Početna strana > Prenosimo > Srbi i njihove iluzije o Josipu Brozu
Prenosimo

Srbi i njihove iluzije o Josipu Brozu

PDF Štampa El. pošta
Milivoj Drašković   
subota, 07. jul 2012.

(Politika, 5. 7. 2012)

Sve govori da je došlo vreme da Srbi konačno saznaju ali i usvoje istinu o Josipu Brozu.I da bih otklonio opasnost da mi se pripiše bilo koja vrsta subjektivnosti, moji argumenti biće dati kroz ocene Brozovih bliskih saradnika.

Krucijalno pitanje je, nesumnjivo, raspad Jugoslavije. O tome Svetozar Vukmanović, čini se, sasvim dobro zaključuje: „Ne bi se moglo reći...da je Jugoslavija razbijena samo usled pritiska Nemačke i država naslednica austrougarske imperije, a i SAD i ostalih kreatora novog poretka... Bez aktivne uloge podmlađenih rukovodstava komunista, kao i bez bivših komunista karijerista i drugih koji su preuzeli vlast krajem šezdesetih godina, razbijanje Jugoslavije ne bi bilo moguće ostvariti.”

Od posebnog je značaja i pitanje odgovornosti za raspad Jugoslavije samog Josipa Broza. Svetozar Vukmanović Tempo je kategoričan u tvrdnji da se Jugoslavija počela raspadati još dok je Tito bio na njenom čelu. „Čak bi se moglo reći da je taj proces raspadanja počeo pod njegovim rukovodstvom već sredinom šezdesetih godina kada je konačno dao podršku Kardeljevoj koncepciji, koja je sve više razrađivana u ustavnim amandmanima početkom sedamdesetih godina da bi se zaokružila donošenjem Ustava iz 1974... Odgovornost Tita za raspadanje Jugoslavije je zaista velika... Pod njegovim rukovodstvom i po njegovom odobrenju prihvaćena je Kardeljeva koncepcija samoupravljanja zasnovana na nacionalnim ekonomijama... Sve je to stvorilo uslove da se druga Jugoslavija veoma brzo raspadne posle manjih ili većih unutrašnjih potresa kad je sa političke pozornice nestao čovek koji je bio na njenom čelu od početka njenog nastajanja...Za tragičan kraj druge Jugoslavije... najveću odgovornost snosi Tito. Možda bi se razlog mogao naći u njegovom odnosu prema Srbima, posebno prema Srbiji,i to naročito od sredine šezdesetih godina. Zbog neke iracionalne bojazni od opasnosti tzv. velikosrpskog hegemonizma koja je verovatno nasleđena iz vremena Kominterne, on je preduzimao korake koji su skoro uvek bili na štetu srpskog naroda. Nije se kolebao da uspostavi Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu, Autonomnu Oblast Kosovo i Metohiju, ali se odupro uspostavljanju istih takvih autonomija, recimo u Dalmaciji, Slavoniji, Lici i Baniji, Bosanskoj Krajini, istočnoj Bosni, Hercegovini, Sandžaku... Tu treba i tražiti razloge zašto se Jugoslavija nije mogla razbiti bez krvoprolića, građanskih i verskih ratova... Srpski narod je u Bosni iHercegovini i Hrvatskoj po Ustavu iz 1974. faktički došao u podređeni položaj... Pokrajine Kosovo i Metohija i Vojvodina postale su poludržave...” To su Tempove reči.

U ovom kontekstu, nužno se postavlja i pitanje odnosa Tita prema Srbiji i Srbima.I storičar Branko Petranović, u vezi s tim, veoma je jasan: „Da je Tito imao fobije od Srba mislimo da je nesporno, ako se ima u vidu da je ratovao na srpskom frontu 1914, upio ideje Kominterne o velikosrpskom hegemonizmu... održavao hipoteku četništva i ideološko-političke isključivosti do svoje smrti, prećutkivao istinu o genocidu radi svoje vizije federacije ravnopravnih naroda, za života nije posetio Jasenovac.” Dakle – podvucimo – Josip Broz za vreme celog svog života nije posetio Jasenovac.

I Petar Stambolić – tako blizak saradnik Brozov – mnogo kasnije (objavljeno je 2005. godine) daće zanimljivu ocenu o Titovom stavu prema Srbima. „Posle odlaska Rankovića sa vlasti...Tito je bio sve sumnjičaviji prema srpskim rukovodiocima, pa i prema srpskom narodu, a naročito Beogradu...“

Slično misli i Koča Popović: „Ne verujem da je Tito imao nešto protiv Srba, da je nastojao da ih potisne...možda je u njegovoj političkoj kombinatorici, s gledišta borbe za vlast, bilo i...zaziranja od Srba, tačnije od pojedinih srpskih predstavnika. Ali sam uveren da to kod njega nije bila neka hrvatska nacionalistička odbojnost nego autoritarna, ako hoćete vladarska predostrožnost… on je, stareći,svuda, pa i u Srbiji, favorizovao poslušne a potiskivao, pa i proganjao neistomišljenike...“

U kontekstu svega toga zlokobno deluje nekadašnja izjava visokog Titovog funkcionera i izuzetno vernog saradnika Dobrivoja Bobija Radosavljevića: „Tito pravi istorijsku grešku što podstiče albansko-srpske i hrvatsko-srpske sukobe. To će Jugoslaviju teško koštati.” Mnogo kasnije, Dragi Stamenković će nastojati da ukaže na jedno kompleksnije objašnjenje: „Kriza u Jugoslaviji počela je već u proleće 1962. Tada je održan trodnevni prošireni sastanak Izvršnog komiteta SKJ, sa po šest do sedam vodećih ljudi iz svih republika kojem je predsedavao Tito.Vođena je mučna diskusija između jugoslovenskog centra i republika. Prema mojim kasnijim saznanjima, Tito se nosio mišlju da Kardelja odstrani iz rukovodstva, ali su se tome protivili Ranković i svi Slovenci. Tito je onda ocenio da vreme za takav potez još nije zrelo… Možda je to bio njegov probni balon za ono što je kasnije usledilo kao najveće iznenađenje; samo nakon četiri godine on uklanja Rankovića upravo pomoću Kardelja i Bakarića i nekih srpskih poslušnika. Tito je stalno imao neki neopravdan osećaj nesigurnosti koji mu je izazivala principijelnost Srbije i potreba da je guši, što su podgrevali i mnogi drugi boreći se za vlast i pripremajući teren za ostvarenje separatističkih ciljeva.”

Iz navedenih mišljenje Brozovih najbližih saradnika i jednog od naših najuglednijih istoričara teško je, dakle, ne izvući zaključak – Broz nije bio prijatelj Srba i oni, konačno, treba da se, do kraja, oslobode takvih iluzija.