Početna strana > Prenosimo > Francuska epidemija u državi blagostanja
Prenosimo

Francuska epidemija u državi blagostanja

PDF Štampa El. pošta
Milan Milošević   
petak, 29. oktobar 2010.

(Vreme 28. 10. 2010)

Francuski sindikati nisu ostvarili pobedu nad državom još od 1995. Koliki je domet burnih protesta zbog smanjenja socijalnih prava? Da li nestaje država blagostanja i da li je ona kriva za promašaje neoliberala? Ponižena socijaldemokratija traži kompas 

Kad je izabran zvali su ga Sarko Amerikanac, neki anglosaksonski listovi sada ga nazivaju Evropska Tačerka. Sedam od deset Francuza danas je protiv njega, dok Francusku trese talas nemira. Đaci na ulicama. Baklje, blokada 11 rafinerija.

Povod, zakon kojim se pomera starosna granica za penzionisanje sa 60 na 62 godine, a granica za punu penziju sa 65 na 67. Kristina Lagard, francuska ministarka za ekonomiju objašnjava zašto vlada ne može odustati: na 15 miliona francuskih penzionera – svake godine dolazi 700.000 novih, a milion i petsto hiljada njih prima penzije koje su finansirane zaduživanjem.

Zakon je usvojen i u Francuskoj skupštini i u Senatu. Ostaje da ga proglasi predsednik Republike i da se sačeka odluka Ustavnog suda. Štrajk ne prestaje.

To je deo takozvanih strogih mera koje vlade članica EU preduzimaju jedna za drugom da bi uravnotežile budžete, kao što MMF primorava dužničke zemlje poput Srbije. Nemačka je predložila da se promeni i Lisabonski ugovor EU, koji je stupio na snagu decembra prošle godine, tako da se uspostavi sistem kontrole kako da ne bi došlo do još jednog dužničkog kolapsa kao u Grčkoj.

Francuska podržava tu inicijativu, ali su mnoge od 27 članica EU nevoljne da ponovo počnu rasprava o ugovoru čije je usvajanje trajalo osam godina uz podele i političku nesigurnost.

KOKTEL NEZADOVOLjSVA: Ta francuska buna zapravo odslikava povećanu socijalnu osetljivost u Evropi na demontažu države blagostanja. U britanskoj i američkoj štampi se u tom kontekstu pominje "francuska zaraza" uz podsećanje na talas pobuna koji se proširio svetom u proleće 1968.

A demonstriralo se dosta u razvijenom industrijalizovanom svetu tokom ove 2010. godine – u Francuskoj, u Španiji, u Grčkoj u kojoj burni protesti u centru Atine inače imaju tradiciju.

U Francuskoj, kako kaže nemački magazin "Špigl", zemlji najorganizovanije protestne kulture, izlazi se na ulicu zbog socijalnih prava, ovog meseca zbog penzija. Godine 2006. demonstrirali su protiv prepreka pri prvom zaposlenju i naterali vladu na povlačenje. Francuski studenti su 2009. demonstrirali nedeljama protiv promene režima studija. Demonstracije mladih iz predgrađa u jesen 2005. uz požare i nasilje otkrile su besnu generaciju nezadovoljnih imigranata u Francuskoj. Rečenica iz 1970-ih: "Tražili smo gastarbajtere, a došli su ljudi!"

Studija nemačkog društva za spoljnu politiku pokazuje da Francuzi češće štrajkuju od Nemaca, a i Španci i Italijani. U Španiji napadi baskijskih terorista uvek izazovu masovne demonstracije uz slogan "Basta ya!". Najpopularnija tema u Baskiji i Kataloniji je nacionalni identitet, dok se socijalna pitanja tamo slabije primaju. Pre nekoliko nedelja bilo je socijalnih protesta zbog Sapaterovih mera štednje, ali najveći masovni skup s više od milion učesnika bio je 12. jula 2010. u Madridu prilikom dočeka španskih fudbalskih šampiona... U mnogim od tih španskih protesta primetna je i ameriko-fobija.

Francuska zaraza se blago osetila i na Balkanu. Posle odluke Ustavnog suda Hrvatske da referendum protiv vladinih izmena Zakona o radu nije potreban, sindikati prete generalnim štrajkom. U Srbiji vlada je povukla predlog izmena zakona o penzijama, ugovorenim sa MMF-om, posle pretnje sindikata da će štrajkovati zato što nisu pitani.

Očito je da mnogi od tih protesta imaju veze s rast socijalne nesigurnosti.

Ti protesti nisu pokolebali vlade, ali ukazuju na primetnu socijalnu osetljivost zbog još jednog ograničavanja osvojenih i istorijski fiksiranih tekovina takozvane države blagostanja, koju građani zapadnih zemalja ipak nisu spremni da odbace kao staru košulju ili kao istočni narodi socijalizam.

OD BIZMARKA DO BRETON VUDSA: Ustanovljenje tog sistema vezuje se za sredinu prošlog veka, što nije sasvim tačno. Programi socijalnog osiguranja nastali su u Nemačkoj još u vreme kancelara Bizmarka 70-ih godina 19. veka, da bi se smanjio uticaj socijaldemokrata. U Britaniji su značajne reforme došle još 1906, sa Lojdom DŽordžom posle i sa konzervativnim Vinstonom Čerčilom. Čuveni Plan lorda Beveridža iz 1942. u Velikoj Britaniji začinje se kao deo ratne strategije u Drugom svetskom ratu. Početke predstavlja Zakon o sirotinji još iz 1834.

Model je razvijan i u Vajmarskoj republici, ali je primenjivan i pod Hitlerom, što sada vole da pominju američki desničari. Taj sistem je smatran branom protiv Boljševičke revolucije i socijalnih prava koje je ona donela.

Ključni pečat državi blagostanja dala je ipak evropska socijaldemokratija. Teorijski model se vezuje za DŽona Majnarda Kejnsa koji je u suočavanju sa Velikom ekonomskog krizom iz 30-tih prošlog veka uočavao da jedino država ima kapacitet da zaustavi krah na naizgled paradoksalan način: radikalnim povećavanjem javne potrošnje kojom utiče na porast zaposlenosti, ali i smanjivanjem poreza. To se zvalo povećanje "agregatne tražnje", a glavni instrument je bilo tzv. deficitarno planiranje, dakle, svesno pravljenje budžetskog deficita i javnih dugova, što nama ne da MMF.

SOCIJALNA POVELjA EU: Socijaldemokratija (pre svega u Nemačkoj, Britaniji, posebno u Švedskoj) je u prvoj polovini 20. veka, u saradnji sa sindikatima, izgradila ili iznudila izgradnju institucija države blagostanja. Industrije su nacionalizovane, javna potrošnja je rasla, država je svojom ulogom obezbeđivala besplatnu ili subvencionisanu zdravstvenu zaštitu.

Evropska unija koja je postala san za stanovnike istočnih i južnih država je bila više ekonomska nego socijalna. Ona ipak u svojoj Izmenjenoj evropskoj socijalnoj povelji iz Strazbura, od 3. maja 1996, unosi značajne socijalne elemente: svako mora imati priliku da zaradi za život obavljanjem posla koji je slobodno izabrao; pravo na pravedne uslove rada; na bezbedne i zdrave radne uslove; na pravičnu naknadnu koja je dovoljna za pristojan životni standard radnika i njihovih porodica; na slobodu udruživanja u nacionalne ili međunarodne organizacije radi zaštite svojih ekonomskih i socijalnih interesa; na kolektivno pregovaranje; na specijalnu zaštitu od fizičkih i moralnih rizika; na najviši mogući dostupni standard zdravlja; na socijalno osiguranje; na usluge službi socijalnog staranja; na socijalnu integraciju; pravo na odgovarajuće pogodnosti prilikom profesionalne obuke; zaposlene žene, u slučaju materinstva, imaju pravo na specijalnu zaštitu.

Takozvani socijalni transferi smanjili su siromaštvo u mnogim zemljama. Švedska bi, na primer, bez socijalnih transfera imala stopu siromaštva od 23,7 odsto, nešto višu nego u SAD (21 odsto), a sa socijalnim transferima ona se smanjuje na 5,8, u Holandiji sa 22,1 na 7,3, u Nemačkoj sa 15,2 na 4,3, u Francuskoj sa 36,1 na 9,8.

PAYG: U države koje najveći deo socijalnih prava finansiraju putem socijalnog osiguranja možemo ubrojati: Austriju, Belgiju, Kanadu, Francusku, Nemačku, Italiju, Japan.

Sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u većini zemalja, pa i u Srbiji, zasniva se na tekućem finansiranju, Pay As You Go (PAYG), što znači da su svi koji rade i ostvaruju prihod obavezni da plaćaju doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje i za finansiranje penzija. Na taj način oni stiču pravo da u budućnosti njihove penzije budu finansirane iz prihoda budućih obveznika, odnosno budućih osiguranika.

U nekim zemljama PAYG sistem se kombinuje sa kapitalizovanim fondovskim sistemom, bilo na obaveznoj (II stub) ili dobrovoljnoj (IIIstub) bazi osiguranja. Taj sistem se sada promoviše, ali on nije povoljan za nesređene zemlje – podrazumeva da se kapital prikupljen sa štednih računa mora ulagati, obrtati i oplođavati. Tokom vanrednih okolnosti (ratnih godina, hiperinflacije ili usled pogrešnih investicionih odluka) ovaj kapital može, kao što se videlo, i potpuno da nestane, a da najstariji, bez obzira što su izdvajali za svoju starost, ostanu bez baš ikakvih prihoda. Zbog toga, najveći broj zemalja bar u jednom delu zadržava princip tekućeg finansiranja penzija.

Ovaj sistem je koncipiran u periodu od 1945. do 1970. godine, kada je starosna struktura bila povoljna (stanovništvo je bilo mlado, tako da je bilo relativno mnogo zaposlenih i relativno malo korisnika prava). Francuski "bejbi bumersi" sada u proseku žive 15 godina duže nego generacija njihovih očeva 1950. Odnos zaposlenih i izdržavanih se pogoršao i sistem mora da se prilagođava.

To bi moglo da bude razumljivo u Srbiji u kojoj je još od sredine 60-ih godina stopa fertiliteta ispod nivoa prostog obnavljanja stanovništva, životni vek stanovništva se produžava, a zbog ekonomskog sloma raste nezaposlenost.

Stopa nezaposlenih u Srbiji je u aprilu 2010. iznosila 20,1 odsto, što je nešto manje nego u Litvaniji koja je imala najvišu stopu nezaposlenosti u EU od 22,3 odsto.

Nezaposlenost je, inače, porasla i u 16 zemalja evro-zone – iznosila je 10 odsto u decembru 2009.. Posebno su pogođeni mladi radnici – u novembru 2009, stopa nezaposlenih u EU 27 za one između 15 i 24 godina bila je 18,3 odsto, a u Španiji čak 43,8 odsto...

TAČERIZAM: Država blagostanja je na meti već četrdeset godina. Naftna kriza iz 70-ih prošlog veka, porast javne potrošnje i do 60 odsto BNP-a u nekim zemljama Evrope daju povode snažnim lobi-grupama da za zaustavljanje ili stagnaciju ekonomskog rasta i krizu konkurentnosti optuže upravo državu blagostanja. Ova formula je napadana od nove levice zbog neefikasnosti, represivnosti i nove desnice, zbog neefikasnosti, demotivisanja investiranja, smanjenja podsticaja za rad, eliminacije uloge porodice.

Margaret Tačer u Velikoj Britaniji i Ronald Regan u Americi, oslanjajući se na učenje novih ekonomskih liberala, nobelovaca Miltona Fridmana i Fridriha fon Hajeka, 80-ih godina prošlog veka reafirmišu ulogu države kao čuvara pravnog poretka, "noćnog čuvara". Počinju denacionalizacija i reprivatizacija državnih preduzeća, povećavanje razlika u prihodima između bogatih i siromašnih.

U bivšim socijalističkim zemljama sistem se slomio, prava su devalvirana, a i baršunaste revolucije su bile uglavnom neoliberalne. Vladajuća doktrina 1992. postaje Vašingtonski konsenzus: privatizacija, unutrašnja i spoljnotrgovinska liberalizacija, stabilizacija kursa i cena i uravnoteženje budžeta.

POTISNUTA SOCIJALDEMOKRATIJA: Posle 80-ih, i socijaldemokratske partije su usvajale takozvani treći put – privatizaciju industrija koje kontroliše država i smanjenje regulacije tržišta. U Britaniji, gde su glasači odbacili Laburističku partiju četiri puta zaredom između 1979. i 1997, "treći put" je uveo Toni Bler, kasnije, zbog rata u Iraku nazvan Toni Lažov. Došavši na vlast 1997. s novim laburistima, nastavio je tradiciju koju je započela Margaret Tačer.

Potisnute socijaldemokrate sada pokušavaju da pronađu izgubljeni kompas. Socijalistička internacionala stoji na stanovištu da se posle 2008. pokazalo da neoliberalne politike nisu efikasne, pogotovu za siromašni deo sveta.

Kada je mehur bankarskih spekulacija pukao 2008, tražene su intervencije vlada da bi se spasle ekonomije, ali zbog krize u mnogim zemljama nije bilo moguće povećati tražnju. Posle bankarske krize usledila je kriza slabijih država s visokim javnim dugom. Zapadale su u krizu "tranzicijska čuda" Mađarska, Irska... I opet su usledile finansijske spekulacije, koje povećavaju krizu...

Najjače ekonomske sile koje stoje iza neoliberalne ideologije, braneći svoje interese, i dalje ubeđuju građane da poveruju da je krizu izazvala evropska država blagostanja. Sudeći po izbornim rezultatima u Evropi, uspevaju.

Jedan komentator u "Vašington tajmsu", međutim, naglašava da Švedska, koja može biti sinonim za obezbeđivanje socijalne sigurnosti "od kolevke do groba", troši samo 8,6 odsto više po glavi stanovnika na vladu nego "neo-liberalna" američka administracija koja je 2009. trošila po glavi stanovnika 17.400 dolara, ili oko 70.000 po četvoročlanoj porodici. Levičarski Francuzi troše virtualno istu sumu kao Amerikanci. Finska troši 6 procenata manje. Kanada 14 procenata manje, Japan 32 procenta manje...

CENA RATA: Socijalistička internacionala inače preporučuje razoružanje kao jedan od puteva za prevazilaženje globalnih finansijskih problema. Prema podacima iz 2009. stokholmskog Međunarodnog centra za istraživanje mira, u 2008. globalni vojni troškovi su se popeli na 1464 milijarde dolara. Vojni izdaci NATO članica su daleko veći od izdataka svih ostalih zemalja sveta.

Taj glas nije bez odjeka. Ministarstvo za odbranu Nemačke najavljuje zatvaranje nekoliko baza i smanjenje broja vojnika sa 250.000 na 180.000. Grčka i Turska su se dogovorile da proporcionalno skrešu vojne budžete. Britanija je najavila da će smanjiti vojni budžet za 7,5 procenata, broj vojnika sa 102.000 na 95.000, a i flotu. Francuska planira da uštedi 3,5 milijardi "vojnih" evra do 2013.

Štiglica, ideologa trećeg puta u vreme Klintona, koga je američka administracija posle najurila iz Svetske banke, ponegde nazivaju samoproglašenim krstašem protiv Vašingtonskog konsenzusa. Kažu da je Buš posle imao još jedan razlog da najuri DŽozefa Štiglica, bivšeg potpredsednika Svetske banke – zbog publikovanja knjige Rat od tri triliona (The $3 Trilion War). Tolika je njegova procena stvarne cene tog rata.

Štiglic, od 3. novembra 2008. na čelu Prezidijuma Socijalističke internacionale i autor Principa socijaldemokratije, zagovara uravnotežen razvoj i povoljnije razvojne kredite za zemlje u razvoju, stvaranje nove finansijske arhitekture, neku vrstu Kejnsove formule, ali ne za jednu zemlju. U Knjizi Slobodni pad: Amerika, slobodno tržište i potapanje svetske ekonomije (Freefall: America, Free Marketss,and the Sinking of the World economy 2010), on predlaže reforme kojima bi se izbegla kriza slična onoj iz 2008. i zagovara intervencije vlada i regulaciju u brojnim sferama. Izjavljuje da bankare koji su izazvali krizu treba strpati u zatvor.

To misli i većina demonstranata.

Vladajući trendovi, međutim, idu u drugom pravcu. "Od 1995, na nacionalnom nivou, sindikati nisu izborili nijednu pobedu protiv države", izjavljuje Stefan Siro, francuski istoričar radničkih pokreta.

Dakle, da li je buka uzalud?

Mnoge socijaldemokrate u Evrope prigrlili su liberali i konzervativci, promene se izvode prilično oprezno, a osim radikalne manjine ipak nema zahteva da se sve vrati na nivo državne regulacije iz 19. veka. Čak i u "liberalnoj" Americi postoje regulatorni programi (kao što je zaštita javnog zdravlja i ekološke zaštite, a u novije vreme i programi iz paketa države blagostanja (Medicare, Medicaid) koja je dobila podršku i demokrata i republikanaca.

Sa neke ravni izgleda da američki predsednik Obama pomera levo, dok evropske vlade idu desno. U Sjedinjenim Američkim Državama država je posle finansijske krize 2008. intervenisala na tržištu, kao i radi obuhvatanja svih građana zdravstvenim osiguranjem. Doduše, republikanci zbog toga obnavljaju sećanje na Bostonsku čajanku od 16. decembra 1773, kad su bacili tovare čaja u more da ne bi platili porez, što je dovelo do oslobođenja od Engleza. Tokom godine u Bostonu, Vašingtonu i drugim gradovima održavane su takozvane "tea party" demonstracije oporezovanih koji mašu kesicama čaja i uz poneki rasni incident i pominjanje komunista, Hitlera i Staljina protestuju zbog Obamine reforme zdravstvenog sistema, poreza i – pomaganja luzera.

Milan Milošević, Enzo Mangini, Andrej Ivanji