Početna strana > Prenosimo > Države su loši menadžeri
Prenosimo

Države su loši menadžeri

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Kostić   
utorak, 17. maj 2011.

(Politika, 16. i 17. maj 2011)

Kompanija MK grupa je po svojoj definiciji i strukturi izrazito agrarna kompanija sa izraženom vertikalnom integracijom unutrašnje organizacije i proizvodnih procesa. Imajući to u vidu, kao predsednik, ali i kao glavni menadžer kompanije, permanentno se bavim pojmom i ulogom poljoprivrednog zemljišta, kako sa stanovišta interesa moje kompanije, tako i iz makroekonomskog, političkog, državnog i socijalnog ugla. Osim toga, baveći se konkretno agrarnim biznisom i u drugim zemljama, stalno putujući i neprestano vodeći razgovore sa najvećim stručnjacima, sa predstavnicima ekonomskih, političkih i finansijskih elita evropskih zemalja izgradio sam svoj stav o ovom pitanju koji je u suštini jako jednostavan, jer se zasniva na opšte prihvaćenim postulatima i ekonomskim zakonitostima koji su jednaki svuda u svetu. Moram da primetim da u poslednje vreme u javnosti Srbije postoji prava inflacija raznih analiza, mišljenja, čak i pravih malih naučnih radova na ovu temu.Nažalost, ogromna većina ovakvih priloga koji se mogu pročitati u novinama i na Internetu potiču od ljudi koji nemaju ili čak nisu nikad imali nikakvog dodira s poljoprivredom kao specifičnom granom privrede, kao i sa poljoprivrednim zemljištem kao specifičnim nacionalnim ekonomskim resursom. Po pravilu, ovakvi prilozi su napisani s jakim pseudosocijalnim i pseudopatriotskim tonom.

Jedno od pitanja koje je veoma popularno u raznim analizama je i pitanje vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem. Mišljenja su tu prilično uniformna: državno vlasništvo je dobro, ne treba dopustiti strancima da kupuju našu zemlju, tajkuni su jeftino sve pokupovali i sl.

Uzgred, hteo bih da još jednom iznesem svoj stav o privatizaciji u poljoprivredi.

Populistička i neodgovorna teza o tome kako su tajkuni pokupovali zemlju bila bi, moram da kažem, smešna, da nije zlonamerna i opasna. Činjenica je da nekoliko najvećih naših kompanija, operatora u agrarnom sektoru, u vlasništvu ima manje od 50.000 hektara od ukupno 5,7 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, a to je manje od jedan odsto. Smatram da je time sve rečeno.

S druge strane, većina tih kompanija, uključujući i MK grupu, kupile su poljoprivredna preduzeća u privatizaciji, na rubu ili posle bankrota, sa enormnim viškovima zaposlenih i svim mogućim pratećim problemima. Posle ogromnog uloženog truda i desetina miliona evra investicija mi danas imamo gazdinstva koja objektivno, po svim parametrima, a pre svega po prinosima, daleko prevazilaze evropski prosek.

Smatram da je sama činjenica vlasništva nad zemljom potpuno irelevantna, I da je sa stanovišta interesa šire društvene zajednice važno samo jedno – da se tim zemljištem kvalitetno upravlja, i da svaki hektar koji se obrađuje daje svoj maksimalni potencijal kroz visoke prinose. Time se obezbeđuju plate, plaća se PDV i svi ostali porezi i doprinosi, uvećava se ukupna uspešnost i konkurentnost naše zemlje na svetskom tržištu hrane. Tako se stvara i osnova za razvoj prerađivačkog sektora koji po mom mišljenju treba da ima apsolutni prioritet i podršku države u svim strategijama razvoja zemlje. Nevažno je da li je vlasnik seljak, lokalni farmer, domaća kompanija, stranac ili strani investicioni fond. Jedino je važno da oni uspešno vode proizvodni proces, da imaju dobru i razrađenu tehnologiju i da su spremni i da imaju mogućnost da ulože znatan kapital u unapređenje proizvodnje na toj zemlji, i dalje u vertikalni razvoj, tj. razne procese prerade osnovnih poljoprivrednih proizvoda.

Od kakve je to važnosti ako neki strani građanin kupi zemlju u Srbiji?! Ja mislim od apsolutno nikakve. Ne može niko tu zemlju fizički da otuđi, da je nekud odnese ili uništi. S druge strane, država može, što je i praksa u mnogim zemljama, da zakonodavstvom reguliše minimalne uslove eksploatacije poljoprivrednog zemljišta i na taj način u dužem vremenskom periodu zaštiti taj resurs čak i od nesavesnih vlasnika.

Često se licitira sa bajkovito-fantastičnim cenama za poljoprivredno zemljište u Evropskoj uniji od 50.000 do 70.000 evra za hektar, u Holandiji, Italiji itd. Slažem se da postoje i takvi primeri, ali oni egzistiraju u potpuno drugačijem sistemskom okruženju i apsolutno su neuporedivi s našom ekonomskom stvarnošću.

Za to postoji nekoliko razloga:

Prvo, takva zemljišta su u dobrim ili idealnim klimatskim uslovimai omogućavaju ekstremno akumulativnu proizvodnju. Na primer, u Toskani u Italiji je skoncentrisana proizvodnja raznog semena – šećerne repe, povrća i drugih kultura, jer je klima idealna. Slično je u Holandiji sa proizvodnjom cveća ili vinogradima u Francuskoj. Ovakva proizvodnja omogućava prihode i od nekoliko desetina, pa i više od 100.000 evra po hektaru godišnje, što utiče na visoke cene ovih parcela. Nikome na svetu se ne isplati da plati hektar 50.000 evra i da, gajeći na njemu kukuruz, soju ili šećernu repu, godišnje zarađuje od 100 do 200 evra.

Drugo, u Evropskoj uniji je veoma prisutno obilato subvencionisanje proizvodnje gde kroz razne mehanizme i skale farmeri dobijaju od države svake godine, bukvalno na poklon, prosečno 460 evra po hektaru.

Ima i primera druge vrste. U Rusiji na primer hektar najkvalitetnijeg černozema u Vornjezskoj oblasti košta 200 dolara. I da, naravno, nikom ne smeta da strane kompanije kupe zemlju ravnopravno sa domaćim kompanijama ili fizičkim licima. Potrebno je samo da registruju firmu rezidenta u Rusiji i nesmetano kupuju neograničene količine zemljišta. U Ukrajini je u proceduri identičan zakon kao u Rusiji koji će od 1. januara sledeće godine omogućiti kupovinu zemlje i strancima.

Uostalom, kada je jednom zakonom dopušteno da pravna lica pored fizičkih budu nosioci vlasništva nad zemljom (što je sasvim prirodno) otvorena je mogućnost da strane kompanije kroz osnivanje ćerki firmi na tlu Srbije postanu i vlasnici zemljeili bolje rečeno da raspolažui upravljaju zemljišnim resursom. Izvesno je da već sada, nakon završetka privatizacije, postoje strane kompanije koje su kroz svoje filijale kupile imanja i zemlju u Vojvodini, investirale novac, unapredile proizvodnju, i ukratko ostvarujući svoj poslovni interes rade na dobro cele lokalne zajednice.

Postoji još jedan važan momenat. Mi treba da prestanemo da precenjujemo resurse kojima raspolažemo i da realno sagledavamo svoju ulogu i participaciju u svetskoj ekonomiji. U narednih nekoliko godina, na svetskom tržištu zemlje pojaviće se Rusija, Ukrajina, Kazahstan sa ukupno preko 300 miliona hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta (što je kao 50 Srbija!). Sama mogućnost da se tamo kupi zemlja, kao i njena cena će nesumnjivo biti jako interesantne za globalne investiture koji su za sada još uvek zainteresovani za investicije u našu zemlju.

Konačno, moj stav u vezi sa pitanjem cene zemlje je jako jednostavan zbog toga što je logičan. Cena zemlje treba da bude tolika koliko se nekom isplati da za nju plati, to jest potrebno je prepustiti tržištu i tržišnim zakonima formiranje cena jer je samo to na dugi rok održivo i dobro za sve, pa i za državu i građane. Uloga države je da se pobrine da se ta zemlja posle efektivno koristi.

Što se tiče državnog zemljišta situacija je slična kao i sa svim ostalim resursima koji se još nalaze u državnom vlasništvu. Države su se svugde u svetu, a ne samo kod nas, pokazale lošim i neefikasnim menadžerima i nigde nijedna država, u stvari činovnički aparat, nije mogao biti konkurentan kao upravljač dobro organizovanim i uspešnim privatnim kompanijama. Smatram da je najbolje za državu i građane da se državno zemljište stavi u prodaju, naravno uz mehanizme koji obezbeđuju maksimalnu prozračnost, javnost i pravednost ovakvog procesa.