Početna strana > Prenosimo > Odnosi Crne Gore i Srbije nikad lošiji
Prenosimo

Odnosi Crne Gore i Srbije nikad lošiji

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Medojević   
nedelja, 06. decembar 2009.

(Blic, 06.12.2009)

Odnosi Srbije i Crne Gore su na najnižem mogućem nivou i odslikavaju odnose dveju političkih elita koje trenutno vladaju. Nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, ni srpske ni crnogorske političke elite nisu želele da uspostave korektne međudržavne odnose koji odgovaraju potrebama građana, privrede i strateškim interesima obe države u regionu – kaže u razgovoru za „Blic nedelje“ Nebojša Medojević, lider crnogorske opozicione stranke Pokret za promene.

Ko je za to odgovoran?

– Odmah nakon proglašenja nezavisnosti, Vlada Srbije nije pokazivala interes da s Vladom Crne Gore otpočne dijalog o međudržavnim odnosima. Isto tako, režim u Podgorici je nastavio predreferendumsku kampanju predstavljajući Srbiju kao stalnu latentnu opasnost po nacionalne interese Crne Gore. Režim je na taj način homogenizovao manjinske narode predstavljajući se kao jedini zaštitnik mlade crnogorske suverenosti i interesa manjinskih naroda koji su još u strahu od događaja početkom devedesetih godina.

Na šta konkretno mislite?

– Predstavljajući kroz propagandu državu Srbiju kao pretnju nezavisnosti i suverenosti Crne Gore i Bošnjacima i muslimanima i Albancima u Crnoj Gori, Đukanović je strahu od Srbije osigurao političku podršku manjina, bez obzira što se konstanto ponavljaju ocene manjina da je njihov status u Crnoj Gori nezadovoljavajući. Zbog svog dnevnopolitičkog interesa i golog očuvanja vlasti, režim u Podgorici stalno obnavlja provokacije prema Srbiji, računajući na reakciju zvaničnog Beograda. Time se stvara atmosfera sukoba, pa se i odnosi nalaze na neprihvatljivo niskom nivou. Vlast stalno javno ističe kako želi najbolje moguće odnose sa Srbijom, ali u praksi na bilateralnom nivou povlači poteze kao da se radi o neprijateljskoj državi i potencijalnom agresoru. Stalna napetost i problemi u odnosima su osnova političkog koncepta aktuelnog režima u Podgorici. Cenu ovakve politike plaćaju privreda i građani, koji imaju ozbiljnih problema u ostvarivanju svojih prava i rešavanju životnih pitanja, kao što su zaposlenje, lečenje, studiranje, investicije, poslovanje i slično.

Kako vidite evropski put Srbije, a kako vaše države?

– Punopravno članstvo u EU je strateški interes i jedne i druge države, ali na tom putu nas čekaju mnogi izazovi – nedostatak demokratske tradicije, uništena srednja klasa, slabe institucije i moćni pojedinci, korupcija i organizovani kriminal, suočavanje s prošlošću, monopoli u ekonomiji... Srbija je rešila neka fundamentalna demokratska pitanja političkim promenama 2000. godine. Mi još uvek imamo nepromenjenu vlast čitavih 20 godina, koja je zbog svojih veza s organizovanim kriminalom dovela do srastanja kriminalnih struktura s institucijama države i Vladu na čijem je čelu čovek koga je glavni antimafijaški tužilac Đuzepe Šelzi u Bariju optužio kao šefa kriminalne organizacije. Činjenica da nam Vladu vodi čovek koji je sam optužen za mafijaško udruživanje, skupa sa svojim najbližim prijateljima i poslovnim partnerima, snažno utiče na nedostatak političke volje za neophodne reforme institucija zadužene za borbu protiv mafije i korupcije. Tako su evropske integracije taoci kriminalne prošlosti premijera, koji ne može istovremeno da obavlja obe funkcije.

Šta, po vašem mišljenju, koči evropski put Srbije?

– To je svakako okončanje saradnje sa sudom u Hagu, koje je neraskidivo povezano s nepostojanjem nacionalnog konsenzusa oko evropskih integracija. To dovodi do nedostatka jasne političke volje za usvajanje sistema vrednosti evropske civilizacije. Do usporavanja reformi dolazi kada te reforme znače suočavanje s tradicionalnim sistemom vrednosti koji je još uvek dominantan u Srbiji. Vlada Srbije previše vodi računa o sledećim izborima, a proces EU integracija je takav da morate voditi računa o sledećim generacijama. Reformska vlada mora biti spremna na kratkoročne političke gubitke u cilju stvaranja uslova za dugoročne benefite.

Kakva je trenutna situaciju u Crnoj Gori?

– Teška i rizična. Na vlasti imamo nedemokratsku političku strukturu koja je povezana s organizovanim kriminalom i koja kontroliše sve institucije države. Dugogodišnja kohabitacija vrha države i mafije dovela je do potpune atrofije institucija zaduženih za sprovođenje zakona, posebno kada su u pitanju interesi određenog broja pripadnika vrha piramide moći. Najmoćniji političari, biznismeni i mafijaši su pod istragama i optužbama pravosuđa više država i samim tim raste njihova životna zainteresovanost za opstanak na vlasti po svaku cenu. Zato su u Crnoj Gori, na političkoj i javnoj sceni uporedo sa političkim partijama i bezbednosne agencije, državna uprava i mafija, pa su šanse opozicije da pobedi režim na nameštenim i nedemokratskim izborima minimalne. Režim ne sme da sprovede neophodne reforme u ekonomiji jer bi se ugrozili njihovi privatni i poslovni monopoli, ne može da sprovede reforme policije, tužilaštva i sudova jer bi se vrh režima našao pod udarom tih institucija.

Kakve su posledice takve situacije?

– To je dovelo do porasta političkih, ali i socijalnih tenzija u Crnoj Gori i do sve većeg nepoverenja i jaza između režima, s jedne strane, i opozicije, sindikata, NVO i demokratske javnosti, s druge strane. Režim suočen s optužbama sa svake strane i sve težom ekonomskom situacijom, klizi sve jasnije ka otvorenoj represiji i nasilju prema svojim neistomišljenicima. Sve to nameće potrebu da se opozicija organizuje na jednom drugačijem i mnogo efikasnijem nivou i okupi širi demokratski pokret za smenu ove korumpirane, nedemokratske i kriminalizovane vlasti.

Koliko su povezani kriminali krugovi Srbije i Crne Gore?

– Koliko su loši odnosi između naše dve vlade, odnosi između mafija su idealni. Crna Gora je pod upravom Đukanovića postala platforma za slobodno delovanje svih balkanskih mafija. To je brzo rezultiralo eksplozivnim razvojem i jačanjem ove balkanske konfederacije organizovanog kriminala koja je konačno dobila državu, u kojoj joj logističku podršku pružaju državni organi, policija, državna bezbednost, carina, banke, aviokompanije, mediji, diplomatska mreža. To je večiti san mafije. Ovaj razvoj balkanske mafije skrenuo je pažnju bezbednosnim agencijama SAD, mnogih zemalja EU, ali i Srbije i Hrvatske. Ova balkanska konfederacija je postala toliko moćna, da je počela da preti stabilnosti i bezbednosti država u regionu. To je uočila i EU i efikasnost borbe protiv mafije i korupcije u vrhovima vlasti i institucijama zaduženim za borbu protiv mafije postala je najvažniji zahtev za države regiona koje žela da postanu deo EU. U tom pogledu Srbija i Hrvatska već pokazuju konkretne rezultate. Samo Crne Gora ostaje oaza za skrivanje i nesmetano delovanje balkanskih mafijaša i to mora da se promeni odmah. U suprotnom, očekuje nas politička, ekonomska i socijalna agonija s rizikom od sukoba.

Priznanje Kosova?

– I najavljeno otvaranje konzulata, kao i priznanje Kosova deo su te politike stalnih provokacija. Samo priznanje nije doneo nikakve koristi Crnoj Gori, a imalo je štetne posledice po nacionalne interese Srbije. Na može se pričati da je Srbija najvažniji strateški partner, a povlačiti potezi na štetu tog partnera. To je oličenje neprimerene politike. Đukanoviću ovakva situacija odgovara da bi političke predstavnike Srba u Crnoj Gori predstavio kao antidržavne elemente. Bez obzira ko vrši vlast u Srbiji, situacija se ne menja. Dok je to bio Koštunica, propaganda je bila sadržana u nastavku velikosrpske nacionalističke politike, a sada kada su DS i SPS formirali Vladu, stranke s kojima je Đukanović imao sjajne odnose, ništa se nije promenilo. Šteta takve politike je ogromna, jer se problemi ne rešavaju. Dvojno državljanstvo, školarine, položaj Srba u Crnoj Gori i obrnuto… mogli bi se rešiti za par meseci bilateralnim ugovorima, ali to očigledno ne odgovora crnogorskim vlastima.

(Razgovarala: Irena Radisavljević)