Početna strana > Prenosimo > O Vukovaru s Momom Kaporom
Prenosimo

O Vukovaru s Momom Kaporom

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Arsenijević   
nedelja, 18. septembar 2011.

(Pres, 17. 9. 2011)

Godine 1995, kad je moja prva knjiga „U potpalublju" dobila Ninovu nagradu za roman godine i postala instant bestseler, i dalje sam, kao i ranije, radio kao turistički vodič u jednoj beogradskoj turističkoj agenciji.

To sam leto većim delom proveo na ostrvu Tasos u severnoj Grčkoj. Boravio sam u letovalištu Makrijamos, strmoj, šumovitoj uvali s plažom prekrivenom belim peskom za koji se pričalo da ga je stari vlasnik još pedesetih kupio u Egiptu i dovukao tu direktno iz Sahare. Naše grupe turista su se uredno smenjivale, a ja sam ih dočekivao i brinuo o njima i svim njihovim potrebama. Dolazili su beli i premoreni, a odlazili s osmesima na preplanulim licima. Među njima je uvek bilo i poneko lice iz medija: Bora Čorba, Lokica Stefanović, Boba Stojnić, Lazar Ristovski, Dušan Kovačević, Đuza Stojiljković, Aleksandar Tijanić, pa čak i Zoran Đinđić, letovali su tamo te godine. Bilo je to vreme kada su samo malobrojni mogli sebi da priušte odmor u inostranstvu, pa je ta visoka koncentracija poznatih ličnosti bila na izvestan način razumljiva i očekivana. Tako je sredinom leta te devedeset pete, na Makrijamos stigao i Momo Kapor. Bio sam, prirodno, poslovno ljubazan prema njemu, ali intimno poprilično suzdržan. Ako u ranijem vremenu Momo Kapor svakako nije spadao u moje omiljene pisce, prema njemu ujedno nisam imao razloga da gajim nikakve antipatije. Međutim, od početka devedesetih i svih ratova koji su nas sačekali odmah tu, iza ugla, bio sam šokiran i duboko zgađen svim njegovim ratnohuškačkim izjavama, kojima je tih godina naprosto zasipao medije. Za mene (a verujem i za mnoge druge) sve je te bilo utoliko frapantnije što je dolazilo od čoveka koji se proslavio po, kao, urbanoj prozi i svojevrsnom mangupskom duhu kome bi takođe lako pristajali značajna širina pogleda, tolerancija i pacifizam. Međutim, ne, devedesete su nam donele mnoga neprijatna iznenađenja, a otkriće Mome Kapora kao tvrdokornog srpskog šoviniste bilo je samo jedno od mnogih, ni po čemu najvažnije. Ali, da je doprinelo gorčini poraza svega u šta sam ja intimno verovao, jeste. Ovaj nekad srazmerno simpatični, šatro urbani pisac, najmilije čedo čuvene zagrebačke biblioteke „Hit" i rado čitan autor od Triglava do Đevđelije, preživeo je podroban preobražaj u izrazito aktivnog medijskog promotera rata i ekstremne međunacionalne mržnje s posebnom fascinacijom Radovanom Karadžićem. Pokazalo se, tako, da je naš masovno obožavani pisac lakih nota istinski zaljubljenik u smrt.

Te godine, i ja sam, igrom bizarnog spleta okolnosti, postao atraktivan za širu javnost. Knjiga „U potpalublju" bila je neočekivani, ali apsolutni hit te devedeset pete. S obzirom na to što se tematski bavila ratom u Hrvatskoj 1991, posebno strahovitim razaranjem Vukovara, te onim fijaskom od pokušaja mobilizacije rezervista u Beogradu i drugim srpskim gradovima, kao i da je to bila godina Miloševićevog „mirotvorstva", neprestano sam bio prisutan na svim postojećim - samo privremeno otvorenim - medijima. Moj je život, tako, odjednom postao značajno napetiji i neprijatniji nego ranije. O poslu da i ne govorim. Budući da sam se bavio jednom suštinski uslužnom delatnošću, nastojao sam da budem jednako neutralan i ljubazno nastrojen prema svim gostima bez razlike. Te godine sam, međutim, primećivao kako se pojedini gosti presamićuju preda mnom od nekakve nelagode - bilo im je neobično, možda čak i pomalo glupavo, što ih ličnost koju su viđali na televiziji sad dočekuje na grčkom ostrvu, pomaže im da se smeste u sobe, daje im neophodne informacije i u njihovo ime organizuje turističke obilaske i slične aktivnosti. Ali, ja sam sve to gutao i uporno nastavljao sa svojom profesionalnom uslužnošću.

Ako u ranijem vremenu Momo Kapor svakako nije spadao u moje omiljene pisce, prema njemu ujedno nisam imao razloga da gajim nikakve antipatije. Međutim, od početka devedesetih i svih ratova koji su nas sačekali odmah tu, iza ugla, bio sam šokiran i duboko zgađen svim njegovim ratnohuškačkim izjavama, kojima je tih godina naprosto zasipao medije.

Tako sam pristupio i Momi Kaporu, kad je stigao na Makrijamos u društvu svoje vitke, plavokose supruge. Moj recept za pristup poznatima bio je da primenjujem istovetnu blago mehaničku ljubaznost, koju sam koristio i pred svima ostalima, i da naprosto ničim ne pokazujem da znam ko su, a kamoli šta mislim o njihovom radu, javnom nastupu ili njima samima. Tako je komunikacija naprosto bila lakša po mene. Ali uprkos svoj mojoj inicijalnoj suzdržanosti, Momo Kapor me je otkravio veoma brzo, verovatno brže od bilo koga drugog. Pokazao se, možda i očekivano, kao izuzetno prijatna i interesantna osoba. Razgovori s njim bili su laki, zabavni i ispunjeni najneobičnijim anegdotama i informacijama. Znao je tačno kad da počne i kad da stane, u konverzaciji nikad nije dominirao, a pitao je u jednakoj meri u kojoj je odgovarao. Retki su ljudi s tako istančanim osećajem za ritam razgovora kao što je to bio Momo Kapor kakvog pamtim. Sretali bismo se svakog jutra u restoranu ispred recepcije i pili kafu opušteno ćaskajući, on bi često usput crtao, dok je do nas s plaže dopirala platinasta svetlost sunca koje se prelamalo o svetlozelene talase Tračkog mora i onaj zamamni slatki morski žagor. Jednog dana, tako, u sred razgovora o ko zna čemu, Momo Kapor mi je iz neba pa u rebra rekao da zna da sam ja „onaj nagrađeni mladi pisac" i dodao da se poprilično iznenadio kad me je video u ulozi turističkog vodiča.

„Pa, to je moj posao", promumlao sam i slegnuo ramenima. Bio sam zbunjen, osećao sam se u izvesnom smislu raskrinkano, mislim da sam možda i pocrveneo. Ali, činilo se da on to ne primećuje. Čestitao mi je na nagradi. „Knjigu nisam pročitao, priznajem", rekao je, ne skidajući svoje svetle oči s mene, „ali pratim redovno sve tvoje nastupe po medijima. I moram da kažem: odlično ti sve to radiš, zaista - odlično!"

„Uh, hvala, zaista", odgovorio sam, zbunjen još više, jer nekako nisam mogao da poverujem da tu rečenicu izgovara upravo čovek od koga bih tako nešto tih godina ponajmanje očekivao.

„Ma, i više nego odlično", gotovo je klicao Momo Kapor, „fantastično! Iskreno ti ovo govorim. Sve ti to radiš izuzetno profesionalno. Svaka čast, zaista. Samo što moram nešto da ti priznam: slušao sam te na radiju neki dan, pričalo se o ratu u Hrvatskoj i, da ti kažem, ne slažem se sasvim s tobom, ali, hajde da kažem, razumem te. Mlad si i tako dalje. Nisi navikao. Žao ti je. Međutim, pazi: u jednom jako grešiš."

Momo Kapor mi je iz neba pa u rebra rekao da zna da sam ja „onaj nagrađeni mladi pisac" i dodao da se poprilično iznenadio kad me je video u ulozi turističkog vodiča.

Aha, pomislio sam. Znao sam da iza čitavog tog početnog oduševljenja stoji već nekakva kvaka, te da uzbudljiv preokret naprosto mora da usledi. Inače preda mnom ne bi sedeo autor tolikih literarnih hitova - the one and only Momo Kapor.

A on se tad naglo nagnuo ka meni. Prostor između nas se drastično suzio. Kad god bi mi neko tako iznenada uleteo u zonu, ja bih se uvek blokirao i srce bi mi snažno zabubnjalo. Tako je bilo i sad. Hteo sam da se nekako odmaknem, ali stolica je naslonom bila oslonjena o živu ogradu pa nije bilo kud. Oblizao sam suve usne i nemoćno zatreptao.

„Pričali ste o Vukovaru", gotovo mi je došapnuo Momo Kapor. Osetio sam salve njegovog daha na obrazu.

Klimnuo sam glavom. Vukovar je definitivno bio tačka na kojoj smo se on i ja nepomirljivo razilazili. Količina razaranja i sva ona tragedija koja se četiri godine ranije sručila na taj grad bila je gotovo nepojmljivih razmera. Naše suočavanje s posledicama onoga što su tamo učinile razularene trupe pijanih rezervista iz Srbije puštenih s lanca, i oni tenkovi koji su cvećem ispraćani u rat, bilo je izuzetno potresno. Mene lično je iz osnova izmenilo, a o svemu tome sam na najneposredniji način pisao i u knjizi „U potpalublju". Svi oni prizori koje smo tada užasnuti gledali po prvi put: masovne grobnice pune civila, leševi po razrušenim ulicama jednog utučenog grada, deca čije su kose posedele nakon stotinak dana provedenih u podrumima - Vukovar je ukratko bio tadašnja mera naše okrutnosti i našeg ludila, krajnji domet nakaznog projekta koji je zarazio tolike među nama i doveo nas ovde gde se danas nalazimo. Bilo je, međutim, i tada mnogih, kao što ih nažalost i danas ima, koji su o čitavoj stvari razmišljali na jedan značajno drugačiji, po meni suštinski bezosećajan, nerazumljiv način. Niko, doduše, kao kralj svih sociopata, preplanuli, sedokosi, plavooki, belozubi i beskrajno šarmantni Momo Kapor, na ostrvu Tasos jula godine 1995. Istih onih vrelih dana kada se u Bosni odvijao jedan novi masakr koji će daleko nadmašiti sve što se dogodilo u Vukovaru i praktično ga baciti u zasenak.

Samo što mi u rajskom letovalištu Makrijamos to još uvek nismo mogli da znamo.

„Pričali ste o Vukovaru", ponovio je Momo Kapor, nešto glasnije - imao sam utisak da će me njegove svetloplave oči progutati. „I ti si jako lepo govorio. Ali, svejedno grešiš, znaš. Zato što, realno, nema baš nikakvog razloga da ti bude žao tog grada."

Svario sam njegove neobične reči, i ledena jeza mi je proklizala niz kičmu. „Nikakvog, zaista?" promucao sam. „Kako to mislite?"

„Pazi", uzvratio mi je Momo Kapor, „pazi, naivno je da misliš da je ono tamo bio neki ne znam kakav barok, razumeš!"

I osmehnuo mi se, s divljom veselošću.

„Pričali ste o Vukovaru", ponovio je Momo Kapor, nešto glasnije - imao sam utisak da će me njegove svetloplave oči progutati. „I ti si jako lepo govorio. Ali, svejedno grešiš, znaš. Zato što, realno, nema baš nikakvog razloga da ti bude žao tog grada."

Barok, pomislio sam, ko je ikad govorio o baroku? Ali nisam ništa rekao. Između nas je ionako stajao zid.

„Jer, to je bio najobičniji provincijski barok, razumeš!" gotovo je uzviknuo tada Momo Kapor. „Praktično - ništa!"

„Praktično ništa", ponovio sam za njim kao hipnotisan. Nisam mogao da verujem šta čujem.

Do nas je u tom trenutku ponovo dopro veseli letnji žagor s plaže i zvonki smeh zadovoljnih turista. Pomislio sam na sve one poginule i ranjene, na sve čiji su domovi uništeni, čije su porodice prepolovljene, voljeni osakaćeni ili mrtvi, životi smrvljeni na nesastavljivu paramparčad, na svu tu strašnu gomilu ljudske patnje koju je za mene tada predstavljao - Vukovar.

Kakav crni barok, provincijski ili bilo koji drugi??

„Ništa, tako je", odgovorio mi je Momo Kapor, uz svoj neodoljivi osmeh, konačno izlazeći iz moje zone i smeštajući se udobno u naslon sopstvene stolice, „baš ništa. Vukovar je - ništa."

Od tad je prošlo punih šesnaest godina, a od vukovarskog masakra čitavih dvadeset. Nedavno sam pozvan u taj barokni grad na Dunavu i Vuki da, povodom neveselog jubileja dve decenije od njegovog razaranja, učestvujem u Prvom susretu književnika podunavskih zemalja zajedno s još nekoliko pisaca iz regiona s kojima sam ionako prijatelj i koje je uvek uživanje ponovo videti, poput Roberta Perišića, Srećka Horvata, Damira Karakaša ili Selvedina Avdića. Upoznao sam Ivanu Simić Bodrožić, a bio je tu i Teofil Pančić, kao i još mnogi drugi. I drago mi je što nisam propustio ovu sjajnu priliku da bliže upoznam Vukovar - grad ljubaznih ljudi, gde se pravi sjajan fiš-paprikaš s testeninom, kao i druge lokalne slavonske i sremske đakonije, gde se pije ukusni espreso na mnogobrojnim terasama i kafićima, uz koji teče predivan široki Dunav, grad koji i dalje pokazuje mnoge svoje ožiljke, ali se ujedno i obnavlja, ma koliko sporo, i u koji ću se uvek rado vratiti bez obzira na to šta je o kvalitetu njegovog baroka imao da kaže danas, nažalost, pokojni Momo Kapor.

Tu sam se, uostalom, šetajući pored Dunava i posmatrajući sunce kako se predivno prelama u zelenoj vodi, nakon ko zna koliko godina setio tog mog davnašnjeg poznanstva s njim i opisane epizode u letovalištu Makrijamos onog stravičnog i vrelog jula 1995. kad sam otkrio njegovu suštinsku bezosećajnost koju je vešto maskirao svojim čuvenim šarmom. I osetio sam da ga, možda zato što više nije među nama, zapravo više i ne mrzim zbog svega toga. Bilo mi ga je, moram da priznam, čak na izvestan način žao, zbog svega što je taj čudni čovek bio u stanju i zbog svega što nije bio u stanju. Nekad sam ga iskreno mrzeo, a sad više ništa osim tuge nisam bio u stanju da iscedim iz sebe. Tuge zbog onog njegovog: „Vukovar je - ništa", i načina na koji je čitav jedan grad, sa svim njegovim žiteljima, anulirao jednim ovlašnim pokretom ruke.

Veče se lagano spuštalo, vodena masa je namah potamnela, a meni se učinilo da njome ponovo plutaju nerazaznatljivi, naduveni leševi, Srbi jednako kao i Hrvati, ali uvek i jedino civili, najobičniji građani ovog prokleto baroknog i prokleto divnog grada, za kojima sam ja tugovao i tada kao i dan-danas, a koje je Momo Kapor, taj naš velepopularni pisac lakih nota, u svom zastrašujućem ledenohladnom estetizmu potpuno propustio da primeti.

S barokom ili bez njega.