Tadić je čekao da Mladić umre na slobodi

(zurnal.info)

Pomirenje ili bolje rečeno obnova srušenog povjerenja između država i naroda zahtijeva mnogo više: poštivanje žrtve i njene patnje i priznanje zločina počinjenih protiv drugoga. Zasad smo daleko od toga jer nije bilo dovoljno objašnjenja zbog čega je legitimno optužen i to da samo suđenje može precizno odrediti njegovu ličnu krivičnu odgovornost. Suđenje, ako nije praćeno poštovanjem prema žrtvama, neće spriječiti negiranje - ističe Florens Artman u razgovoru za zurnal.info

Nekadašnja novinarka pariškog Le Monde izvještavala je, devedesetih, s Balkana i bila prva novinarka koja je otkrila postojanje masovne grobnice na Ovčari kraj Vukovara. Pred Haškim tribunalom svjedočila je u procesima protiv bivših generala JNA Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina. Artmanova je autorica knjiga Milošević: Dijagonala luđaka (1999) i Mir i kazna (2007). Haški sud proglasio ju je 2006. godine krivom za nepoštivanje suda zbog otkrivanja podataka u predmetu protiv Slobodana Miloševića.

* Haškog optuženika Ratka Mladića uhapsili su pripadnici srbijanske policije i Bezbednosno-informativne agencije (BIA), nekoliko dana nakon negativnog izvještaja glavnog tužitelja Serža Bramerca o saradnji Republike Srbije s Tribunalom u Hagu. Da li je, prema Vašem mišljenju, riječ o koincidenciji ili izbor trenutka nije slučajan?

Hapšenje Mladića je rezultat uslovavanja. Sama obaveza Srbije da postupi prema nalogu za hapšenje izdatom od strane Haškog tribunala nije bila dovoljna, pa su grupe država - da li Savjet bezbjednosti ili Evropske unija – morale da podsjećaju Srbiju na njene obaveze. To nije bilo plodotvorno ali prošle je sedmice nepoštivanje te obaveze moglo koštati Srbiju odlaganja dobijanja statusa kandidata za Evropsku uniju, pa je tamošnji državni vrh odlučio da izruči Mladića. Sve to ukazuje da se vodila politika odlaganja i da se računalo da Mladić možda neće ni preživjeti zdravstvene probleme, to jest da će umrijeti na slobodi i da će se tako riješiti "pitanje Mladića". Zato se, svih tih godina, vlasti u Srbiji nisu trudile da objasne tamošnjoj javnosti zašto Mladić treba da se suoči s optužbama. "Edukativni" proces su jedino vodile nevladine organizacije, iako je to bila dužnost vlasti. Zbog toga danas ima još mnogo ljudi koji vjeruju da je on "narodni heroj", iako je mnogim njegovim podređenima već presuđeno u Hagu.

* Govorili ste da od Mladićevog hapšenja neće biti ništa dok se ne usaglase stavovi Sjedinjenih Država, Francuske i Velike Britanije. Prema Vašim procjenama, da li je njegovo hapšenje rezultat pojačanog pritiska međunarodne zajednice ili "neiznuđena" odluka političkog vrha Srbije?

Interesantno je naglasiti da je politika uslovljavanja Evropske unije, podržana od strane SAD, dovela do hapšenja ali bi takođe vrijedilo istaći da je Evropska unija uslovljavala hapšenje pod pritiskom međunarodne javnosti. To su međunarodni mediji koji su stalno podsjećali da je Mladić još na slobodi, nevladine organizacije kao što su Amnesty International ili Human Rights Watch, koji su vodile kampanje protiv njegovog nekažnjavanja i druge ličnosti koji su, svi zajedno, podsjećali velike sile i organizacije da riječi nisu dovoljne i da treba voditi usklađenu politiku. Na kraju Srbija nije imala kud, iako se danas svakako možemo pitati da li je do hapšenja ipak došlo prekasno, u slučaju da Mladić bude proglašen nesposobnim za suđenje. To pitanje ostaje otvoreno sve dok ne počne ili čak sve dok se ne završi suđenje.

* Svojevremeno ste tvrdili da je Haško tužilaštvo cijelo vrijeme znalo gdje se krio Ratko Mladić, ali da se čekalo da ga Srbija izruči (intervju, sedmičnik Vreme, decembar 2010). Spominjali ste stan u Beogradu, kuću u blizini granice s Republikom Hrvatskom... Shodno tome, smatrate li da je lokacija u Lazarevu kod Zrenjanina bila iznenađenje za Tribunal?

Sve vrijeme se ili znalo gdje se nalazio Mladić ili šta se trebalo raditi da se pronađe u kraćem roku. U pitanju je uvijek bila politička volja. Đinđić (Zoran Đinđić, bivši premijer Srbije, op.aut) je tu volju imao ali prvo je trebao reformirati vojsku i zatim ga uhapsiti, što bi učinio u toku 2003. da nije ubijen. Onda je Koštunica bio čvrsto protiv Mladićevog hapšenja, pa je Rade Bulatović (nekadašnji direktor Bezbednosno-informativne agencije, op.aut) i vrh BIA osigurao da ne bude uhapšen. I to nas dovodi do početka 2006. kad je Mladić napustio Beograd da bi se odmarao u Vojvodini. Zrenjanin i mjesto u blizini granice s Rumunijom bili su pod radarima haškog tužiteljstva. BIA je, prema planu dogovorenom i sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, imala kompletnu sliku porodičnih veza, imanja itd. Znali su da se sužava mreža podrške i da se Mladić oslanja na užu porodicu. Zato se može tvrditi da bi, da je ranije bilo političke volje, Mladić već bio u Haagu i možda sjedio pored Karadžića na optuženičkoj klupi. Mladić je sprega između Miloševićevog režima, odnosno Beograda, i zločinca u susjednoj zemlji, Bosni i Hercegovini. Zato je bilo toliko otpora u vlasti prema njegovom hapšenju.

* Na osnovu Vašeg dugogodišnjeg rada u Tribunalu, molim Vas da nam ukratko objasnite kakve procedure čekaju Mladića nakon dolaska u Hag te da date Vašu procjenu trajanja suđenja i mogućih temelja Mladićeve odbrane?

Sad je prebačen i moraće da se izjasni. Najavio je da će kazati da nije kriv. Onda će ići pripreme za suđenje. Još se ne zna da li će Tužiteljstvo nuditi sudijama spajanje dijela Mladićevog suđenja s Karadžićevim. To bi ubrzalo proces ali bi takođe bilo dosta komplikovano. Uglavnom, ne može se očekivati suđenje prije 2012. i do tada ćemo vidjeti da li njegovo zdravlje to dozvoljava. Ne možemo još biti zadovoljni kasnim hapšenjem jer ne znamo da li će doći do presude, kakva god ona bila.

* Smatrate li da će činjenica da su uhapšeni i Ratko Mladić i Radovan Karadžić bitno doprinijeti procesu pomirenja i stvaranju boljeg ambijenta u regionu?

Samo hapšenje ne mijenja mnogo, iako je važno da je spriječena nekažnjivost i da bar budu lišene slobode osobe koje se terete za zločine kakav je genocid i zločin protiv čovječnosti. Ali pomirenje ili bolje rečeno obnova srušenog povjerenja između država i naroda zahtijeva mnogo više: poštivanje žrtve i njene patnje i priznanje zločina počinjenih protiv drugoga. Zasad smo daleko od toga jer nije bilo dovoljno objašnjenja zbog čega je legitimno optužen i to da samo suđenje može precizno odrediti njegovu ličnu krivičnu odgovornost. Suđenje, ako nije praćeno poštovanjem prema žrtvama, neće spriječiti negiranje. Vlasti moraju omogućiti da javnost gleda ono što se odvija u sudnici bez predrasuda.

* Šta je sa žalbom koju je Vaša odbrana uložila Žalbenom vijeću Haškog tribunala, na presudu kojom ste proglašeni krivom za nepoštivanje suda zbog otkrivanja podataka u predmetu protiv Slobodana Miloševića?

Ročište još uvijek nije zakazano, iako je prvostepena presuda izrečena prije skoro dvije godine. To je neobično, jer je u Evropi princip da između prvostepene i konačne presude prođe oko tri mjeseca.