Početna strana > Prenosimo > Polemika oko Vojvodine
Prenosimo

Polemika oko Vojvodine

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović, Boško Obradović   
subota, 22. decembar 2012.

Branko Pavlović: Vojvodina, Ali Ozbiljno

I pitanje o „sedam odsto“ i ideja o ukidanju autonomije Vojvodine podjaruju zahteve za promenom Ustava i idu naruku onima koji žele uništenje Srbije

Ovim tekstom ću osvetliti dva pitanja:

a) Sedam odsto od budžeta koji pripadaju Vojvodini; i

b) Zahtev da se ukine autonomija.

Odmah da iznesem svoj stav: oba pitanja podjaruju zahteve za promenom Ustava i potpuno idu na ruku onima koji žele uništenje Srbije.

Na kraju teksta, izneću kako vidim rešenje ovog pitanja.

Rasprava sedam odsto

Već neko vreme između republičkih i pokrajinskih organa vodi se rasprava o tome da li Vojvodini pripada sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta, ili sedam odsto od poreskih prihoda budžeta. Personalno u javnosti najviše na tu temu polemišu Dinkić i Pajtić.

Pravilnim tumačenjem Ustava ova dilema uopšte ne postoji. Vojvodini nesumnjivo pripada sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta.

Dakle upravo ono što Pajtić, kao, traži, a Dinkić, kao, ne da. Kažem „kao“ zato što čvrsto verujem da obojica samo glume po nalogu stranih instruktora kako bi među onima koji žive u Vojvodini bila stvorena mržnja prema nepravednom Beogradu i čvrsta rešenost da se grozan Ustav mora menjati po svaku cenu.

Kad se ustavom ustanovljuje neko pravo u nečiju korist, onda se nikako ne može ta odredba tumačiti na način da bi korisniku prava moglo pripasti manje od onoga što je jezičkim tumačenjem moguće utvrditi.

Čim ustav daje neko pravo, on hoće da se to pravo ostvari u najvećem obimu, u okviru mogućeg pravničkog tumačenja. Ako se želi takvo pravo ipak ograničiti, to je moguće samo izričitom odredbom samog ustava, a ne nikako bilo kakvim zakonskim rešenjima.

Kako takvog ograničenja u Ustavu nema, onda Vojvodini pripada uvek sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta, osim u jednom izuzetku.

Izuzetak je kada korisnik prava – u ovom slučaju Vojvodina – sama, odlukama svojih organa, pristane na to da u nekom kraćem vremenskom periodu (kvartal, pola godine ili cela budžetska godina) prihvati da iz budžeta Srbije prima sedam odsto od neke manje osnovice, na primer od poreskih prihoda budžeta.

Dakle, o smanjenju prava se mora postići konsenzus republičkih i pokrajinskih organa. Ako saglasnosti organa Vojvodine nema, u budžetu Srbije se mora predvideti puni iznos izdvajanja za Vojvodinu, a to znači sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta („ukupan prihod“ znači sve što se naplati na ime poreza, taksi, akciza, uvećano za zaduženje države za izmirenje poreskih obaveza. Ovo drugo zovemo i „budžetski deficit“).

Ono što Vlada Srbije radi je neustavno, a stvoriće ogroman pritisak u Vojvodini da se mora menjati Ustav zato što je on tobože osnov za „pljačku“ Vojvodine.

Stvara se politička klima u kojoj će se odlično rešenje Ustava, mnogo bolje od direktnog propisivanja „sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta“ (zato što ostavlja mogućnost da se u određenim kriznim periodima pronađe fleksibilniji pristup, ali samo snagom argumenata, a ne nikako demonstriranjem protivustavne sile) proglasiti štetnim i odgovornim za sve ekonomske nedaće u Vojvodini.

I, umesto da patriotske snage stoje na braniku zaštite ustavnog položaja Vojvodine i zaštite njenih ustavnih prava da iz budžeta dobije ono što joj pripada, taj prostor će zauzeti druga garnitura EU-SAD miljenika.

Ako mi to ne učinimo, ako svi koji podržavaju „Nikad granica“ i „Ne EU“ ne ustanu u odbranu prava Vojvodine na sedam odsto od ukupnih prihoda budžeta, onda nemamo prava da se ljutimo na naivnost građana, koji ne vide da će slamanjem Ustava koliko sutra Nemci uzeti svu obradivu zemlju u Vojvodini i zemljište na obali Dunava, sve na ime dela datih kredita. Ako mi ne uviđamo šta znači odbrana Ustava, kako to da zahtevamo od građana, ophrvanih svojim dnevnim pitanjima preživljavanja?

Ukidanje autonomije

Kod onih koji zagovaraju ukidanje autonomije Vojvodine, vidim dva velika problema.

Jedan je u tome što oni iz ideoloških razloga ne priznaju stvarnost. Iz tvrdnje da je autonoman položaj Vojvodine potpuno neosnovano uspostavljen 1945.godine izvlači se zaključak da je i 67 godina kasnije autonoman položaj jednako neosnovan, kao da život tokom tih 67 godina nije stvorio ništa na čemu bi se 2012. godine ta autonomija temeljila.

Ukratko, čak i ako se u potpunosti prihvati argumentacija o pogubnosti uvođenja autonomije Vojvodine 1945, otuda nikako ne sledi da danas ta autonomija nije objektivno utemeljena.

U političkom smislu je to još jednostavnije. Svako ko je jednom prošao Vojvodinom sa sigurnošću može potvrditi da bi ubedljiva većina bila veoma protiv ukidanja autonomije Vojvodine.

Drugi problem je u tome što ovakve zahteve postavljaju ljudi koji, po mom mišljenju, nemaju osećaj odgovornosti za posledice svog delovanja, već su u celini posvećeni unutrašnjem ubeđenju da su u pravu.

To se najbolje vidi baš u praktičnoj primeni njihovog stava za ukudanjem autonomije Vojvodine. Prva posledica usvajanja njihovog stava bila bi obavezna promena Ustava odmah. Druga bi bila izražena u veoma zaoštrenim odnosima između onih koji su za ukidanje i onih koji su za očuvanje autonomije, što bi dovelo do cepanja samo unutar srpskog korpusa u Vojvodini. Treća bi bila u satanizaciji patriotskih snaga u Srbiji.

Ne govorim o tome da su to ljudi nečasnih namera, samo ukazujem da svojim delovanjem oni rade tačno ono što bi EU-SAD bile spremne da im plate da bi za njih radili danas u Srbiji. Još jednom ponavljam: uopšte ne mislim da su oni strani plaćenici, ali moraju biti svesni odgovornosti za rezultat ako hoće da budu korisni na političkoj sceni.

Rešenje

Problem Vojvodine suštinski je problem krajnje nedovoljnog investiranja u poljoprivrednu proizvodnju i prehrambenu industriju (u celoj Srbiji, pa, naravno, i u Vojvodini). Za sledeću godinu (red veličina, ne precizna brojka) je agrarni budžet predviđen na 300 miliona evra. A on bi, zbog zaostalosti naše poljoprivrede, morao biti miljardu i 300 milona evra, najmanje tri godine uzastopno. Primera radi, milijardu i 300 miliona evra nas košta projekat „Zastava“ u Kragujevcu, do sada.

Ovaj obim investicija Vojvodina bez pomoći Srbije ne može da ostvari (osim ako prethodno vlasnici zemlje ne postanu Nemci).

Posle tri godine masivnih investicija, sve strasti unutar srpskog korpusa će splasnuti. Slovaci će još čvršće biti uz Srbiju, a Mađari će porediti život svojih sunarodnika u Mađarskoj i videće da život tamo nema nikakvih ekonomskih prednosti.

Jednovremeno se mora već danas čvrsto braniti Ustav, a to znači braniti pravo Vojvodine na prihod iz budžeta Srbije, kako sam naveo, oštro odbaciti svaki zahtev za ukidanjem autonomije i sledstveno tome boriti se protiv bilo kakvog zagovaranja promene Ustava uopšte.

Treći segment borbe mora biti usmeren ka krivičnom procesuiranju svih korumpiranih struktura i u Vojvodini.

Ukratko, očuvanje Ustava, masivne investicije u poljoprivredu i procesuiranje kriminalaca u redovima vojvođanske političke elite. Za tri godine primene ovog pristupa tenzije u Vojvodini, kao i na relaciji republički – pokrajinski organi, bi bile više nego prepolovljene.

(19. decembar 2012)

 

Boško Obradović: Odgovor Branku Pavloviću o autonomiji Vojvodine ili ostavimo se nebuloza

Zahtev za ukidanjem AP Vojvodine je jedan od najznačajnijih političkih i državotvornih planova u novijoj srpskoj istoriji

Ovih dana svedoci smo zanimljive pojave niza raznorodnih intelektualaca i političara, do onih sa najvišim državnim funkcijama, kojima je zajedničko to da su se svi snažno stavili u službu odbrane autonomije Vojvodine. Od razumljivih reakcija Pajtića i ligaša, preko nejasne uloge predsednika Tomislava Nikolića, do više pokrajinskih političara i intelektualaca sa tzv. nacionalne scene koji pod izgovorom zaštite Ustava i nepodgrevanja separatizma odlučno brane autonomiju Vojvodine (B. Radun, B. Pavlović...). Interesantno je da niko od njih ne pominje zašto je najedanput toliko bitno zaštititi „svetu kravu” Vojvodinu od antiautonomaških zahteva?

Da pođemo redom: postoji li u Srbiji danas uopšte politički zahtev za ukidanje autonomne pokrajine Vojvodine? Izuzev Dveri niti jedna druga politička organizacija u Srbiji ne stoji na ovoj poziciji, a Dveri su već mesecima u kampanji sa jasnim zahtevom za ukidanje politički suvišne i ekonomski štetne autonomije Vojvodine. Kako je onda moguće kod svih pomenutih komentatora pominjati odbranu autonomije, a ne pomenuti od koga je to ona ugrožena, tj. od koga je branite? Razume se da u ovom slučaju nepominjanje Dveri, koje jedine imaju ovaj politički zahtev i čitavu kampanju koja ga prati, znači želju da se izbegne reklamiranje nove političke snage koja se prva posle nepunih 70 godina usudila da javno pokrene ono što sanjaju generacije rodoljuba u severnoj Srbiji i Srpstvu u celini – ukidanje jednog od poslednjih antisrpskih relikta titoizma na našim prostorima.

Duboko sam uveren i stojim iza ovoga što ću reći: zahtev za ukidanjem AP Vojvodine je jedan od najznačajnijih političkih i državotvornih planova u novijoj srpskoj istoriji, a uspeh ove inicijative posle formiranja Republike Srpske i vojničke odbrane Kosova i Metohije može biti i jedna od najvećih pobeda srpskog naroda i države u poslednjih mnogo decenija unazad.

Okupljanje oko Broza ili oko srpskih nacionalnih interesa

Ne znamo zašto i kako se g. Branko Pavlović pojavio kao branitelj autonomije Vojvodine. On na to, naravno, ima pravo, ali bi bilo pošteno da svoju poziciju do kraja iskaže: da li nastupa kao ubeđeni levičar, nekadašnji član KPJ, potpredsednik Socijaldemokratske unije Žarka Koraća i političar koji se zalagao za saradnju sa Haškim tribunalom i izručenje optuženih Srba ovom sudu, ili je u pitanju Branko Pavlović koji se zalaže za okupljanje svih nacionalnih snaga oko ideje odbrane Kosova i Metohije u sastavu Srbije i prekida pridruživanja Srbije EU, što je inače preuzeta pozicija na kojoj Dveri stoje godinama unazad? Ako je to onaj stari Branko Pavlović, onda je jasno zašto kao komunista brani titoističku antisrpsku tvorevinu, a ako je to novi Branko Pavlović, koji je raskrstio sa titoizmom, Hagom i Žarkom Koraćem, ne bi smeo sebi da dozvoli da u nacionalno „Okupljanje” unosi relikte titoizma, sa direktno tempiranim antisrpskim bombama u sebi. Jer kome posle 20 godina raspada bivše Jugoslavije nije jasno šta se sprema u Vojvodini, taj nikako ne sme da vodi državnu politiku u Srbiji.

To što postojeći Ustav na dobar način štiti Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije ne znači da je dobro rešio status autonomne pokrajine Vojvodine, naprotiv. Ustav ostavlja tu katastrofalnu mogućnost daljeg prenošenja nadležnosti sa Republike na Pokrajinu, stalnih pritisaka i ucena od strane autonomaških političara, kao i tu posebnu nebulozu o procentima koji iz republičkog budžeta treba da idu u Vojvodinu kao državu u državi. Kome to ne smeta, kome nije jasno kakav je to prostor za dalje velikoautonomaške i separatističke zahteve, taj neće primetiti ni kad se Bojan Pajtić jedno jutro probudi sa referendumskom željom da postane Milo Đukanović, a svi zapadni ambasadori to podrže kao i uvek do sada.

Dakle, ne treba da postoji nikakvih sedam odsto za pokrajinsku birokratiju i finansiranje separatističkih političara u Novom Sadu, već treba da obezbedimo veće izdvajanje iz budžeta države Srbije za lokalne samouprave u severnoj Srbiji. Pokrajinska birokratija, skupština i vlada sa više hiljada činovnika jede oko osam milijardi dinara godišnje, što iznosi koliko i izdvajanje za poljoprivredu, kulturu i zdravstvo zajedno u Vojvodini (eto sredstava za povećanje izdvajanja za poljoprivredu ako se ukine suvišna pokrajinska administracija), a za te pare je moguće napraviti po jedan vrtić u svih 47 gradova i opština u severnoj Srbiji – godišnje. Tu se slažemo sa Brankom Pavlovićem: ovakva ekonomska intervencija države Srbije značajno bi uticala na smanjenje veštački izazvanih tenzija između Beograda i Novog Sada. Problem Beograda, da se razumemo, nema samo Vojvodina već i mnogi drugi krajevi Srbije, ali tu nije problem u Beogradu, već u korumpiranoj beogradskoj eliti koja grabi sve za sebe. Ne smemo dozvoliti da se to pretvori u mržnju svih krajeva Srpstva prema Beogradu kao prestonici, jer država mora da ima prestonicu i maticu koja brine o svim krajevima Srpstva. Za takav Beograd se Dveri zalažu i takav Beograd je moguć, ali najpre moramo poraziti lažnu beogradsku elitu koja je antisrpska i predstavlja najamnički deo kolonijalne uprave nad Srbijom.

A što se tiče prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima, to omogućava Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, tako da je krajnje neozbiljna teza po kojoj će Nemci uzeti vojvođanske oranice ako ukinemo autonomiju Vojvodine. Oni će se toga dokopati upravo ako se Vojvodina osamostali i tako postane lak plen, dok će mnoge naše, a ne samo vojvođanske oranice, otići u vlasništvo stranaca ako ne zaustavimo ovaj pogubni put u EU po svaku nacionalnu cenu. A ucenama EU nema kraja – sledeće je na redu uslovljavanje po pitanju proširivanja ustavnih nadležnosti Vojvodine.

Vojvodina ne može imati nikakvu posebnost unutar Srbije jer to nemaju ni drugi krajevi Srbije. Vojvodina istorijski nikada nije postojala – Kraljevini Srbiji su se 1918. prisajedinili Srem, Banat, Bačka i Baranja (koja je Srbiji oteta i pripojena NDHrvatskoj od strane iste KPJ, koja je napravila i Vojvodinu kao autonomnu pokrajinu jedino u Srbiji i niti u jednoj drugoj bivšoj jugoslovenskoj republici). Svaki izgubljeni sat u ovoj borbi protiv nametnutog vojvođanskog identiteta i paradržavnosti znači jednog Srbina manje koji pod pokrajinskim političkim pritiscima i manipulacijama postaje Vojvođanin, a država Srbija gubi jednu po jednu nadležnost (primera radi, prosvetni programi i školski raspusti odavno su različiti u Vojvodini u odnosu na ostatak Srbije).

Naravno da postoji vojvođanska zavičajnost, koja bi se pre mogla nazvati zavičajnošću Srema, Banata i Bačke, kao što postoje druge srpske geografije i zavičaji poput Šumadije, Timočke krajine, Bosne, Crne Gore, Hercegovine, Krajine, Slavonije, Dalmacije, Pomoravlja, Župe, Dragačeva... To, međutim, nema nikakve veze sa identitetom, a posebno ne teritorijalnom autonomijom ili državnošću. Dozvoliti dalje održavanje ove komunističke izmišljotine i direktno antisrpske tvorevine sa ciljem dodatnog razbijanja i deljenja srpskog naroda i države i stvaranja nove nacionalnosti i paradržavnosti, krajnje je antidržavno delovanje i vrhunska politička neozbiljnost.

Šta je cilj ove kampanje Dveri?

Cilj kampanje Dveri za ukidanje autonomije Vojvodine je veoma jednostavan: to je na prvom mestu kampanja buđenja javne svesti, nacionalnog i državotvornog osvešćivanja, najpre Srba u severnoj Srbiji od kojih će se jedino praviti Vojvođani (Mađari, Rumuni, Slovaci, Hrvati, Rusini... zadržaće svoj identitet). Dveri su pokrenule istorijsku misiju među Srbima: identitetsko samoosvešćivanje, koje će uroditi najvažnijim plodom – da nijedan Srbin ujutru kad se probudi i pogleda u ogledalu nema dilemu da li je Vojvođanin ili Srbin. To je suština i presudna bitka ove naše kampanje, a kada u tome uspemo u narednim mesecima i godinama autonomiju ćemo ukinuti rutinski posle prvih sledećih izbora. Kome bude potrebna njegova vojvođanska zavičajnost niko mu je neće dirati, kao što takav doživljaj niko ne brani ni Šumadincu, ali cepanje i rušenje države kroz autonomije i regionalizaciju neće biti dozvoljeno, ako se Dveri budu pitale u Srbiji.

Dok se na drugom kraju države borimo za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Srbije, ne znači da smemo da prelazimo preko toga da se u severnoj Srbiji već 10 godina pravi država u državi, koja već ima svoju Vladu, premijera, Razvojnu banku, Akademiju nauka i umetnosti, Predstavništo u Briselu, nacionalnost na popisu, a traži policiju, izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast. To što Dveri, po prvi put u novijoj političkoj istoriji, deluju preventivno, proaktivno, ne čekajući da se toliko puta provereni scenario do kraja sprovede, što na vreme palimo svetlo u mraku vojvođanskog separatizma, osvešćujući Srbe da je u toku proces njihovog prevođenja u Vojvođane, i što – konačno na srpskoj političkoj sceni - zahtevamo ukidanje nakazne titoističke tvorevine, trebalo bi da bude podržano od srpskih intelektualaca i nacionalnih političkih stranaka kao stvar od izuzetnog nacionalnog značaja, ali to još uvek nije – čast izuzecima. Ako ništa drugo i više od toga – ova kampanja zaustaviće dalje širenje postojeće autonomije, a i to neće biti mala njena zasluga.

Ako je sve ovo tačno i ispravno postavljeno podržite nas. Neka u našem nacionalnom okupljanju pored odbrane Kosova i Metohije, prekida pregovora sa EU i bilo kakve saradnje sa Hagom, nađe se mesto i za veoma bitan preventivni politički zahtev za ukidanje autonomije Vojvodine. Ako smeta što su to Dveri pokrenule, što nije neko drugi, ako je cilj da se Dveri eliminišu sa političke scene kao u slučaju izborne krađe na đurđevdanskim izborima – recite! Ali nemojte se kriti iza odbrane Kosova i Metohije, u čemu i Dveri nesumnjivo učestvuju sa svim svojim snagama već 14 godina, niti iza anti-EU priče, za koju smo se prvi na srpskoj političkoj sceni založili pre više od pet godina, a ne juče. Posebno nam nemojte govoriti da našim antiautonomaškim aktivnostima podgrevamo separatizam i da, kad bismo mi ućutali i odustali od ove kampanje, autonomaši bi odmah prestali sa svojim separatističkim zahtevima. Toliko naivni nismo, a nećemo više ni da dozvolimo da Srbiju po ko zna koji put predvodi do te mere naivna ili izdajnička elita.

Pošto ste se javno izjasnili protiv zahteva za ukidanje autonomije Vojvodine, a jedino Dveri su izašle sa tim zahtevom, jasno je da ste mislili na Dveri. Posebno je primetno da ste na jedan uvijen način našu kampanju doveli u kontekst nečasnih namera i stranog plaćeništva, što ste – nadamo se – nepromišljeno učinili u žaru polemike. Za kraj ostaje jedino da se pozovemo na Crnjanskog, koji – priznaćete – najbolje poznaje ono o čemu pričamo: „Nek budem danas jedini ali sam uveren da će nas skoro biti milijonima koji će reći: sve je to lepo i krasno, i čast svakome, ali ostavimo se nebuloza. Pogledajmo kako stvari stoje sa čisto srpskog interesa”(„Ideje“, Beograd, 15. jun 1935).

(20. decembar 2012)

 

Branko Pavlović: Odgovor Bošku Obradoviću ili gordost i predrasude

Vi to možete nazivati „borbom protiv autonomaša“, ali je to objektivno doprinos „autonomašima“

Neprijatno mi je, ali motiv za pisanje svog teksta o Vojvodini danas našao sam u tekstu g. Trifkovića. Uopšte nisam ni pomislio na Dveri.

Kako je Vama očigledno izuzetno stalo do eksluzivnosti političkog nastupa Dveri, ja ću za potrebe ove rasprave prihvatiti da su Dveri prve i neponovljive i u borbi za ukidanje autonomije Vojvodini i u borbi protiv EU (izvan ove rasprave mislim da je u pogledu EU g. Šešelj ispravno video najranije i najdalje da to nije dobar put za Srbiju, a svakako daleko bolje od mene).

Kako ste po sopstvenom kazivanju religiozni, morali biste da uložite znatno više truda u suzbijanju gordosti. Svi mi koji se bavimo politikom smo po prirodi stvari više skloni sujeti od ostalih ljudi. Verujemo da baš mi treba nešto važno da uradimo i objasnimo. To nas obavezuje da dnevno preispitujemo svoja postupanja u nadi da ćemo otkriti gde nas je sujeta zavela tog dana kako bismo sopstvenu gordost držali makar u prihvatljivim granicama.

Čini se da se Vi dosta dugo niste time bavili.

A sada da pređemo na politički teren.

Dveri, da budem dosledan, ekskluzivno, greše u svom političkom zalaganju za ukidanjem autonomije Vojvodine.

Ako se želi pobeda i osvajanje većine u republičkom parlamentu – na koji način se jedino može postići prekid puta ka pridruživanju EU i odatle odbrana teritorijlane nedeljivosti Srbije – onda se nikako čitavo polje značaja autonomije za birače ne može prepustiti DS, SNS i SPS. Poraz u tom slučaju je potpuno izvestan.

Vi takođe živite u ozbiljnoj zabludi da nešto što postoji 67 godina kao autonomija Vojvodine nema svoje utemeljenje samim trajanjem zbog toga što su ti razlozi bili pogrešni pre 67 godina. Ogromna većina mlađih od 70 godina onih koji žive u Vojvodini (da ne kažem praktično svi) nju smatraju svojom (u manjoj ili većoj meri, oštro nezadovoljni Novim Sadom ili Beogradom ili pomirljivi prema vlastima itd.) i spremni su da se bore da im autonomiju neko ne uzme.

Od svih nedaća, samo nam još to fali.

Stav Dveri ima svoju unutrašnju logiku samo i isključivo ukoliko su se posvetili pokušaju dostizanja pet odsto glasova u Vojvodini, ne vodeći uopšte računa o političkim posledicama zagovaranja takvog stava za ukupan rezultat izbora u Srbiji i ukupne političke lomove i posledice koje bi takav stav proizveo (kada bi greškom on bio šire podržan).

I dalje. Zahtev za ukidanjem autonomije nužno znači zahtev za promenom Ustava (video sam neke komentare kako ja ne razumem da uopšte nije potrebna promena Ustava, ali je to ispod nivoa moguće pravničke argumnetacije, pa nisam mogao da odgovorim na njih).

Ekskluzivno neodgovoran potez

Naravno da Ustav ima čitav niz pravno-tehničkih nedostataka, ali nijedan nije takvog karaktera da pravilnim tumačenjem može dovesti do blokade funkcionisanja institucija ili nemogućnosti razvoja društva.

Nasuprot tome, Ustav ima snažne garancije nedeljivosti države.

Promena ustava u ovakvim političkim, ekonomskim, socijalnim, medijskim i bezbednosnim uslovima, bez bilo kakve stvarne potrebe, je ekskluzivno neodgovoran potez.

I, evo neka bude 5,78 odsto glasova je nedovoljno, uveren sam čak i za birača Dveri, da podrže takav izvestan raspad Srbije u slučaju otvaranja procesa promene Ustava.

Oko toga da će SAD-EU izvršiti odlučujući pritisak da se pokrene proces promene Ustava u 2013. godini se, koliko vidim, ne izjašnjavate. Vašem istančanom političkom uvidu je ova činjenica na neki čudan način promakla.

A baš je to važno, zato što je pridruživanje tom pritisku za promenu ustava iz ma kojih motiva politički pogrešno.

Plastično, da bi Vam isti moj stav iz prethodnog teksta ovoga puta bio jasan – prelistavamo štampu u 2013. i naslov u „Kuriru“ preko cele strane glasiće: „I Dveri traže promenu Ustava“.

Dveri, po vašoj tvrdnji, veruju da je naročito dobra kampanja ona koja govori o tome da se čitavo polje brige za novac „Vojvođana“ prepusti DS i LSDV (ne treba Vojvodina da dobija sedam odsto), a da se pokrene kampanja reginalizacije Srbije, gde bi se od zlog Beograda uzelo za regione Srbije. Zar vam nije čudno što bi prvo sa oduševljenjem podržao Pajtić, a drugo Dinkić? Kako je moguće da ne vidite kome takvi stavovi, kada bi od opozicije bili prihvaćeni kao ispravni, idu u korist? Vi to možete nazivati „borbom protiv autonomaša“, ali je to objektivno doprinos „autonomašima“.

Vi, kao i mnogi drugi, imate brojne predrasude kada su u pitanju Jugoslavija i komunistički period. Meni lično to uopšte ne smeta pod uslovom da se usredsredimo na poteze koje nam valja činiti danas.

Ja mislim da se srpski nacionalni interes najbolje ostvario u Jugoslaviji i da su sve posledice raspada Jugoslavije po Srbe i Srbiju bile predvidive još 1986. godine, a najkasnije 1989. I na žalost sve do jedne su se obistinile. Tadašnji i sadašnji protivnici Jugoslavije dokazuju kako ove strašne posledice po srpski nacionalni interes nisu bile nužne. Slažem se, ali su bile veoma moguće i to se i dogodilo tačno onako kako smo im govorili.

Vi pripadate onom mišljenju koje smatra da su Jugoslavija, a naročito komunistički period, bili izrazito loši za srpski nacionalni interes. Ta razlika danas, kada Jugoslavije više nema, nema nikakvog značaja.

Ono što bi bilo dobro da razmete je da je potpuno prirodno da neko bude socijaldemokrata i patriota (komunisti su shvatali značaj tržišta i time su suštinski bili daleko bliži socijlademokratama, a najbliži onome što su komunisti danas u Kini).

Srbi i Jugoslavija

Ono što Dveri ne razumeju, ali ovog puta, i pored dobre volje, moram da kažem i mnogi drugi među onima koji negativno gledaju na Jugoslaviju jeste da se takvim negativnim stavom, i to uvek iskazanom u jednom tonu nadmenog prezira, u startu odbijaju čitave legije birača. A to je nedopustivo ako se želi pobeda na izborima i sasvim nepotrebo kada se pažnja usmeri na probleme sa kojima se Srbija danas susreće i koji prete da je unište. Takav stav zakonito dovodi do sužavanje podrške građana za izgradnju nacionalne države sposobne za održivi razvoj. Predsrasude su uvek štetne, ali je ova naročito štetna.

Kada govorim o tome da će Nemci uzeti zemljište u Vojvodini ako se ne uozbiljimo i ne udružimo u borbi za nacionalnu državu, ja prećutno, naravno, mislim na Sporazum o sukcesiji, ali ne razumem šta vam je tu sporno? Mislite li Vi da će to uzeti neko drugi? Ni govora. Pa to je strateška stvar za Nemce, i to, ponavljam ako ih ne sprečimo, neće dati nikome drugom, baš kao ni obale Dunava. Korak koji tome prethodi je promena Ustava, koja ima za cilj da znatno proširi državne ingerencije Vojvodine. A ono što bi oni samo mogli poželeti je, između ostalog, zalaganje za ukidanje autonomije zato što bi to bio „krunski dokaz“ da „ovako više ne može i da se Vojvodina mora izvući iz kandži centralizacije“ itd., itd.

Za ovu raspravu Hag nema značaja, ali, da ne ispadne kako neku temu prećutkujem, ukratko da iznesem svoj stav (nije se menjao – može se videti iz tv duela koji sam imao sa g. Šešeljem):

a) Izručenje naših građana Hagu je međunarodna obaveza Srbije po Dejtonskom sporazumu, na osnovu Miloševićevog potpisa;

b) Izručenje Miloševića je bilo ustavno, legitimno (građani su baš glasali protiv Miloševića, a ne za DOS), ali nije bilo legalno (povređene su bile odredbe krivičnog postupka i republička Vlada je ušla u ingerencije savezne Vlade);

v) Ne radi se o tome da sam se ja radovao bilo kakvom izručenju (da sam odlučivao ja, generala Lazarevića nikad ne bih izručio) niti se većina u DOS tome radovala. I danas mislim da nije bilo nikakvih mogućnosti da Milošević ne bude izručen, pre ili kasnije.

Nauk je sasvim suprotan onome što Vi mislite: kada mala zemlja sama sebi stvori međunarodnu obavezu, ona nema kud nego da je sprovodi.

Baš zato je sprovođenje tzv. Tadić-Borkovih dogovora toliko opasno. Jedno je da se granica postavi faktički, silom. A sasvim drugo da Srbija u tome aktivno učestvuje. Što se faktički postavi, faktički se i sklanja. To vrlo dobro znaju oni iz SAD-EU. Zato i vrše pritisak.

Ukratko, za saradnju sa Hagom suštinski je – tragično, naravno – kriv sam Milošević (mada objektivno, kada su stvari stigle do Dejtona, ni on tamo nije imao veliki manevarski prostor).

Različitost stavova je preduslov okupljanja. Nama je okupljanje potrebno baš zato što smo različiti. Otuda i platforma mora biti ono što je među nama nesporno: borba za razvoj nacionalne države, a ne ulazak u EU i odbrana Ustava, suvereniteta, teritorijalnog inegriteta i nedeljivosti Srbije – ono što zovemo „Nikad granica“.

To, međutim, uvek podrazumeva analizu odnosa sredstava koja se koriste i proklamovanog cilja. Zalaganje za ukidanje autonomije Vojvodine je sredstvo suprtno cilju i ja ga zato kritikujem, sasvim načelno.

Naravno, ako vas to vređa i ukoliko insistirate na svom prvorodstvu, onda je moja kritika ekskluzivno usmerena prema Dverima, ali i tada samo zato što greše u odabiru sredstava. Veoma greše. Pođite od ove pretpostavke i onda ponovo razmislite zašto nemate širu podršku.

Prihvatam unapred da Vi, ukoliko želite, završite ovu našu raspravu. Ja ću se uzdržati od bilo kakvog daljeg raspravljanja na ovu temu.

(21. decembar 2012)

(Novi standard)