Srbija potencijalni trojanski konj Rusije u EU

Region Balkana, iako neformalno, kao zadatak dodijeljen je glavnom jastrebu ruskog predsjednika Vladimira Putina, Nikolaju Patruševu, nekadašnjem šefu ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB), sada sekretaru Savjeta za bezbjednost. To je, prema riječima Marka Galeotija, britanskog analitičara iz Evropskog savjeta za vanjske poslove (European Council on Foreign Relation/Ecfr.eu), bila prva naznaka da Moskva mijenja način djelovanja na Balkanu.

Za RSE je govorio i o načinima na koje Rusija operiše na Balkanu, ko su i kako njeni glavni eksponenti, rivalitetu i saradnji Rusije i Turske, te zašto Putin "veoma dobro igra sa lošim kartama" i zašto bi "slučaj Skipalj" mogao biti prvi signal opadanja moći Rusije.

Galeoti je prošle sedmice o ruskom uticaju na Balkanu objavio novu analizu, a u utorak u Velikoj Britaniji izlazi njegova knjiga o ruskom organizovanom kriminalu u zemlji i inostranstvu "The Vory" (značenje na ruskom - "lopovi").

RSE: Vaše novo istraživanje je naslovljeno: "Da li se Zapadni Balkan suočava sa dolaskom ruske oluje?" Da li ste došli do zaključka i odgovora na to pitanje?

Galeoti: Žalosno, odgovor je vjerovatno da. Neće početi kao oluja, počeće kao povremene padavine sa laganom kišom, ali mislim da je jasno da se Rusi zaokreću više prema Balkanu od ove godine i postavljavljaju ga bliže centru svoje geopolitičke strategije nego što je to bilo u prošlosti.

Prvo podstaći Srbiju da se približi EU, potom incirati tenzije

RSE: Koji su najevidentniji signali toga?

Galeoti: Prvo, još od očiglednog pokušaja puča u Crnoj Gori, koji je na jednom nivou iskreno rečeno, bio više nego farsičan, ali isto tako i veoma ozbiljan, jer je jasno demonstrirao volju da se ide mnogo dalje od bilo kojeg ograničenja koje je postojalo do tada. Ali tek nakon toga, ono što smo vidjeli, prije svegu u smislu toga kakvi se razgovori vode u Moskvi, i javni, oni daleko od očiju javnosti, jasno je da su pokazali veću pažnju naročito za Srbiju i Bosnu iz različitih razloga.

Drugo, svim tim znakovima treba dodati da je Nikolaj Patrušev, sekretar Savjeta za bezbjednost i veoma bliski saveznik predsjednika (Vladimira) Putina, koji je uz to jedan od najvećih jastrebova ruske vlade, zadužen za Balkan kao njegovu regiju.

Vidjeli smo ranije iz drugih primjera u prošlosti šta se dešava kada je neko zadužen iako neformalno za neku zemlju ili regiju. Imamo (Vladmira) Surkova u predsjedničkoj administraciji koji je jasno zadužen za Ukrajinu, Sirija je u suštini u rukama ministra odbrane Sergeja Šojgua. Tako je i Patrušev dobio svoju teritoriju da se igra sa njom. I imajući u vidu da je veoma veliki jastreb u političkom smislu, on će se vrlo potruditi da svaki neuspjeh EU i NATO-a na tom prostoru, pretvori u u dobitak za Rusiju. Mislim da on vidi Zapadni Balkan kao oblast gdje postoji prostor za takve poteze.

RSE: Ali interesantno je da je, kao što ste rekli, Nikolaj Patrušev jedan od najpoverljivijih Putinovih ljudi čiji je zadatak Balkan. Sa druge strane, pak, ima puno analitičara koji kažu da Rusija zapravo nema jasnu strategiju za Balkan. Kako biste to objasnili?

Galeoti: U tome je tačno poenta.To je ono što sam slušao kroz cijelu 2017. A suština je upravo da je ruska efektivnost u regionu bila ograničena zbog nedostatka takve strategije. I dio razloga zbog čega je Patrušev htio da dobije ovu odgovornost za sebe, ali i zašto je Kremlj želio da mu to omogući, je da bi upravo to učinili. Da postignu da se ono što je do sada bio set oportunističkih rekacija na određene okolnosti, pretvori u malo više jasnu strategiju za Balkan. I to je ono što vjerovatno vidimo da se dešava ove godine.

RSE: A šta je strategija za Balkan? Možemo li vidjeti neke prve naznake šta bi to moglo biti ?

Galeoti: Veoma jasno vidimo da je uloga Srbija ključna kao što smo i očekivali, jer je njihov najbliži saveznik. Ono što je interesantno je da sada vidimo Rusiju, mnogo, mnogo više, pa gotovo entuzijastičnu za članstvo Srbije u Evropskoj uniji. Dok su ranije ponekad znali reći "sve je na Srbiji" sada su mnogo jasniji u tome i ohrabruju ih "samo naprijed". Razlog za to je što pokušavaju da razviju Srbiju kao njihovog potencijalnog trojanskog konja unutar EU, politički, ali i ekonomski.

Tako da mislim da je prvi zadatak da se razvija i ohrabri Srbija da se približi EU. Drugi zadatak je da se u suštini stvori cijela serija lokalnih konflikata, ne nužno sa oružjem već političkih.

Dodik i Dačić više zavise od Kremlja, Vučić važniji

RSE: Da li mislite da je ono što se trenutno dešava sa Kosovom i gospodnom (Aleksandarom)Vučićem na neki način povezano sa Rusijom?

Galeoti: Ne smijemo podcijeniti do koje su mjere ljudi na Balkanu u stanju da imaju svađe i nesuglasice bez da ih iko na to podstiče. Ali sasvim sigurno ovo podržavaju.

Sa njihove tačke gledišta Vučić je savim sigurno najkorisniji saveznik. Postoje drugi koji su mnogo više zavisni od Moskve, kao što je (Milorad) Dodik u Republici Srpskoj,u Bosni i Herecegovini, ali u smislu kombinacije nekoga čiji su instinkti veoma korisni Moksvi - on je prezentan, i iz kojeg kod razloga, ima priličnu podršku u Briselu, sujetan je i zna kako da govori u zapadnom stilu, da se pravi da je jedan od njih, iako je jasno da nije. Sa druge strane i zato što je on taj koji gura prilično tešku agendu o Kosovu, a to je sve zapravo veoma korisno za Rusiju. Jer sve što stvara dalje tenzije u regionu dobro je za Rusiju u ovom momentu.

RSE: Šta je sa ruskim interesima kroz ekonomiju, ili je za njih važnija politika? Ili možda pokušavaju da ostvare politički uticaj kroz ekonomske veze. I tu se ne radi samo o Srbiji i Bosni i Hercegovini, već i o drugim državama poput Hrvatske koja je članica Evropske unije, a oni i tamo imaju važne investicije?

Galeoti: Da, rekao bih da je u pitanju zapadno tumačenje da postoji razlika između ekonomije i politike. Mislim da Rusi imaju mnogo realističniji i pomiješan pristup tome. U određenoj mjeri jasno je da postoji jedan broj Rusa koji pokušavaju da zarade pare u regionu. Ipak ključno je da u cilju da bi bili u stanju da to urade i da zadrže pozitivne odnose i veze kod kuće, oni takođe moraju prihvatiti da budu agenti ruskog uticaja.

Klasičan primjer toga je Konstantin Malofejev, koji je neka vrsta oligarha ili bolje rečeno "minigarha", koji je igrao ključnu ulogu na Krimu, u Donbasu, vjerovatno je bio i jedan od glavnih aktera u pozadini pokušaja puča u Crnoj Gori. On je takođe umiješan i u ulazak u medijski sektor u Srbiji i drugdje. To je upravo čovjek koji operiše u oba svijeta. On je suštinski biznismen, ali očigledno ima političku agendu. To je model na koji način Rusija gleda na svoje ekonomske aktivnosti u regionu.

Slušajte, Rusija nije bogata zemlja, oni nemaju puno novca. Na mnogo načina su interesi Rusije i Turske u ekonomskom nadmetanju u regionu. Ali i pored toga Zapadni Balkan je oblast gdje se sa relativno malom količinom novca može mnogo postići. Mnoge od njih su siromašne zemlje. Takođe vrlo često sve ove zemlje imaju prilično netransparentne zakone kada je riječ o načinu sticanja vlasništva, što omogućava Rusima da relativno lako dođu do željenih investicija.

Takođe tu je osjećaj da postoje određeni strateški sektori u koje ulaze. Dakle oni ne mogu kupiti Zapadni Balkan, ali mogu graditi politički korisne sektore, naročito u medijima, ali i određenim oblastima kao što je farmaceutski sektor u BiH, vrlo često nekretnine, jer ako kupiš određenu nekretninu, kupiš hotele i sličnu imovinu ti privlačiš određenu pažnju lokalne politike, i to je takođe dio njhove računice.

RSE: Samo na trenutak želim da se vratim na glavne igrače Rusije u državama Balkana. Pomenuli ste Vašu procjenu da je Vučić za Moskvu glavni igrač. Ali iz balkanske perspektive izgleda zapravo da je (Ivica) Dačić glavni eksponent Kremlja, a da Vučić nekako pokušava da igra na sve strane. Da li mislite da postoji razlika između njih dvojice?

Galeoti: Apsolutno, ali moramo da napravimo razliku u tome koliko su zapravo ti ljudi pro-Kremlj i koliko su zavisni od Moskve. U tom smislu Dačić i Dodik su krucijalni. Ali kada je riječ o tome koliko je ko koristan, Rusija to ovako gleda - da Vučić ima sopstvenu agendu u to nema sumnje, ali..

RSE: A koliko je on zavisan od Moskve ?

Galeotti: On nije zavisan od Moskve i pored malih ruskih gestova prema njemu, poput davanja borbenih aviona, to nije nešto čime se može kupiti država. Njihova kalkulacija je, i ja mislim na žalost vjerovatno je tačna, da oni neće pokušavati da osvoje Vučića, oni u suštini pokušavaju da osvoje srpsku političku elitu. Oni planiraju dugoročno.

U tom je kontekstu Vučić neko ko upravo sa jedne strane govori jezikom Zapada, ali sa druge strane i neko ko slijedi ono što je mnogo više tradicionalna srpska politika i kao takav je veoma koristan za njih. Jer je on upravo ona vrsta osobe koja može biti pozajmljena EU.

Na određeni način, kada bi Srbiju vodio neko ko je mnogo više otvoreno promoskovski orjentisan to što žele bi bilo mnogo teže ostvariti.

EU sramno zapostavila Balkan - jaz između retorike i akcija

RSE: Pomenuli ste u izvještaju pravila prema kojima Rusija radi. Zapravo ste identifikovali set pravila koje Rusija koristi na Balkanu - poput upotrebe političkih fugura desnice, pokušaja nametanja kao regionalnog igrača, potom "zavadi pa vladaj" i slično. Da li je to model samo za Balkan?

Galeoti: Ne, to su standardna ruska pravila igre na koje očigledno poseban uticaj imaju lokalni uslovi i prilike. Šanse Rusije su najčešće vrlo oportunističke, oni nijesu u poziciji da preoblikuju bilo Balkan ili bilo šta drugo. Ali poenta je što Balkan omogućava tako mnogo mutnih političkih voda.

Balkan je očigledno u tvrdoglavim političkim konfliktima između zemalja i etničkih grupa. Tu je i ta rupa koju je napravila EU. I očigledno je da je EU sramno zapostavila region, a to je tamo stvorilo i određeni resentiment baš kao i očekivanja. I konačno, činjenica da su to zemlje sa relativno slabim političkim sistemima, što takođe, omogućava više prilika za korupciju nego negdje drugdje.

RSE: Vi očigledno dijelite percepciju Rusije da pristup EU Zapadnom Balkanu nije ozbiljan i nije sistemski, i da to Moskva koristi kao priliku da ostvari određene ciljeve. Šta bi onda EU trebala da preduzme da to spriječi?

Galeoti: Jedno od prvih i fundamentalnih pitanja je da EU odluči šta misli sa regionom. Ja ne bih ni za trenutak to podržao, ali neko može smatrati da sada nije vrijeme za proširenje, da zemlje Zapadnog Balkana nijesu ni blizu, ekonomski i politički u poziciji da se priključe i da samo podvlače liniju. Ne bih želio da vidim da se to dogodi, ali to je i pored toga održiva pozicija.

Ili sa druge strane kažu - ne ovo su evropske države i baš kao i zemlje centralne Evrope, poput Češke Republike u kojoj smo sada, trebaju našu pomoć i podršku, a takođe i određeni nivo pritiska da dostignu fazu u kojoj mogu postati članice EU. Ovo je, možemo reći, nekakva pozicija EU u teoriji. Kako je to u praksi, jasno je iz njihovih akcija i izjava, a naročito kada imate nazvanične razgovore sa ljudima u Briselu - onda vidite da u ovom momentu to nije ničiji prioritet.

Tako da u ovom trenutku imamo mnogo retorike o tome kako je Balkan drag EU, a da uglavnom ništa nije učinjeno na terenu i to je ključni problem - jaz između retorike i akcija.

RSE: Kao sve očigledniji fijasko sljedećeg mjeseca sa summitom u Sofiji, koji su na početku najavili kao veoma važan, a sada pokušavju da umanje njegov značaj. Ali to postaju već uobičajni problemi sa EU i time se ostavlja prostor drugima.

Galeoti: Mogu ukazati na vrlo specifičnu stvar. Vidjeli smo februarski sastanak EU.Tu užasavajuću situaciju u kojoj je izložena prilično otvorena politika naklonjena proširenju, iako naravno nije rečeno da će se to dogoditi sljedeće srijede, ali, u suštini je sve bilo u stvaranju prilično jasnog osjećaja za datume. A onda, kada su se okupili ministri vanjskih poslova javno je pokazano nesaglasje, neki su rekli - to je mnogo daleko, a drugi - ove zemlje nijesu spremne za to.

Dakle, da je tu riječ o ozbiljnoj politici EU onda bi odgovarajući dogovori bili postignuti unaprijed da bi do trenutka kada javno objavite tu politiku imali konsenzus o njoj. Činjenica da su ministri vanjskih poslova praktično opovrgli sve što je rečeno, pokazuje još jednom da tu nije ni bilo ozbiljne politike u startu.

Fascinantni odnosi regionalnih rivala Turske i Rusije

RSE: Da li biste nakako mogli povezati ovo čemu sada svjedočimo, bliskoj saradnji Rusije i Turske, prošle sedmice a i inače u posljednje vrijeme, sa Balkanom? Obije ove zemlje pokušavaju ostvariti određeni uticaj u balkanskim državama.

Galeoti: Mislim da je veza Rusije sa Turskom fascinantna i naglašava jednu ključnu stvar. A to je, da Rusija nema prijatelja, oni nemaju stvarnih saveznika, tu je saradnja, to su partnerstva ali vrlo specifična i vremenski ograničena.

Ako gledate na ono što se dešava u Siriji, tu postoji značajna kooperacija, i u drugim oblastima imaju saradnju, ali su u nekim drugim sferama, veoma je to očigledno, regionalni rivali. U ovom trenutku imamo Tursku u težnji i pokušaju obnavljanja nekog neootomanskog procesa - da izgrade sebe kao regionalnu silu i stoga je naročito zainteresovana za Balkan, te pokušavaju da ostvare određeni uticaj u Albaniji, na Kosovu, BiH i tako dalje. U tom kontekstu to je i prednost i otežavajuća okolnost za Moskvu.

Prednost je u smislu da je Turska kao i Rusija posvećena tome da podrije širenje evropskih normi i vrijednosti i njihova se saradnja u ovoj regiji uklapa u širu sliku.

RSE: A obje su vrlo autoritarne države.

Galeoti: Apsolutno, ali u isto vrijeme to Turska očigledno ne radi za benefite Moskve. Prednost je to što Rusija ne pokušava da stvori carstvo već prije da stvori probleme za Evropu. Iznad svega oni nijesu zainteresovani za Balkan zbog ličnih interesa za taj prostor, već oni na Balkan gledaju kao na koristan način da stvore pritisak i ometaju NATO i EU.

Tako da, sa te tačke gledišta, imajući u vidu da Turska podržava interese jednih zemlja, a Rusija drugih i dodatno pogoršavaju atmosferu, u smislu da se velika igra odigrava u ovoj regiji, to stvara prednost za Moskvu.

RSE: Moram Vas još ovo pitati, svi analitičari zaključuju isto: da Rusija nema saveznika, da ekonomija Rusije nije snažna, jer su ovisni samo o prirodnim resursima koje eksploatišu jako dugo. Ali, sa druge strane, Rusija na globalnoj političkoj sceni izgleda kao glavni igrač sada, kao da ostvaruje uspjehe, ne samo u dijelovima svijeta kao što je Bliski istok već i na Zapadu. Kako je to moguće?

Galeoti: Dvije stvari imamo. Jedna je to što se Putinu mora priznati da sa slabim kartama igra veoma, veoma dobro. I posebno, on se oslanja na to da su on i Rusi veoma svjesni da je Zapad mnogo snažniji u svakom objektivnom indexu na koji se gleda od njih: ekonomskom, vojnom, kojem hoćete.

Ono što Rusija ima je spremnost da krši pravila, da djeluje kad drugi još razmatraju mogućnosti. Dugoročno, mislim da će se sve to Rusiji obiti o glavu. Zapravo kada istoričari za 100 godina budu analizirali ovo vrijeme, oni će zapravo vjerovatno reći da je Putin sada već prevazišao svoje domete, ali u ovom trenutku izgleda kao da je on u snažnoj poziciji.

Druga je pak stvar je da mi gledamo situaciju u kojoj je Putin u mogućnosti da iskoristi prednost iz svih vrsta procesa koji bi bili tu čak i da se Putin nikada nije rodio. Bilo bi istih ovih tenzija u EU.

Limiti ruske moći

RSE: I oni očigledno nemaju strategiju da to spriječe.

Galeoti: Da, ali on očigledno ne stvara situacije, on ih iskorištava. I da, mi počinjemo da nalazimo načine da uzvratimo. Ali je to teško, čak i za relativno stabilne i relativno bogate države sa čvrstim pedigreom demokratije. Samo pitajte Amerikance. Tako da moramo shvatiti da razmjere do kojih Putin izgleda snažno, nije zbog toga što je zaista moćan, već zato što koristi naše slabosti.

RSE: Ali koliko dugo ćemo još imati takav utisak?

Galeoti: Ja bih rekao da mi već vidimo neke od limita te strategije.

RSE: Ali mi ne vidimo opadanje ruske moći još uvijek?

Galeoti: Ja bih rekao da vidimo. Neke su stvari mnogo jasnije vidljive malo kasnije nego onda kada se događaju. Da vam dam primjer. Kada su Turci oborili ruski borbeni avion na sjeveru Sirije, u to vrijeme Putin je bio vidljivo bijesan i uveli su neke sankcije protiv Turske, bilo je čak i nekih naznaka da će biti čak i mnogo ozbiljnijih akcija, a poneko se pitao i da li bi mogli zaustaviti kampanju bombardovanja ili nešto slično.

Ali sa druge strane (Redžep Tajip) Erdogan, koji je na neki način sam "mini-Putin", nije popuštao već je vrlo interesantno da su Rusi bili ti koji su na kraju morali da počnu fino da se ponašaju. Mislim da smo tu već vidjeli situaciju u kojoj, kada se suoče sa oštrom linijom, Rusi moraju da vode računa o ograničenjima njihove moći.

Moguće je to sada vidimo na Zapadu. Iz perspektive nekoga iz Britanije, a gledajući na odgovor koji je uslijedio nakon napada nervnim agensom u Solsberiju (4. marta, slučaj Skripalj), iza kojeg gotovo sigurno stoji Rusija, to je bio apsolutno odgovor bez pesedana.

Stvaranje koalicija i savezništava je teško, kao i njihovo održavanje. Ali mislim da počinjemo da vidimo, mnogo veće poštovanje i značaj toga među mnogim zapadnim zemljama, ne kod svih naravno, ali ipak mnogih, kao i razumijevanje stvarnih rizika.

Da, biće slučajeva kao što je Mađarska, gdje nećemo vidjeti istu vrstu otpora. Ali ako govorimo o ključnim zemljama Evrope i Zapada, pa čak i Trumpova Amerika počinje da se okreće protiv Putina i mislim da je to znak.

(RSE)