Početna strana > Prenosimo > Uloga nikotina u srpskoj politici
Prenosimo

Uloga nikotina u srpskoj politici

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Ikonić i Nikola Vrzić   
nedelja, 09. avgust 2009.


(NIN, 30.07.2009)

Direktno iz Londona Ratko Knežević ovih dana razgovarao je telefonom sa novinarima podgoričkih „Vijesti“, beogradskog „Blica“, NIN-a... Verovatno bi razgovarao sa svakim ko bi ga upitao za insajderske informacije o Milu Đukanoviću i Stanku Subotiću Canetu, švercu cigareta i današnjim repovima tog šverca.

Kneževića dugo nije bilo po medijima. Nekadašnji novinar, plejboj, biznismen, trgovinski predstavnik Crne Gore u Vašingtonu, venčani kum Mila Đukanovića koji se protiv njega okrenuo iz nepoznatog razloga, a kome je pripisivano koautorstvo „duhanske afere“ koju je 2001. godine vodio zagrebački „Nacional“ ubijenog Ive Pukanića.

Sada, naizgled bez povoda, Ratko Knežević optužuje: Mila Đukanovića i Caneta Subotića da su vođe duvanske mafije, Đukanovića da je preko Olega Deripaske izdejstvovao puštanje Caneta Subotića iz ekstradicionog pritvora u Moskvi. Naprednjake Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića da su se više puta sastali u pariskom „Ricu“ sa Canetom i Đukanovićem, dogovarajući preuzimanje SRS-a. Optužio je duvanski kartel da stoji iza ubistva Ive Pukanića, vlasnika hrvatskog „Nacionala“. Ali i iza ubistava Duška Jovanovića (podgorički „Dan“), prvog srpskog policajca Radovana Stojčića Badže, originalnog organizatora šverca cigareta Vanje Bokana, ovdašnjeg kriminalca Juse Bulića, niza crnogorskih policijskih i funkcionera DB-a... Dalje, Filipa Ceptera da je preko posrednika nudio pare Pukaniću da ne piše o švercu cigareta, a Vladimira Popovića Bebu da je Canetov „medijski guru“. Konačno, u utorak je stigla i najspektakularnija tvrdnja dosad, da duvanski kartel preti čak i predsedniku Srbije Borisu Tadiću.

O Tadiću: „Koliko mi je poznato, ima ozbiljnih indicija da je predsednik Hrvatske Stjepan Mesić predao Borisu Tadiću u Sofiji materijale u vezi sa ugroženošću predsednika Srbije do kojih se došlo u istrazi ubistva Ive Pukanića...“, rekao je Knežević. Tadićev kabinet na ovo (zasad) nema komentar, dok Mesić saopštava: „Nisam odneo nikakve dokumente.“ Znači li to da je Mesić demantovao Kneževića? Ne baš, jer je rekao i ovo: „Upoznao sam svog kolegu Borisa Tadića s postojanjem grupe kriminalaca i mafijaša koji su obuhvaćeni istragom u Hrvatskoj, te preporučio da bi bilo dobro da se u istragu ubistva Ive Pukanića uključe i njihove službe.“
Nekakvih razgovora na ovu temu, dakle, očigledno je bilo. Pogotovo kada se ima u vidu da saradnja dveju policija i obaveštajnih službi, baš u slučaju Ive Pukanića, traje od samog ubistva, tako da je ovakav poziv na saradnju, koja već postoji, sasvim izlišan. Ovome treba dodati i da su predsednik Hrvatske Stjepan Mesić i ubijeni vlasnik „Nacionala“ Ivo Pukanić važili za međusobno bliske osobe, da su hrvatski mediji posle Pukanićevog ubistva gotovo listom uprli prstom ka Crnoj Gori (preko Joce Amsterdama), a jedan NIN-ov upućeni izvor napominje i da su posle zagrebačkog atentata odnosi Hrvatske i Crne Gore donekle zahladneli.

A do NIN-a stiže i nastavak priče o predsedničkom razgovoru u Sofiji. Tako, 48 sati kasnije, na granici Srbije i Hrvatske sastaju se, sa hrvatske strane, državni tužilac Mladen Bajić, ministar policije Tomislav Karamarko i (tadašnji) direktor policije Vladimir Faber. Sa srpske, njihove kolege Slobodan Radovanović, v. d. republičkog tužioca, ministar Ivica Dačić i direktor policije Milorad Veljović. Hrvati, navodno, Srbima predaju dokumenta (izgleda, neki presretnuti telefonski razgovori) o ugroženosti predsednika Srbije Borisa Tadića.

Značajna vremenska podudarnost događaja. Samit u Sofiji, na kome razgovaraju Tadić i Mesić, završava se 25. aprila. Samo dva dana kasnije, 27. aprila uveče, odmah posle susreta na granici, u Beogradu je uhapšen Sreten Jocić - Joca Amsterdam, zbog sumnje da je jedan od organizatora ubistva Ive Pukanića. Ponavljamo, Amsterdam se od početka sumnjiči da je izvođač radova, dok se kao inspiratori i nalogodavci atentata na Pukanića u hrvatskim medijima označava upravo dvojac Đukanović-Subotić.
Postaje li, imajući sve ovo u vidu, jasnija i tadašnja izjava Milorada Veljovića: „Lično mislim da slučaj (Pukanić) nije rasvetljen do kraja... Mislim da on ima jedan širi aspekt od onoga na koji se trenutno misli, ali zbog nekih činjenica koje mogu remetiti istragu, u ovom trenutku ne bih mogao da dam konkretnije podatke.“

Motiv za ubistvo predsednika Srbije bio bi da se zaustavi proces koji se protiv Subotića i ostalih (navodnih) vođa duvanske mafije vodi u Beogradu, u Specijalnom sudu. Opet, valja primetiti i da je taj proces, posle prvobitnog entuzijazma, zapao u čudno stanje hibernacije. Da i ne govorimo da je u Srbiji sudstvo, po Ustavu, nezavisno...

Kad smo već kod procesa i pretnji, dodajmo i da je Ratko Knežević NIN-u kazao i da su svojevremeno biznismenu Vojinu Lazareviću iz duvanskog kartela upućivane pretnje smrću, ako kod Vojislava Koštunice ne izdejstvuje prekid beogradskog procesa.

Elem, većina ostalih Kneževićevih tvrdnji (izuzimajući onu o Nikoliću i Vučiću u Parizu) prilično su poznate, makar upućenijem delu javnosti. NIN je, uostalom, detaljno pisao o mehanizmima šverca, iznošenju novca na Kipar, o akciji srpske policije „Mreža“, koja je na kraju rezultirala spomenutim procesom pred Specijalnim sudom. Glavni igrači – što se tiče srpsko/crnogorske strane, od Caneta nadalje – spominju se i u italijanskoj i švajcarskoj optužnici za šverc cigareta.
Ako je mnogo toga već bilo poznato, zašto je Ratko Knežević odlučio da pokrene medijsku ofanzivu na (bivšeg) kuma Mila Đukanovića i njegovog pajtosa Caneta Subotića? Da li se sam toga setio, ili je reč o nekakvom signalu neprikosnovenim vladarima Crne Gore? Ako jeste signal, ko ga Milu šalje preko Ratka?

Sam Knežević, u intervjuu NIN-u, nudi razumno objašnjenje – likvidirani su Duško Jovanović iz „Dana“ i Ivo Pukanić iz „Nacionala“, ostao je samo on od trilinga prozvanih da su kreirali duvansku aferu iz 2001. godine. A izlazak u javnost je, kako se to uobičajeno smatra, najbolja zaštita od moguće ugroženosti.

Dodatni motiv Kneževiću mogao bi da bude sasvim lične prirode. Sećanja beogradske i crnogorske čaršije još su dovoljno sveža na veliko, veliko prijateljstvo koje se izrodilo u kumstvo, da bi onda otišlo u sasvim drugu krajnost, mržnju koju je nemoguće sakriti.

Jedan od NIN-ovih izvora, obično veoma dobro obaveštenih, ističe da je Ratko Knežević u poslednjih godinu – dve ostao bez novca na koji je navikao da ima, još otkako se proslavio onom anegdotalnom zgodom sa Lepom Brenom krajem osamdesetih godina. Tako da bi se u tom pomanjkanju novca mogao potražiti barem deo motiva.

Ključno je, međutim, da li u ovoj priči Ratko Knežević nastupa kao samostalni strelac, ili je eksponent nekoga mnogo jačeg? S obzirom na to da je dugo godina boravio u SAD, te da je izbijanjem duvanske afere povezivan sa tadašnjim američkim ambasadorom Vilijemom Montgomerijem, sasvim je očekivano pretpostaviti da Knežević ima zaštitu sa te strane. NIN-ov izvor stvari takođe posmatra logično: „U pitanju kako je Knežević dobio britanski pasoš leži i odgovor na pitanje ko sada stoji iza njega.“

A da bi čitava priča, zaista, mogla da bude dirigovana sa strane, obaveštajne strane, indirektno potvrđuje i sam Knežević u razgovoru za NIN: „Uostalom, i šef jedne strane obaveštajne službe mi je pre mesec dana rekao da su Subotić i Đukanović postali sigurnosni problem čitavog Balkana.“
Kada smo mu predočili ovu Kneževićevu rečenicu, NIN-ov obavešteni izvor rekao je: „On to ne bi smeo da pusti u javnost da nije dobio odobrenje da to učini.“

Uđosmo, tako, u priču o sukobu stranih bezbednosnih struktura koji se odvija u senci i prelama preko balkanskih državica, ovdašnjih medija i naših leđa. S jedne strane, dakle, imamo Engleze koji bi mogli da budu sila iza Ratka Kneževića; Nemce? Ratko Knežević: „Njihov je stav jako rigidan, jako dobar. Zalažu se za red i poredak na ovim prostorima.“

Nasuprot, kako kaže Knežević, Francuzima. On ih u priču uvodi preko obaveštajca Arnoa Danžana, za koga se tvrdi da je izuzetno blizak Subotiću i Đukanoviću. Inače, sukob nemačkih i francuskih obaveštajaca na ovim prostorima, tj. njihovi sukobljeni interesi, nisu novost – Francuzi su, kako je pisano i u našoj i u inostranoj štampi, uz pomoć Amerikanaca razvalili nemačku obaveštajnu mrežu među kosovskim Albancima još početkom devedesetih godina prošlog veka, i sami ih preuzeli. Da i ne podsećamo na nedavno javno hapšenje, pred TV kamerama, visokih oficira nemačkog BND-a u Prištini.
Ko je Arno Danžan? Širom Balkana – Bosna, Hrvatska, Crna Gora, Kosovo – radio je kao agent francuske DGSE (Generalna direkcija za spoljnu bezbednost); bio je i savetnik Havijera Solane na Kosovu. Ove godine izabran je za poslanika Evropskog parlamenta, sa liste Sarkozijeve partije. Odmah je dospeo na važnu funkciju predsedavajućeg Potkomiteta za bezbednost i odbranu.

Nezavisno Kosovo je, izgleda, zadužio do te mere da su vlasti u Prištini nameravale da njegovo ime daju jednoj ulica u gradu. Na proslavi proglašenja nezavisnosti sedeo je u počasnoj loži, među članovima porodice pokojnog Ibrahima Rugove.

Iz dva izvora dobijamo potvrdu Danžanove bliskosti sa Milom Đukanovićem i Canetom Subotićem, premda koreni te bliskosti zasad ostaju nejasni. S jedne strane je mogućnost da ga je Subotić korumpirao novcem i svime što uz novac ide; s druge, da je Canetu (i Milu) Danžan delegiran od službe za koju radi. Valja ovde podsetiti na detalj na koji je NIN-u još pre nekoliko godina skrenuo pažnju jedan visoki funkcioner ondašnjeg DOS-a, po prirodi posla upućen na osetljive podatke – ne dozvoljavaju Francuzi svakome da u Francuskoj postane distributer vina...

Prema Kneževićevoj tvrdnji, Danžan je osoba koja spaja Caneta Subotića i Tomislava Nikolića, na sastanku u pariskom hotelu „Ric“. Prisutni su i Milo Đukanović, Aleksandar Vučić i novinar Milomir Marić. Ukratko, iz priče Ratka Kneževića proizlazi da je Canetovim novcem rasturena Srpska radikalna stranka; time je Danžan zadovoljio i nacionalne i lične interese. Nacionalne, jer preko Tomislava Nikolića Francuska jača svoj uticaj u Srbiji. Lične, jer bi Nikolić kad dođe na vlast pomogao da se ionako razvodnjeni proces protiv Subotića potpuno ugasi.

I Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić žestoko su reagovali na takve optužbe. Nikolić se, čak, kune „u sve na svetu“ da nikada nije video ni Danžana ni Subotića. Lideri naprednjaka „priznaju“ samo da su se u pariskom „Ricu“ slučajno sreli i pozdravili sa Milom Đukanovićem. Tomislav Nikolić izjavio je medijima: „Aleksandar Vučić i ja smo te godine (2007) bili na sastanku sa investitorima i zaista u hotelu ‘Ric’. To nije tajno mesto i nije bio tajni sastanak ni sa kim. Trebalo je da se završi taj posao oko investiranja u gasnu elektranu u Novom Sadu, investitori su bili iz Rusije, Švajcarske i Francuske, dogovor je bio u hotelu ‘Ric’. (...) Za jednim stolom je sedeo Milo Đukanović u velikom društvu. Ustao je, pozdravili smo se. ”

Maja Gojković, pak, koja je te 2007. godine bila gradonačelnica Novog Sada, izjavila je da o sastanku ne zna ništa: „Ne znam šta su radili u Parizu, ali znam da me niko o tome nije obavestio. Ako je takvih razgovora bilo, verujem da bi me neko kao tadašnjeg gradonačelnika obavestio.“

I sad, kome poverovati? Svako neka veruje kome želi, pošto dokaza ni da je bilo ni da nije bilo sastanka Nikolića i Vučića sa Canetom i Milom – nema. A novinar Milomir Marić, da se nikome ne zameri, elegantno se izvlači i kaže kako se „ne seća ničega“: „Iako sam u to vreme bio u ’Ricu’, bio sam u ženskom društvu, pa nisam primećivao muškarce.“

Tačna ili ne, kompromitujuća medijska priča o liderima naprednjaka izazvala je provalu oduševljenja u Demokratskoj stranci. Dugo vremena uljuljkani raspadom Srpske radikalne stranke, nemoćnom i podeljenom opozicijom i apsolutnom vlasti koja im je pala u krilo, ostali su zatečeni rezultatima vanrednih lokalnih izbora u Zemunu i na Voždovcu, da bi ubrzo do njih stigli i rezultati ispitivanja javnog mnjenja koji su pokazali da ih je Srpska napredna stranka Nikolića i Vučića, prvi put, prestigla. Tako da im je priča Ratka Kneževića, baš u ovom trenutku, stigla kao poručena. Zbog toga su u vrhu naprednjaka i izrazili sumnju da Kneževićeva priča zaista i jeste poručena, upravo sa Andrićevog venca. Sva je prilika, međutim, na osnovu svega ranije rečenog, da autorstvo Kneževićeve priče daleko nadilazi medijske magove iz Predsedništva Srbije.

Vratimo se toj, široj priči, koja kao duvanski dim u sebe uvlači ne samo balkanske vlastodršce već i suprotstavljene interese Londona, Pariza, Berlina... Kneževićeve tvrdnje o moćnom duvanskom kartelu, ali i duhansku aferu koju je 2001. godine pokrenuo Pukanićev „Nacional“, potvrđuju i optužnice za šverc cigareta podignute u Italiji i Švajcarskoj. Iako nisu optužene iste osobe, kroz obe optužnice provlače se ista imena i različiti detalji istog posla koji je devedesetih godina povezivao Švajcarsku, Italiju, Crnu Goru, Srbiju i Kipar. Milo Đukanović, Cane Subotić, brojni italijanski mafijaši i crnogorski funkcioneri glavni su junaci priče koju su sastavili i tužioci u Bariju i tužioci u Luganu.

Postojanje ovih optužnica – makar i ako je italijanska protiv Mila Đukanovića trenutno zamrznuta, zbog državničkog imuniteta – i suđenja koja se najavljuju za jesen, uz ovakvu medijsku pripremu, navodnim vođama duvanske mafije daju i te kakvog razloga za brigu. Poveže li se sve to sa onako hitrim hapšenjem nedodirljivog Joce Amsterdama i insajdera oko njega, uz mogućnost da oni u zatvoru propevaju, budućnost dvojca Đukanović-Subotić deluje prilično neveselo. Doduše, bivali su već oni u gadnim situacijama pa su uspevali da se izvuku, možda i zahvaljujući milijardama (navodno) iznetim na of-šor račune i kontrauslugama činjenim velikim silama u zamenu za protekciju. Crnogorsko priznanje Kosova smatra se jednom od takvih usluga. Da li im je sada ponestalo novca i usluga koje bi mogli da pruže?

Ratko Knežević, biznismen i kum Mila Đukanovića: Zašto sam progovorio:

Zamoljen od NIN-a da prokomentariše svoje dosadašnje tvrdnje u medijima, crnogorsko-engleski biznismen Ratko Knežević podrobnije je objasnio šta ga je navelo da progovori o moćnom duvanskom kartelu i političko-obaveštajnoj kombinatorici na Balkanu i u Evropi.

Zbog čega ste odlučili da o duvanskom kartelu progovorite baš sada? Vidljivog povoda, reklo bi se, nema...

- Milo Đukanović nedavno je dao intervju „Blicu“, u kome je rekao da je tzv. duvanska afera izmišljena, i da iza svega stoje podgorički „Dan“, čiji je glavni urednik Duško Jovanović ubijen, hrvatski „Nacional“, čiji je vlasnik Ivo Pukanić ubijen, i ja.Nije da se plašim, ali... prekardašili su.

Mislite li da ste ugroženi? Imate li nečiju zaštitu?

- Nema sumnje da sam podigao stepen zaštite. To su ljudi koji ne razmišljaju racionalno, oni ne prezaju
ni od čega. Budite sigurni da bi, kada bi neko Stanka Subotića stavio na poligraf, bilo razrešeno više od 50 odsto nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori i u Srbiji u poslednjih 15 godina. Uostalom, i šef jedne strane obaveštajne službe mi je pre mesec dana rekao da su Subotić i Đukanović postali sigurnosni problem čitavog Balkana.

U Beogradu postoji uverenje da je Đukanović „američki čovek“...

- Bio sam u epicentru relacija Crna Gora – SAD. Da su Amerikanci iskoristili Mila Đukanovića protiv Slobodana Miloševića, u to nema sumnje. On je bio ono što se zove „proigrani igrač“. Ali da su mu dali podršku u švercu cigareta, to ne stoji. Naprotiv, rekli su mu da sa tim stane. On već dugo, devet godina, nije kročio na teritoriju SAD. I ne vidim mogućnost da predsednik Obama ikada dozvoli tako nešto. Borba protiv korupcije svake vrste i borba protiv haosa koji kreira organizovani kriminal širom sveta DNK-a su zvanične Obamine politike.

Vi u priču uvodite francusku obaveštajnu službu, preko Arnoa Danžana?

- To je sada omiljeni prijatelj Mila Đukanovića i Stanka Subotića. Omogućio je Subotiću da se nesmetano kreće Francuskom, uprkos poternici Interpola, koju je za njim raspisala jedna ozbiljna država kao što je Srbija. Ne možete danas na putu evropskih integracija tražiti od Srbije da se ponaša evropski, a Francuska se ponaša kao da je u srednjem veku. 
Danžan je Đukanoviću obezbedio susret sa predsednikom Francuske Nikolom Sarkozijem, malo pre izbora u Crnoj Gori. Na listi Sarkozijeve partije ušao je u Evropski parlament, sada ga Subotić i njegov partner Bodo Hombah sa svojom iskustvenom ekspertizom guraju za naslednika Doris Pak.

Danžana dovodite u vezu i sa političarima u Srbiji, uključujući i Kosovo?

- Danžan je, sa Subotićem i Đukanovićem, rasturio Srpsku radikalnu stranku preko Tomislava Nikolića. Blizak je, iako to možda deluje paradoksalno, i Čedomiru Jovanoviću i Bebi Popoviću, ali i Hašimu Tačiju, s kojim je u redovnom telefonskom kontaktu. Ono što neko mora reći njegovom partijskom šefu i predsedniku Francuske je da se francuski uticaj na Balkanu ne može graditi na podzemlju i eksponentima organizovanog kriminala. 

Tomislav Nikolić, predsednik SNS: Nikada nisam video ni Danžana, ni Subotića

„Radikali su me prvo optuživali da sam engleski špijun, sad sam izgleda prešao kod Francuza i samo čekam šta je sledeće“

Na dan kada je Ratko Knežević u intervjuu Blicu povezao Tomislava Nikolića sa francuskim obaveštajcem Arnom Denžanom a preko njega sa Stankom Subotićem, Milom Đukanovićem, a posredno i sa francuskim predsednikom Sarkozijem, bilo je teško doći do lidera srpskih naprednjaka. „Upravo dolazim sa sastanka sa japanskim ambasadorom. Pre toga sam u prostorijama SNS-a ugostio ambasadora Švajcarske“, kaže nam Tomislav Nikolić.

Prvo ga pitamo da prokomentariše Kneževićev intervju Blicu. 

- Mene u tom intervjuu nije zabolelo to što me izvesni Knežević, koga ja nikad nisam ni čuo ni video, povezuje sa duvanskom mafijom, već što je to plasirano na istoj strani na kojoj piše da ta duvanska mafija preti smrću Borisu Tadiću. Ispada da ja želim da ubijem Borisa Tadića. Zbog moje porodice i prijatelja neprijatno mi je kad se objave ovakve stvari i na to sam skrenuo pažnju i švajcarskom ambasadoru, budući da je švajcarska kompanija vlasnik Blica, a hteo sam da se čujem i sa Borisom Tadićem, ali on je negde otputovao.

Šta ste hteli da pitate predsednika Tadića? Kakve on ima veze s tim? 

- Ne želim ni na koji način da utičem na slobodu medija, zato sam oštri protivnik i novog zakona o informisanju, ali sam želeo da čujem šta Boris Tadić misli o tome. A da demantujem nekakvog Kneževića i neke njegove izjave ne znam da li ima ikakvog smisla. To je kao da komentarišem šta je negde rekao nekakav Bagzi ili ne znam ko. 

Jeste li se ikada sreli sa Arnom Denžanom?

- Treba li da se zakunem u sve na svetu da se nikada nisam sreo ne samo sa tim čovekom, već ni sa Stankom Subotićem. Sad se, vidim, u priču uvodi i francuski predsednik Sarkozi. Radikali su me prvo optuživali da sam engleski špijun, sad sam izgleda prešao kod Francuza i samo čekam šta je sledeće. Koja sila će iduće nedelje da stoji iza Tomislava Nikolića? 

Ipak, nije malo onih koji su i dalje spremni da stave ruku u vatru da je u raspadu SRS-a i formiranju SNS-a učestvovao i strani faktor.

- Jedino ako su ti Francuzi ili neko drugi obradili Vojislava Šešelja u Hagu da me istera iz stranke. Da mi uveče kaže da izjavim da ćemo da glasamo za SSP ako se usvoje naši amandmani, a ujutro da mi kaže da ipak nećemo da glasamo. Jedino ako je pod njihovim uticajem Šešelj krenuo da udara na moje dostojanstvo i da slabi Srpsku radikalnu stranku. Ja nemam drugo tumačenje. 

(razgovarao G. Papić)