Apisa. Belorukaši oko regenta krajnje su ozbiljno razmatrali načine kako da ga negdje ubiju – na frontu ili ulici. Međutim, od toga nije ispalo ništa. Apis se dobro znao čuvati, a još je važniji bio strah od neumitne osvete crnorukaca.

Aleksandar je zatim planirao da formira preke sudove za oficire i, po kratkom postupku, likvidira vođu Crne ruke zbog tobožnje izdaje. U tom smislu, kamarila oko regenta već je uveliko širila glasine da Apis održava tajne veze sa Nijemcima kako bi u pogodnom trenutku sklopio separtni mir sa Centralnim silama i ugrabio vlast u Srbiji. I ova kombinacija se pokazala kao ćorak. Na frontu pod potpunom kontrolom saveznika, tako nešto jednostavno nije mogao uraditi nitko – pa ni Apis – a da to ne saznaju francuska i britanska obavještajna služba. No, mnogo važnije od neuvjerljivosti ove konstrukcije bila je nespremnost Pašića da se suglasi sa formiranjem do tada nepostojećih prekih sudova za oficire. Ionako žestoko omražen u vojsci, premijer nije želio dodatno zaoštravanje odnosa sa starješinama. Složio se, međutim, sa hapšenjem Apisa i drugova, te njihovim suđenjem pred redovnim vojnim sudom: Pašić i radikali imali su svoje, posebne razloge za obračun sa Crnom rukom.

Proces protiv Apisa i jedanaestorice drugova predstavljao je festival krivokletništva i laži u režiji Aleksandra i njegove kamarile od početka do kraja. Gotovo sve sudije bili su dugogodišnji lični neprijatelji optuženih. Oni sami, na drugoj strani, ne samo da nisu tražili njihovo izuzeće i koristili druge procesne pogodnosti, nego je djelovalo i da se jedva brane.

"Bili su svesni da nisu krivi, verovali su stoga da ne mogu biti ni osuđeni, a ako je unapred rešeno da i pored toga što krivice nema, niti se ona može dokazati, budu osuđeni – onda im je bilo svjedeno", objašnjava ovo držanje Apisov nećak Milan Živanović.

Solunski proces započeo je 2. aprila 1917. optužbom zbog zavjere za prevrat i, uopće, subverzivno-terorističke prirode Crne ruke. Uprkos šikani optuženih i maksimalnoj pristrasnosti sudija, na ročištima se uvidjelo koliko su navodi iz optužnice nategnuti i neubjedljivi.

"Ovo je samo pravna komedija", rekao je Apis svom prijatelju i suoptuženiku pukovniku Čedomiru Popoviću. "Oni će nas osuditi za nešto reda radi i poslati brodom u Afriku do kraja rata. A onda kud koji, mili moji."

Iznenada, tužilac je 9. aprila 1917. istupio sa optužbom za atentat na regenta – da je po Apisovom nalogu i uz pomoć ostalih, Rade Malobabić je 11. septembra 1916. kod sela Ostrove, iz puške sa daljine od preko dvije stotine metara, ispalio dva metka na automobil u pokretu u kome se nalazio Aleksandar. Do tada ni princ niti itko drugi takav događaj nije pominjao, a jedini je svjedok bio izvjesni Temeljko Veljanović, inače uhapšen zbog ubistva, pa pušten...

"Tobožnji atentat na prestolonasljednika uopće nije bio atentat, nego prevara, namještena tako da pruži privid opravdanosti hapšenja srpskih oficira", izvjestio je Forin ofis britanski ataše sa Solunskog fronta, pukovnik Artur Harison.

No, Apisu i drugovima sada je bilo jasno da đavo dolazi po svoje. Uz manja ili veća kolebanja, svi su ostali solidarni sa svojim šefom. Jedini izuzetak bio je potpukovnik Velimir Vemić – onaj isti što je iz objesti nekažnjeno ubio sopstvenog vojnika za vrijeme balkanskih ratova. Na fotografiji Solunskog procesa, optuženici sjede pogureni sa rukama u krilu, odsutnog pogleda poput brodolomnika na splavu dok tone. Slično, u prvom redu, izgleda i Apis.

"Da imam sto života, ne bi mi bilo žao da ih izgubim koliko mi je žao što su zbog mene stradali toliki iskreni prijatelji i drugovi", rekao je upravniku zatvora u Solunu kapetanu Milanu Stojkoviću.

Po svoj prilici, zbog griže savjesti što je svoje suborce doveo na ivicu groba, Apis je napisao pokajničko pismo Aleksandru računajući da će ukoliko on preživi, svi ostali proći znatno bolje. A da se mogu uzdati u milost krune, perfidno ga je – preko posrednika – uvjeravao i prvi čovjek Bele ruke, Petar Živković. To je, izgleda, prelomilo Apisa i da na pretresima ne pominje čitav niz zajedničkih spletki sa regentom, niti da iskoristi tajno priznanje da je organizator Sarajevskog atentata. Na prvi pogled, upravo mu je to i došlo glave.

"Vojna situacija naših saveznika i pobeda naših neprijatelja smatra se neizbežnom u najkraćem roku. Zato nam je suđeno da podlegnemo u bitki. Mirovni pregovori uskoro će da započnu i mi i prijatelji naše stranke uskoro ćemo da se nađemo pred najvećom opasnošću", objašnjavao je Pašić svojim radikalskim ministrima odnos prema Apisu i crnorukcima. "U pitanju je naša koža ili njihova. Ova stvar ne može da se odlaže jer nas događaji mogu da iznenade."

Stari premijer je dobro znao da ga Apisova smrt čini sljedećom metom princa opsjednutog željom da vlada. No, sa druge strane, Pašić ne bi toliko dugo opstajao na političkoj sceni bez obezbjeđivanja na svim stranama.

"Pašić i Stojan Protić jamačno su nalazili da će i Dinastiju, i svoju stranku, a i sebe lično najbolje obezbediti, ako unapred budu dali jednu zalogu svoje ispravnosti prema Austriji", piše Slobodan Jovanović. "Ta je zaloga imala da bude streljanje onog čoveka koji je napismeno priznao svoje učešće u Sarajevskom atentatu. Time bi bila skinuta s radikalne Vlade svaka sumnja da je ona znala i odobravala rad Apisa i Crne ruke u Bosni. Što se tiče njene buduće ispravnosti prema Austriji, koje bi jamstvo bilo pouzdanije od toga fakta, da je radikalna Vlada, dotle još u punom ratu sa tom Silom, dala iz vlastitih pobuda osuditi na smrt jednog od vinovnika Sarajevskog atentata... Ukratko, da bi oprali sebe i svoju stranku pred Austrijom, Pašić i Protić slali su joj na peškeš Apisovu glavu."

To je bio pravi razlog da se Pašić i drugi vodeći radikali suglase sa smrtnim kaznama izrečenim na Solunskom procesu Apisu, Milanu Milovanoviću, Radoju Laziću, Čedomiru Popoviću, Vladimiru Tucoviću, Velimiru Vemiću, Bogdanu Radenkoviću, Ljubomiru Vuloviću i Radi Malobabiću dok su Damnjan Popović i Muhamed Mehmedbašić osuđeni na dvadeset, odnosno petnaest godina. U prvom trenutku, malo je tko vjerovao da će ove presude zaista biti izvršene.

"Pa, zna Onaj (Aleksandar) da bi ga i malo dete u Srbiji proklelo, makar i pobedio u ratu i proširio državu do Beča i Pešte. Gde sme, bre, da postrelja toliko oficira. More plaše mečku rešetom", rekao je Vladimir Tucović zatvorskom oficiru, poručniku Josifu Protiću.

U razgovoru sa tim istim Protićem – koji se kao crnorukaški komita borio u Makedoniji i tamo stekao ratni nadimak Smail-aga – Apis se pokazao puno realnijim. Dobro je poznavao Aleksandra.

"Oni drugi, ne vjerujem da će biti streljani. Onaj to može da odgodi. Ali mene – mene više ni Sveti Petar ne može spasiti! Znam to i osećam. Samo kupi kafe i cigara. Kupi više cigara, za mesec dana, neka nešto i ostane. Uostalom, znaš koliko pušim i pijem kave dnevno. A onda dođi sokole moj, pićemo zajedno. Slađe je u društvu", rekao je Apis poslije izricanja presude.

Bio je u pravu. Djelomično. Većina osuđenih na smrt uskoro je pomilovana, izuzev njega, Vulovića i Malobabića: sudsko ubojstvo organizirano je isključivo kako bi se Apisu došlo glave, a streljanje ove dvojice trebalo je da posluži kao dokaz postojanja zavjere za prevrat i atentata na regenta. Nikog nisu uvjerili: pritisak na Aleksandra da ih pomiluje zato su vršili Britanci, ruska privremena vlada, Jugoslavenski odbor, pa čak i princ Đorđe. Bez uspjeha. Jedini čovjek koji je mogao spasiti Apisa – Nikola Pašić – uprkos ostavkama samostalaca u svom koalicionom kabinetu nije ni prstom mrdnuo. Želeći da se po svaku cijenu održi na dvije stolice, smatrao je krizu vlade za sasvim umjerenu cijenu.

"On (Apis) nije mogao biti pomilovan, ne zbog atentata na Aleksandra, za koji je bio osuđen, nego za atentat na Franca Ferdinanda, za koji nije bio ni suđen", objašnjava Jovanović makijavelizam radikalskog vođe.

Međutim, Aleksandru su ove kombinacije trebale samo da bi prevrtljivog Pašića imao zakačenog na udici. Za razliku od srpskog premijera, on je, uprkos svemu, vjerovao u konačnu pobjedu. Vođa Crne ruke, dakle, morao je umreti iz sasvim drugog razloga. Kao i Apis nakon Majskog prevrata, tako je i Aleksandar poslije Solunskog procesa postao samostalan politički arbitar iznad Ustava i skupštinske većine, sa vojskom čvrsto u svojoj ruci umjesto u onoj Crnoj. Ili, prosto rečeno, postao je Apis umjesto Apisa – samo daleko moćniji, proračunatiji i opasniji, lišen svih obzira, ali ne i ideologije.

"On je bio kadar i za zavere, i za atentate, ali samo onda kada bi to bila sredstva za postignuće kakvog popularnog cilja", napisao je Jovanović za Apisa. "Samo iz patriotizma smeo je da gazi u krv; pravi okoreli pustolov nije bio."

Nešto iz ove dvije rečenice odnosi se i na Aleksandra. Svoj plan da prigrabi i Apisovu ulogu u društvu i državi sproveo je hladno i vješto od početka do kraja, a Pašić i svi ostali saučesnici predstavljali su samo puko oruđe. To će ostati i ubuduće i nije da neki od njih toga nisu bili svjesni od samog početka.

"Bi šta bi, mi njih pobismo, pa ako im dođemo pod ruku, neka oni pobiju nas", rezignirano je konstatirao predsjednik Velikog vojnog suda general Mirko Milisavljević, potvrdivši smrtne kazne Apisu i drugovima.

ZAVRŠNA RIJEČ: Apis, Vulović i Malobabić su streljani, ostali otjerani na robiju, a vojska očišćena od crnorukaca i njihovih prijatelja. Pobjeda i stvaranje Jugoslavije, zatekli su osuđene na Solunskom procesu iza rešetaka. Tada su pomilovani i pušteni. Uprkos simpatijama u javnosti, general Milisavljević nije imao razloga da se plaši – bez Apisa crnorukci nisu predstavljali opasnost. Naprotiv, kako je vrijeme odmicalo, vjetrovi života raznijeli su ih na sve stane, pokosile bolesti i godine.

"Jedino što ih je još vezivalo bila je Apisova uspomena", piše Jovanović. "Svi oni, kako je ko znao i umeo, gledali su da ga operu od ljage koja mu je bila naneta Solunskim procesom. Neki od crnorukaca koji nisu bili osuđeni, gledali su da se dodvore Aleksandru, ali se ni oni nisu odricali Apisa."

Ipak, to nije vrijedilo mnogo. Tek pod Josipom Brozom Titom počelo se dešavati ponešto od onog što nije moglo pod Aleksandrom: kao poslanik na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, pukovnik Vladimir Tucović je učestvovao u proglašenju Demokratske Federativne Jugoslavije, a u skamiji do njega nalazio se crnorukac i potpukovnik Božin Simić. Njega je Solunski proces zatekao u Rusiji, a poslije karijere u Crvenoj armiji tokom Oktobarske revolucije i učešća u puču od 27. marta 1941, potpisivanju sporazuma sa Staljinom pred sam napad Njemačke na Jugoslaviju, ministrovanja u emigrantskoj vladi, penzioniran je kao Titov ambasador u Ankari krajem četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Činilo se da je ovo samo prećutno priznanje da crnorukci nisu krivi...

A onda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da je u Beogradu 2. juna 1953. obnovljen Solunski proces. Razlog za taj postupak nalazio se u želji socijalističkih vlasti da kompromitiraju Aleksandra te, još i više, u starim i čvrstim vezama nekih istaknutih komunista i crnorukaca. Između ostalog, visoki partijski funkcioner Moša Pijade pisao je za crnorukaški "Pijemont", a Mustafu Golubića – Apisovog komitu i kasnijeg vrhunskog agenta NKVD-a koga su ubili gestapovci u Beogradu 1941. – dobro je poznavao i sam Tito.

Punu rehabilitaciju svih osuđenih doživio je samo Radoje Lazić. Na ponovljenom suđenju, stari generalštapski pukovnik Srpske vojske nije dokazivao, niti se branio. On je u svoje, Apisovo i ime ostalih mrtvih drugova optuživao. Završna riječ, poslije svega, pripala je Crnoj ruci.

POST SCRIPTUM: Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis i Viteški kralj ujedinitelj Aleksandar Karađorđević posvetili su posljednje riječi zajedničkoj državi jugoslavenskih naroda. Možda Aleksandar i nije rekao "Čuvajte mi Jugoslaviju" dok je izdisao izrešetan mecima ustaškog atentatora, ali su te riječi proizlazile iz njegovog djela. Za Apisa nema sumnje. Posljednje što je izgovorio prije plotuna streljačkog stroja glasi:

"Živela Jugoslavija!"

(Kultura sećanja – sto godina od smrti Dragutina Dimitrijevića Apisa IV)

 (Vreme)