Priželjkivao sam da na čelu Srbije bude – Srbijanac

(Vreme, 5. jul 2012) 

Prije tačno petnaest godina, tadašnji predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović, u intervjuu "Vremenu", Slobodana Miloševića je nazvao "prevaziđenim političarem" i sa njim ušao u otvoreni dugogodišnji sukob iz koga je – kao i iz svih dosadašnjih političkih bitaka – izašao kao pobjednik. U međuvremenu, preturivši svašta preko glave, Đukanović se selio sa jedne na drugu državnu funkciju: bio je premijer, pa predsjednik Crne Gore, zatim ponovo premijer; onda se povukao, pa opet vratio na mjesto predsjednika crnogorske vlade... Danas je šef najjače političke stranke u Crnoj Gori, Demokratske partije socijalista.

I, kako kažu njegovi brojni kritičari – prevaziđen političar.

Međutim, Milo Đukanović za takve ocjene mnogo ne mari. Uglavnom se poziva na ono što je, tokom dvodecenijskog obavljanja najviših državnih funkcija, uradio za Crnu Goru: uprkos ratničkoj tradiciji, najmanja država bivše Jugoslavije je u poslednjoj deceniji XX vijeka, dok je goreo Balkan, jedina uspjela da sačuva mir; na referendumu održanom 21. maja 2006, dobila je nezavisnost; šest godina nakon osamostaljenja nalazi se pred vratima NATO-a, a sve je bliža i EU.

Čime se onda Milo Đukanović toliko zamjerio mnogima, najviše Crnogorcima?

Prvo, predugo je na vlasti i sve kritike – opravdane ili ne – idu na njegov račun; drugi razlog bi, kaže, trebalo potražiti u crnogorskom mentalitetu: naravno, samo dok su na vlasti, niko kao Crnogorci ne obožava svoje gospodare i niko ih, ne birajući sredstva, ne "kastiga" čim naslute da bi im mogli vidjeti leđa.

Pa, zar nisu kralja Nikolu, koji je duže od pola vijeka bio apsolutni gospodar te male balkanske države, posle ličnog i političkog sloma, u izgnanstvo ispratili pjesmom o tome kako je "ukrao vola, pa ga ćer’o do Kotora"? Zar se posle Trećeg plenuma CK SKJ (januar 1954), na kome su Crnogorci pošteno "dosolili" političkom padu svog do tada obožavanog Milovana Đilasa, po Crnoj Gori nije moglo čuti pitanje: "Viđe li kako pade Đilas?" i uvijek spreman odgovor: "Koji Đilas?!"

Čeka li i Mila Đukanovića slična sudbina? Ili je pred njim još mnogo političkih bitaka?

Krajem prošle nedelje, šefovi država i vlada dvadeset sedam zemalja članica EU, potvrdili su odluku Vijeća ministara o otvaranju pristupnih pregovora sa Crnom Gorom. To je, tvrdi Milo Đukanović, bila očekivana vijest.

"Takva odluka predstavlja potvrdu kvaliteta do sada obavljenih reformi; pored toga, ona znači i zaokruživanje prethodne etape puta ka evropskom cilju, ali i početak nove, zahtijevnije faze, pregovaranja do članstva Crne Gore u EU", kaže predsjednik Demokratske partije socijalista, Milo Đukanović.

"VREME": Da li biste se usudili da prognozirate koliko dugo bi ti pregovori mogli da po potraju?

MILO ĐUKANOVIĆ: Nijesam sklon prognozama tog tipa. Ne zato što sumnjam u efikasnost pregovaranja crnogorskog tima; naprotiv – ubijeđen sam da će Crna Gora i ovu, kao i sve prethodne etape integracije uspješno savladati. Uostalom, zar dobijanje datuma pregovora sa EU ne predstavlja potvrdu izuzetnih rezultata koje je naša zemlja napravila za samo šest godina od proglašenja nezavisnosti? Podsjećam da su dio domaće i regionalne javnosti – ali i briselska administracija – ne tako davno pokazivali ozbiljne rezerve po pitanju crnogorskog kapaciteta da ispuni očekivanja naših evropskih partnera; da je to bio jedan od najvažnijih "argumenata" protiv ideje osamostaljenja, kao i opravdanje njihovog zalaganja za nastavak života Crne Gore u zajednici sa Srbijom... Kao što vidimo, te su se ocjene pokazale kao neutemeljene, pa je odluka građana Crne Gore, izražena na referendumu o nezavisnosti 21. maja 2006, na ovaj način i dodatno potvrđena.

Ipak, odluka o dobijanju datuma pregovora sa EU nije išla glatko...

Da bi takva odluka bila donesena, potrebna je saglasnost svih dvadeset sedam članica EU. Uprkos dužem premišljanju pojedinih država, Crna Gora je danas lider evropskog procesa na zapadnom Balkanu: nakon Slovenije i Hrvatske, jedina smo zemlja bivše Jugoslavije koja je u pregovorima o članstvu u EU.

Ipak, koliko su, po vašem mišljenju, dileme Francuske, Holandije i Švedske oko otvaranja pristupnih pregovora sa Crnom Gorom bile opravdane?

Nikoga, nadam se, ne iznenađuje dodatna pozornost EU u procesu proširenja. I da nije bilo loših iskustava iz nekih od prethodnih faza, EU bi danas morala biti posebno senzibilna zbog duboke, razarajuće ekonomske krize kroz koju prolazi. Naravno, Crna Gora ima puno problema koje otklanja u aktuelnom procesu ekonomske i demokratske emancipacije.

Kada je riječ o tri pomenute države, u pitanju su različiti motivi. Poznato je da su kriterijumi Holandije u odnosu na Zapadni Balkan tradicionalno, ali i principijelno stroži: sjetimo se odnosa koji je ta zemlja imala prema Srbiji. Drugo, kako je Francuska još u političkoj inerciji predizborne kampanje za predsjedničke i parlamentarne izbore i kako se u tim prilikama, bez izuzetka, u svim zemljama EU proširenje doživljava kao nepopularna tema, stav Pariza je na neki način očekivan i nije, vjerujem, bio inspirisan isključivo Crnom Gorom.

Dolazimo do šefa švedske diplomatije Karla Bilta, koji kaže da je, po pitanju korupcije i organizovanog kriminala, Crna Gora najveći problem Balkana...

Dugo već pratim pretenciozne pokušaje nekadašnjeg premijera i aktuelnog šefa švedske diplomatije kako izriče "pouzdane" ocjene o političkim prilikama na Zapadnom Balkanu. U evropskoj politici je, nažalost, još uvijek na snazi stereotip po kome je Karl Bilt, zbog nekadašnjeg službovanja u BiH, dobar poznavalac naših prilika.

Mislim da o tome najbolje govore činjenice. Naime, ako pažljivije pratite Biltove procjene, brzo ćete uočiti konstantu: sve su se pokazale kao netačne. Naravno, za upućene to ne predstavlja iznenađenje, budući da svi Biltovi izvori informisanja stižu sa jednog mjesta – iz Beograda.

Šta to znači?

Bio sam u prilici da u razgovorima sa mnogim, veoma relevantnim sagovornicima iz EU i međunarodne zajednice čujem identične ocjene o kredibilnosti Biltovih izvora informacija i ocjena o Crnoj Gori koje su – do jedne – suprotne ocjenama svih evropskih institucija koje se bave tom problematikom. Inače, veoma me raduje da je, baš na inicijativu Karla Bilta, u zaključke Evropskog savjeta unesen stav da bi i Europol trebalo da ocijeni kvalitet aktivnosti koje, u tom smislu, sprovode nadležni državni organi Crne Gore.

Zaista vas raduje?

Naravno. Ne tako davno, sa pozicije predsjednika crnogorske vlade sam pomno pratio pomenute aktivnosti, pa se vrlo dobro sjećam komplimenata koje je crnogorska policija u kontinuitetu dobijala i od Europola i od Interpola. Dakle, ne negiram da Crna Gora u toj oblasti ima određenih problema, ali – ni manje ni više od bilo koje zemlje regiona. Najzad, usuđujem se reći – ni manje ni više od mnogih članica EU. Ali, da se još jednom vratim na ocjene šefa švedske diplomatije: vrijeme provedeno u politici naučilo me je da svaku kvalifikaciju koja dolazi iz međunarodne zajednice ne bi uvijek trebalo uzimati zdravo za gotovo. Znate, različiti su motivi... Lično, nikada nijesam pristajao na kompleks inferiornosti da, kao balkanski političar, bespogovorno prihvatam svaku ocjenu ili "recept", pa makar on stizao i iz najmoćnijih centara međunarodne zajednice. Jer, koliko god ih poštovao i bio uvijek spreman da ih pažljivo saslušam, ipak ne vjerujem da naši evropski i američki sagovornici i prijatelji ovo podneblje poznaju bolje od nas samih.

Čudno, budući da su vas, još od otvorenog sukoba sa Slobodanom Miloševićem 1997, mnogi doživljavali kao produženu ruku američkih interesa na Balkanu.

Brojne takve površne ocjene su sa određenih adresa, u kontinuitetu, stizale na moj račun. Prosrpska štampa u Crnoj Gori je, recimo, 1999. pisala da sam, "na krilima NATO-avijacije", išao po evropskim metropolama da tražim bombardovanje Srbije i Crne Gore; ili, nakon referenduma 2006, pisano je kako sam se iz politike povukao na insistiranje zapadnih centara političke moći; dvije godine kasnije, spekulisalo se da sam se na čelo Vlade vratio na zahtjev tih istih međunarodnih adresa kako bih priznao nezavisnost Kosova; napokon, nakon što sam tobože obavio taj posao u korist SAD, ponovo sam se povukao poštujući njihov izričit stav. Baš zbog toga, sa najvećih vašingtonskih adresa – predsjednika i potpredsjednika SAD, Baraka Obame i DŽozefa Bajdena, kao i američke državne sekretarke Hilari Klinton – dobio sam telegrame zahvalnosti u kojima se ističe moja uloga i uticaj na politiku na Balkanu. Zar vam sve to ne izgleda smiješno i banalno? Najzad, i toliko kontradiktorno da upućuje na tragičnu glupost autora ovih bedastoća. Dok sam bio na njenom čelu – kao predsjednik ili kao premijer – odgovorno tvrdim da Crna Gora nije dobijala, time ni slijedila tuđe instrukcije i zahtjeve, dolazili oni iz Beograda, Brisela, Moskve ili Vašingtona. Zato su nas poštovali i danas nas poštuju.

Nećete valjda reći da nije bilo pritisaka?

Jeste, ne sporim. Navešću tri najmarkantnija primjera: u vrijeme kada smo namjeravali da dinar zamijenimo markom – jesen 1999 – u svojstvu predsjednika Crne Gore sam, od strane naših američkim prijatelja – konkretno, državne sekretarke Medlin Olbrajt – dobio sugestiju da bi bolje bilo da sačekamo, jer SAD na taj potez ne gledaju blagonaklono. Uz izuzetno uvažavanje američkih savjeta i nakon višekratnih argumentovanih rasprava, Crna Gora je, kao što znate, dinar zamijenila markom. Slično je bilo i 2000, kada smo sa iste adrese imali preporuku da, zajedno sa Srbijom, učestvujemo na saveznim izborima koje je raspisao Slobodan Milošević. Slijedeći stav o nelegitimnosti savezne vlasti, zvanična Podgorica je te izbore bojkotovala. Najzad, jesmo li zaboravili da su protiv održavanja referenduma o državnoj nezavisnosti vrlo jasno i autoritativno nastupali mnogi evropski lideri? Sjetimo se samo poruka tadašnjeg francuskog predsjednika Žaka Širaka...

Jednom ste rekli da ste, u podgoričkoj vili "Gorica", sa Havijerom Solanom i njegovim saradnicima imali veoma neprijatan razgovor. Doduše, izostavili ste pojedinosti. Možete li danas o tome nešto više reći?

Poznato je da je Evropska unija bila posebno uzdržana u odnosu na crnogorsku nezavisnost. Kada sam prvi put 1998, na ručku sa specijalnim izaslanikom SAD, Robertom Gelbardom, i nekoliko zapadnoevropskih ambasadora pomenuo tu temu, reagovali su kao opareni: za takvu ideju niko od njih nije imao razumijevanja. Njihova očekivanja bila su drugačija: podržavajući početne korake crnogorske demokratije, zapadni saveznici su naše napore usmjeravali ka pružanju pomoći srpskoj opoziciji i beogradskim nezavisnim medijima u zajedničkoj borbi protiv Miloševićeve diktature. To smo i činili. Ne zbog bilo čijeg očekivanja, nego zbog uvjerenja da je to uslov stabilnosti Crne Gore i našeg ekonomskog i demokratskog razvoja.

Poslije 5. oktobra i demokratskih promjena u Srbiji, vođeni svojim interesima, pokušali smo da artikulišemo ideju obnove nezavisnosti. To je u EU izazvalo konsternaciju! Zahtijevali su odlaganje planiranog referenduma i insistirali na pružanju šanse modifikovanom aranžmanu državne zajednice Srbije i Crne Gore.

"Modifikovani aranžman" je Beogradski sporazum koji ste, sa Zoranom Đinđićem, potpisali u proljeće 2002?

Tako je. Od Beogradskog sporazuma do raspisivanja referenduma 2006, stav zemalja EU o crnogorskoj nezavisnosti bio je nepromijenjen; njega je – otvoreno i direktno – zastupao i tadašnji visoki predstavnik evropske politike Havijer Solana.

Na večeri koju spominjete, poslije moje elaboracije razloga za crnogorsku nezavisnost, u dijalogu koji je postojao sve žučniji, Solana se poslužio i starim argumentima beogradske političke, bezbjedonosne i medijske kuhinje, kreirane za potrebe poznate italijanske adrese; čak su i moja odijela zauzela važno mjesto u "argumentaciji" protiv crnogorske nezavisnosti. Način razgovora i ton kojim mi se Solana obratio imao je cilj da me opomene: evo, otprilike, imate i tu vrstu problema, pa vidite šta ćete...

Hoćete da kažete da je Solana pokušao da Vas ucjenjuje?

Bio je to pokušaj pritiska čiji je krajnji cilj bilo upozorenje da, eto, postoje neke istrage koje mogu rezultirati i po mene neprijatnim suđenjima, pa bih, je li, o tome trebao voditi računa. Naravno, na tu vrstu upozorenja uvijek reagujem na isti način ...

Kako?

Gospodinu Solani sam istim tonom – direktno i bez okolišenja – rekao da je riječ o besmislicama.

"Pokušaj moje diskreditacije je način da se osujeti ideja nezavisnosti", rekao sam. "Dakle, samo naprijed: radite svoj posao, a ja ću svoj; na kraju ćemo vidjeti sudbinu konstrukcija o kojima govorite. I, da se razumijemo: ne pada mi na pamet da odustanem od referenduma!"

Kao što znate, poslije desetak godina istrage, italijansko tužilaštvo je arhiviralo "moj slučaj"; nedugo zatim, ministar finansija u Vladi koju sam tada vodio, Miroslav Ivanišević, osumnjičen za ista djela za koja sam i sam bio terećen, pred italijanskim sudom je oslobođen po svim tačkama optužnice. Zanimljivo je i obrazloženje...

A to je?

U obrazloženju se podsjeća da je Crna Gora, kao država u režimu međunarodnih sankcija i sa desetkovanom ekonomijom, imala suvereno pravo da propisuje svoje takse, uključujući i taksu za tranzit; da je crnogorska vlada jedina nadležna da utvrđuje u koje će svrhe potrošiti prihod koji ubira po osnovu taksi, te da druga država – u ovom slučaju Italija – nema nikakvih ingerencija da sudi o takvoj politici crnogorske vlade; a posebno je, kaže se u presudi, neprihvatljivo da se te optužbe zasnivaju na izjavama političkih protivnika crnogorske vlasti. Dakle, i sud u Bariju je pravilno pročitao motive doušnika iz Crne Gore, sprdajući se sa onom našom nesrećom što je prtila more između Bara i Barija.

Uprkos tome, pojedini regionalni, ali i ugledni svjetski mediji o Crnoj Gori i dalje pišu kao o "mafijaškoj i kriminalnoj državi". Kako to tumačite? Najzad, strepite li od najavljenog otvaranja Poglavlja 23 i 24 pregovora sa EU?

Ni slučajno! Čovjek koji se plaši naknadnog i pojačanog interesa javnosti, nadležnih institucija i svake sledeće vlasti, ne poznaje ni prirodu političkog posla, a bogami ni crnogorski mentalitet. Bez obzira na to o kome je riječ, Crnogorci jedva čekaju da svakom ko je imao javni značaj, nakon što, po njihovom sudu, prestane biti važan, detaljno pretresu biografiju. Tokom pedeset godina života i dvije decenije na vlasti, nažalost, imao sam dovoljno vremena da upoznam tu crnogorsku mentalitetsku slabost. Uprkos tome, donio sam odluku da, poslije ubjedljive pobjede na izborima, napustim vlast, svjestan da ću na taj način udesetostručiti napore mojih oponenata da me pokušaju osporiti po svim pitanjima. Budući svjesni da teško mogu nekog ubijediti da sam bio neuspješan u ostvarivanju proklamovanih nacionalnih ciljeva – od očuvanog mira i multietničkog sklada, nezavisnosti i ekonomskog samoodržanja, pa zaključno sa integracijom u NATO i EU – pokušavaju da me diskredituju optužbama za tobožnje nezakonitosti i pokroviteljstvo nad kriminalom. Te karikaturalne egzibicije medija i nevladinog sektora su jadne. Ono što oni nazivaju istraživačkim novinarstvom, a Viktor Ivančić – vodeći kolumnista nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika – istraživačkim strvinarstvom, samo je tragikomičan pokušaj moje diskreditacije od strane ljudi oslonjenih na bezbjednosno-medijske centre iz Beograda.

Šta su beogradski "bezbjednosno-medijski centri"?

Ako prelistate stenograme sa sjednica Generalštaba Vojske Jugoslavije, objavljene u knjizi Vojna tajna – izdanje Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji – naći ćete djelove u kojima bezbednjaci, generali VJ o "Danu" govore kao o svojim novinama. Po nalogu vrhovnog komandanta tih generala, u vrijeme NATO intervencije na SRJ, taj obavještajni bilten je, kao patriotska literatura, dijeljen po kasarnama VJ u Crnoj Gori. Najzad, iz tadašnjih saveznih robnih rezervi, "Dan" je dobijao besplatan papir za štampu. Dakle, nije riječ je o medijima, nego o oglasnoj tabli Vojne obaveštajne službe...

To su poznate stvari. Ali, glavni urednik "Dana", Duško Jovanović, ubijen je 2004. i taj slučaj još nema sudski epilog.

Tragično je, razumije se, da bilo ko život završi na takav način. Ali, više puta sam kazao: Duško Jovanović nije bio dorastao takvim igrama. Kako bi naudio našim nacionalnim interesima, pristao je da služi ciljevima onih koji su tu oglasnu tablu Vojne službe bezbijednosti postavili u Crnoj Gori. Nažalost, ko god u to kolo uđe, rizikuje da njegovi "poslodavci" u nekom trenutku procijene da im je korisniji mrtav nego živ.

Hoćete da kažete da...

Da, baš to hoću da kažem! Činjenica da je "Dan" često bio samo prenosilac informacija zagrebačkog "Nacionala" u kojima je kriminalizovana Crna Gora, ali i ja lično, govori da su i jedni i drugi bili samo izvršioci zamisli nalogodavaca iz iste anticrnogorske kuhinje. "Nacional" je uz to i preteča novog "žurnalističkog" pravca na prostoru bivše Jugoslavije: tzv. reketaškog novinarstva...

Gospodine Đukanoviću, vrlo dobro znate da je vaše ime pomenuto tokom suđenja za ubistvo vlasnika "Nacionala" Iva Pukanića...

Tačno! I to kroz izjavu jednog od osumnjičenih da mu je povlašćeni status u procesu za Pukanićevo ubistvo nuđen ukoliko saopšti laž da sam ja nalogodavac. Na tu laž ga je nagovarao direktor policije Srbije! Pošto ta informacija nije saopštena u nekom petparačkom mediju, nego u sudnici – dakle, u državnoj ustanovi – i pošto nije govoreno o nepoznatim licima, nego o aktuelnom direktoru srpske policije koji je, nesumnjivo po nečijem nalogu, pokušao da u tu baruštinu uvalja dojučerašnjeg predsjednika i premijera Crne Gore, to će, nadam se, uskoro biti predmet interesovanja nadležnih organa i u Srbiji i u Crnoj Gori.

Naravno, sve ove laži ćete uredno naći na naslovnim stranama novina čiji je cilj unižavanje i blaćenje Crne Gore i mene lično. Ako pogledate naslovne strane "Dana", "Vijesti" i "Monitora"...

Neće biti da je cilj novina koje su svojevremeno bile neka vrsta vaših saveznika u borbi za nezavisnost – blaćenje i unižavanje Crne Gore?!

Hoće, hoće... Evo, uporedite naslovne starne "Dana", "Vijesti" i "Monitora": nema razlike. Uskoro će, vjerovatno u interesu racionalizacije, svi imati jednu redakciju. Dakle, ono što je o meni u svojim čuvenim kolumnama devedesetih pisala gospođa Mirjana Marković, to danas pišu beogradski i podgorički velikani istraživačkog strvinarstva. Njihov "izvor informisanja" su iste obavještajne, bezbjednosne agencije i službe koje su važna poluga velikosrpskog državnog nacionalizma i koji za metu imaju Crnu Goru i mene koga doživljavaju kao glavnu prepreku na putu zaokruživanja propalog projekta velike Srbije. Najzad, ti mediji su zauzeli mjesto rasparčane, nesposobne i bezidejne crnogorske opozicije i sa tih pozicija pokazuju vrlo jasne ambicije.

Kakve ambicije?

Vlasnici medija i dio nevladinog sektora – koji se tako predstavlja samo onda kada traži donacije iz određenih međunarodnih centara – vode borbu za vlast u Crnoj Gori. U početku su to činili posredno, favorizujući razne političke vagabunde, poput Nebojše Medojevića; vidjevši da sa takvim šarlatanima nemaju šansu, da su i ostali koje su podržavali na izborima prošli katastrofalno, odlučili su da skinu rukavce i da se, zaklonjeni iza medija čiji su vlasnici, otvoreno bore za vlast. Zašto su zaklonjeni? Pa, taj im štit treba da nakon što na svoja gnusna podmetanja i diskvalifikacije dobiju adekvatan politički ili medijski odgovor, zaridaju u tri lika kako je svaki pomen njihovih veličina "atak na slobodu medija" i demokratiju u svijetu.

Više puta ste rekli kako svi ti mediji dobijaju pomoć iz Beograda. Kakvu pomoć? Najzad, zar ne mislite da je za građane Srbije prilično uvredljivo da Beograd tako često pominjete u tom kontekstu?

Prvo, siguran sam da devedeset procenata građana Srbije nema ni najmanje negativan odnos prema pitanju međudržavnih odnosa Srbije i Crne Gore. U momentu proglašenja nezavisnosti Crne Gore, građani Srbije su se za trenutak, vođeni emocijama, osjetili povrijeđenim. Naime, sa prethodnim osamostaljenjem bivših jugoslovenskih republika – na kraju i Crne Gore – de facto su satrveni i dva vijeka srpske borbe za veliku, zajedničku državu Južnih Slovena – Jugoslaviju. Ali, vremenom, građani su shvatili da se ništa kobno nije dogodilo, da je Crna Gora tu gdje jeste i da i dalje sa istim prijateljskim pobudama nastupa prema regionu, posebno prema Srbiji. Međutim, nadam se da ćete se složiti da ti "obični građani" ne utiču na uređivačku politiku beogradskih medija i njihovih podgoričkih privjesaka koji Crnu Goru u kontinuitetu predstavljaju u najgorem svjetlu.

Glavni urednici većine beogradskih medija su – Crnogorci!

To me, naravno, ne iznenađuje. Jer, vrlo lako ćemo se podsjetiti da su se, kroz istoriju, na Crnu Goru uvijek najlakše kamenjem bacali oni Crnogorci koji su, nesrećnici, imali potrebu da se time – obično sa visokih državnih i javnih funkcija – u Beogradu predstave većim katolicima od pape. Iako joj, sudeći po potencijalima, pripada mjesto lokomotive evropskih integracija Balkana, zahvaljujući i takvima, Srbija je, nažalost, danas dovedena u poziciju države koja se nalazi na začelju. Zato sam, vjerujte, najiskrenije priželjkivao trenutak kada će se, umjesto Srba importovanih iz Crne Gore i sa drugih mjesta, na čelu Srbije konačno naći autentični Srbijanac koji neće imati potrebu da, kudeći susjede, svojim građanima dokazuje lojalnost. Takav bi se predsjednik, umjesto obračunavanja sa svojim crnogorskim ili nekim drugim korijenima, prije upustio u bavljenje ozbiljnim, suštinskim stvarima preuređenja, modernizacije Srbije... I, da se vratim na početak: građani Srbije koji, siguran sam, danas na zdrav način doživljavaju Crnu Goru ne utiču, dakle, na kreiranje medijske slike o Crnoj Gori. Znamo ko to čini...

Ko?

Oni koji su vodili državnu politiku u Srbiji. To što bi, prilikom oficijelne komunikacije sa Crnom Gorom pokazali pristojan stav, uvažavanje demokratske volje crnogorskih građana, što bi to isto ponovili u Briselu, ne znači da nijesu, iza naših leđa, svim sredstvima podupirali one političke, parapolitičke i medijske snage u Crnoj Gori koje su zadužene za destrukciju našeg društva. Zašto? Zato što su istovremeno morali da koketiraju sa moćnim, mračnim i podzemnim velikosrpskim centrima koji diktiraju takav kurs ne samo prema Crnoj Gori, nego i prema ostalim zemljama regiona. Takvi, dakle, ne dozvoljavaju da ideja velike Srbije – u nedavnim ratovima istorijski poražena – zaista doživi zasluženu sahranu kako bi Srbija krenula dalje, okrenula se svojoj i zajedničkoj budućnosti Balkana.

Nikako da kažete koji su to krugovi? Gdje prepoznajete takvu tendenciju?

Ponoviću ono što su prije mene rekli mnogi pametni Srbi: uporište takve politike se nalazi u određenim crkvenim, akademijskim i bezbjednosno-obavještajnim krugovima...

I vi zaista mislite da su ti krugovi i dalje toliko moćni?

Mislim. Uostalom, vrijeme je potvrdilo da su oni koji su se nominalno nalazili na čelu Srbije predstavljali samo manje ili više vješte, manje ili više ubijeđene realizatore politike diktirane upravo iz tih centara. I, ponoviću ocjenu koju sam već jednom izrekao: mislim da ni Slobodan Milošević nije bio nacionalista; bio je vlastoljubiv. Po mom mišljenju, Milošević je vjerovao da će biti dovoljno vješt politički strateg koji će, da bi uspostavio apsolutnu vlast, uspjeti da iskoristiti one mračne centre koji su ga, sredinom osamdesetih, svesrdno podržali; nakon toga će ih se, računao je, lako osloboditi. Pa, sjetite se kako je već 1992. lako otpustio Dobricu Ćosića... U međuvremenu, Milošević se preračunao, pa više nije bio u stanju da kontroliše političke i društvene procese: zabasao je u stravično krvoproliće...

Da li je Zoran Đinđić bio nacionalista?

Nije. Iako nije pokazivao dovoljno razumijevanja za crnogorsku nezavisnost, Zoran Đinđić je, bez ikakve sumnje, jedna od rijetkih svijetlih stranica novije političke srpske i južnoslovenske istorije koju sam i sam živio. Ne mislim da je Đinđić, u pogledu nezavisnosti Crne Gore, bio uzdržan zbog privrženosti velikosrpskoj ideji; ne. Đinđićev pragmatizam je podrazumijevao da je crnogorski referendum u tom momentu nepotreban, da je "višak plana" i da bismo to što je bio naš zajednički cilj – približavanje Crne Gore i Srbije Evropi – brže realizovali kroz zajedničku državu. Iako sam Zorana Đinđića poštovao kao demokratu i kao ličnog prijatelja – ubijeđen sam i prijatelja Crne Gore – nijesam dijelio takvo njegovo uvjerenje; jednostavno, u tome smo se razlikovali. Ali, ponavljam: Đinđićeva uzdržanost nije bila motivisana skrivenom velikodržavnom primisli. Zoran Đinđić nije pripadao toj matrici i ubijen je upravo zbog toga što je, shvatajući njenu pogubnost, imao cilj da je promijeni.

Ako ste, kažete, Zorana Đinđića doživljavali kao prijatelja i demokratu, zašto ste onda, u doba dok je on bio premijer, prvi put javno pokrenuli pitanje crnogorske nezavisnosti? Tako nešto vam nije palo na pamet u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića.

U tome ne vidim nikakvu nelogičnost. Naime, do 5. oktobra, naš prioritet je bio da pomognemo Demokratsku opoziciju Srbije, koja je, vodeći svoju, vodila bitku za sve nas. Borili smo se protiv čovjeka koji je dokazano bio u stanju da destabilizuje Balkan. Pored toga, Crna Gora je čekala demokratske promjene u Srbiji zato što je znala kako je prošao svako onaj ko je, u vrijeme Miloševića i njegove ratne mašinerije, tražio nezavisnost. Demokratski zahtjevi se ne ispostavljaju diktatoru: nijesmo željeli rat! Najzad, Podgorica je sa tom odlukom čekala i kako bi kupila vrijeme. Inicirana od strane Liberalnog saveza Crne Gore, ideja nezavisnosti devedesetih imala je deset ili petnaest procenata podrške; tek 2006. došli smo do 55,5 odsto. Nadam se da vam je iz navedenog jasno kako su se pretpostavke za državno političku artikulaciju crnogorske nezavisnosti stvorile tek nakon što su u Beogradu vlast preuzeli Zoran Đinđić i Demokratska opozicija Srbije.

Dio tog DOS-a bio je i Vojislav Koštunica koji vam, vidjeli smo, nije odgovarao. Ali, ostavimo Koštunicu! Šta je sa Borisom Tadićem? Prateći političke prilike, u pojedinim momentima sam imala utisak da vaš odnos sa bivšim predsjednikom Srbije prelazi na nivo lične netrpeljivosti.

Nijeste prva osoba koja je to na taj način doživljavala. Uvjeren sam da takvoj percepciji našeg odnosa ničim nijesam doprinosio. A da li je prema meni bilo negativnog stava na drugoj strani, iskreno, nije me zanimalo. U svakom slučaju, rekao bih da je Crna Gora u proteklim godinama, dok je na čelu Srbije bio gospodin Tadić, bila u znatno boljoj poziciji: više je nije potresalo to što se događa u Beogradu. Uprkos manje-više kontinuiranoj kampanji određenih beogradskih centara...

Opet vi – beogradski centri?!

Ne, ne, sačekajte!... Dok je gospodin Tadić bio na vlasti, o tome sam više puta javno i direktno govorio; danas, nakon svega što se dogodilo, to smatram neumjesnim. Ali, mogu samo da ponovim: poslije kratkih i ljubaznih izjava izrečenih prilikom susreta zvaničnika dvije zemlje, po pravilu su dolazili orkestrirani medijski napadi na Crnu Goru, ujednačeniji i sinhronizovaniji nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Kažem, oni, srećom, nijesu imali bilo kakvog uticaja na osnovni kurs Crne Gore – ekonomski i demokratski razvoj i približavanje Evropi i NATO-u.

Vi kao da zaboravljate da je Crna Gora baš u to vrijeme priznala nezavisnost Kosova, što je šef srpske diplomatije Vuk Jeremić doživio kao "zabijanje noža u leđa Srbiji".

Takva izjava ministra inostranih poslova Srbije ubjedljivo svjedoči koliko se i zvanična Srbija suštinski teško privikava na činjenicu crnogorske suverenosti. Iako nam protokolarno priznaju nezavisnost, de facto očekuju da vodimo politiku koja će slijediti ne crnogorski, nego interes Srbije. Ako ne ispunimo takvo očekivanje, našem i makedonskom ambasadoru će se uskratiti gostoprimstvo. Sve, naravno, grleći se i ljubeći sa američkim, francuskim, britanskim, njemačkim i drugim ambasadorima i visokim zvaničnicima čije su zemlje, zajedno sa gotovo stotinu drugih, učinile isto što i mi. I, kako to tumačite? Kao poruku – Crna Gora i Makedonija nemaju pravo da, kao ostale nezavisne države, samostalno vode politiku? Njihova je obaveza da slijede srpski nacionalni interes. Nažalost, do danas nam niko nije objasnio kako je to Crna Gora priznanjem Kosova ugrozila srpske interese na tom prostoru. Biće, ipak, da je Srbija višedecenijskom pogrešnom politikom upropastila sve svoje šanse na Kosovu, a da današnji "branioci" Kosova, manipulišući emocijama građana, pokušavaju da čuvaju vlast i unapređuju svoj politički rejting.

Da, ali vas ipak moram podsjetiti da je, za razliku od vas, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović sa zvaničnom Srbijom i tadašnjim šefom države Borisom Tadićem imao izuzetno dobar odnos, što bi moglo da navede na zaključak da je problem u vama: naime, ko god da je na vlasti u Srbiji, vama ne odgovara.

Takvu ocjenu ne bih mogao prihvatiti. Nije da ne odgovaraju meni lično, nego velika Srbija ne može ogovarati Crnoj Gori. Tačnije, velika Srbija znači samo jedno: smrt crnogorske države i crnogorskog nacionalnog i svakog drugog identiteta. Dakle, logično je da oni srbijanski političari koji – na ovaj ili na onaj način – flertuju sa reakcionarnom i anticrnogorskom idejom velike Srbije, meni ne mogu biti bliski. A sve drugo je upravo obrnuto: bez obzira na razlike, uvažavam svakog kome su građani Srbije ukazali povjerenje. U tom smislu, Crna Gora je više puta veoma jasno i iskreno pokazala da Srbiju doživljava kao sebi najbližeg i posebno važnog susjeda sa kojim želi da gradi najbolje moguće odnose.

I sami na taj način doživljavate Srbiju?

Naravno. Svaki drugi pristup značio bi zatvaranje očiju pred istorijom, pred realnošću, što meni, mislim, nikada nije bilo svojstveno. Dakle, uvjeren sam da bi naši odnosi sa Srbijom trebalo da budu na najvišem nivou. Naravno, Crna Gora, poučena iskustvom prošlosti, mora u ovom i svakom drugom odnosu pažljivo čuvati nužan nivo samopoštovanja.

Na šta mislite?

Moramo imati više svijesti ne samo o svom državnom, nego i o crnogorskom nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu. Baveći se ovim poslom, naučio sam važnu lekciju: drugi vas poštuju u mjeri u kojoj poštujete sebe. Ako zbog bilo čega pristanete na kompromise i dozvolite da neko negira vaš nacionalni i kulturni identitet kao što to, recimo, redovno čini patrijarh SPC-a, ako bez protesta završite u različitim strategijama Vlade Srbije ili novim srpskim enciklopedijama u kojima je Cetinje "srpski grad", Crna Gora "srpska zemlja", a Njegoš, Lubarda, Milo Milunović, Dado Đurić ili Marina Abramović samo srpski umjetnici, onda ćete se za deset, petnaest godina naći u situaciji da vam se postavi opravdano pitanje: ako ste već isto, čemu onda, jedna pored druge, dvije srpske države.

Kada ste već pomenuli ličnosti čija se imena nalaze u srpskim enciklopedijama, zar ne mislite da u svemu tome ima i crnogorske odgovornosti? Evo, recimo, u Beogradu je prošle godine obilježena stota godišnjica rođenja Milovana Đilasa, po mnogima najznačajnijeg Crnogorca XX vijeka; iako ste više puta govorili da je antifašizam stub moderne Crne Gore, da li se neko sjetio da na bilo koji način obilježi dan kada je, prije stotinu godina, u Podbišću kod Mojkovca, rođen vođa antifašističkog Trinaestojulskog ustanka 1941? Nije! Hoću da kažem da je Crna Gora sama vrlo često odbacivala svoje najbolje ljude...

Sa vama se lako mogu složiti u osnovnoj ocjeni da je Crna Gora često pokazivala nedovoljno respekta prema nekim važnim događajima i ljudima iz sopstvene istorije. Generalno, balkanski narodi imaju problem kratkog pamćenja i, kao rezultat toga, skloni su ponavljanju grešaka. Naravno, to Crnu Goru ne opravdava za manjak pažnje i uvažavanja u odnosu na istorijsku veličinu Milovana Đilasa. Više puta sam imao priliku da u međunarodnim susretima – posebno u Americi – čujem kako su XX vijek kod Južnih Slovena suštinski obilježile dvije ličnosti: Tito i Milovan Đilas. Dakle, jasno je da Đilas – kao antifašista, komunistički disident, pisac i intelektualac – predstavlja jednog od najznamenitijih Crnogoraca cjelokupne crnogorske istorije. Iako smo, priznajem, pokazali nepažnju prema tako grandioznoj ličnosti, prateći određene inicijative koje se artikulišu poslednjih godina, siguran sam da ćemo uskoro uspjeti da svoje velikane – kakav je Milovan Đilas – konačno postavimo na mjesto koje zaslužuju.

Nisam vam slučajno postavila pitanje o Milovanu Đilasu. Naime, uprkos inicijativama o kojima govorite, prateći pojedine crnogorske medije, stiče se utisak da je za ovih šest godina Đilasovo istorijsko mjesto zauzeo notorni kvisling Sekula Drljević...

Ne, ne, niste u pravu. Sekula Drljević je dobio na političkoj aktuelnosti zbog činjenice da se pominje kao autor dijela crnogorske državne himne. Ipak, ne mislim da je samo po sebi loše to što se u Crnoj Gori vode rasprave o temama koje su do skoro predstavljale tabu i koje su dugo bile skrivane stranice crnogorske istorije. Bez obzira na istorijski predznak koji prati određeni događaj ili određenu ličnost...

Čekajte! Prije nekoliko godina ste govorili kako Crna Gora neće dozvoliti podizanje spomenika Pavlu Đurišiću; danas pozdravljate otvaranje rasprave o čovjeku koji je bio bliski saradnik ustaškog poglavnika Ante Pavelića!

Ne govorimo o istim stvarima! Naime, i dalje mislim da bi podizanje spomen-obilježja ratnim zločincima bilo neprimjereno i neodgovorno revidiranje istorije, što ne znači da određene teme, tabuizirane u vrijeme ideološkog jednopartijskog monopola, na kompetentan način ne bi trebalo otvoriti i konačno predočiti javnosti činjenice vezane za njih.

Predsjednik Filip Vujanović kaže da sa crnogorskom himnom ima problem baš zbog toga što je autor njene dvije poslednje strofe Sekula Drljević. Vi nemate taj problem?

Nemam. Imam pozitivno osjećanje u odnosu na crnogorsku himnu. Do prije nekoliko godina, kada je to pitanje aktuelizovano, nijesam znao da Oj, svijetla majska zoro ima i izvorne, ali i naknadno dopisane strofe. Kada je na dnevni red Vlade koju sam vodio došlo pitanje nacionalnih simbola, pa tako i himne, Oj, svijetla majska zoro – kao crnogorski prepoznatljiva – bila je logičan izbor. Nezavisno od ideološkog profila autora. Dakle, s pravom ste rekli da je Sekula Drljević kontroverzna ličnost...

Ne, rekla sam da je kvisling.

To je istorija... Ali, kada je riječ o crnogorskoj državnoj himni, ubijeđen sam da smo odabrali dobru i simboličku pjesmu prema kojoj gajim najpozitivnije osećanje. Iako ne generalizujem, većini osporavatelja ne smetaju ni himna ni njen autor; smeta im suština: suverena država Crna Gora.

Imate li utisak da je crnogorski nacionalizam u nekoj vrsti zamaha? Početkom devedesetih, Stanko Cerović je u jednom tekstu objašnjavao kako Crnogorci, koji su iživjeli svoju državnost, nikada ne mogu biti nacionalisti. Šta se u međuvremenu dogodilo? Odakle šovinističko skandiranje srpskoj ženskoj košarkaškoj reprezentaciji na Cetinju?

Ako je za bilo kakvu utjehu – to nijesu bili Cetinjani; skandirala je publika koja je došla iz drugih krajeva Crne Gore. Ali, bez obzira odakle dolazio, takav način navijanja najoštrije osuđujem. Iako svjesno rizikujem da budem kritikovan kao neko ko povlađuje stavovima koje dio javnosti izvan Crne Gore doživljava kao nacionalizam, mislim da na osnovu tog incidenta ne bi trebalo donositi dalekosežne zaključke. Utoliko prije što se to događa prvi put. I, ako je suditi na osnovu onoga što imamo kao istoriju, kao iskustvo, veoma sam blizak stavu Stanka Cerovića koji ste citirali. Hoću da kažem da, ne potcenjujući opasnost od bilo kod nacionalizma, ne vidim naročitu opasnost od crnogorskog...

To znači da crnogorski nacionalizam ne postoji?

Siguran sam da bismo se i vi i ja morali ozbiljno zamisliti da pomenemo desetu ili petnaestu osobu koja se u Crnoj Gori eksponira sa tih pozicija. Pozivajući se na najsvjetlije stranice naše istorije, u koje spada i vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, mogao bih da kažem da je Crna Gora, uprkos izazovima, uvijek bila identifikovana kao izrazito multietnička zajednica. Ono što se dogodilo u poslednjoj deceniji XX vijeka potvrda je zrelosti crnogorskog multietničkog društva. Jer, ako u vremenu ekspanzije svih negativnih strasti i na prostoru na kome bijesni etnički i vjerski rat imate najmaloljudniju, ali izrazito multietničku zajednicu koja uspjeva da očuva mir, stabilnost, da zbrine stotinu i dvadeset hiljada izbjeglica, onda to govori da je Crna Gora, u tom smislu, položila važan ispit. I da je nacionalizmom najmanje opterećena.

Kako vidite status Srba u Crnoj Gori?

Onako kako većina građana Srbije doživljava Crnu Goru – kao bratsku i sebi blisku državu – na isti način, siguran sam, i građani Crne Gore koji se osjećaju Srbima vide i svoju zemlju i svoja pojedinačna i kolektivna prava u njoj. Ali, problem su njihovi politički lideri koji svaku ravnopravnost sa ostalim narodima u Crnoj Gori doživljavaju kao sopstvenu ugroženost. Dakle, ili imamo monopol ili smo ugroženi. To znači da ako političkim predstavnicima Srba u Crnoj Gori uskratite pravo da službeni jezik nazovu imenom susjedne države, kreće kuknjava kako su ugroženi. A ideja crnogorske državne politike je bila ne da nekoga ugrožava, nego da jezik koji je lingvistički identičan srpskom, bosanskom i hrvatskom nazove onako kako su ga nazvale sve zemlje bivše Jugoslavije – imenom države.

Vama je jasno da sve primjedbe i kritike – od jezika do privatizacija – bez obzira na funkciju koju obavljate, idu na vaš račun?

Nažalost, jasno mi je. Te stvari postaju sve teže shvatljive. Iako o sebi mislim da sam emotivan čovjek, neko sam ko u politici, u javnom nastupu pokušava da kontroliše emociju, da sebi, a onda i drugima, racionalno objasni o čemu je riječ. Shvativši da je usredsređenost javnosti prema meni odavno prešla mjeru dobrog ukusa, da su svakodnevne optužbe, napadi i vrijeđanja koje je trebalo podnostiti – a i to vam je u opisu posla – postali nepodnošljiv, zasićen, odlučio sam da se povučem sa državnih funkcija. Znate, odavno sam u politici i, u veoma turbulentnom vremenu u kome sam rješavao teške, često nerješive probleme, prošao mi je dobar dio mladosti i života. Svjestan sam da sam predugo na vlasti, da me i u domaćoj i u međunarodnoj javnosti nerijetko poistovjećuju sa svim procesima i stanjem u društvu... U dobroj mjeri takav mi je status pripao zahvaljujući i činjenici da su Crnogorci, kroz istoriju, umjesto izgradnje institucija, bili skloniji identifikaciji sa liderima, što je, između ostalog, ozbiljno usporavalo demokratski razvoj Crne Gore.

Zašto su to radili?

U pitanju su, između ostalog, i najsebičniji razlozi: umjesto u instituciji, u kojoj ga čeka red, sistem, više ljudi, šalteri, Crnogorac radije ide direktno – kod lidera, kod Gospodara, kod "najveće vlasti" – i od njega zahtijeva da mu riješi svaki, čak i najbanalniji problem. Naprosto, to je njegov nivo.

Do nezavisnosti, u pitanju je bila pojava koja se i mogla donekle tolerisati; nakon toga, bilo je neophodno presjeći tendenciju totemiziranja lidera i otvoriti prostor za konstituisanje institucija. Ako čovjek ne shvati važnost takve odluke, ako dozvoli da ga ego odvede u pravcu veličanja sopstvenih zasluga i značaja, ne samo da prijeti da uruši državu u čijem je stvaranju potrošio najbolji dio sebe, nego i ulazi u rizik da od sebe napravi političku karikaturu.

Uspjeli ste da izbjegnete takav rizik?

Takvo pitanje bi trebalo postaviti drugima; oni to sigurno mnogo bolje vide. Ono što mogu da kažem je da sam, tokom dvije decenije na vlasti, zajedno sa crnogorskim društvom i sam sazrijevao. Kada se sjetim svojih početaka, činjenice da sam dužnost predsjednika vlade prihvatio u vrijeme ratova i to sa dvadeset devet godina, takvu odluku bih, iz današnje perspektive, prije nazvao ludošću nego hrabrošću. Ali, da ne bude zabune – ne kajem se. Samo, uprkos svemu, nikako da shvatim zašto, godinu i po dana nakon povlačenja sa najviših državnih funkcija, i dalje, kao što kažete, sve kritike idu na moj račun...

Odgovorili ste: sami ste, kažete, napravili takav sistem. Najzad, niste vi baš tako nemoćni ni danas, kao predsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista!

Nije u pitanju sistem; posebno ne sistem koji je nastajao poslednjih decenija. U pitanju je mentalitet. I, tačno je: ni danas nijesam neprimijetan. Ne mogu sebe učiniti manje uočljivim i važnim od značaja koji mi dodjeljuju ponajviše oni kojima takva moja uloga smeta. Ponavljam vam: iako dugo ne obavljam nijednu državnu funkciju, danas ne možete otvorite opozicionu štampu, a da na naslovnoj strani nemate makar tri naslova o meni... Moji mi podržavaoci često zamjeraju što u verbalnim duelima sa autorima tih gnusoba nisam oštriji. Da li je uopšte moguće svakodnevno odgovarati na njihova podmetanja i pri tome očuvati vlastito i dostojanstvo funkcija koje sam obavljao? Bojim se da nije.

Tokom razgovora ste dosta govorili o crnogorskom mentalitetu, kritikovali pojedine osobine Crnogoraca... Ali, šta mislite: jeste li i sami tipični Crnogorac?

Jesam. Dio sam tog miljea i niti mogu, niti želim da budem nešto drugo. Iako sam često spreman da oštro kritikujem neke crnogorske mentalitetske osobine, svjestan sam da sam nerijetko i sam takav – tipičan Crnogorac!

Kada ste rekli kako ste iščekivali da autentični Srbijanac konačno dođe na vlast u Srbiji, to znači da vas je obradovao izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije?

Jeste.

Po vašem mišljenju, kako će se to odraziti na odnose Crne Gore i Srbije? Vidjeli ste, recimo, da nijedan regionalni lider, osim predsjednika Filipa Vujanovića, nije prisustvovao inauguraciji predsjednika Nikolića.

Mislim da je odluka predsednika Vujanovića da prisustvuje inauguraciji Tomislava Nikolića bila vrlo dobra i promišljena, jer – u simboličkoj ravni – predstavlja još jedan dokaz da Crna Gora uvažava ono što je demokratski izbor građana Srbije; istovremeno, to je i znak našeg opredjeljenja da sa Srbijom i njenim demokratski izabranim rukovodstvom gradimo najbolje odnose. Vjerujem, dakle, da će ti odnosi sada neminovno ići uzlaznom putanjom i da će Tomislav Nikolić tome dati i lični pečat. U vrijeme predizborne kampanje, imao sam priliku da sa njim razgovaram i mogu da kažem da mi je djelovao veoma uvjerljivo kada je rekao da je za njega pitanje crnogorske nezavisnosti završeno; ono predstavlja izraz demokratske volje građana Crne Gore koju, kako je kazao, veoma poštuje. Pored toga, predsjednik Nikolić, uvjeren sam, Crnu Goru doživljava kao državu veoma blisku Srbiji i sa njom želi da gradi najbolje odnose. E, sada, ako želimo da nalazimo mane, da se vraćamo u prošlost i insistiramo na tome ko je šta i kada rekao...

Tako nešto, pretpostavljam, ni vama ne bi odgovaralo?

Znate, novinari me često podsjećaju na oštre riječi koje sam devedesetih, u vrijeme kulminacije sukoba sa Hrvatskom, izgovorio na račun tadašnje hrvatske politike; ali, u tim podsjećanjima se – veoma tendenciozno – uvijek nešto prećuti, a nešto drugo prenaglasi. Naime, kao da se zaboravlja na izjave koje su stizale i sa te strane o tome kako je Boka, pa sve do Bara, zapravo Hrvatska. Dakle, jedna retorika je rađala drugu...

S tim što je ta "retorika" dovela do toga da Miloševićeva JNA i crnogorski rezervisti napadnu, opljačkaju i zapale Dubrovnik; Hrvati, koliko se sjećam, uprkos retorici, nisu napali Cetinje...

Da li zaista mislite da je to dovelo do agresije i da je bilo čija retorika koja je dolazila iz Crne Gore mogla pokrenuti ratove čiji je cilj bila etnička homogenizacija i stvaranje velikih država na Balkanu? Ipak, kao predsjednik Crne Gore, zbog napada na Dubrovnik, Hrvatskoj sam se izvinio u Cavtatu 2000. Na kraju, moram podsjetiti kako nam i politička realnost govori da nijedna od izjava – bez obzira na to sa koje strane dolazila – nije dovela do suspenzije prava bilo kome od njenih autora da obavlja državni posao. U tom smislu, vjerujem da bismo morali uvažiti pravo ljudi da evoluiraju; naročito ako ta evolucija – kao u slučaju predsjednika Nikolića – ide u pozitivnom smjeru.

Budući da ste, kako kažete, veoma osjetljivi po pitanju negiranja sopstvenog identiteta, moram da priznam da mi je pomalo čudna ta vaša benevolentnost u odnosu na predsjednika Nikolića. Jer, ako se ne varam, upravo je predsjednik Nikolić, na TVCG, nedavno rekao kako su, po njegovom mišljenju, Srbi i Crnogorci jedan narod i kako u tome ne vidi neku značajnu razliku.

Ni takav stav me nije pokolebao u smislu ocjena koje sam na račun predsjednika Nikolića prethodno izrekao...

Ali vas pokoleba kada isto kaže srpski patrijarh?

Evo, reći ću vam: da sam na mjestu predsjednika Nikolića, respektujući činjenicu da u Crnoj Gori postoje ljudi koji svoj nacionalni identitet doživljavaju kao nešto autentično, uzdržao bih se od sličnih komentara. Doduše, činjenica je i da u Crnoj Gori postoje oni građani koji po tom pitanju dijele mišljenje predsjednika Nikolića... Ali, ono što mi se čini suštinski važnim je da, za razliku od ostalih, nakon izjave predsjednika Nikolića koju ste citirali, niko u Crnoj Gori ne očekuje ni verbalne, ni političke, ni bilo kakve vrste pritisaka u smislu ugrožavanja crnogorskog nacionalnog identiteta i državne nezavisnosti. Drugim riječima, sigurni smo da više neće biti inicijativa ili akcija koje bi imale za cilj potvrđivanje takvog stava na drugi način i drugim sredstvima. A to, vjerujte, doživljavam kao veoma značajan napredak.

Spekuliše se da bi opšti izbori u Crnoj Gori mogli biti raspisani 23. septembra; "Vijesti" pišu da ste od američke ambasadorke u Podgorici, ali i od nekih evropskih diplomata, tražili saglasnost da se vratite na neku od državnih funkcija. Dakle, možete li razriješiti tu dilemu: vraćate li se?

Takve nebuloze u crnogorskim medijima uporno plasiraju neostvareni, inferiorni ljudi željni nepripadajućeg značaja. Polazeći od sebe, oni ne mogu da pretpostave da postoje ličnosti od integriteta koji za svoje planove ne traže saglasnost od bilo koga. Ponavljam: redakcija "Vijesti" je ranije spekulisala i kako sam se tobože povukao zato što je to neko od mene tražio, a danas, u paničnom strahu, spekulišu o tome da ću se vratiti...

Pa, hoćete li se vratiti?

U izvršnu vlast se vjerovatno neću vratiti. Naravno, to ne znači da ću biti i van politike. U prethodnih dvije decenije sam, kao što znate, bio na pozicijama premijera ili šefa države i danas, sa navršenih pedeset godina, moja odluka je da se onim što je obilježilo moj život – politikom – bavim sa mjesta šefa najjače parlamentarne stranke. Zahvaljujući stečenom iskustvu, možda bih mogao biti od koristi onome ko uđe u izvršnu vlast i pomoći u koncipiranju i vođenju državne politike Crne Gore.

Prije tačno petnaest godina, dali ste intervju novinaru "Vremena", Velizaru Brajoviću, u kome ste rekli kako je Slobodan Milošević "prevaziđen političar", nakon čega ste sa njim ušli u direktni i višegodišnji politički sukob, gotovo rat... Danas o vama govore isto – da ste prevaziđen političar. Jeste li, šta mislite?

Takve etikete, ponavljam, uglavnom plasiraju neostvareni, nedovršeni ljudi... I, znate, kada bolje razmislim, veoma žalim što tokom ovih dvadeset godina u kojima sam vodio mnoge politički važne bitke, gotovo nikada nijesam dobio političkog protivnika koji je imao ozbiljne rezultate, respekt međunarodnih partnera. Imao sam nesreću da – i u Crnoj Gori i u Srbiji – političke bitke vodim sa uglavnom nedostojnim, inferiornim protivnicima, ljudima koji su političku važnost pokušavali da steknu vrijeđajući me, klevećući i nemajući kuraži – ali ni kapaciteta, bogami – da sa mnom uđu u ozbiljan politički duel.

Kada tako govorite, imam utisak da je Slobodan Miloševiće, uprkos svemu, bio jedini vaš protivnik koga ste na neki način respektovali.

U telegramu koji sam poslao povodom smrti Slobodana Miloševića, rekao sam kako je on bio protivnik za respekt. Iako sam o njegovoj politici mislio i mislim veoma loše, Milošević je, u odnosu na ove o kojima govorim, bio ličnost – ozbiljan, brutalan protivnik, sa kojim ste uvijek znali na čemu ste. Iako sam od Miloševića bio i mlađi i neiskusniji, kao što znate – pobijedio sam ga! Toliko o tome!

I, kada me pitate jesam li i sam prevaziđen političar, neću vam reći ni da ni ne; neka o tome drugi sude. Ali, samo da otklonimo neke usiljene, plitkoumne paralele: dvije godine nakon intervjua "Vremenu" u kome sam izrekao to što ste naveli, Milošević je, uprkos upozorenjima koja sam mu upućivao na sjednicama VSO-a, Srbiju i Crnu Goru uveo u sukob sa NATO paktom. Za razliku od Miloševića, kao "prevaziđen političar", Crnu Goru sam izvukao iz tog rata, doveo je do nezavisnosti, do predvorja NATO pakta, tako da je ona danas zasigurno prva slijedeća članica te vojne alijanse. O činjenici da smo jedina država zapadnog Balkana koja je u procesu pregovora sa EU već je govoreno. Dakle, u skladu sa etikom i razumom, možemo povlačiti kakve god hoćemo paralele; objektivno, ma koliko se trudili, teško da ćemo između ove dvije stvarnosti moći da stavimo znak jednakosti.

Iako ga, kao što znate, mnogi stavljaju!

Naravno. Ali, činjenice su jedno, a konstrukcije potpuno druga stvar. I, dozvolite da završim: nakon poraza sa NATO paktom, Milošević je nastavio da se kandiduje za najviše državne funkcije; sa druge strane, poslije pobjede na referendumu, dovođenja Crne Gore do vrata NATO-a i dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, ja sam odlučio da se povučem iz vlasti. Pretpostavljam da ni ovo nijesu slične činjenične okolnosti da bi mogli da izričemo jedinstvenu dijagnozu. Iako, um zaveden zavišću i mržnjom može sve.

Po mom mišljenju, veoma je važno da čovjek zna kada da stavi tačku na svoj javni angažman. Kada sam 1998. inaugurisan u dužnost predsjednika Crne Gore, čestitajući mi, otac mi je rekao:

"Od večeras misli o danu kada ovo više nećeš biti."

Jeste li tada mogli da zamislite da ćete, poslije svega, proći ovu vrstu medijskog i javnog linča kroz kakav je, mislim, prošao još samo Zoran Đinđić?

Moram da priznam da u početku to nijesam tako ozbiljno shvatao. Ali, što je vrijeme više odmicalo, sve češće sam razmišljao o očevom upozorenju. Kasnije, bio sam uvjereniji da će ti dani biti baš ovakvi – neprijatni, sa osjećanjem ugroženog dostojanstva kada vas ljudi, bezvrijedni, puni zavisti i kompleksa, dovedu u situaciju da, nakon žrtvovanja svojih najboljih dvadeset godina za opšte interese, nanovo dokazujete svoju čestitost. Pokušavajući da za Crnu Goru uradim neki značajan posao, da je ostavim boljom nego što sam je našao, trudio sam se da kroz to blato prosto projurim, da se ne obazirem, da se ne osvrćem na udarce i da, u toj jurnjavi, ostanem što manje ozlijeđen. Usput, uvijek sam vjerovao da politika neće biti moja jedina profesija, da ću se jednom izvući iz ovog rudnika i konačno posvetiti sebi, porodici, prijateljima, nekom novom poslu. U tom smislu, jako je važno uspostaviti ravnotežu. Jer, ako je ne uspostavite, vremenom će vam se učiniti da ste sve značajniji, da ste neophodni i nezamjenjivi, ne shvatajući da je, ma šta ko radio, u suštini svako od nas – zamjenjiv.

I to ste sami shvatili?

Jesam. I, da vam kažem: ne pada mi teško.

Tamara Nikčević