Početna strana > Prenosimo > Sramotno ispoljavanje simpatija prema generalu Ratku Mladiću
Prenosimo

Sramotno ispoljavanje simpatija prema generalu Ratku Mladiću

PDF Štampa El. pošta
Nataša Kandić   
subota, 02. jul 2011.

(Danas, 2.7.2011)

Iznenadilo me je hapšenje Ratka Mladića, 26. maja. Nisam mogla da poverujem. Stegla sam obe pesnice, kao da ga držim u šaci. Potom mi se oteo uzdah olakšanja.

A onda sam čula govor predsednika Borisa Tadića. Za njega,hapšenje predstavlja zatvaranje tamne strane naše istorije i skidanje ljage nad Srbima, koja traje dve decenije. Nije pomenuo mnoge druge počinioce genocida ili odgovornost Srbije za te zločine. Uhvatio me strah da opet ispuštamo priliku da otvorimo bolnu i neophodnu debatu o prošlosti. Jednom nam se dogodilo da se cela Srbija našla na strani „tuđih“ žrtava, a protiv „naših“ počinilaca zločina. To je bilo u junu 2005. godine, kada je javnost videla video snimak streljanja šestorice Muslimana iz Srebrenice. Po prvi put, javnost u Srbiji mogla je da vidi nepobitan dokaz o umešanosti Srbije u masakr 7.000 Muslimana u Srebrenici.

Vlast je brzo reagovala distanciranjem države od odgovornosti za masakr. Policija je u toku noći uhapsila pet pripadnika jedinice Škorpiona, a vlast ih je sutradan proglasila kriminalnom grupom, demantujući svaku vezu sa institucijama Srbije. Na suđenju, sud je odbacio kao nepouzdano svedočenje majki i dece streljane šestorice Muslimana. Nema dokaza, zaključio je sud, da su šestorica streljanih, zarobljenici iz Srebrenice. Ta presuda je ljaga nad svima nama. Mladićevim hapšenjem ne možemo je oprati. Hapšenje Ratka Mladića donelo je olakšanje porodicama žrtava masakra u Srebrenici. Haški tribunal je dobio priznanje uspešnog zastupnika međunarodne pravde. Srbija ima dobre izglede za članstvo u Evropskoj zajednici. Vlast Srbije je uverila svet da joj je važnija evropska budućnost od heroja prošlosti.

Ja još uvek nisam sigurna da se Srbija odrekla Mladića i drugih generala, koji su odgovorni za genocid u Bosni. Simpatije koje su predstavnici države i mediji pokazali prema Mladiću je još jedna naša sramota. Zamenik tužioca nudio mu je jagode. Ispunjena mu je želja da ga posete ministar zdravlja i predsednica parlamenta, kao i da obiđe ćerkin grob. Cela Srbija je bila informisana o njegovoj ishrani u pritvoru, i da je u Hag otišao u odelu koje je nosio na venčanju sina. Imao je tretman zvezde.

Takvo ulagivanje odgovornima za najteža krivična dela je opasno u regiji gde rane rata još uvek nisu zalečene. Nacionalizam je još uvek jak u Bosni, Hrvatskoj, Kosovu i u Crnoj Gori, ponekad se čini jačim nego za vreme ratova koji su rasparčali Jugoslaviju u devedesetim godinama.

Nedavno su u Hrvatskoj, političari, mediji, crkva i civilne grupe protestovale protiv presude Haškog tribunala, izrečene dvojici hrvatskih generala, koja dovodi u pitanje zvaničnu hravtsku interpretaciju rata. Oni su priznali da su se u avgustu 1995. godine desila neka ubistva, ali poriču da je nekadašnji državni vrh Hrvatske, sa Franjom Tuđmanom na čelu, odgovoran za planiranje etničkog čišćenja Srba.

U očima bošnjačkog političkog establišmenta i porodica žrtava, pravda za žrtve genocida i etničkog čišćenja biće zadovoljena ako Srbija i lideri bosanskih Srba priznaju svoju odgovornost i ulogu u genocidu. Vođe bosanskih Srba, međutim, negiraju da se on uopšte desio i takođe zahtevaju da više Bošnjaka bude procesuirano za ratne zločine.

Slično tome, malo toga se promenilo na Kosovu. Javnost ne prihvata suđenja komandantima bivše Oslobodilačke vojske Kosova. U Crnoj Gori, sud je presudio da policajci koji su predali muslimanske izbeglice snagama bosanskih Srba u maju 1992. godine nisu krivi za ratni zločin - što je šamar porodicama žrtava.

Regionu očajnički treba poštena debata o prošlosti. To je jedini put da se priznaju sve žrtve i da se zaustave laži koje pričamo o sebi i o drugima. Porodice žrtava, 1.600 nevladinih organizacija, veterani i predstavnici verskih zajednica potpisali su inicijativu za osnivanje Regionalne komisije koja bi napravila registar žrtava, uključujući i poginule vojnike, policajce, dobrovoljce i one koji su bili žrtve etničkog čišćenja.

Ovog meseca će zahtev da se uspostavi ova komisija biti predat predsednicima svih zemalja naslednica bivše Jugoslavije. Ako bude usvojena, ona će označiti kraj stare balkanske prakse ostavljanja žrtava bezimenim. Možemo se samo nadati da će ona sprati mrlje prošlosti jednom i zauvek.

Izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo; tekst je objavljen u „Njujork tajmsu“