Početna strana > Prikazi > Dobro svedočenje
Prikazi

Dobro svedočenje

PDF Štampa El. pošta
Mario Brudar   
četvrtak, 05. jun 2008.

Zoran Stijović: KOSMET – moje svedočenje, autorovo izdanje, Beograd, 2007

„Iz razumljvih razloga ne mogu da... kažem sve što znam.“

„Arhivi Državne bezbednosti čuvaju mnoge tajne“-

Zoran Stijović

Kako bi izgledala naša savremena istorija kada bi svi pripadnici tajne policije koji imaju šta da kažu to i rekli? Zoran Stijović, nekadašnji rukovodilac u nekadašnjoj službi državne bezbednosti na Kosovu i Metohiji rešio je da u svojoj knjizi-svedočenju otkrije jedan broj do sada nepoznatih podataka i događaja iz naše nedavne prošlosti i nagovesti još neke. Od Stijovića, tako, saznajemo da su dva lica koja su „najdirektnije bila uključena u rad Srpskog pokreta otpora“ (str.35) bili saradnici Državne bezbednosti. Stijović ne navodi njihova imena, ali posredno se može zaključiti da saradnici DB nisu bili Kosta Bulatović, Boško Budimirović, Miroslav Šolević, kao ni Svetomir Arsić-Basara i Momčilo Trajković. Isti tako, Stijović zaključuje da je posle povezivanja sa Miloševićem u proleće 1987. godine kontrolu i usmeravanje daljeg rada i aktivnosti Srpskog pokreta otpora preuzela DB „preko svojih eksponenata, lociranih u njegovom vrhu“ (37).

Iz knjige saznajemo i o dva tajna sastanka koje su najviši rukovodioci državne bezbednosti imali sa Mahmutom Bakalijem u decembru 1997. godine - u Prištini i na Brezovici, a na kojima je Bakali, pored ostalog, predložio da se formira konfederacija Srbije, Crne Gore i Kosova i Metohije (83). Autor piše da je u „delu rukovodstva DB u Prištini“ postojao veliki otpor sastanku Jovice Stanišića sa Bakalijem. Ne navodi razloge za otpor, ali je siguran „da nisu bili državni interesi i želja da se obezbede mir i stabilnost“(84) na Kosovu. Stijović opisuje još nekoliko slučajeva koji govore o, u najmanju ruku, čudnim postupcima (dela) rukovodstva DB u Prištini:

- stopirali su dalju istragu i korišćenje saznanja sa pronađenih kompjuterskih disketa „na kojima su se nalazili izveštaji o radu i drugi podaci visokog stepena poverljivosti za rad 'MUP-a republike Kosovo'“(70).

- akcija hapšenja kosovskih Albanaca koji su bili agenti nemačke obaveštajne službe (BND) stopirana je „na insistiranje određenih rukovodilaca DB u Prištini, koji su imali značajan uticaj u vrhu Službe u Beogradu“(77-78).

- dvojica agenata albanske tajne policije su se sve do kraja 1994. godine nalazili na važnim položajima u hijerarhiji DB u Prištini. Jedan od njih je sa porodicom nesmetano pobegao uspevši čak da isprazni i svoj stan (75-76).

Stijović spominje i „slučaj Račak“ iz januara 1999. godine koji je poslužio kao „okidač za agresiju NATO-a“ i postavlja pitanje: „U Beogradu još nije dat odgovor - ko je dao nalog da se policija povuče i ne obezbedi lice mesta za uviđaj?“(15).

U zaključku poglavlja knjige posvećenog kratkoj istoriji srpsko-albanskih odnosa u 19. i 20. veku, Stijović, sigurno imajući u vidu i gore navedene podatke i događaje, ocenjuje period od 1989. do 1999. godine kao propuštenu šansu Srbije da reši problem Kosova i Metohije i navodi da „nezgrapno ponašanje delova vlasti, a prvenstveno policije, poput 'slona u prodavnici stakla', nedostatak celovitog koncepta za rešenje problema i svojevrsna kolaboracija srpske vlasti sa albanskim vođama, povlači veliku odgovornost Beograda“(37). Ne zanemaruje, pri tom, ulogu američke administracije za koju smatra da „snosi najveću odgovornost za stanje i dalji razvoj događaja. Uzroke problema na Kosovu dobro znaju i Rusija, Nemačka, Velika Britanija, Iran, ali je, prema Stijoviću, Albanija („zvanična Tirana“) najupućenija u zbivanja i razvoj događaja na Kosovu i Metohiji.

U knjizi se nalazi i prevod integralnog teksta Platforme za rešenje albanskog nacionalnog pitanja Akademije nauka Albanije iz oktobra 1998. godine, koji se, koliko je piscu ovog prikaza poznato, prvi put objavljuje na srpskom jeziku. Ovaj dokument najbolje pokazuje koliko se razlikuju albanska i srpska istorija Kosova i Metohije i koliko će biti teško (da li je uopšte moguće?) doći do makar približnog pogleda dve strane na iste istorijske događaje - od Kosovskog boja, preko Velike seobe Srba, balkanskih ratova, Prvog i Drugog svetskog rata, komunističkog perioda do sadašnjih događaja. Albanci su prema Platformi albanske akademije nauka starosedeoci na Balkanu, Srbi su okupirali Kosovo u srednjem veku, u kraljevini Jugoslaviji nisu imali nikakvih prava, Velika Albanija tokom Drugog svetskog rata nije obuhvatila sve albanske teritorije, Kosovo je posle Drugogo svetskog rata trebalo da se priključi Albaniji, ali komunistička vlast je prevarila Albance. Kosovskim Albancima je, zapravo, sve što su imali u komunističkoj Jugoslaviji bilo premalo, a za Srbe je sve što je Kosovu dato bilo previše.

Kosmet - moje svedočenje Zorana Stijovića jeste i svojevrsni vodič kroz kosovskoalbanski separatistički pokret (Albanci bi rekli oslobodilački pokret) u poslednjoj četvrtini 20. veka, sa posebnim osvrtom na poreklo, osnivanje i razvoj OVK. Mnoštvo imena, događaja, malo poznatih i do sada nepoznatih podataka. Stijović, na primer, otkriva da su iza jednonacionalnog trovanja (albanskih učenika) u martu 1990. godine stajali Haljilj Matoši i Bljerim Šalja, tadašnji lideri Omladinskog parlamenta, da je Adem Jašari (za Srbe terorista, za Albance nacionalni heroj) imao čin majora albanske vojske, da je OVK, prema sopstvenim procenama, imala gubitke od 2 hiljade mrtvih i hiljadu petsto ranjenih osoba. Stijović je nešto od onoga što zna rekao, a još više nagovestio i u seriji emisija TV B92 o Kosovu i Metohiji emitovanim prošle i pretprošle godine. Šteta je što se nešto od toga (npr. o policijskoj akciji Dinar protiv korupcije iz polovine 1990-ih) nije našlo i u knjizi.

Odgovarajući na pitanje kojim je ovaj tekst počeo, može se reći da bi saznanja o našoj nedavnoj prošlosti bila, u najmanju ruku, potpunija kada bi progovorili svi oni koji bi imali šta da kažu i da, što bi rekao Stijović, „arhivi Državne bezbednosti čuvaju mnoge tajne“(35). Dokaz za to je i Stijovićeva knjiga, jedno zaista dobro svedočenje o Kosovu i Metohiji, koje, nadajmo se, neće ostati usamljeni slučaj.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner