Početna strana > Prenosimo > Otimanje o DŽonija
Prenosimo

Otimanje o DŽonija

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Apostolovski   
četvrtak, 05. novembar 2009.

(Politika, 05.11.2009)

Čiji je DŽoni? Naš, njihov ili samo svoj? Hoće li jedan od najvećih mitova jugoslovenske rok scene, čija slava nije utihnula ni posle njegovog dugogodišnjeg samoizgnanstva u Holandiji, ako ikada želi da napusti svoje utočište u gradiću kraj Utrehta, u džepu nositi pasoš ili putovnicu? Frontmen legendarnog benda „Azra” Branimir DŽoni Štulić, postao je meta iznenadne diplomatske trke između Beograda i Zagreba, kada mu je hrvatski predsednik Stjepan Mesić juče ponudio hrvatski pasoš, dve nedelje pošto je to isto, u ime srpske vlade, učinio ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić.

U intervjuu Hrvatskom radiju, koji će biti emitovan ove nedelje, a čije detalje je preneo zagrebački „Jutarnji list”, Mesić je rekao: „Znam nešto o njemu i znam nešto o njegovoj muzici, doduše više znaju moje kćerke, ali nisam znao da nema nikakav pa ni hrvatskipasoš. On na to ima pravo, samo neka podnese zahtev. Takođe ima pravo i nastupati kod nas, zašto ne”, rekao je šef hrvatske države, što je u tamošnjoj javnosti ocenjeno kao prva službena reakcija vlasti u Zagrebu na „problem” povratka Štulića u Hrvatsku.

Jedna od ikona moćne rokenrol scene s kraja osamdesetih godina prošlog veka, koji je u ranoj mladosti tvrdio kako je sevdah autentični zvuk bivše Jugoslavije, a potom taj melanholični žanr, pod uticajem novog talasa, pretvorio u buntovničku gitarsku poeziju, nema pasoš od 1995. godine. Tada je poslednji put boravio u Beogradu,kada mu je istekao stari, jugoslovenski pasoš. DŽoni, međutim, nije hteo da uzme novi.

Sin pukovnika tenkovskih jedinica JNA Ivana Štulića, Srbina rodom iz Nina kod Zadra, rođen u Skoplju, a odrastao u Zagrebu, napustio je Hrvatsku početkom devedesetih i dospeo u Holandiju, postavši najpoznatiji rokenrol apatrid iz nestaleSFRJ. Bivši hipik, samouki filozof i autentični mistik, koji tvrdi da bi između „Bitlsa” i njega tek nešto pesama moglo da se nareže na jedan disk, dugo vremena je odbijao svaki kontakt s jugoslovenskom javnošću, iako je uz Gorana Bregovića i Boru Đorđevića bio član trijumvirata do sada neprevaziđene rokenrol vlasti uoči raspada SFRJ.

Zaboravljen mahom od svih, osim retkih prijatelja, DŽoni je postao junak legendi koje su se ispredale po Beogradu i Zagrebu: da živi sa suprugom Holanđankom, povremeno vozi taksi, nema stalan posao, da se jedino oseća živ kada igra fudbal, da ga „boli uvo” za naslednice rasparčane zemlje, ali da i pored toga redovno čita beogradsku i zagrebačku štampu. Posebnu pažnju privlačile su vesti o njegovim prepevima grčkih klasika, a naročito Homerove „Ilijade”, koja je od pojedinih kritičara ocenjena kao „genijalna budalaština”.

Ali, uoči Sajma knjiga u Beogradu, gde je trebalo da predstavi svoje tomove prepeva, iznenada se pojavio u tabloidu „Alo”, rekavši da nema pasoš, jer ne može „da se odluči na koju ću stranu”.

– Hrvatski ne želim, a srpski ne mogu da dobijem – rekao je kultni pesnik i gitarista dnevnom listu „Alo”, što je inspirisalo Ivicu Dačića da mu ponudi pomoć oko dobijanja srpskog pasoša po najbržoj proceduri, ako i kad god bude zainteresovan. Na tu ponudu Štulić je, u intervjuu koji je dao starom prijatelju Petru Peci Popoviću za „Nin”, odgovorio da će, ukoliko mu bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeti pasoš u praktične svrhe kako bi mogao da radi. Ipak, nije precizirao koji bi to pasoš mogao da bude.

Polemike oko DŽonijevog pasoša rasplamsale su se i uvođenjem Makedonije u igru. Naime, u izdavačkoj kući „Plato”, koja je odložila izdavanje Štulićevih dela do daljnjeg, iz tehničkih razloga, predložili su mu da izvadi makedonske papire.Međutim, DŽoni je odgovorio da sa njim „niko neće manipulisati, pa ni povodom pasoša”.

Hrvatsku javnost je isprovocirao tvrdnjom da neće da svira na okupiranim teritorijama, iako bi, u slučaju dobijanja državljanstva i pasoša, mogao da u sudskom postupku pred pravosudnim institucijama Hrvatske, kao njen građanin, dobije bar polovinu iznosa od milionskog duga koji prema njemu ima izdavačka kuća „Kroacija rekords”.

Srbija je, što se tiče otimanja o DŽonija, takođe na čekanju. A njemu je, verovatno, „ravno do dna”.

U proleće 1990. godine „Azra” je poslednji put svirala u Beogradu, promovišući album „Balegari ne vjeruju sreći”. DŽoni je nastupao u Domu omladine, a u ekipi njegovih fanova s Fakulteta političkih nauka koji su sedeli na balkonu bio je i Ivica Dačić.