Početna strana > Prikazi > Kapitalizam feminizuje muškarce
Prikazi

Kapitalizam feminizuje muškarce

PDF Štampa El. pošta
Zoran Milošević   
petak, 08. mart 2013.

Prikaz knjige Hane Rozin „Kraj muškaraca“ («The end of men»)

Današnje tržište naučnih knjiga u SAD sve više donosi naslove koje sugerišu dominaciju žena: „Uspon žena pretvorilo muškarce u decu“ («The Rise of Women Has Turned Men Into Boys»), „Kraj muškaraca“ («The End of Men») i slično, a opšti zaključak ovakvih studija je da hraniteljice porodica sve više postaju žene, dok će u srednjoj i višoj klasi u kući komandovati žene, a demoralizovani muškarci će potražiti spas u „večnom detinjstvu“. Zašto se događa uklanjanje muškog načela iz savremenog sveta je pitanje koje mučilo autoricu knjige „Kraj muškaraca“ Hanu Rozin (Hanna Rosin). 

Rozin sugeriše se da je sumrak muškosti započeo pre više od 500 godina, približno u vreme pojave musketara, koji su zamenili srednjovekovne vitezove. Tehnički progres je, dakle, vitezove pospremio u „staro gvožđe“, iako je to vreme bilo vrhunac muškosti. Tehnički progres je doveo do pojave da se počne ceniti mozak i adaptacija na nove tehničke pronalaske, ali vreme žena još nije nastupilo. Ovo tvrdi u svojoj novoj knjizi «The End of Men» (Kraj muškaraca).

Kada su poslednji vitezovi odložili mačeve u korice, potvrđivanje muževnosti se počelo ispoljavati u novim ipostasima, ali muškarci svoj (muški) ideal (fizička snaga i patrijahalna vlast) više nisu mogli da sačuvaju. Kapitalazam je uništio hijerahiju odnosa između muškaraca i žene i umesto blagorodnog muškog načela ustoličio boga Mamona (novac). Fabrike su izrodile takav sistem da muškarcima više nisu bili potrebni jaki bicepsi. Moralno problematične žene iz viktorijanske epohe stvorile su masovnu kulturu feminizacije, u vreme kada je američka ekonomija postajala najagresivniji kapitalistički sistem u svetu. Žene su stekle pravo glasa i omogućen im je pristup obrazovanju na svim nivoima. Počevši od 1950. godine dogodila se velika promena od ekonomije zasnovane na bazi dobiti u rudarstvu, poljoprivredi i teškoj industriji,na ekonomiji usluga i tržištu novca, što je narušilo vezu između fizičke snage i rezultata rada. Potom se dogodio naučni (i, naravno, politički) proboj kontraceptivnih sredstava i preparata. Stekavši vlast nad sopstvenom biološkom sudbinom, žene su mogle da se ravnopravno nose na tržištu rada sa muškarcima. (Ovo objašnjava i ponašanje, za vreme velike recesije, kada su bez posla ostali brojni muškarci, konzervativne partije su iz sve snage udarile sa nezapamćenom zlobom na slobodu rađanja dece kakve nije bilo nikada do tada).

U svakoj narednoj deceniji momci su obasipani, sa raznih strana, a najviše preko medija, takvim informacijama koje su sumnjičile, odnosno podsticali da sumnjaju u sopstvene snage i sposobnosti. Momci su dovedeni u stanje očaja i samo su povremeno pokušavali da umanje propagandu prezira muškosti, neorganizovano, bez nekih dobrih ideja, već su samo periodično dizali glas i ukazivali „na dobra stara vremena“, kada se poštovao muškarac i njegov ratnički i zaštitnički duh. Upravo je kampanja Republikanske partije SAD ove 2012. godine postala jarki primer nove verzije ove težnje. Naravno, sve bezuspešno. Hrabri vitezovi, avanturisti – vikinzi i bajronovski heroji su nestali sa razvojem telefona, a muškarci koje personifikuje Arnold Švarceneger su dobili status karikature.

No, ovde nije kraj muka i problema za savremene muškarce. Globalizacija, politička korupcija i fundamentalizam slobodnog tržišta izrodili su veliku recesiju, a ona ubrzala otpuštanja radnika sa posla i nametnula potragu za bilo kakvim poslom na ilegalnom tržištu, što je samo uvećalo stres kod muškaraca. Neki od muškaraca, zbog ekonomskih problema, ljuti na svet oko sebe, manifestuju ekstremne patrijarhalne reakcije, što je posebno prisutno u islamskom svetu. Ovde muškarci počinju da mrze žene, koje umesto da se raduju mogućnostima obrazovanja i svekolikim slobodama, strepe da im neki ozlojeđeni muškarac ne pljusne kiselinu u lice. U SAD se slično događa, dosta pritajenije, no bes muškaraca prema ženama kipi i pitanje je samo dana kada će se projaviti u nekom radikalnom obliku.

Knjiga Rozin je manifest novog sveta koji se pojavio na naše oči, a to je svet koji je uništio muško načelo. Rozin piše o svetu koji je ekonomiju postavio „nogama na gore“ i koji je razuverio muškarce da imaju bilo kakvu misiju i snagu, već ih je uputio na ekonomsku i političku borbu sa ženama. U knjizi „Kraj muškaraca“ autorka tvrdi da je uništavanje muškog načela pri kraju, te da recesija iz 2008. godine samo dovršava ovaj proces. U zapadnoj kulturi se, dakle, događaju brojne promene koje ustoličuju žene i ženske principe u svim sferama, pa i u ulogama hraniteljice (porodice). Rozin oslikava komične obrasce Novog svetskog poretka. „Plastična žena“ (misli se na žene koje postaju lepe i zgodne uz pomoć plastične hirurgije) lako pobeđuje muškarca u ekonomiji u kojoj caruju usluge, a ne proizvodnja. Njoj se suprotstavlja tužni muškarac od „šper ploče“, sa "zastarelim viđenjima" sveta, koji nije sposoban da adekvatno odgovori na izazove XXI veka. U novom «androgenom svetu» dobro obrazovani gradski muškarac se lakše prilagođava novim nestalnim ulogama i sa uzdahom olakšanja zaključuju da je dobro što više nisu hranioci porodice. Imaju izbor da uđu u «klateći brak», u kome će se dogovoriti ko će biti hranilac porodice, odnosno ko će donositi novac kući. No, perspektiva muškaraca, posebno iz radničke klase, jeste sumorna, jer ne mogu da zarade dovoljno novca, kako bi ravnopravno i dovoljno učestvovali u zadovoljavanju potreba svoje porodice.

Samo pre 50 godina, kako je isticao sociolog Konel (R. W. Connell), svaki Amerikanac (muškarac) uživao je «dividende patrijarhata», a sada sve više gradskih očeva odgaja decu uz obrazloženje da slede preporučenu politiku «partnerskih odnosa» i ravnopravnosti u braku, zbog čega muškarci trpe pritisak i primoravaju da se posveti odgajanju dece, umesto da rade. Drugim rečima, muškarac preuzima žensku uloga, a žena mušku.

Radi se, dakle, o sistemu globalnog kapitalizma koji proždire i uništava sve. Ovaj sistem je nečovečan, jer ne uvažava muško i žensko načelo u životu. Rozin u knjizi dokazuje da se kao rezultat tektonskih promena formira (primitivni) matrijarhat, koji sve meri ženskim polom, a muški proždire i potiskuje. Drugim rečima, ovaj matrijarhat u nastajanju već iskazuje, uz pomoć tehnologije i pohlepe, da se pretvara u svojevrsnog monstruma. Rozin navodi kao ilustraciju svoje tvrdnje reči najbogatije žene na svetu DŽine Rajnhart (Gina Rinehart) koja prezire humanost i naziva radnike „nitkovima“ (svoj kapital je stekla u oblasti rudarstva) predlažući da im dnevnica bude samo dva dolara. U tom sistemu plate žena se decenijama unazad uvećavaju, a muškaraca se smanjuju. Na primer, recesija započeta 2008. godine ostavila je u 80 posto slučajeva bez posla muškarce.

Kraj starog muškog načela u novom poretku je neminovan, što mnogi i pozdravljaju, jer vodi potčinjavanju muškaraca. Prosto čekaju tren kada će moći da potčinjenim muškarcima pokretom ruke daju naređenja. Kapitalistički sistem koji sada postoji i koji preti da u potpunosti ovlada planetom uspostavlja piramidalni socijalni sistem u kojem dominiraju žene. No, zaključuje Rozin, to nije recept za sreću. Ugnjetavanje bilo koga, pa i muškaraca, nije nešto što treba da nas raduje. Naprotiv.