Početna strana > Prenosimo > Zakoni su pisani u senci morala
Prenosimo

Zakoni su pisani u senci morala

PDF Štampa El. pošta
Majkl Volzer   
ponedeljak, 21. jun 2010.

(Politika, 19.6.2010)

Majkl Volzer, jedan od najuticajnijih živih političkih filozofa i profesor emeritus na prestižnom Institutu za napredne studije univerziteta Prinston u SAD, bio je ove nedelje gost Beograda. Ovaj autor nalazi se i na listi sto najuticajnijih svetskih intelektualaca, od Noama Čomskog ili Umberta Eka do pape Benedikta, formiranoj na osnovu glasova čitalaca časopisa Foreign Affairs i britanskog Prospect magazine. Pored učešća na trodnevnom naučnom skupu, Volzer je u sredu proglašen i počasnim članom Beogradskog univerziteta a prisustvovao je i promociji dveju svojih knjiga objavljenih na srpskom – Pravedni i nepravedni ratovi u izdanju Glasnika i Moral i prljave ruke: filozofija, politika i rat, čiji izdavač je Albatros plus.

Moderni sistem suverenih teritorijalizovanih država, koji je nastao u Evropi pre nekoliko stotina godina, obuhvatio je čitav svet. Uprkos tehnološkim i ekonomskim promenama i mnogim naporima da se taj sistem zameni novim oblicima zajednice, nezavisne države nisu iščezle. Današnje međunarodno društvo i dalje je društvo država. Da li bi ono trebalo da zadrži svoj oblik labavog sistema suverenih država ili da se transformiše u sveobuhvatnu konfederaciju država, odnosno u svetsku državu?

Sistem država nastao je pre nekoliko stotina godina, ali on još nije dovršen, i upravo ta činjenica leži iza mnogih političkih nereda i ljudskih patnji u današnjem svetu. Cilj muškaraca i žena sa internacionalističkim opredeljenjima treba da bude – dovršavanje sistema država, čime bi se obezbedilo da svi stanovnici našeg globusa steknu zaštitu pristojne države. Narodi bez država, poput Kurda i Pakistanaca, treba da imaju državu kojoj teže (ili, što u slučaju Kurda izgleda verovatnije, njen funkcionalni ekvivalent). I svim ljudima što žive u odmetničkim državama, koji su, zahvaljujući svojim gospodarima, pretrpeli velike nesreće, građanske ratove i posledice verskog zilotizma (fanatizma), treba pomoći da uspostave države sposobne da vrše normalne usluge: fizička bezbednost, socijalna pomoć, obrazovanje itd. Posle toga, okrenuo bih se ne stvaranju svetske države, već jednom broju eksperimenata usmerenih na regionalnu i globalnu saradnju – u cilju stvaranja ekološke bezbednosti, obezbeđivanja javnog zdravlja i ekonomske stabilnosti. O ovome treba misliti na sledeći način: prvo moramo povući čvrste linije na mapi ovih izolovanih naroda koji treba da dobiju šansu da razviju svoje političke institucije, i potom, kao drugo, treba da ove linije učinimo „istačkanim” linijama, kako bi one omogućile mnoge oblike uzajamnog angažmana i saradnje.

Može li se vladavina prava realizovati na međunarodnom nivou ili međunarodni odnosi predstavljaju domen nepouzdanih pravila i otuda politike moći a ne vladavine prava?

Ne postoji jedan jedini autoritativni izvor prava na međunarodnom nivou, kao što ne postoji nijedan pouzdan instrumenat za primenu prava. Nijedan politički lider ne bi bezbednost svoga naroda prepustio u ruke bilo koje postojeće međunarodne ustanove. Ali to ne znači da je postojeće međunarodno društvo društvo bezakonja. Postoji duga istorija sklapanja ugovora i konvencija; postoje pravila za trgovinu i rat. Ali se ona zasnivaju na dobrovoljnom pristanku i unilateralnoj primeni – kao što je to bio slučaj u „prirodnom stanju” koje je opisao britanski filozof DŽon Lok. Zločini počinjeni tokom rata samo se ponekad kažnjavaju – onda kada zločinci, da tako kažem, nemaju sreće a mi ostali imamo. Uvek sam verovao da su Nirnberški procesi bili legitimni, opravdani model međunarodne pravde. To je, naravno, pravda pobednika, ali 1945. pobednici, većina njih, bili su opredeljeni za sudski integritet, tako da su ti procesi bili realni procesi, u okviru kojih su optuženi imali punu i pravičnu zaštitu. Organizacija suđenja nakon masovnih ubijanja u Ruandi, Istočnom Timoru i Sijera Leoneu svedoči, čini mi se, o tome da su ti procesi bili izraz legitimnog nastojanja da se ojača vladavina prava. Slično mišljenje imam i o Haškom sudu – on dakako nije izraz savršene vladavine prava, ali ni puke politike moći; to je pokušaj da se u međunarodnu politiku unese izvestan stepen reda i uljudnosti.

U svom delu Vi ste podržavali humanitarnu intervenciju tvrdeći da zločinačke vlade ne treba da budu zaštićene doktrinom suvereniteta. Po Vašem mišljenju, ratovi koji se vode radi odbrane drugih moralno su slični ratovima iz samoodbrane – štaviše, oni prvi još su pravedniji. Ovakvo zalaganje za intervenciju prevashodno je moralnog tipa. Ali, postoje autori koji smatraju da takav pristup vodi odbacivanju najvećeg dostignuća modernog prava, a to je njegovo odvajanje od morala. Po ovom stanovištu, ovo razdvajanje prava i morala imalo je za posledicu uklanjanje morala i religije iz politike i podvrgavanje moći i vlasti depersonalizovanim pravnim normama. Da li se ponovnom moralizacijom prava i politike otvaraju vrata arbitrarnom političkom voluntarizmu na nivou međunarodnih odnosa, čime se moćnima i jakima omogućava da instrumentalizuju međunarodno pravo u vlastitu korist. Mogu li uklanjanje nasilja i mir biti cilj humanitarne intervencije ukoliko su ratovi i nasilje njen modus operandi?  

Ovo poslednje pitanje ne čini mi se sasvim ozbiljno. Postoji misaona linija, mislim od Klauzevica, koji je rekao da bi osvajačke armije bile srećne kada bi mogle da umarširaju u susedne zemlje bez ikakvog pružanja otpora – uvek je druga strana ta koja odabire borbu. Slično tome, religiozni i nacionalistički fanatici, koji žele da masakriraju svoje protivnike, bili bi srećni ukoliko bi se žrtve same predale i umrle i ako bi ostatak sveta samo posmatrao ne čineći ništa. Oni koji žele da se odupru agresiji i masakru moraju se opredeliti za borbu, za nasilje. Takav izbor nije moralistički; on je moralan. Mogao bih takođe tvrditi da je legalan: upotreba vojne sile protiv „činova koji šokiraju savest čovečanstva” branjena je u mnogim udžbenicima prava. Ali, ja ne prihvatam razdvajanje prava i morala. Zakoni su pisani u senci morala: prvo donosimo odluku da je zločinac loš, pa potom primenjujemo zakone protiv zločinca. Katkada primene „kaskaju” za moralnim znanjem i onda mi činimo ono što je moralno nužno u nadi da će nas pravo sustići. Ne mislim da su akcije preduzete na osnovu moralnih argumenata išta više arbitrarne od akcija preduzetih na osnovu pravne interpretacije. A dominantne sile mogu „instrumentalizovati” zakon u istoj meri kao i moral. To je argumenat protiv dominacije, a ne protiv moralne (i pravne) akcije.   

Ranije ste, zajedno sa čuvenim nemačkim filozofom Jirgenom Habermasom, opisivali intervenciju povodom Kosova kao nelegalnu, ali moralno nužnu. Prema Vašem mišljenju, kosovska intervencija se uklapa u definiciju agresije datu u dokumentima UN, ali ne i njeno moralno značenje. Majkl Ignjatijev, nekada vatreni zagovornik kosovskog rata, kasnije je postao oprezniji: „Humanitarna intervencija na Kosovu nikada nije bila ono što je na prvi pogled izgledala. To je bila i upotreba imperijalne moći u cilju pružanja podrške zahtevu jedne nacionalne manjine za samoopredeljenje, manjine koja je posezala za upotrebom nasilja u težnji da privuče međunarodnu pažnju.” Kako Vi danas gledate na pitanje Kosova. Da li je odbijanje Srbije da prizna nezavisnost Kosova zasnovano na međunarodnom pravu i principima pravde?

Nijedna vojna intervencija nije rezultat čiste moralne volje. U međunarodnoj politici, motivi su uvek izmešani. Kada su Vijetnamci napali Kambodžu u nameri da ukinu „polja smrti” crvenih Kmera, oni su to učinili koliko iz strateških toliko i iz čisto moralnih razloga. Prihvatam da su stvari tako stajale i sa intervencijom NATO-a na Kosovu, iako mi je teško da dokučim kakve su strateške prednosti postigli NATO i SAD zahvaljujući toj intervenciji. Takođe, priznajem da su militantni kosovski Albanci upotrebili nasilje. Ali, ja ne vidim kako se to može povezati sa pitanjem nezavisnosti. Već sam mnogo godina glasan protivnik palestinskog terorizma, i istovremeno snažan zagovornik palestinske države. Otuda smatram da je data intervencija bila opravdana i da Kosovo treba da postane nezavisno, iako ne nužno unutar postojećih granica.

Koji su koreni postojeće obnove rasnih, etnonacionalističkih i verskih mržnji?

Neposredni uzrok je propast starih formi imperijalne kontrole. Vekovima su različiti narodi i religiozne grupe živeli jedni pored drugih pod vlašću udaljenih birokrata – recimo, Grci, Jevreji i Egipćani pod Rimljanima, a Indusi i muslimani pod Britancima. Ali, kada su birokrate otišle kućama, kada su imperije pale, iznenada se postavilo pitanje: ko će vladati ovde sada među nama? I to pitanje izbacilo je na površinu stare animozitete i dovelo do žestokih i gorkih sukoba. Ista priča važi i za Komunističku partiju starog Sovjetskog Saveza i verovatno (o tome biste Vi meni trebalo da pričate) i za Komunističku partiju u staroj Jugoslaviji.

Ali, oživljavanje religioznog žara u modernom svetu, posle mnogih decenija naše uverenosti u neizbežnost sekularizacije – to je druga priča i previše široka da bismo je ovde mogli razmotriti.

(Razgovor vodio Slobodan Divjak)