Ivica Todorić – ekonomski lider Balkana

(Vreme, 20.6.2013)

Pre par godina Miroslav Mišković je pokušavao da kupi slovenački "Merkator", ali to je bilo badava u smislu držane podrške. Sad ga je kupio Ivica Todorić, postao je najjači, a Mišković je u zatvoru. Todorićev bauk kruži Srbijom, ali njemu ovdašnje ekonomske patriote mogu da pljunu pod prozor. To je sad evropska firma.

Kad "Idea", "Merkator" i "Deleze" podele ono malo preostalog srpskog tržišta, nemoj neko da pita šta jedete i po kojoj ceni. I kad bude jeftinije, za narod će biti skuplje.

Ali, brate, ko je taj Ivica Todorić? I što nam je on bliži od našeg "čarapana"? Pre suda o čoveku koji preuzima nešto malo više od trećine srpske maloprodaje, hajde da pogledamo kako je uz pomoć svake hrvatske vlasti stasavao u najvećeg balkanskog tajkuna.

Dok su ovi naši trtljali o lideru u regionu, on je, Ivica Todorić, definitivno lider u regionu: kupujemo manje više sve njegovo i kad nismo svesni toga, a ubuduće će toga biti sve više.

Evo kako je, pre godinu dana, opisan uspon porodice Todorić i kakva je uloga hrvatske države bila u tome. Za ovu priliku prenosimo deo teksta Saše Paparele, nastao uz finansijsku podršku mreže za istraživačko novinarstvo iz Danske – Scoop i objavljen na pojedinim hrvatskim portalima

Konzum – s vama kroz život", slogan koji se vrti u trgovinama najvećeg maloprodajnog lanca u RH, odlično je pogođen, a još bolji bio bi jedino "Agrokor – s vama kroz život". Prosječni Hrvat uglavnom kupuje namirnice u Konzumu, gdje opet dobiva proizvode koncerna Agrokor d.d., i to voće i povrće (Agrokor ima nekoliko poljoprivrednih kombinata), vino (vinarije u Istri, Srijemu, Baranji, okolici Zagreba), mineralnu vodu (punionice Jamnica i Kiseljak u BiH), Zvijedino ulje, Ledov sladoled... I kad nije u dućanu, vjerojatno troši u Agrokoru, bez obzira kupuje li na kiosku Agrokorova Tiska ili toči benzin na Agrokorovim crpkama... Statistički, velika je šansa i da radi u Agrokoru, sustavu koji samo u Hrvatskoj zapošljava 30.000 ljudi. Ivica Todorić obilježio nam je zadnjih dvadeset godina života i sada je, kao vlasnik Agrokora, na vrhu najveće kompanije u regiji.

Veliki shopping počinje 1993. Ivica Todorić kupuje punionicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje, a 1994. stječe velike udjele u još sedam bivših društvenih tvrtki; splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu, zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i, što je najvažnije, Konzumu. Želio je stvoriti prehrambeni koncern koji će se moći oduprijeti multinacionalkama. Bio je to pravi trenutak, jer u zemlju u ratu stranci nisu željeli ulagati, pa je nekadašnje društveno vlasništvo prodavano po vrlo pristupačnim cijenama, a država je pritom davala i dodatni popust za kupovanje tzv. starom deviznom štednjom, odnosno obveznicama RH nastalim pretvaranjem deviznih depozita građana iz doba SFRJ u javni dug, kojima građani nisu mogli slobodno raspolagati. Za staru deviznu štednju otkupljenu od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćalo se samo 50 do 70 posto vrijednosti, a Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) pri prodaji dionica priznavao je puni iznos. Bila je to privilegija koju su iskoristili i razni drugi tajkuni. Vrlo brzo zaredalo se nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Povodom vijesti da je "Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio", u Slobodnoj Dalmaciji izlazi intervju s Nikolom Baračem, direktorom tada moćnog Dalmacommerca, koji je podigao kaznenu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke. Barač je ljutito izjavio da takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri, umjesto tada standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. "Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na Zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati", rekao je tada Barač. "Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj kaznenoj prijavi niti nas je itko povodom iste pozivao. Ako je postojala, vjerojatno je zbog neutemeljenosti odbijena", rečeno nam je ovih dana u Agrokoru, u kojem su spremno pristali pojasniti nekoliko kontroverznih situacija iz vremena jačanja tog koncerna. Naknadno je priča dobila dodatnu potvrdu tekstom u Globusu, u kojem se tvrdilo da je "Ivica Todorić zloupotrijebio oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu. Citira se izvješće Financijske policije iz ožujka 1994. u kojem je navedeno da je Agrokor krajem 1991. nenamjenski potrošio kredit Zagrebačke banke, te da je dobio novac i prije nego što ga je kreditni odbor odobrio. Međutim, sve su te "pšenične afere" i kaznene prijave ubrzo zaboravljene. Ivicu Todorića, koji je kasnije i sam rekao da se u devedesetima nije moralno poslovalo, više nitko nije mogao zaustaviti. U međuvremenu je stekao čvrstu poziciju, pa ga mediji već početkom 1993. nazivaju "vlasnikom poduzeća koje je kupilo najviše društvenih poduzeća u pretvorbi", odnosno "najvećim kapitalistom u Hrvatskoj…

Međutim, najvažnije su mu ostale one prve kupovine u ratnim godinama u kojima je postao vodeći proizvođač raznih roba i stekao Konzum. A kad je Agrokor u jednom trenutku narastao i probio granicu od 10.000 zaposlenih, dobio je važan argument u svim budućim pregovorima s vlastima, što je koristio za novi rast. Poziciju prema vlasnicima medija bazirao je na autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak. Odabrane novinare pridobivao je, primjerice, vozeći ih iznad Panonske ravnice svojim helikopterom. … Malobrojni danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali, uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji i razvoju lokalnog zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, u kojem je od 1995. većinski dioničar. Te godine Agrokor objavljuje prve konsolidirane podatke. Ukupni prihod grupe bio je 2,1 milijardu kuna. Naredne godine su sa 2,4 milijarde kuna prihoda dostigli Plivu, koja je i danas ostala na sličnim rezultatima, a Agrokor je, u međuvremenu, svoje prihode povećao za više od deset puta.

Državna pomoć

Koliko je u svemu tome pomogla vlast, naročito u eri Franje Tuđmana, kad je cijelo društvo u rasponu od sporta do gospodarstva bilo pod kontrolom politike? Iako u Agrokoru s ponosom vole reći da im država nikada nije pomagala u širenju, izgleda da nije baš tako, jer je činjenica da su se Tuđmani i Todorići družili još od početka sedamdesetih. Tjednik "Feral" je pisao da je Vlada početkom 1993. "ukinula visoke prelevmane na uvoz soje dan ili dva prije dolaska broda sa teretom za Agrokorovu Sojaru Zadar, da bi ih dan nakon prekrcaja vratila na stare postotke bez objašnjenja". U Agrokoru na to kažu: "Ne možemo tvrditi da je to bilo ili ne jer za takav slučaj ne znamo. No, sigurno znamo da u posljednjih dvadeset godina na sojino zrno nije bilo nikakvih prelevmana, odnosno zaštita kao što je slučaj i sa svim ostalim proizvodima iz proizvodnog portfelja grupe Agrokor. Te se činjenice lako mogu utvrditi. Mi smo inzistirali na otvorenosti tržišta zbog toga da našim proizvodima izgradimo konkurentnost. I zbog toga, danas prilikom ulaska u EU, ne bojimo se konkurencije za Agrokorove proizvode." Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008, kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999. s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu. "Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu da je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas", navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta. Autorica je nazvala potpisnika jamstva Borislava Škegru, koji joj je rekao da se "ne sjeća tog slučaja", odnosno davanja jamstva teškog 31 milijun eura. Komentar je tada dao jedino SDP-ovac Slavko Linić. "Davanje jamstava, nažalost, nikada nije odijeljeno od politike. U Agrokorovom slučaju dano jamstvo ispunilo je svrhu. To što je kasnije taj koncern narastao i postao monopolist koji zloupotrebljava svoju poziciju, neko je drugo pitanje." Nekoliko godina nakon što je tadašnji ministar financija potpisao jamstvo, koncern Ivice Todorića postao je jedan od ulagača upravo u Quaestus, fond Borislava Škegre, "ključnog arhitekta privatizacije u kojoj je sudjelovao i Agrokor". Navodno je Škegrin potpis ubrzala prijetnja iz Agrokora da će 500 zaposlenika zagrebačke Zvijezde dobiti otkaz. Todorića je nastavio hvaliti i Škegrin kasniji nasljednik, ministar financija Ivan Šuker, a na sjednicama Vlade javno ga je hvalio i premijer Ivo Sanader nakon što je smanjio cijene nekoliko proizvoda…

Zašto je baš Ivica Todorić uspio? Početkom devedesetih bilo je i drugih koji su uzletjeli, no danas ih više nema na domaćoj poslovnoj sceni. Osim Todorića, preostala trojica iz pokera najpoznatijih tajkuna, Miroslav Kutle, Josip Gucić i Luka Rajić, danas su u inozemstvu, a pritom je samo Rajić, prodavši Dukat kupljen na nikada rasvijetljeni način, otišao preko granice dobrovoljno, dok su ostala dvojica pobjegla pred hrvatskim pravosuđem. Iako je u nekoliko navrata zaprijetio da će prodati strancima sve što ima, Todorić to nikada nije učinio. Ostao je ovdje, nastavio jačati Agrokor i postao najbogatiji građanin Hrvatske. Većinu hrvatskih tajkuna nije zgodno pitati za prvi milijun, jer su svega koji mjesec prije zgrtanja ogromne imovine bili šoferi ili vlasnici kvartovskog kafića.

Cvijeće, Rohatinski...

Ivica Todorić nema taj problem, jer je njegov Agrokor prije rata bio veliki proizvođač cvijeća. Pitanje je, međutim, s koliko je milijuna krenuo u privatizaciju. Analiza medija iz devedesetih godina dovodi do zbunjujućih rezultata. Tako je 1997. u tjedniku "Obzor" objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je "1989. imao 16 milijuna maraka", dok "Jutarnji list" kasnije spominje "privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća". Sam Todorić 1993. u intervjuu "Večernjem listu" ovako pojašnjava: "Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini. To je oko 15 milijuna maraka zdravog novca. A od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita." Niti danas u Agrokoru nije moguće dobiti precizan odgovor. "U to vrijeme Agrokor je u Republici Hrvatskoj već bio ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima", rečeno nam je. U tom istom intervjuu "Večernjem listu" objavljen je zanimljiv podatak, koji možda ukazuje na podrijetlo dijela njegove imovine. "Puno robe izvukli smo iz Vojvodine pa smo tako utopili stare dinare", kazao je. Znači li to da je i Agrokor nakon osamostaljivanja Hrvatske sudjelovao u velikoj akciji prebacivanja starih jugoslavenskih dinara u Srbiju i BiH, a u kojoj su se neki tajkuni obogatili? Tegljači sa starim dinarima tada su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale, mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a Todorićevo se ime dosad nije spominjalo u tom kontekstu. U koncernu tvrde drugačije: "Agrokor niti jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima. Time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovno platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije." Jedan dio Todorićeva predratnog imetka definitivno nije zarađen radom nego stjecajem okolnosti, jer i on sam u nekoliko intervjua priznaje da mu je pogodovala tadašnja inflacija. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do poslijepodne smo zaradili još 600." Uz stanoviti kapital zarađen u trgovini cvijećem, inflaciju i, kako Todorić kaže, "utapljanje starih dinara", širenju Agrokora pomogla je i suradnja s politikom, konstantno negirana, nikada otvorena, ali uvijek zamjetna. U početku su Ivicu Todorića, zbog bliskosti njegova oca Ante Todorića, koji je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio direktor tada moćnog Agrokombinata, povezivali sa Savkom Dabčević Kučar i njenim HNS-om, no kako je devedesetih vlast u državi stalno držao HDZ, Todorić je bio u dobrim, u nekim slučajevima i prijateljskim odnosima s jednim njegovim krilom, tzv. tehnomenadžerima.

Od svih dosadašnjih zaposlenika Agrokora najzanimljiviji je ipak Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke između 2000. i 2012. Prve dvije godine svog mandata, dakle sve do 2002. godine, sjedio je u NO Agrokora. U novije je vrijeme izbila afera kad se otkrilo da je njegova supruga Marija Rohatinski Agrokoru prodala svoju gubitašku špeditersku tvrtku Romah d.o.o., a u čijem je vlasništvu kuća u kojoj živi guvernerova obitelj. To je zamrljalo lijepu sliku koju su Hrvati imali o guverneru i pojačalo sumnju u njegova eventualna pogodovanja bivšem poslodavcu.

Zvao u ime Tuđmana

O Todorićevoj vezi s politikom posvjedočio nam je Mario Iveković, sindikalni lider koji je danas najmoćnijeg Hrvata upoznao još dok se ovaj spremao preuzeti Konzum. "Na našem prvom sastanku 1994, kad smo pričali o preuzimanju Konzuma, Todorić je preda mnom zvao lidere triju političkih stranaka i dogovarao sponzorstva pred tadašnje izbore. A kad sam 1999. dao izjavu za "Večernji list" da se ljudi trebaju pobuniti, Todorić me nazvao i u ime Franje Tuđmana rekao da se smirimo, jer da vlasti žele dobre odnose s radnicima. Rekao mi je da ima Tuđmanov mandat za taj razgovor, ponudio mi je upravu Zagrepčanke, tada jake trgovačke tvrtke, te mi je čak garantirao da ćemo dobivati robu pod istim uvjetima kao Konzum. Zahvalio sam i rekao mu da ja već imam svoj posao", kaže Iveković. Uskoro se, 2000. godine, ionako promijenila vlast. Unatoč tolikoj bliskosti s dijelom HDZ-a, zlatno dobra umreženost isprepletenosti Agrokora s državnim vlastima počinje tek pobjedom oporbene koalicije na parlamentarnim izborima 2000. Primjerice, Damir Kuštrak, koji je bio član pet nadzornih odbora Todorićevih tvrtki, otišao je nakon petogodišnjeg staža u upravi Agrokora na mjesto zamjenika ministra financija Mate Crkvenca, čiji je sin menadžer u Konzumu, da bi se kasnije vratio u upravu Agrokora, čiji je i danas član. Tajnica Ministarstva gospodarstva postala je Maja Brinar, također dotadašnja članica Uprave Agrokora. O punjenju vlade Agrokorovim kadrovima tada se piše u nekoliko novina, a "Nacional" tvrdi da je "Todorić financirao predizbornu kampanju SDP-a i HSLS-a, koji su zauzvrat nakon preuzimanja vlasti donijeli naputak o ograničenju unosa namirnica iz inozemstva, čime je najviše profitirao Konzum". Prije desetak godina Agrokor je ojačao, odvojio se od Zagrebačke banke, našao novog kreditora u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), koja je dobila udjel u koncernu, a potom i u Svjetskoj banci. Počeo se širiti po regiji, što mediji uglavnom prate bez nekih kritičkih komentara. Mario Iveković je bio jedna od posljednjih javnih osoba koja je o Todoriću javno progovorila, a da to nije bio hvalospjev. Davne 2000. je izjavio: "Todorić je iznad vlade. On je kontrolira, a vlada je preslaba da mu se odupre." Iveković, koji je u doba Todorićeva preuzimanja Konzuma bio glavni povjerenik tamošnjeg sindikata, jedan je od rijetkih koji želi pričati o tom vremenu. U firmi je radio od 1987. do 1995., potom je postao profesionalac u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), pa je osnovao Novi sindikat. U veljači 1993., dok se tvrtka još zvala Unikonzum i zapošljavala 2679 ljudi, prošla je pretvorbu u dioničko društvo i bila spremna za privatizaciju. Iako su radnici željeli imati dio vlasti, te su skupa s menadžerima, iako svatko za svoj račun, uspjeli skupiti oko 75 posto dionica, Todorić je u srpnju 1994. uspio zavladati tvrtkom. Bio je to pravi bingo, taj maloprodajni lanac je 2011. imao 13,4 milijarde kuna prihoda i 345 milijuna kuna dobiti. "Tadašnja Uprava Unikonzuma, predvođena Jozom Petrovićem, provela je 1993. anketu tko želi upisati dionice. Petrović je zapravo planirao bitno umanjiti broj prodanih mjesta sa 250 na 40 i onda nas, što tada nismo znali, prepustiti Todoriću. Mi smo se pobunili jer nije bilo jasno kakvi su uvjeti kupnje. Htjeli smo zaštititi firmu, pa smo organizirali peticiju i uprava se povukla. Početkom 1994. ponovilo se isto, pa smo pri tada jakom sindikatu, koji je brojao 1500 ljudi, osnovali Udrugu malih dioničara Unikonzuma, a sve s ciljem da radnici – mali dioničari – preuzmu kontrolu nad vođenjem tvrtke. U sindikatu je došlo do značajnih promjena i smijenili smo gotovo sve povjerenike koji su bili u sprezi s upravom, a ja sam, pun optimizma, postao glavni sindikalni povjerenik u Unikonzumu", prisjeća se Iveković.

Kupovina Unikonzuma

Prema tadašnjim su propisima zaposlenici mogli upisati do 50 posto dionica, i to po povlaštenim uvjetima, s diskontom koji se penjao i do 70 posto, a radnici Konzuma upisali su nešto manje od 25 posto. Istovremeno je 58 korisnika menadžerskih kredita, takozvana Grupa 58, upisalo svaki po preko 100.000 njemačkih maraka i ukupno dobili 50 posto dionica. Dakle, zajedno su držali skoro 75 posto. Radnicima je bilo najvažnije preuzeti kontrolu nad upravljanjem tvrtke radi očuvanja radnih mjesta. O tome se trebalo raspravljati na skupštini Unikonzuma održanoj početkom 1994. Međutim, ljudi koji su vodili skupštinu osmislili su pravilo da punomoć mora biti ovjerena u tvrtki, čime su eliminirali znatan broj punomoći i spriječili radnike da sudjeluju u upravljanju. "Tek naknadno sam shvatio da su i predsjednik skupštine i članovi NO bili Todorićevi ljudi, koji su mu trebali trasirati put u Unikonzum. Da su nas pustili na tu skupštinu, sve bi bilo drugačije. Nažalost, državne institucije kojima smo se obraćali, HFP i razna ministarstva, ostale su gluhe", kaže Iveković. "Tada me počeo nazivati jedan meni nepoznat čovjek. Ivica Todorić, koji me pozvao u upravu Agrokora u Marićevom prolazu i tamo mi, kao sindikalnom povjereniku, rekao da želi preuzeti Konzum. Rekao sam Todoriću neka se strpi par mjeseci dok promijenimo Upravni odbor i direktora i preuzmemo kormilo, jer ćemo sve drugo smatrati neprijateljskim preuzimanjem. Todorić se u mnogim procjenama složio s nama, no uskoro je ipak krenuo u preuzimanje. Suprotstavili smo se koliko god smo mogli. Kasnije su se našoj udruzi pridružili i pojedini menadžeri iz Grupe 58, no Todorić je bio jači i počeo je osvajati firmu", prisjeća se Iveković. U to, još uvijek ratno doba, kad su plaće bile mizerne, ponudio je radnicima atraktivan otkup već plaćenih dionica. Platit će im po 70 posto od nominalne vrijednosti, a preuzet će i otplatu neotplaćenih dionica. Ponuda je zvučala dobro, uobičajena cijena otkupa dionica u drugim tvrtkama tada je bila samo 20 do 30 posto od nominalne. "Već prvih dana mu je oko 2000 ljudi, dakle većina zaposlenih, potpisalo prodaju svojih dionica. Stampedo je krenuo čim je netko pustio glas da onaj tko ne proda odmah, neće nikada uspjeti prodati. Todorić je htio kupiti samo 51 posto, što se u to doba moglo. Nije bilo burze, Središnje depozitarne agencije niti zakona o preuzimanju, pa da kupac svima ponudi iste uvjete. Ipak, mi smo se organizirali i natjerali ga da otkupi znatno više dionica. Na kraju je potrošio puno više nego što je namjeravao, a puno manje nego što Konzum vrijedi. Dobio ga je za 57 milijuna maraka. Todorić voli doći kao spasitelj…

U to je doba u "Večernjem listu" svaki tjedan HFP objavljivao listu s dionicama iz javne ponude iz svog portfelja. Negdje u veljači 1994. dionica Konzuma odjednom je nestala s liste, da bi se nakon par mjeseci ponovno vratila. Akcija je bila dobro usklađena. HFP 21. lipnja 1994. u "Večernjem listu" objavljuje poziv za kupnju dionica Konzuma, navedeno je da će se već 27. lipnja obaviti javna dražba tih dionica i tog dana je, uz očitu državnu pomoć, riješena druga faza preuzimanja. Uskoro je objavljeno da je HFP s Agrokorom zaključio ugovor o prodaji 19.545 dionica nominalne vrijednosti današnjih 36,3 milijuna kuna, što je činilo 15,5 posto temeljnog kapitala. U ugovoru je navedeno da su dionice prodane po nominalnoj cijeni, no popusta je ipak bilo, jer su plaćene tzv. starom deviznom štednjom. Transakcija je išla preko Zagrebačke banke, koja će davanjem povlaštenih kredita narednih godina biti Todorićev glavni sponzor u preuzimanjima. Do kraja 1994. Todorić je već stekao skoro 43 posto dionica Konzuma. Kako je kasnije potvrdila Državna revizija, tijekom te godine "dioničari su zaključili s Agrokorom 1762 ugovora o prodaji i prijenosu 53.771 dionice s popustom nominalne vrijednosti 26,9 milijuna DEM ili 42,7 posto temeljnog kapitala Društva". Otkup se nastavlja i dogodine, pa do kraja 1995. Agrokor stječe većinski paket od 58,2 posto dionica, a tvrtka se preimenuje u Konzum. Agrokor je do kraja 1995. stekao više od 60 posto dionica Konzuma, prodavši svojoj Jamnici 11 posto dionica, nakon čega mu je ostalo 64.694 dionica ili 51,5 posto od ukupnog broja. Dionice su se nastavile kupovati i narednih godina. Iako su neki članovi Grupe 58 još neko vrijeme čuvali dionice, do 1998. skoro svi su ih prodali. Kritike na način privatizacije Konzuma nisu imali samo sindikati, već i Državna revizija. Od niza stručnjaka zaposlenih u Agrokoru nitko, naime, nije primijetio da je Hrvatska, u međuvremenu, dobila Zakon o postupku preuzimanja dioničkih društava (ZPPDD), koji propisuje da dioničari koji raspolažu s više od 25 posto dionica i steknu makar jednu dionicu s pravom glasa na glavnoj skupštini, da su obvezni u roku sedam dana od dana stjecanja objaviti ponudu za preuzimanje. Zakon je stupio na snagu u studenome 1997, a već u prosincu Agrokor je neoprezno stekao 200 dionica Konzuma i time došao do 59,2 posto, čime je došao u obvezu davanja ponude za preuzimanje. Niti je Agrokor ispoštovao zakon i dao ponudu, niti su o stjecanju dionica obavijestili Komisiju za vrijednosne papire, što je po ZPPDD-u bio dužan učiniti. U koncernu, međutim, opovrgavaju zaključak Državne revizije: "Agrokor je i u tom slučaju poštivao važeće zakone RH. Nakon donošenja ZPPDD-a 1997. godine, Agrokor nije kupio niti jednu dionicu Konzuma…"