Početna strana > Prenosimo > Troje jevrejske dece
Prenosimo

Troje jevrejske dece

PDF Štampa El. pošta
Kerolajn B. Glik   
ponedeljak, 04. april 2011.

(Jerusalim post, 14. 3. 2011)

Rut Fogel je bila u kupatilu kada su palestinski teroristi zaklali njenog muža Udija i njihovu tromesečnu ćerku Hadas, dok su tog petka uveče ležali u krevetu u svojoj kući u Itamaru.

Teroristi su Rut izboli noževima kada je izašla iz kupatila. Usmrtivši oboje roditelja i novorođenče, krenuli su i na ostalu decu, i otišli u sobu u kojoj su spavali jedanaestogodišnji Joav i četvorogodišnjak Elad. Proboli su ih kroz srca i prerezali im vratove.

Ubice po svemu sudeći nisu primetile još jednu sobu, u kojoj su spavali sinovi Fogelovih, osmogodišnji Ro'i i dvogodišnji Jišai, jer su njih ostavili žive. Dečake je pronašla starija sestra, dvanaestogodišnja Tamar, po povratku od prijateljice dva sata nakon što joj je porodica izmasakrirana.

Tamar je zatekla Jišaija nad leševima roditelja, dok ih je kroz plač dozivao da se probude.

Možda su u premijerovoj kancelariji smatrali da će ove slike zaprepastiti svet. Možda je Benjamin Netanjahu mislio da će masakr troje mališana motivisati ponekoga da preispita svoju mržnju prema Izraelu.

U govoru održanom na sahrani ove porodice u nedelju, bivši glavni rabin Jisrael Meir Lau poručio je Tamar da će njenu dužnost od sada predstavljati uloga majke svojoj preživeloj braći.

Kancelarija predsednika Vlade povukla je neuobičajen potez i odobrila publikaciju fotografija okrvavljenih leševa porodice Fogel. Prikazani su onakvi kakvima su ih pronašle snage bezbednosti.

Hadas, mrtva na roditeljskom krevetu, pored svog oca Udija.

Zatim Elad, položen na kratki sobni tepih, obuven u čarape. Njegove male šake behu stisnute u pesnice. Šta je četvorogodišnjak i mogao da učini protiv odraslih ljudi sa noževima? Stisnuo je pesnice. Kao i njegov stariji brat.

Možda su u premijerovoj kancelariji smatrali da će ove slike zaprepastiti svet. Možda je Benjamin Netanjahu mislio da će masakr troje mališana motivisati ponekoga da preispita svoju mržnju prema Izraelu.

To je i bila tema njegovog obraćanja naciji u subotu uveče.

Netanjahu je većinu svojih reči usmerio ka neprijateljski raspoloženom svetu. Obratio se liderima koji hitaju da osude Izrael pred Savetom bezbednosti UN kad god potvrdimo svoje pravo na ovu zemlju dozvolom Jevrejima da grade domove. Zahtevao je da osude ubistvo jevrejske dece sa jednakim entuzijazmom i brzinom.

Uzalud.

Vlada je objavila fotografije u subotu uveče. Kroz nekoliko časova, društveno-aktivistički vebsajt „Moj Izrael“ postavio je kratak video-snimak fotografija na YouTube, uz imena i godine žrtava.

Za manje od dva sata, YouTube je ovaj snimak uklonio.

Šta li je to Netanjahu mislio? Zar nije obavešten da su fotografije ubijene jevrejske dece neprihvatljive? Ako se objave, neko bi možda i počeo da razmišlja o prirodi palestinskog društva.

Poneko bi možda u obzir uzeo i činjenicu da je u Palestinskoj samoupravi antijevrejska propaganda tako sveprisutna i toliko smrtonosna da je i ubistvo dece Fogelovih doživljeno kao herojski čin. Decoubice su znale da će se – ubistvom Udija, Rut, Hadase, Joava i Elada – i sami pridružiti panteonu palestinskih junaka. Mogu očekivati i da će Palestinska samouprava u njihovu čast izgraditi sportski stadion ili školu u Ramali ili Hebronu, novcem američkih i evropskih poreskih obveznika.

I uistinu, ubistvo dece i roditelja Fogel pozdravljeno je proslavom u Gazi.

Na ulicama se održao karneval, a članovi Hamasa delili su slatkiše prolaznicima.

Očigledno da uprava YouTube nije zainteresovana da ih neko proziva ako se primeti da genocidna mržnja prema Jevrejima definiše palestinsko društvo – kao i arapski svet u celini. Ali zaista nemaju razloga za brigu. Čak i da su dopustili da snimak ostane objavljen duže od sat vremena, time se ne bi ništa promenilo.

Prosvećene nacije Evrope, kao i rastući broj Amerikanaca, ne interesuje da čuju ili vide išta što Jevreje predstavlja kao dobar narod, ili makar kao običan narod. Niti se radi o tome da kulturni, prosvećeni pripadnici medijske elite Evrope i Amerike dele genocidnu mržnju Palestinaca prema jevrejskom narodu.

Uticajni urednici novina, televizijski komentatori, dramski pisci, modni kreatori, filmski stvaraoci i profesori ne provode vreme u smišljanju narednog pokolja. Niti poučavaju svoju decu – počev od razdoblja kada se ova nalaze u uzrastu Hadase i Elada Fogela – da treba da teže ka tome da postanu masovne ubice. I ne sanjaju da učine tako nešto. Znaju da u savremenom antisemitizmu postoji podela rada.

Prosvećene nacije Evrope, kao i rastući broj Amerikanaca, ne interesuje da čuju ili vide išta što Jevreje predstavlja kao dobar narod, ili makar kao običan narod. Niti se radi o tome da kulturni, prosvećeni pripadnici medijske elite Evrope i Amerike dele genocidnu mržnju Palestinaca prema jevrejskom narodu.

Posao intelektualnih gromada iz zapadnog visokog društva je da Jevreje mrze na onaj starovremski način, kako su i njihovi pradedovi mrzeli Jevreje onomad, početkom dvadesetog veka, sve dok im onaj nitkov Adolf Hitler nije tu mržnju iskompromitovao dovodeći je na zao glas.

Velika se dreka digla oko antisemitske žuči koju prosipaju članovi visokog društva. Od Mela Gibsona i DŽulijena Asanža do Čarlija Šina i DŽona Galijana, čini se da ne prođe ni dan a da se poneka poznata ličnost ne razotkrije kao mrzitelj Jevreja.

Nije reč o tome da su „lepi ljudi“ i njihovi sledbenici odjednom odlučili da Jevreji baš i nisu „njihova šoljica čaja“ (ili crta kokaina). Radi se, naprosto, o tome da smo dostigli onu tačku u kojoj im više nije čak ni neprijatno da se razmeću negativnim osećanjima prema Jevrejima.

Svega deceniju ranije, bilo je šokantno otkriće da je francuski ambasador u Britaniji, Danijel Bernar, govorio o Izraelu kao „onoj usranoj državici“. Sada je to krajnje uobičajeno. Ko god ima ikakvu težinu, uporediće Izrael sa nacističkom Nemačkom, bez ikakve svesti da time u stvari vrši negaciju Holokausta.

Brana koja je zauzdavala antisemitizam nakon holokausta, urušila se 2002. Dok su jevrejska deca i roditelji poput Fogelovih ubijani u vlastitim krevetima, na ulicama, po diskotekama, kafeima i prodavnicama širom Izraela, pomodne antisemite je obradovala prilika da ponovo mogu javno mrzeti Jevreje.

Kolektivni Jevrej, Izrael, optuživan je za sve i svašta, od genocida i infanticida do obične zlobe.

Izraelske vođe karikaturalno su prikazivane kao Fejgin, Šajlok, Pontije Pilat i Hitler na novinskim naslovnicama po celoj Evropi. Pripadnici izraelske vojske su opisivani kao nacisti, a izraelske porodice kao neljudi.

Ne više civili sa nespornim pravom na život, nevini Izraelci su na univerzitetima širom Sjedinjenih Država i Evrope žigosani kao „ekstremisti-cionisti“ ili „naseljenici“ koji u stvari zaslužuju smrt.

Profesori čija su akademska „dostignuća“ podrazumevala i objavljivanje dezinfikovanih postmodernih verzija antijevrejske palestinske propagande, dobijali su redovna nameštenja i bivali nagrađeni unosnim književnim ugovorima.

Danas, ako se dobro izbaždari, mržnja prema Jevrejima stvara karijere. Uzmimo za primer „Sedmoro jevrejske dece“, antisemitski monolog dramske spisateljice Keril Čerčil, u dužini od 1300 reči.

Spis optužuje celokupno stanovništvo Izraela za masovna ubistva koja se nikada nisu dogodila.

Zbog uloženog truda, Čerčilova je stekla međunarodnu slavu. Kraljevsko dvorsko pozorište (Royal Court Theater) izvelo je njen antijevrejski agitprop. Gardijan ga je reklamirao na naslovnoj strani. Kada su jevrejska udruženja zatražila od Gardijana da ukloni ovu krvnu klevetu sa svog vebsajta, novine su to odbile. Umesto toga, zadržali su antisemitsku propagandu na naslovnoj strani sajta, ali su, širokogrudim gestom, održali debatu o tome da li je „Sedmoro jevrejske dece“ antisemitski komad ili ne.

Iz Londona, predstava „Sedmoro jevrejske dece“ otišla je na turneju u Evropi i Sjedinjenim Državama. U trci da pokažu koliko su tolerantne prema neslaganju, jevrejske zajednice u Americi su organizovale prikazivanje ove predstave, koja jevrejske roditelje prikazuje kao čudovišta koja sopstvenu decu obučavaju da postanu masovne ubice.

Uspeh „Sedmoro jevrejske dece“ ponovljen je i turskim antisemitskim akcionim filmom „Dolina vukova – Palestina,“ čija je premijera održana 28 januara – na Međunarodni dan sećanja na holokaust. Junak ovog filma je turska verzija DŽejmsa Bonda, koji dolazi u Izrael da osveti braću koju je izraelska vojska ubila na tursko-hamasovskom terorističkom brodu „Mavi Marmara“ u maju prošle godine.

Danas, ako se dobro izbaždari, mržnja prema Jevrejima stvara karijere. Uzmimo za primer „Sedmoro jevrejske dece“, antisemitski monolog dramske spisateljice Keril Čerčil, u dužini od 1300 reči. Spis optužuje celokupno stanovništvo Izraela za masovna ubistva koja se nikada nisu dogodila.

Nesumnjivo zahvaljujući uspehu „Sedmoro jevrejske dece“, „Doline vukova – Palestina“ i sličnih ostvarenja, antisemitska umetnost i zabava postaju rastući sektor evropske privrede.

Prošlog meseca, Britanija je ponovo udarila. U produkciji Kanala 4 (Channel 4), pojavio se još jedan žučno antisemitski sadržaj – četvorodelna mini-serija u udarnom terminu, pod nazivom „Obećanje“ (The Promise). Ovo ostvarenje se predstavlja kao istorijska drama o Izraelu i Palestincima, ali sva njegova povezanost sa istinskom istorijom počinje i završava se na kostimima. U skladu sa opšteprihvaćenim shvatanjem svih evropskih i međunarodnih levo-liberalnih salona, jedini dobri Jevreji u ovoj mini-seriji su oni koji su stradali u holokaustu. Iz perspektive ovog ostvarenja, svaki Jevrej koji se podigao na oružje kako bi oslobodio Izrael od Britanaca i odbranio ga od Arapa, jeste nacista.

Sve ovo pokazuje da je Netanjahu gubio vreme u apelu na svetske lidere da osude ubistvo porodice Fogel. Šta znači osuda? Francuska i Britanija su ovaj masakr osudile, kao i Sjedinjene Države. Da li to iskupljuje Francuze i Britance od činjenice da su prigrlili antisemitizam? Čini li ih to prijateljima jevrejske države? A recimo i da neki britanski dramski pisac vidi fotografije koje je YouTube cenzurisao. Niti jedan britanski dramaturg koji drži do sebe neće napisati komad pod nazivom „Troje jevrejske dece“, u kojem pripoveda o tome kako palestinski roditelji zaista uče svoju decu da postanu masovne ubice Jevreja. Ako bi se i našao pisac takvog komada, Kraljevsko dvorsko pozorište ne bi ga izvelo. Gardijan ga ne bi postavio na svom veb-sajtu. Liberalni centri okupljanja jevrejske zajednice u Americi ga ne bi prikazali, niti bi to učinile studentske organizacije po univerzitetima u Evropi ili Americi.

Ne, ako bi neko želeo da mu fotografije raskomadanih leševa i stisnutih pesnica Joava i Elada budu inspiracija za pozorišni komad ili igrani film o činjenici da Palestinci nemaju drugog nacionalnog identiteta izuzev opsesije uništenjem jevrejske države, ne bi imao prođu na tržištu.

Sve ovo biva jasno uvidom u naslove kojima je opisan ovaj napad.

Od Bi-Bi-Sija do Si-En-Ena, Fogelovi nisu opisani kao Izraelci. Oni su bili „naseljenička porodica“. Njihove ubice bile su „navodni teroristi“. Što se kreatora javnog mnjenja u Evropi i znatnom delu Amerike tiče, izraelski Joavi, Hadase i Eladi nemaju pravo na život ukoliko žive u nekom od „naselja“.

Isto tako, oni veruju i da Palestinci imaju pravo da ubijaju Izraelce koji služe u izraelskoj vojsci i koji smatraju da bi mi Jevreji trebalo da imamo pravo da živimo gde god želimo u svojoj zemlji.

I sve dok ovi prefinjeni mrzitelji Jevreja ne nauče da drugačije razmišljaju, Izrael ne treba da zanimaju ni oni, niti njihove neiskrene osude ovog ili onog palestinskog genocidnog čina.

(Prevod Bojan Kozić)