Početna strana > Prenosimo > Samo lud čovek bi sada ušao u vladu
Prenosimo

Samo lud čovek bi sada ušao u vladu

PDF Štampa El. pošta
Tomislav Nikolić   
petak, 23. januar 2009.

(NIN, 21.01.2009)

Nakon smene sa čela skupštinskog odbora, lider naprednjaka Tomislav Nikolić ne deluje zabrinuto. Naprotiv. Utisak je da su, kao i ko zna koliko puta do sada, uradili baš ono što je Nikoliću trebalo. Ovoga puta su betonirali njegov opozicioni status. Tako da on mirno prepričava detalje kako je vlada ubedila radikale da prestanu sa opstrukcijom Skupštine u novogodišnjem cajtnotu. Kako je, kad je u ponedeljak (30.12) postalo izvesno da će radikali obustaviti opstrukciju, zatekao Ivicu Dačića (SPS), Aleksandra Antića (SPS), Dušana Petrovića (DS) i Dragana Todorovića (SRS). “Ovde su se”, pokazuje Nikolić rukom na hodnik ispred prostorija na prvom spratu Skupštine gde su trenutno smešteni poslanici njegove poslaničke grupe, “dogovorili sa Šešeljom. I ja sam tako doživeo potpunu satisfakciju jer su me kleli zbog navodne saradnje sa Tadićem, a onda je Vojislav Šešelj, koji ne može da obuzda sujetu, na suđenju u Hagu rekao da je on pregovarao o budžetu. A s kim u Srbiji može da se pregovara. Samo sa Borisom Tadićem. Samo ne znam da li ga je zvao lično, preko starih posrednika Ivice Dačića i Dragana Markovića Palme ili možda preko nekog novog posrednika”.

Ali, znate da su radikali za prekid opstrukcije Skupštine dobili milione evra? Odakle vam te informacije.

- Dva miliona evra. To su pouzdane informacije. Uostalom, koji je to javni zahtev SRS-a ispunjen pa da su imali drugi razlog osim ovog novčanog da prekinu opstrukciju. Nijedan. Uostalom, i Nada Kulundžija je rekla za skupštinskom govornicom da će se možda dogovoriti ali ko zna koliko će to da ih košta. E za sad ih je koštalo dva miliona evra, ali to nije kraj. Taj koji je dobio taj novac planira da ga potroši i tražiće još.

Da li su radikali i dok ste ih vi vodili tako pravili nagodbe sa vladom? I šta ako su sadašnji radikali za prekid opstrukcije zahtevali samo vašu smenu i smenu Jorgovanke Tabaković, koja se, evo, baš sada događa.

- Dok sam ja vodio stranku tako nešto se nije događalo. U poslednje vreme je počelo da se spekuliše da radikali moraju da se smire, a ne mogu kaznenim merama. I da li bi sada prekinuli opstrukciju uz obećanje onih koje oni nazivaju izdajnicima, lopovima i kriminalcima, da će mene da smene za mesec ili dva. To ne ide tako kod Šešelja. Mi nismo hteli da glasamo da se ukine ratno stanje 1999, iako bez toga država nije mogla da funkcioniše, sve dok nismo izabrani za ministre u saveznoj vladi. Slobodan Milošević nas je molio da glasamo za ukidanje ratnog stanja, ali smo to uradili tek pošto smo i zvanično postali članovi vlade.

Postoji priča da su radikali novcem naplatili i priznanje da Šešelj nije pobedio Lilića na predsedničkim izborima 1997, kao i ulazak u vladu 1998. godine.

- Da znam nešto o tome, rekao bih. Ali mislim da to nije istina. Mada, znate kako je došlo do našeg ulaska tada u vladu. Vuk Drašković je pregovarao sa Miloševićem mesecima i kada je objavljeno da su se dogovorili ja sam krenuo iz Beograda za Kragujevac. Negde kod Velike Plane zazvonio je mobilni telefon, Šešelj mi je rekao da se vraćam, da je sutra sednica Skupštine i da mi ulazimo u vladu.

To je odlučio sasvim sam. Nije vas, kao zamenika predsednika, pitao za vaše mišljenje o tome?

- Potpuno sam. Bez konsultacija sa bilo kim. To je neprikosnoveno pravo predsednika stranke; o tako krupnim pitanjima odluče sami a onda samo obaveste svoje najbliže saradnike. To je tada bilo sasvim normalno, a i sada nije ništa drugačije. I ta odluka ne samo da je bila iznenađenje za mene i poslanike SRS-a već i za espeoovce koji su tog jutra bili ubeđeni da oni ulaze u vladu. Kada je Mirko Marjanović čitao ekspoze, oni su bili oduševljeni, aplaudirali su kada je pročitao ime potpredsednika Bojića, pa Markovića, a onda kada je pročitano moje ime, zaprepastili su se. Počeli su da psuju, da optužuju jedni druge za prevaru. To je bilo smešno. A ni naši svi poslanici nisu bili upoznati s tim da ulazimo u vladu. Znali smo samo Voja i ja, a ovima koji je trebalo da budu ministri saopšteno je neposredno pred sednicu.

Kada je sada, punih 10 godina docnije, pravljena vlada, ponovo je SPS odlučivao; i ponovo je SPS pregovarao sa dve strane. Vi ste se, čini se, posebno okomili na Ivicu Dačića.

- Nismo se mi okomili na njega već on na nas. I to manirom koji je činio Milošević, s tim što Dačić nema ni taj autoritet ni tu stranku. Prvo je govorio da ide s nama, samo da vidi sa Krkobabićima i Palmom, čiji su mandati inače bili kod njega. Da bi onda na televiziji rekao da nikad ništa nije obećao za Republiku, ali da jeste koaliciju u Beogradu. Pa je i to slagao. Onda sada izmišlja da bismo mi jedva dočekali da uđemo u Vladu Srbije ne bi li još zadržao osipanje birača svoje stranke i naudio našoj stranci. Sada izjavljuje da se ne čuje sa Šešeljom. A meni je dok su trajali ti, kao, pregovori između Koštunice, Dačića i mene, Ivica Dačić rekao da mu je Šešelj poručio da se sve s njim dogovara. Trebalo je da ja, izgleda, tu budem nekakav kurir, i zato sam samo jednom ili dva puta i otišao na takav sastanak. A znam da ga i dalje Šešelj zove.

Iz ove perspektive, da li je Dačić dobro prelomio? Kako bi izgledala vlada SRS, DSS – NS, SPS? Da li biste vi bili predsednik Skupštine?

- Ne. To je bio deo mog sukoba sa Šešeljom. U tim razgovorima koje smo mi vodili sa Šešeljom, za koje postoje stenogrami i koje je Šešelj obećao da će biti objavljeni, zabeleženo je sve što je opredelilo stranku da sledi Vojislava Koštunicu. Bilo mi je neshvatljivo da Vojislav Šešelj u kampanji kaže da se on dogovorio sa Koštunicom da Koštunica bude predsednik vlade. Šta ja onda da govorim u kampanji: glasajte za nas zbog Koštunice. Kad su završeni izbori, rekao mi je – Koštunica će da bude predsednik, Dačić potpredsednik a ti Tomo predsednik Skupštine. Ja sam rekao da neću. On mi je odgovorio da će moja sujeta ubiti vladu pre nego što se i formira. A ja sam mu odgovorio da će ubiti SRS ako stranka uđe u vladu a ne dobije niti predsedničko, niti potpredsedničko mesto.

Zar Dragan Todorović nije trebalo da bude potpredsednik?

- Ne. Dačićev uslov da uđe u vladu bio je da bude jedini potpredsednik. Zato je, kada su Dinkić i Đelić imenovani za potpredsednike, za Dačića izmišljena neustavna funkcija zamenika premijera. Podneo sam predstavku Ustavnom sudu, ali oni naravno ćute. A kakva bi bila ta vlada? Svaka vlada u kojoj nema G17 plus je bolja od svake vlade sa G17. Svaka. A ta vlada bi sigurno bila tešnje vezana za Rusku Federaciju, imala bi u startu problem sa EU, jer bi bila protiv bilo kakve saradnje sa EU po pitanju Kosova. Taj problem ima i ova vlada, ali on barem nije javni. Možda su mislili, povedeni napadima radikala na mene, da se mojim odvajanjem od SRS stvorio prostor i novi pregovarač koji bi prihvatio da se ide u EU bez Kosova. I onda sam dočekao čak i da me hvali engleski ambasador koga dotad nisam video. Valjda su pomislili da ću ja, pošto sam se posvađao sa Vojislavom Šešeljom, da krenem apsolutno sve suprotno od radikalske politike; da ću možda iz razloga finansiranja stranke, ili ko zna čega već, Srbiju da vodim samo ka EU a da se odreknem Kosova. Ali, nikada to ne bih uradio.

Vojislav Koštunica je u nedavnom intervjuu NIN-u demantovao da se sa Šešeljom dogovarao o sastavu vlade.

- Možda se on nije lično čuo. Ali, pitajte ga kako se zove čovek koji je bio veza između njega i Šešelja.

Ko je to bio? Aleksandar Nikitović?

- Ne. Reč je o mnogo ozbiljnijem čoveku.

Iz Koštuničine stranke?

- Nekada je možda bio sa Koštunicom u stranci i njegov najbliži prijatelj, a sada je mnogo bliži Šešelju.

Ko je to onda. Kosta Čavoški?

- Da. Preko Čavoškog se Koštunica dogovarao sa Šešeljom. I zato Koštunica nema pravo da kaže jednu reč protiv ove vlade. Raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora Koštunica je stvorio ovu vladu. Ubeđen u to da će svojom principijelnom odbranom Kosova i Metohije osvojiti dovoljno glasova da može da se otrese DS i G17 plus i sa patriotama formira vladu. Kako je to bila katastrofalna procena. Kao i ona za referendum u Crnoj Gori. I zato ja mnogo zameram Vojislavu Koštunici. Wegove pogrešne procene su dovele do svega ovoga. Ja sam Koštunici dugo nudio saradnju. Preko Aligrudića, Palalića, Popovića, Velje Ilića. Rekoh, razgovarajte s njim, zakažite sastanak, gde god hoće. Da vidimo možemo li da sarađujemo. Nije se javio. Da li zato što je održavao kontakt sa Šešeljom?

Da li biste vi lično voleli da se Šešelj ove godine vrati iz Haga? I šta bi povratak “najvećeg živog srpskog intelektualca”, kako ste ga nazivali, promenio na srpskoj političkoj sceni.

- Sa sve veće distance govorim o Vojislavu Šešelju. Ja nisam raskinuo naše prijateljstvo, to je uradio on. Obrušio je na mene i moju porodicu one kojima ne bi dao ni cipele da mu čiste. Ali, što se mene lično tiče, neka sutra dođe. A ponašao bi se verovatno isto kao i nekada. Takvo ponašanje je i onda, kad smo mi to radili, bilo prevaziđeno, a danas pogotovo. Tako više ne može da se vodi politika. Ko krene tako da vodi politiku, taj propada. I to se sada pokazuje na primeru SRS-a. Ne može se časnom odbranom u Hagu steći mandat da se vodi država.

Postoji li bilo kakva mogućnost da u nekoj rekonstrukciji vlade i vaša poslanička grupa postane deo vladajuće koalicije?

- To je nezamislivo. Nelogično, nemoralno. Nepotrebno za nas. Ispalo bi da su u pravu oni koji kažu da sam sve ovo uradio da bi DS imao još 20 glasova. Pa da sam imao takav dogovor sa Tadićem, ja bih sve ovo pripremio tako da bih imao bar 50 glasova. Ne bih ja slab, sa 20 glasova, išao u tu vladu. Dakle, ništa nisam pripremao. A što se vlade tiče, pogledajte da je Obama uzeo pola Bušovog kabineta, da Nemci imaju vladu dve najveće stranke. Ali, u Srbiji je to nezamislivo. Da smo bar izgradili te političke blokove, da se zna da su suprotstavljeni i da ako sarađuju to rade za dobro države. Ali, ovde bi to bilo tumačeno kao lične ambicije jer se stranke nisu dokazale.

To jest, vaša stranka se nije dokazala.

- Imam samo tri meseca. U Srbiji, ako ste korektna opozicija, ne računa vam se da ste opozicija. I ja sam učestvovao u stvaranju lika opozicionog poslanika koji sme da pljune, šutne, opsuje, da nagrdi, da uvredi jer time dokazujete da nemate veze sa onima s kojima ste na vlasti. To je počelo za vreme Miloševića kada je on ljude kupovao ili se bar sumnjalo da ih kupuje. Ja sam morao tri puta u toku jednog dana da kažem da je Milošević najveći izdajnik da bi razuverio Šešelja da nisam njegov čovek. Dakle, za tako nešto, za veliku koaliciju u Srbiji nije sazrelo vreme. Ali, može da se desi da, negde u maju, sva ova priča bude besmislena, da kriza bude tako duboka da više niko neće znati šta da radi. Da ljudi izađu na ulice...

Predviđate nam Atinu? Ulične nemire u Beogradu?

- Pa pogledajte kako se ponaša naša vlada. Ona i dalje veruje da će kriza nas zaobići. Mi se i sada spremamo za glasanje o jednostranoj primeni sporazuma. To je ludost. Nutkamo se da smanjimo svoje prihode od carina, smanjimo svoju poljoprivrednu proizvodnju da bismo rekli jednog dana, kroz pet ili deset godina: primite nas, znate kada je bila kriza mi smo sebe ubijali da biste vi prodali još nešto a vaša neka komisija utvrdila da smo ispunili još jedan zahtev. Nema više neoliberalnog kapitalizma; sad je vreme preživljavanja. Treba, zatvoriti granicu za uvoz robe. Možda čak, u ne tako dalekoj budućnosti, zamrznuti cene. Pogledajte šta se radi u Evropi. Nas su učili da firme koje ne opstaju na tržištu teramo u stečaj, a šta oni rade? Spasavaju ih. Hoćemo mi jedini da sprovodimo sistem do kraja?

Zalažete se za povratak države? Državni kapitalizam?

- Evropa ima državni kapitalizam uz pomoć deviznih rezervi, dok mi ne znamo kolike su nam devizne rezerve. Koliko ih ima, šta je efektivno tu, šta može da se iskoristi za pomoć preduzećima time što bi ulazile u osnivačke uloge tih preduzeća. Sad neko potpuno nezavisan, ne samo članovi vlade preko fonda za razvoj, treba da smisli kojim firmama treba dati novac a da država zauzvrat postane vlasnik određenog procenta kapitala. Država uzima deonice tog preduzeća kao zalog za kredit, ali taj kredit firma mora da vrati, jer šta će državi fabrika. Da postavlja menadžment? Naučili smo da to ne radi dobro. I ako je potrebna pomoć opozicije za takve stvari, tu smo. I tu je dobar primer Grčke, koju ste pomenuli. Opozicija je u početku ulične nemira shvatila kao način da dođe na vlast. Ali je ubrzo utvrdila da ništa ne može da promeni. Šta dobija opozicija u zemlji socijalnih nemira kada dođe na vlast? Mi nismo daleko od te situacije. I samo lud čovek bi sada pohrlio u vladu. Eventualno, ako bi se pravila koncentraciona vlada, u koju bi ušle apsolutno sve partije. U cilju spasavanja zemlje. A pojedinačnih ulazaka sigurno neće biti.

Očekujete li da se Demokratska stranka, sa predsednikom Tadićem na čelu, odluči za raspisivanje izbora pre kulminacije krize u Srbiji?

- Da je hteo da vodi državu mudro, da je hteo da postupa po načelima svih logika u politici, Tadić je već morao to da uradi. On ima vladu u kojoj ga ucenjuje i najmanji partner, pa bio to Čanak koji želi republiku Vojvodinu, Mađari koji žele sudove u svojim mestima, dve posvađane muslimanske stranke, da ne govorim o G17 koji je apsolutno najgori......

Toliko puta smo čuli šta sve mislite o G17 ili o SPS-u, pa i DS-u. Ali, kao da izbegavate da oštro napadate Borisa Tadića?

- Molim? (Ustaje i donosi zahtev za smenu ministra Škundrića i čita tekst u kome je glavni junak predsednik Tadić.) Gde ćete veći napad od ovoga? A ovo je zvaničan dokument.

Jeste li vi izjavili da je Boris Tadić evoluirao?

- Jesam. Ali postoje dva Borisa Tadića. Jedan je onaj koji je slomio otpor Mlađana Dinkića za potpisivanje gasnog aranžmana sa Rusima. Jedan je onaj koji Vuka Jeremića gura da se ponaša patriotski i da brani Kosovo i Metohiju. A drugi je ovaj koji u unutrašnjoj politici izigrava vođu. Diktatora. Zgadilo mi se kad je Škundrić jedan dan rekao da Mađarska nema gasa da pomogne Srbiji, da bi sutradan državna televizija javila da je predsednik Srbije Tadić obezbedio iz Mađarske gas za Srbiju. U kojoj to zemlji ja živim? U Srbiji ili zemlji Borisa Tadića? A dobre poteze nikada neću da napadam. I ako je Boris Tadić od priče “Evropa nema alternativu” stigao do toga da u Evropu možemo samo celoviti, ja to ne mogu da napadam. To je moja priča zbog koje sam i izgubio predsedničke izbore.



Kako danas, sto dana po osnivanju, izgleda Srpska napredna stranka? Jesu li sa vama uglavnom bivši radikali?

- U najvećoj meri SNS čine bivši članovi SRS. Ja želim ne samo da dođu nova lica, nego i da budu angažovani. Bojim se da se ne učaure bivši radikali i da ne počnu da prave neku novu SRS. To je razlog zbog kojeg još uvek oklevam da počne formiranje mesnih odbora. Stranka je u punom zamahu formiranja, već smo okupili 50.000 članova. Jedini problem je što radimo u teškim uslovima, bez finansija.

Zar se nisu javili moćni biznismeni da pomognu? Mišković? Beko?

- Ne, niko se nije javio.

Čak ni Mile Dragić?

- Mile Dragić je moj prijatelj; on je čak imao poslovni prostor da nam ponudi za sedište stranke, ali baš zbog te priče da nas ne bi vezivali za njega nismo mogli to da uzmemo...

Pa ste uzeli od Đorđija Nicovića?

- Da, ali Đorđija nekako izbegavaju da napadaju; za njega se ne vezuju nikakve afere, niti on ima imidž nekoga ko finansira stranke. Baš zbog takvih priča koje ga prate Mile Dragić sada nije dobio jedan izuzetan posao sa Irakom. Dakle, država direktno ometa njegovo poslovanje.

Koliko plaćate zakup prostorija u najužem centru Beograda; kako se finansirate i uopšte koliko je novca potrebno da se napravi jedna velika stranka?

- Potrebno je mnogo novca. Za sada još uvek ne toliko, ali ne smem ni da pomislim šta će da bude kada krene kampanja, jer su te cifre, sa dolaskom DS-a i G17 na vlast, otišle u nebo. Kad sam bio u SRS, uzimali smo kredit za tekuće potrebe a za kampanju smo skupljali novac iz budžeta. Prostorije plaćamo 5.200 evra mesečno; za sada članovi stranke uplaćuju novac na žiro-račun, koliko ko može. Po zakonu svaki građanin može da uplati do 360.000 dinara, a svako preduzeće do 3,6 miliona. I toga se i držimo.

Dok ste bili radikal bio vam je zabranjen kontakt sa ambasadorima zapadnih zemalja. S kim ste se sreli od kada nemate tu zabranu i šta je te ambasadore najviše zanimalo?

- Gde je ta zabrana dovela SRS? Do toga da svi imamo rogove. Zašto se Dragan Todorović ne bi sada sreo sa nemačkim ambasadorom. Da li bi mu možda izdao Srbiju ili bi ga ovaj kupio. Ja sam se sreo sa američkim ambasadorom dva puta, jednom na nekom prijemu, drugi put kod jednog Beograđanina, dva puta sam se sreo sa francuskim ambasadorom, ručao sam sa italijanskim ambasadorom... Niko nije ponudio pomoć, ne znam u čemu bi i mogli da mi pomognu. Da pobedim Tadića? Uglavnom su ih zanimale informacije o meni, pošto su ih do sada uglavnom doznavali iz druge, treće ruke, interesovali su se za moj odnos sa Šešeljom, zanimalo ih je da li bih mogao da sarađujem sa Tadićem. I rekao sam im sve ovo što sam sada vama rekao. Ništa ne krijem.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner