Početna strana > Prikazi > Kakva nam vojska treba
Prikazi

Kakva nam vojska treba

PDF Štampa El. pošta
Dušan Proroković   
četvrtak, 06. novembar 2014.

Prvo izdanje knjige Save Grujića „Vojna organizacija Srbije“ odštampano je 1874. godine. Poslednji reprint je objavljen 140 godina kasnije u izdanju Fakulteta bezbednosti BU, a priredio ga je prof. dr. Vladimir N. Cvetković. Bez ikakve dileme, ovo izdanje dolazi u pravom trenutku. Živimo u vremenu transformacije svetskog političkog sistema od „vestfalskog“ ka „novovestfalskom“, što otvara niz pitanja o položaju države u međunarodnim odnosima, učešću u regionalnim i kontinentalnim integracionim procesima, stvaranju supranacionalnih celina, definisanju i zaštiti sopstvenih ineteresa. Samim tim, otvara se i pitanje nove uloge vojske, te rizika, pretnji i izazova kojima ona treba da odgovori.

U našoj političkoj javnosti, često se može naići na stav kako nam vojska zapravo i ne treba ili nam neće biti potrebna već u skoroj budućnosti. O ovome se diskutovalo i pre vek i po, pa i sam autor postavlja retoričko pitanje: „Ne bi li se moglo bez vojske opstati?“ Odgovor Save Grujića, koji je svoj rad pisao u vremenu razrešavanja „Istočnog pitanja“ i političko-geografske prekompozicije u jugoistočnoj Evropi, jeste jednoznačan: „stajaća vojska“ je nezamenljiva i nasušno potrebna. Kroz širok istorijski prikaz koji počinje sa opisom strukture i položaja persijskih i jelinskih vojnih jedinica, pa se zatim posebno zaustavlja na sistemu regrutacije i obuke, te društvenom statusu rimskih legionara, da bi se završio komparativnom analizom oružanih snaga savremenih evropskih država, on zaključuje kako je dužnost vojske „da brani otačastvo i da mu osigura bolju budućnost“. Za njega „vojska je odbrana otečestva i podpora zakonitosti“!

Autor ne veruje u dobru nameru velikih sila, geopolitičkih igrača koji su zainteresovani da održe ili šire uticaj na Balkanu u dugom istorijskom kontinuitetu. Kao „tvrdi“ realista, njihova obećanja opisuje kao „bajke za lakovernu decu i sentimentalne ćiftinske diplomate“. Pod utiskom tadašnjih dešavanja u Srednjoj Evropi, a treba podvući da je kao dobrovoljac Sava Grujić učestvovao 1863. godine u poljskom Januarskom ustanku protiv vlasti Aleksandra II Romanova, on ubedljivo objašnjava: „Za osiguranje svoje budućnosti Srbija ne može nikako da se osloni na ʹblagonaklonostʹ takih garantnih sila, koje onako tek od šale mogu dosuditi nju kao ʹprezentʹ kakvoj drugarici za uzajmane usluge načinjene u tom smislu. Da ovako što nije nemoguće, to je se svaki mogao uveriti iz dve poslednje jevropske vojne, u kojima se otimaše i ʹpoklanjašeʹ čitave države i oblasti, niti se iko tada osvrtaše na želje naroda, koji u tim zemljama življaše, tobož kao slobodni građani u svojoj otadžbini. Pa imajući sve to u vidu Srbija mora još pre no druge zemlje da ima vojsku...“ One u Srbiji, „koji veruju u moć diplomacije, da će ova bez boja i bez kapi krvi osloboditi hrišćane u Turskoj“ on naziva „naivnim patriotama“. Jednostavna teza koju autor brani je da će država biti samostalna u onoj meri, koliko bude i sposobna da se sama odbrani. A države koje ne mogu samostalno odlučivati o sopstvenoj sudbini, ne mogu se ni razvijati.

U sistemu međunarodnih odnosa konflikti su stalni, tu se, kao što Leopold fon Ranke navodi „imperija postaje na groblju raspalih nacija“, pa Sava Grujić zaključuje kako će bez obzira na ideje o „večnom miru“, koje će, nada se „u dalekoj budućnosti postati opštim pravilom“, borba između različitih sila nastaviti da se vodi, a u takvoj borbi se  „dopušta gospodarenje i tiranija fizičko jačeg nad slabijima pod raznim izgovorima: istorijskog prava, civilizatorske misije, i t.d.“ Autor upozorava na spoljne izazove koji Srbiji prete, a koji su zapravo rezultat geografskog položaja zemlje, odnosno, u širem kontekstu posmatrano, lociranosti srpskog etnoprostora na geopolitičkoj raselini između Bliskog istoka i Srednje Evrope: „Mi Srbi naročito se nalazimo u tako teškom geografskom položaju. S jedne strane Turska podržava svoje pravo vrhovnog gospodarenja nad nama na osnovu svojeg pobedilačkog, azijatskog, prava, t.j. prava jačeg nad pobeđenim...S druge strane gospoda Madžari i Nemci, živeći u toj zavetnoj misli da su oni nosioci prosvete na Istok, neprekidno mamuzaju manje narodnosti...“. Zbog svega ovoga „u takvom položaju nalazeći se Srbija mora da bude spremna za otpor, na koji bi ma s koje strane izazvana bila; mora dakle da ima vojsku“.

Pregledom istorijskog razvoja srpskih oružanih snaga od Prvog srpskog ustanka, vidi se da je sve do sedamdesetih godina XIX veka taj put bio krivudav, a ceo proces tekao sporo. Srpski ustanici, među kojima je bilo i obučenih (pod)oficira iz austrijske vojske, brzo su shvatili, boreći se pored „ruskih soldata“ da „za uspeh nije dovoljno samo junaštvo i oduševljenje, već je potreban i neki red i neka izvežbanost“. Miloš Obrenović je odluke o organizaciji i nadležnostima donosio po svom nahođenju i usmeno, pa je ostalo malo pisanih tragova iz tog perioda. Ipak, Grujić zaključuje da je sve do 1845. srpska vojska bila „graničarska“ i orijentisana da brani zemlju od spoljnog neprijatelja. Navedene godine dolazi do velike promene, pa vojska postaje „garnizona i u smislu ustava zavedena rad obdržavanja policije i čuvanja dobrog poredka i mira u zemlji“.

Ovako formirana „stajaća vojska sa pasivnim zadatkom“ održaće se do 1860. godine kada Mihailo Obrenović sprovodi novu reformu oružanih snaga u cilju stvaranja „velike vojske“. Stoga se ponovo organizuje „narodna vojska“, koja je „zavedena za odbranu zemlje i za održavanja prava kneževine“. Oružane snage su organizovane po teritorijalnom principu, sa pet komandi: „Drinsko-Savskom, Južno-Moravskom, Timočkom, Istočno-Moravskom i Sredotočnom“. Pored toga, uvodi se novi sistem regrutovanja, obavezne četvoromesečne obuke, ustanovljava se novi način organizacije štaba i komande, organizuju stalna vežbanja i periodični manevri, a vojni sastav se deli na prvu i drugu klasu. Početkom sedamdesetih godina srpske oružane snage su ukupno brojale prema procenama Grujića 229.750 pripadnika „uređene i neuređene vojske“ (u uređenu je ubrajao redovnu vojsku, rezervu i posade). Prema njemu, to je odgovarajuća brojnost, ali se strukturne promene moraju učiniti u drugim segmentima.

Najpre, neophodno je obezbediti povoljniji, a jeftiniji način regrutacije kako bi se obezbedio siguran priliv dvadesetogodišnjih regruta u zadovoljavajućem broju. Posebno poglavlje naslovljava sa „buduće vojno vaspitanje mladeži“ gde ističe da ono mora imati „znanstvenu (naučnu), moralnu i telesnu“ dimenziju. Zatim je neophodno dobro obučiti vojnike za rukovanje novim „ozadnim puškama“, jer su prusko-austrijski ratovi pokazali da nije bitna samo brzina punjenja oružja, već tačnost pogađanja. Potom predlaže formiranje taktičkih i strategijskih jedinica (divizije), a utvrđuje i nove „stupnje starešinstva“. Na kraju, pozivajući se na iskustva ruskih oružanih snaga, zalaže se i za odvajanje „opsadne i gradske artiljerije“ od „poljske artiljerije“, kao i niz promena koje se tiču vojnog saniteta. Brojnost i opremljenost artiljerijskih snaga projektuje isključivo prema potrebama odbrane od Turske, što smatra najvećom pretnjom. Za njega „vojno lekarska struka zaslužuje osobitu pažnju“ jer je iskustvo iz Krimskog rata da je „ruska vojska dva put više stradala s rđavog uređenja saniteta, nego od neprijateljskih kuršuma“.

Sava Grujić je odlično poznavao i prikazao način organizacije vojne službe u Austro-ugarskoj, Severnom nemačkom savezu, Pruskoj, Italiji, Bavarskoj, Virtembergu, Badenu, Danskoj, a najčešće navodi pojedina rešenja iz Belgije i Švajcarske kao prihvatljiva za Srbiju. Ipak, on istovremeno više puta upozorava da Srbija mora imati svoj put i svoju viziju, jer se njen geografski položaj, demografski trendovi, položaj u međunarodnim odnosima, pretnje i izazovi u mnogo čemu razlikuju. Zato i predlaže da treba „ukloniti sve one uredbe u našoj vojsci koje su u njoj presađene iz tuđih ustanova, a nikako nisu u harmoniji s njenim istorijskim razvitkom, niti s njenim građanskim položajem u državi“. Grujić obrazlaže da „s obzirom na neprekidno uvođenje u našu vojsku raznih običaja iz jevropske vojske, za koju smo videli da je ostala u neprekidnoj svezi s najamničkim i riterski kastičnim sistemom prošlih vekova, lako može biti da naša vojska vremenom izgubi svoj narodni žig i da takođe postane kao neka kopija zapadnjačke vojske“, što može dovesti zemlju u nepovoljan položaj.

Analizirajući temu  „vojne organizacije Srbije“, autor se dotiče i pitanja geopolitičkog položaja zemlje, međunarodnih odnosa, političke teorije, istorije, filozofije i strateških studija. Neobično zanimljiv životni put Save Grujića i njegovo široko obrazovanje nesumnjivo su uticali i da pristup bude ovako sveobuhvatan i multidisciplinaran. Naime, Sava Grujić je jedna od interesantnijih ličnosti na srpskoj javnoj i političkoj sceni u drugoj polovini HIH veka. Školovanje za artiljerijskog oficira započeo je u Kneževini Srbiji, a usavršavanje nastavio u Pruskoj, Rusiji, Belgiji i ujedinjenoj Nemačkoj. Sa 34 godine Grujić objavljuje „Vojnu organizaciju Srbije“. Po povratku u Srbiju, iako u vojnoj službi, Grujić održava bliske kontakte sa socijalističkim časopisom „Javnost“, što je bio povod da ga ministar vojni udalji iz službe. Ipak, brzo je bio rehabilitovan, pa učestvuje u srpsko-turskom ratu 1876-78. godine.

Kasnije, Grujić je kao diplomata službovao u Sofiji, Atini, Carigradu i Petrogradu, više puta je biran za narodnog poslanika, u četiri navrata je obavljao funkciju ministra vojnog, dva puta ministra inostranih dela,  a čak šest puta je biran za predsednika vlade. Posmatrajući iz ovog ugla, može se reći i kako je ovaj rad opredelio sudbinu Save Grujića, koji je tokom tri decenije davao svoj doprinos izgradnji savremene srpske države i postavljanju sistema njene odbrane na zdrave temelje. U današnjim okolnostima, rad Save Grujića je važan ne samo za srpsku istoriografiju, već je to sa jedne strane argument za otklanjanje veštački nametnute nedoumice oko toga da li nam je ili nije potrebna vojska, a sa druge strane i odličan putokaz kako se dugoročno može i mora postavljati cilj i istrajavati na poslu njegovog dostizanja.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner