Početna strana > Prenosimo > Putin nije postkomunista, on je postfašista
Prenosimo

Putin nije postkomunista, on je postfašista

PDF Štampa El. pošta
Jan Flajšhauer   
petak, 16. maj 2014.

Neki vole da idealizuju Vladimipa Putina kao ideološkog sledbenika sovjetskih lidera levičara, ali to je čista bemislica. Njegovi govori su jasan dokaz da mu je uporište u fašizmu.

Centralna tema svih Putinovih govora jeste strah od opkoljavanja - pretnje sila koje žele da drže pod kontrolom ruski narod jer se plaše njegove unutrašnje snage. „Stalno pokušavaju da nas sateraju u ćošak jep imamo nezavisan stav, držimo ra se, nazivamo stvari pravim imenom i nismo licemerni", rekao je 18. marta pred Državnom dumom. U televizijskom intervjuu u aprilu je rekao: „U svetu je mnogo sila koje se plaše naše snage, naše 'ogromnosti'".

Postoji sklonost da se spoljna politika Kremlja posmatra pre svega iz geopolitičke perspektive - da zemlja pokušava da povrati deo teritorija izgubljenih raspadom SSSR-a. Ali, kada Putin govori o neprijateljima ruskog naroda, govori o nečem dubljem. Snage kojima je objavio rat ne teže samo da prošire svoj uticaj prema Istoku - one su krenule na rusku dušu. To je ono što misli kad kaže da Rusija mora da se bori npotiv Zapada.

A šga je u srcu te duše? Putin je i to nagovestio. „Čini mi se da ruska osoba, ili pripadnik ruskog sveta, pre svega razmišlja o najvišim moralnim obeležjima, najvišim moralnim istinama“, rekao je u intervjuu. Nasuprot tome, Zapad je opsednut ličnim uslehom i prosperitetom ili, kako kaže Putin, „sopstvenim bićem“. Po njegovom mišljenju, bitka za Rusiju je ideološke prirode. To je borba protiv površnosti materijalizma, protiv srozavanja vrednosti, protiv feminizacije i raspada svih tradicionalnih veza. Ukratko, protiv svega „neruskog“.

Čak i danas, mnogima je teško da prepoznaju pravu prirodu čoveka koji trenutno okreće naglavačke mirovni poredak u Evropi. Možda nemamo hrabrosti za prava poređenja, jer nas podsećaju na doba za koje smo mislili da je prošlost. Za nemačku Levičarsku partiju i delove Socijaldemokratske stranke, Putin je i dalje čovek iz kalupa sovjetskog lidera, idealizovana verzija socijalizma. U pitanju je nerazumevanje, jer Putin nije postkomunista. On je postfašista.

Potraga za pravom istorijskom analogijom treba da se fokusira na događaje iz Rima 1919, a ne Sarajeva 1914. Nije teško u Putinovim metaforama pronaći obeležja iz vremena rađanja fašizma.

Tu je Putinov kult tela, uzvišena retorika samopotvrđivanja, omalovažavanje protivnika kao izroda, prezir prema demokratiji i parlamentarizmu Zapada, preterani nacionalizam.

Neprijatelji slobode na evropskoj krajnjoj desnici rano su osetili promenu političke klime. Odmah su u Putinu videli nekog ko deli njihove opsesije i odbojnosti. Putin je uzvratio priznavanjem istomišljenika. „Što ce tiče preispitivanja vrednosti u evropskim zemljama, slažem ce da smo svedoci tog procesa“, rekao je prošlog četvrtka, ukazujući na pobedu Viktora Orbana u Mađarskoj i uspeh Marin Le Pen u Francuskoj. Mnogi takođe nisu prepoznali pravo značenje novih ruskih antigej zakona kad su usvojeni pre godinu dana. Ali danas je jasno da su oni nagovestili novu Rusiju. Ono što je nočelo sa antigej zakonom nastavlja se na drugom nivou: verovanje u superiornost sopstvenog naroda je logičan napredak uverenja da su određene grupe inferiorne.

A kada Putin evocira mit o Moskvi kao „trećem Rimu“ jasno je da ruskom narodu dodeljuje istorijsku misiju. Odgovornost je Rusije ne samo da zaustavi dekadenciju Zapada na svojim granicama, nego da bude poslednji bastion onima koji su već digli ruke od ove borbe.

On takođe kaže da Rusija nikada neće da popusti.

„Smrt je užasna, zar ne?“, pitao je Putin gledaoce na kraju televizijskog pojavljivanja. „Ali nije. Čini se da može biti lepa ako služi narodu; smrt za prijatelje, narod ili za domovinu“. Fašističkije od ovog ne može.

(Politika-Spiegel Online)