Početna strana > Prenosimo > Stajati uspravno ili puziti
Prenosimo

Stajati uspravno ili puziti

PDF Štampa El. pošta
Dejvid Bajdner   
utorak, 10. februar 2009.

 

 

(Politika 09.02.2009)

Nemačkoj i Nemcima trebalo je najmanje pola veka – dve generacije – da prevaziđu odijum koji su navukli tokom dvanaest godina vladavine nacista. Taj nečasni period bio je nešto kraći za fašističku Italiju, imperijalni Japan i staljinističku Rusiju, iz više razloga. Ipak, u svim ovim slučajevima mrlja srama je preneta i u novi milenijum preko onih koji su preživeli koncentracione logore, gulage i ostale scene okrutnosti i represije.

Ovo je vredno razmišljanja za Srbe i Srbiju dok se bore sa mrljom ratova na Balkanu tokom devedesetih i ujedno s opštom reputacijom „prestupnika”, „ratnih kriminalaca”, pa čak i „genocidnih ubica” koju su stekli u Severnoj Americi i zapadnoj Evropi.

Nijedan Srbin nije u svojoj istoriji – novijoj ili davnoj – učinio išta što bi se po obimu ili prirodi moglo uporediti sa zločinima protiv čovečnosti koje su masovno činili nemački nacisti, italijanski fašisti, japanski imperijalisti ili ruski staljinisti.

Međutim, ovakva poređenja implicitno, a ponekad čak i otvoreno, iznose u svojim istupanjima predstavnici SAD, članica EU, haškog suda za ratne zločine, NATO-a i ostalih entiteta na svetskoj sceni.

Tako očigledno nepravedne i neopravdane analogije i poređenja mogu da izazovu zaprepašćenje i nevericu kod Srba, a možda i kod nekih drugih (osim Sonje Biserko i njoj sličnih). Ipak, to je rašireno mišljenje o Srbima i Srbiji.

Kako bi Srbi i, što je važnije, Vlada Srbije trebalo da reaguju na takav Weltanschaung (pogled na svet), bez obzira na to što je krajnje pogrešan?

Da li Srbija treba da pokuša da popravi svoj imidž u svetu tako što će pristajati na „zahteve sveta” koje artikulišu Bušovi, Klintoni, Bajdeni, Sarkoziji, Kušneri, Solane, Holanđani, Danci i brojne nevladine organizacije, da ne pominjemo Đukanoviće i ostale neprijateljski nastrojene najbliže susede? Da li treba da se privije kao poslušan pas, da maše repom i pozdravi se sa Kosovom i Metohijom? Da uhapsi koliko god je potrebno Srba starijih od 60 godina dok konačno ne pritegne Mladića? Da ispuni svaki zahtev ili predlog za promenu politike i delovanja koje pred nju stave SAD, NATO, EU, Albanija, Hrvatska, Crna Gora, Sandžak, Vojvodina?

Da li Srbija treba da pokuša da promeni svoj karakter, suštinsku prirodu, sam tok svoje istorije?

Vratimo se na trenutak Nemcima posle „odsudnog časa”, kako su voleli da opisuju 1945. godinu. Rihard Tingel (jedan od osnivača i urednika „Di cajta“, antinacista) napisao je pedesetih godina uvodnik u kojem je optužio saveznike-pobednike da od Nemačke traže da „puzi na stomaku”! Nemci zapravo i jesu puzali na stomacima, ponekad dobrovoljno. Onda su došla suđenja za ratne zločine, ogromne reparacije i ostale zaslužene kazne. Da li je to pomoglo da se promeni mišljenje međunarodne javnosti o Nemačkoj? Teško. Ali zato je počeo hladni rat sa zajedničkom komunističkom (ili „ruskom”) pretnjom, ponovno naoružavanje Nemačke, članstvo u NATO-u, „ekonomsko čudo”... i to je postepeno smanjilo teret sramote.

Imajući na umu takav razvoj događaja, da li Srbija sada treba da počne da puzi, nadajući se da joj ističe kazneni period koji je provela vezana u svetskoj magarećoj klupi i da će postepeno poboljšati svoj međunarodni status? Ili Srbija treba da drži glavu visoko, da gleda pravo napred i da ide po svom rasporedu onih zadataka koji najbolje odgovaraju njenim interesima, i da takođe razvija one poslove koje obavlja dobro ili bolje od bilo kog drugog. To znači da gradi nove puteve i gasovode, da na jednoj strani gaji šljive, breskve i maline, a da na drugoj organizuje Sabor trubača u Guči i Egzit na Petrovaradinu. Da stvara sjajne filmove, romane i pesme; da neguje teniske i plivačke šampione; da počisti korupciju. Da šalje signale sve svetlije i sve vedrije Srbije.

To će Srbiji doneti željeno i potrebno priznanje i odobravanje.

Bivši dugogodišnji dopisnik „Njujork tajmsa“ iz Beograda i Istočne Evrope