Početna strana > Prenosimo > Suviše izvinjenja
Prenosimo

Suviše izvinjenja

PDF Štampa El. pošta
Tomas Sovel   
ponedeljak, 01. mart 2010.
(Jewish World Review, 24.02.2010)

 

Javna izvinjenja ljudima kojima se to ne duguje postala su jedan od mnogih znakova patetično sentimentalnog načina razmišljanja našeg vremena. Kao i izvinjenja za stvari koje je učinio neko drugi.

Među najbesmislenijim izvinjenjima jesu izvinjenja političara za robovlasništvo. Za početak, ropstvo nije nešto za šta se možete izviniti, kao što se ne možete izviniti ni za ubistvo.

Da vam neko kaže kako je ubio nekog vama bliskog i dragog, šta bi trebalo da kažete? „Nema veze, svi mi grešimo?“ Ma, nema šanse!

Ropstvo je suviše ozbiljna stvar za izvinjenje, a činjenica da je neko drugi bio robovlasnik nije nešto za šta bi vi trebalo da se izvinjavate. Kada se neko ko nikada nije posedovao roba izvinjava za ropstvo nekome ko nikada nije bio rob, ono što je počelo kao patetična sentimentalnost pretvara se u tehničku besmislicu – ili, još gore, u politiku.

Ropstvo je postojalo širom planete hiljadama godina, pri čemu su i crna i bela i žuta rasa bile i robovi i robovlasnici. Da li to znači da bi svi trebalo da se izvinimo svima ostalima za ono što su naši preci učinili? Ili bi krivim jedino trebalo da se osećaju oni koji imaju novac, koji neki drugi žele da im oduzmu?

Ova zaluđenost besmislenim izvinjenjima deo je opšteg gubitka osećaja za ličnu odgovornost koji odlikuje naše doba. Od nas se očekuje da se osećamo krivim za stvari koje su činili drugi, a u isto vreme izbegavamo odgovornost za nebrojene grehe koje smo zaista sami počinili.

Tokom 60-ih, kada su mnoge budalaste ideje zaživele samo zato što su bile nove, kolumnista Njujork Tajmsa pokušao je da dokaže kako smo svi mi na neki način odgovorni za smrt DŽona F. Kenedija.

To se smatralo veoma „dubokim“, i oni koji su u to verovali smatrani su posebnim, boljim od nas ostalih jadnih glupaka koji smo verovali da je za njegovu smrt bio odgovaran čovek koji ga je ustrelio.

Duže od veka, inteligencija pokušava da nam ukaže na „korene“ kriminala – a za koji je navodno odgovorno „društvo“ - umesto da se lopovi zatvaraju a ubice likvidiraju. Ako neki ljudi nemaju novac ili uspeh drugih, to se takođe, u očima onih koji ličnu odgovornost smatraju prevaziđenom idejom, smatra krivicom društva.

Lična odgovornost je ozbiljan problem za one koji žele da kolektivizuju društvo i oduzmu nam moć da donosimo sopstvene odluke, prebacujući tu moć u ruke ljudi poput njih samih, koji sebe smatraju toliko pametnijim i plemenitijim od nas ostalih.

Bezrazložna izvinjenja samo su jedan od simptoma sve ozbiljnijeg gubitka osećaja za ličnu odgovornost – bez kojeg je čitavo društvo u opasnosti. Policija ne može čuvati red i mir samo svojom snagom. Milioni ljudi mogu da kontrolišu svoje ponašanje bolje nego što to ikada može da učini neko sa strane. Policija može da izađe na kraj sa onim segmentom društva koji nema osećaj lične odgovornosti, ali ne i ako taj segment postane većina populacije.

Ipak, čini se da je sve više pripadnika inteligencije posvećeno podrivanju i razaranju osećaja za ličnu odgovornost i prebacivanju te odgovornosti na „društvo“. Bezrazložna izvinjenja samo su jedan mali simptom ovog mnogo većeg i opasnijeg trenda.